petak, 8. studenoga 2013.

Onaj koji će ostati


"Zar uistinu misliš da je Katolička Crkva ikada smatrala da su kršćani jedini dobri ljudi? Pa katolici, iz katoličkog srednjeg vijeka, su govorili o vrlinama svih vrlih pogana sve dok čovječanstvu nije postalo zlo od toga. Ne! Ako uistinu želiš znati što mislimo kada kažemo da kršćanstvo ima posebnu moć vrline, reći ću ti. Crkva je jedina stvar na zemlji koja može ovjekovječiti određenu vrlinu i učiniti da bude nešto više od mode. Stvar je toliko očita i povjesno utemeljena da sumnjam da bi ju ikada mogao zanijekati. Ne možeš zanijekati da je savršeno moguće da će se sutra ujutro u Italiji, ili Irskoj, pojaviti čovjek ne samo jednako dobar, nego dobar na jednak način kao sveti Franjo Asiški. Dobro, sad uzmi druge primjere ljudskih vrlina, od kojih su mnog sjajne. Engleski džentlmen iz elizabetanskog doba je bio galantan i idealističan, ali možeš li stajati ovdje na ovoj livadi i biti engelski džentlmen iz elizabetanskog doba? Uvjereni republikanac iz osamnaestog stoljeća, sa svojim strogim patriotizmom i jednostavnim životom, je bio dobar momak, ali jesi li ga ikada vidio? Jesi li ikada vidio uvjerenog republikanca? Nakon samo stotinu godina taj vulkan revolucionarske istinitosti i junaštva hladan je poput mjesečevih planina. Tako je, i tako će biti sa etikama koje zuje uzduž Fleet Streeta u trenutku dok ti ovo govorim. Koja bi fraza nadahnula londonskog službenika ili radnika u ovom trenutku? Možda da mu kažemo da je sin Britanskog carstva iznad kojeg sunce nikada ne zalazi, možda da je motor svog sindikata, ili da je klasnoosvješten proleter ovog ili onog. Možda da mu samo kažemo da je džentlmen, što zasigurno nije? Sva ova imena i pojmovi su časni, ali koliko dugo će trajati? Kraljevstva se ruše, industrijski se uvjeti mijenjaju, predgrađa neće trajati vječno. Što će ostati? Reći ću ti! Katolički svetac će ostati!"

Iz djela: Kugla i Križ

ponedjeljak, 28. listopada 2013.

Odupiranje tiraniji


Najpametnija stvar koju možete učiniti jest jauknuti prije nego ste ozlijeđeni. Nema nikakve koristi od jaukanja nakon što ste ozlijeđeni; posebno ako ste smrtno ozlijeđeni. Ljudi govore o nestrpljivosti naroda; ali upućeni povjesničari znaju da je većina tiranija bila moguća zato jer su se ljudi pokrenuli prekasno. Često je neophodno oduprijeti se tiraniji prije nego što započne. Besmisleno je govoriti, s maglovitim optimizmom, da je određena shema tek u zraku. Udarac sjekirom može se izbjeći samo dok je sjekira još uvijek u zraku.

Iz djela: Eugenics and other evils

subota, 26. listopada 2013.

ponedjeljak, 21. listopada 2013.

U pravu u onome u čemu smo mi u krivu


Kršćanstvo je uvijek izvan mode zato jer je uvijek zdravorazumno, a sve mode su oblici blagih ludosti. Kada je Italija zaluđena umjetnošću Crkva se čini previše puritanskom, kad je Engleska zaluđena puritanizmom Crkva se čini previše umjetničkom. Kad se danas svađate s nama uvrštavate nas među kraljevstva i despotizam, ali kada ste se svađali s nama prvi puta bilo je to zato jer nismo prihvatili božanski despotizam Henrika VIII. Čini se da je Crkva uvijek iza vremena, a zapravo je uvijek iznad vremena. Ona čeka sve dok posljednji hir ne doživi svoj kraj. Ona čuva ključ neprekidne vrline.

Iz djela: Kugla i križ

"Ne želimo religiju koja je u pravu u onome u čemo smo i mi u pravu. Ono što želimo je religija koja je u pravu u onome u čemu smo mi u krivu."

četvrtak, 10. listopada 2013.

Povijesni dokaz u korist uskrsnuća


Povijesni dokaz u korist uskrsnuća je taj da je svatko, osim apostola, mogao imati sve moguće razloge za reći što su učinili s tijelom, ako su nešto učinili s njime. Apostoli su ga možda sakrili kako bi predstavili lažno čudo, ali vrlo je teško zamisliti ljude koji prihvaćaju mučenje i pogubljivanje za istinu o čudu za koje znaju da je lažno. U slučaju Arapskih priča, opće okolnosti ukazuju i govore da su lažne. Rečeno nam je u samoj knjizi da su sve priče ispričane od žene samo kako bi zabavljala kralja i odvratila mu pozornost od plana da joj odsječe glavu. Pisac se u ovoj osobnoj situaciji vrlo vjerojatno neće strogo ograničiti na dosadnu točnost, a i bilo bi nemoguće očitije upozoriti čitača da su sve te priče lažne. U jednom slučaju, dakle, imamo svjedoke koji ne samo misle da je stvar istinita, nego misle da je, u doslovnom smislu, istinita poput smrti, ili istinitija od same smrti. Stoga radije biraju umrijeti nego nijekati ovu istinu. U drugom slučaju imamo pripovjedača koji, u pokušaju da izbjegne smrt, ima svaki motiv kako bi lagao. Da je sveti Ivan Krstitelj želio izbjeći glavosjek, i spasio svoj život izmišljajući dugi niz mesijanskih ili ranokršćanskih legendi, kako bi zadržao pozornost kralja Heroda, ne bih nikakav "mit o uskrsnuću" koji bi on ispričao smatrao za čvrst dokaz o uskrsnuću. Ali budući da su apostoli pogubljeni, kao što je sveti Ivan Krstitelj pogubljen, mislim da njihov dokaz nijedan ozbiljan učenjak ne može promatrati kao isječak iz Arapskih noći.

G.K. Chesterton: "As I Was Saying," X. About Beliefs

subota, 5. listopada 2013.

H. Belloc: Kako ispravno piti


Poznavao sam čovjeka koji je bio sklon piću. Kako bih mu pomogao razlikovati Bahusa od vraga, smislio sam za njega slijedeće pravilo: nije smio piti ništa što je napravljeno i prodavano nakon reformacije. Tu posebno mislim na žestoka pića i šampanjac. Neka pije (rekoh mu) crno i bijelo vino, dobro pivo i medovinu i, ako ih može nabaviti, likere koje prave redovnici. Jednom riječju, sva ona hranjiva, osnažujuća i okrepljujuća pića koja su pili naši očevi u stara vremena, ali ne viski, niti brandi, niti absint, niti vrste pića koja se nazivju džinom. Obećao je da će se toga držati, i sve je išlo dobro. Postao je veseo čovjek, i počeo pisati ode. Njegova proza je postala jasna i smislena, a prije toga je bila zbrkana i maglovita. Dobro je spavao, razmatrao je nadnaravne stvari, već je gotovo postao republikanac, sve dok jednog fatalnog dana, na blagdan jedanaest tisuća djevica, koje su sve bile prezauzete na nebu kako bi pazile na potrebe nas hromih, razlomljenih, jadnih ljudi, nisam s njime otišao u posjet „Društvu za uklanjanje smetanji bogatima“, gdje je određeni lihvarov sin čitao novine o okrutnosti Španjolaca prema njihovim mazgama. Dok smo svi sjedili oko stola s blještavom zelenom tkaninom na njemu, i mrskim plinskim lusterom iznad nas, domaćin večeri ponudio mu je viski i vodu. Dok sam bio okrenut leđima, on ga je popio...

Što mislite da je bila posljedica toga? Pa, trebao je položiti neki neugodan zavjet da neće više nikada ništa piti, i postao predmet podsmijeha i osude, a da je držao svoju riječ mogao je do sada već postati sretan čovjek.

Ulomak iz putopisa: The Path to Rome

Dva Chestertonova citata o pijenju:

"Nijedna životinja nikada nije izmislila nešto tako dobro kao što je piće, i nešto tako loše kao što je pijanstvo."

"Najbolji način da Bogu zahvalimo za pivo je taj da ga ne popijemo previše."

četvrtak, 26. rujna 2013.

Problem suvremene arhitekture


Arhitektura je jako dobar test prave snage društva, jer su najvrijednije stvari u ljudskom stanju neopozive stvari - brak, na primjer. A arhitektura doseže bliže negoli bilo koja druga umjetnost toj neopozivosti, jer se nje tako teško riješiti. Sliku možete okrenuti naličjem prema zidu; bilo bi besmisleno okrenuti rimsku katedralu naličjem prema zidu. Pjesmu možete potrgati u komadiće; gradsku vijećnicu možete potrgati samo u trenucima jako ozbiljnih emocija. Građevina je srodna s dogmom; drska je poput dogme. Bila vječna ili ne, traži vječnost poput dogme. Ljudi se pitaju zašto ne postoji tipična arhitektura modernog svijeta, poput impresionizma u slikarstvu. Zasigurno je to stoga što nemamo dovoljno dogmi; ne možemo podnijeti gledanje na nebu bilo čega što je čvrsto i trajno, bilo čega na nebu što se ne mijenja poput nebeskih oblaka.

Iz djela Tremendous Trifles

utorak, 24. rujna 2013.

Protuotrov



Svetac je lijek zato što je protuotrov. Upravo zato su sveci često mučenici; ljudi ih zabunom smatraju otrovom zato što su protuotrov. Svetac će obično obnavljati duševno zdravlje svijeta ističući ono što svijet odbacuje, a to nipošto nije ista stvar u različitim razdobljima. Ipak, svaka generacija traži svoga sveca po instinktu; a on nije ono što ljudi žele, nego ono što ljudi trebaju. ... Sol začinjuje i čuva meso, ne zato jer je poput mesa, nego zato što je potpuno različita od njega. Krist nije rekao svojim apostolima da su oni samo izvrsni ljudi, ili jedini izvrsni ljudi, nego da su oni iznimni ljudi; vječno nepodesni i neuskladivi ljudi; a tekst o soli svijeta je uistinu britak i prodoran i slan poput okusa soli. Zbog toga što su iznimni ljudi ne smiju izgubiti svoju iznimnu kvalitetu. "ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti?" to je pitanje mnogo prodornije nego bilo koje naricanje o cijeni najboljeg mesa. Ako svijet postane previše svjetovan, Crkva ga može prekoriti; ali ako Crkva postane presvjetovna, ne može biti primjereno prekorena od svjetovnosti svijeta.


Iz djela „Sv. Toma Akvinski

subota, 21. rujna 2013.

Izbjegavanje pitanja dobra


Svaka od modernih fraza i ideala je smicalica samo kako bi se izbjegao problem pitanja što je dobro. Skloni smo govoriti o "slobodi"; to je, na način na koji se danas o njoj razgovara, smicalica kako bi se izbjegla rasprava o tome što je dobro. Skloni smo govoriti o "napretku"; to je smicalica kako bi se izbjegla rasprava o tome što je dobro. Skloni smo govoriti o "obrazovanju"; to je smicalica kako bi se izbjegla rasprava o tome što je dobro.


Suvremeni čovjek govori: "Pustimo sve te neosnovane standarde i prigrlimo slobodu." Ovo, logički prevedeno, znači: "Ne odlučujmo što je dobro, ali neka bude dobro ne odlučivati što je dobro" On kaže: "Uklonimo sve te stare moralne formule; Ja sam za napredak." Ovo, logički izjavljeno, znači: "Ne utvrđujmo što je dobro; ali utvrdimo dobivamo li više ili manje toga." On kaže: "Niti u religiji, niti u moralu ne leži nada naroda, nego u obrazovanju." Ovo, jasno izrečeno, znači: "Ne možemo odlučiti što je dobro, ali dajmo to svojoj djeci."

subota, 14. rujna 2013.

Filozofija Svjetla


Zamislimo da je iz nekog razloga nastala velika strka u ulici. Recimo da je nastala zbog ulične svjetiljke koju mnoge utjecajne osobe žele srušiti. Redovnik, odjeven u sivo, predstavnik srednjovjekovnog duha, prilazi tom problemu i počinje suhoparnom manirom učenjaka govoriti: "Razmislimo prije svega, draga braćo, vrijednost Svjetla. Ako je Svjetlo samo po sebi dobro.." U ovome trenutku oboren je na pod. Svi se ljudi okomljuju na uličnu svjetiljku, koja nakon deset minuta biva srušena na pod, a oni idu okolo čestitajući jedan drugomu protusrednjovjekovnu praktičnost. Ali kako se stvar kreće dalje, dolazi do poteškoća. Neki su ljudi srušili uličnu svjetiljku zato što su željeli električnu svjetlost; neki zato što su željeli staro željezo; neki zato što su željeli mrak, budući da su im djela bila zla. Neki su smatrali da nije bila dovoljno dobar primjerak ulične svjetiljke, neki da je bila previše dobar. Neki su ju srušili zato što su željeli uništiti komunalnu mašineriju, neki zato što su htjeli srušiti bilo što. U ulici je nastao rat u kojem nitko nije znao koga udara. Tako, postupno i neizbježno, danas, sutra, ili neki drugi dan, vratilo se uvjerenje da je redovnik ipak bio u pravu, i da sve ovisi o pitanju filozofije Svjetla. Samo je stvar u tome da ono što smo mogli raspravljati pod svjetiljkom, sada moramo raspravljati u mraku.

Ulomak iz djela Heretics

subota, 7. rujna 2013.

Zastarjela dogma


"U mjeri u kojoj čovjek može biti ponosan na religiju koja je ukorjenjena u poniznosti, ja sam ponosan na svoju religiju. Posebno sam ponosan na one njezine dijelove koje se obično naziva praznovjernim. Vrlo sam ponosan na to što sam sputan zastarjelim dogmama i zarobljen mrtvim vjerovanjima (kao što to moji prijatelji novinari ponavljaju s toliko upornosti) jer znam jako dobro da su heretična vjerovanja ta koja su mrtva, a da samo razumna dogma može živjeti toliko dugo da bi bila prozvana zastarjelom."

nedjelja, 1. rujna 2013.

Ateistički književni stil


Zanimljiv esej bi se mogao napisati o posjedovanju ateističkog književnog stila. Takva stvar uistinu postoji. Njezino obilježje je u tome da se, kad se god nešto imenuje ili opisuje, odabiru takve riječi kao da stvari u sebi nemaju dušu. Tako oni neće govoriti o ljubavi i strasti, što bi impliciralo svrhu i želju, nego o "odnosima" među spolovima, kao da muško i žensko jednostavno stoje jedno u odnosu na drugo poput stolice i stola. Neće govoriti o vođenju rata (što implicira volju), nego o izbijanju rata - kao da je to neka vrsta žulja. Oni neće govoriti o tome kako vlasnici isplaćuju veće ili manje plaće, što sugerira moralnu odgovornost vlasnika: oni će govoriti o podizanju i spuštanju plaća, kao da se stvar odvija automatski poput plime i oseke. Oni neće progres nazivati pokušajem da se nešto poboljša, nego tendencijom da se poboljša. I tako, iznad svega, neće nazivati simpatiziranje između potlačenih naroda simpatiziranjem, oni će to nazivati solidarnošću. Jer ta riječ sugerira cigle i koks, glinu i blato, i sve ostale stvari koje im se sviđaju. (igra riječima, na eng. solid = jednobojan nap. prev.)

srijeda, 21. kolovoza 2013.

Suvremenost kao argument



Koliko ste često u  uobičajeniim svakodnevnim razgovorima čuli kako osoba, posebno osoba koja nema nikakvih drugih argumenata, pokušava dokazati ispravnost svog stava riječima poput: "Živimo u 21. stoljeću." Chestertona takvi argumenti nikada nisu impresionirali, a u ovom eseju objašnjava i zašto je to tako. Na jednom drugom mjestu je izrazio svoj stav prema napretku riječima: „Moj stav prema napretku prešao je s antagonizma na dosadu. Davno sam se prestao raspravljati s ljudima koji preferiraju četvrtak umjesto srijede samo zato jer je četvrtak.“ Naravno, postoji i druga krajnost, podjednako bizarna, a ta je da se odbacuje sve što je suvremeno samo zato što je suvremeno. Obje ove krajnosti padaju u istu zabludu: koriste vrijeme kao argument. Iako zasigurno postoje blagodati koje je napredak sa sobom donio, potrebno je uvijek naglašavati kako pojmovi poput: istine, dobra, zla, čovjekove naravi itd. nisu nešto oko čega se odlučje upirući prstom u kalendar, budući da je vrijeme, za razliku od ovih fiksnih istina, najpromjenjivija stvar na svijetu.



U ovom tekstu neće biti mjesta za detaljno istraživanje zašto su ti bistri mladići, koji su tako superiorni u odnosu prema vječnosti, tako podložni i pokorni u odnosu prema vemenu. Zašto s tako divljim i poganskim gestama naviještaju da mogu skinuti križ, a s druge nas strane uvjeravaju, s tako zabrinutim i nervoznim pokretima, da mi ne možemo vratiti sat unatrag. Čini se da pretpostavljaju da je štovanje sata neka nova vrsta religioznosti, a bez da pritom uopće primjete da je riječ uglavnom o djedovom satu. Jer gospodin Vrijeme je, što god drugo bio, do sada postao već prilično star gospodin, njegov pješčani sat je vrlo star model sata, a njegov srp rustikalan i arhaičan instrument prilično bezvrijedan za izložbu poljoprivredne mehanizacije. Drugim riječima, sav taj govor o stvarima koje su "prikladne vremenu" mora da je izgovoren već stotinu puta prije nas, a svakom onom koji u meditativnom raspoloženju sluša djedov sat će biti teško reći postoji li neka razlika između dva otkucaja; možda čak i posumnja da ne postoji prevelika razlika između jednog vremena i drugog. ...  Zabluda koja zarobljuje mladog filozofa je ova: ne može odoljeti iskušenju da temelji svoj argument na pukom trenutku vremena u kojem se rasprava odvija.


Upravo sam pročitao vrlo živahnu kratku priču o staroj uglednoj dami sa sela i mladom piscu kojeg je ona držala za skorojevića i revolucionara. Ne branim staru damu, u potpunosti odbijam biti strašni ispijeni obiteljski odvjetnik koji je privučen njezinim aristokratskim porijeklom. Smtram da je zasigunro bila poprilično neugodna stara dama, i smatram, jednako snažno kao najsnažniji mladi pisac ili revolucionar, da se glupavo uzdizala na temelju drevnog porijekla. Ali ono što mladi pisac nije mogao vidjeti, i ono što pisac koji je pisao o tom piscu također nije vidio, jest da se i on sam uzdizao, podjednako glupavo, na pukoj slučajnosti svog rođenja. Ona se ponosila samo zato što je rođena u određenom mjestu, a on se ponosio zato što se rodio u određenom vremenu. Ono što je govorio, a čini se da je to bilo sve što je imao za reći, ponovno i ponovno mašući rukama bilo je: "Vaši dani su prošli, zar ne vidite da su vaši dani prošli? Današnjica je naša, sutrašnjica je naša", i tako dalje, opetovano i neumorno poput otkucaja sata. Ali ovo niti najmanje ne utječe na trenutno pitanje jesu li njegovi dani bolji ili lošiji od njenih dana. Ako postavim tezu da je vrijeme u ponedjeljak bilo bolje od onoga u utorak, ne možete mi odgovoriti tako što ćete mi ukazati na to da da je vrijeme u koje to izjavljujem utorak navečer, ili možda srijeda ujutro.


Uzaludno većina sangviničnih meteorologa odmahuje rukama uz jecaje: "Ponedjeljak je prošao, ponedjeljci se više nikada neće vratiti, utorak i srijeda su naši, ne možete vratiti sat unatrag." Sa svim pravom odgovaram da mijenjanje lica sata ne mijenja zapise na barometru. Bez sumnje, stara je dama, kada je bila mlada dama, tvrdila da su sadašnjost i budućnost njezini, i da je njezina starija tetka zastarjela, ali ove ugodne i pristojne usporedbe ne sprječavaju uspostavljanje objektivnih povjesnih usporedbi.  Svatko ima intelektualno pravo reći, ako tako smatra, da je lijepše društveno vrijeme bilo za vrijeme staričinog ponedjeljka, negoli za vrijeme mladićevog utorka; ili čak za vrijeme mirne nedjelje staričine tetke. Ja ne tvrdim da je bilo bolje, ali biti nepristojan i prezriv prema starijoj dami, samo zato što je stara, veća je sramota za filozofa nego što je za džentlmena. Sve te pretpostvke o superiornosti nadolazećih vremena, bazirane na slučajnosti vremena koje prolazi, su u svojoj prirodi neinteligentne. O teoriji progresa se može raspravljati, ali prije toga ju netko mora dokazati. Potrebno je pokazati da su određene faze društvenog razvoja superiornije nad prošlim fazama razvoja. U mnogim je slučajevima to moguće učiniti, u nekim drugim slučajevima je zasigurno moguće dokazati suprotno, ali apsurdno je za mladića da svoj argument temelji na pukoj činjenici da se u raspravu uključio 1930. umjesto 1830. Ta činjenica nije ništa vrijednija za raspravu od činjenice da se svojim kolegama iz Edinburgha priključio u raspravi kad su stigli do Liverpoola na njihovom putu za London. Prvo je puka točka u vremenu, kao što je drugo puka točka u prostoru, a obadvoje je za raspravu nebitno poput bilo kojeg otkucaja sata.

Naravno, u ovoj priči o kojoj sam govorio, pisac je samog sebe smatrao novim, ali neke studije, čak i iz povijesti raznih pisaca, bi mu pokazale da razlika između novosti i starine nije tako jednostavna. Pisac tvrdi da je realist, i ima jednako pravo braniti realizam, baš kao što drugi pisci imaju pravo braniti romantizam, ali skrenuo je tisuću milja s pravoga puta ako smatra da je postojao općeniti progres od romantizma prema realizmu, ili od bilo čega prema nečemu drugom. Velika povijest engleskih pisaca bi bila dovoljna da mu pokaže da priča nikada nije bila ona o čistome napretku, nego o pobunama i reakcionarstvu, revolucijama i kontrarevolucijama. Kad je engleska počela bježati od puritanizma koji je branio sve romanse, veliki Richardson se radovao zato što je mogao izliti poplave suza i nježnosti o najdelikatnijim oblicima ljubavi. Kad je to učinio, veliki se Fielding radovao još više jer je mogao izliti poplave ismijavanja, vjerujući da je njegova gruba iskrenost i zdrav razum dio prosvjetljenja i slobode; iako se često bavio manje delikatnim oblicima ljubavi.

Generaciju nakon toga, velika Jane Austen izrazila je zgražanje nad Addisonovom grubošću, i stvorila suzdržanu komediju u kojoj je polovica humora u promišljenoj pristojnosti. Zatim smo imali Dickensa i Thackeraya, od kojih je potonji smatrao barbarizmom ono što su Swift i Smollett smatrali realizmom, pa čak i liberalizmom. Ništa danas nije bitno u vezi tih velikih engleskih pisaca osim toga da su svi bili veliki. Nitko ne raspravlja jesu li svi oni bili novi, iako je svaki od njih sebe smatrao novim. Najgori argument na svijetu je datum, jer uzima za fiksno jedinu stvar za koju znamo da je neuhvatljiva sve do današnjeg dana koji se pretvara u jučer. Štovatelj sata ima mučnu vjeru u predestinaciju, i samo u trenutku kada se pivnica zatvara negov svećenik glasno zaziva svoga boga govoreći, kao svi današnji tužni mudraci: "Vrijeme, gospodo, vrijeme!"


četvrtak, 15. kolovoza 2013.

O suvremenoj tehnologiji


Kratki uvod u članak


Bilo bi sasvim pogrešno zaključiti, kao što i sam autor teksta u zadnjem odlomku naglašava, da je ovaj esej okrenut protiv napretka i tehnologije. Tehnologija sama po sebi nije niti dobra niti loša. Ukoliko služi porastu ljuske sreće, tada je dobra, ukoliko šteti čovjekovoj sreći tada je loša. I to je kraj priče o moralnom dobru i zlu vezanom uz tehnologiju. „Ne shvaćate li da ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga učiniti nečistim? ... Što izlazi iz čovjeka, to čini čovjeka nečistim.“ (Mk 7,18-20) Ono što vrijedi za hranu vrijedi i za tehnologiju i čitav stvoreni svijet. Cijelo pitanje je, dakle, vezano uz čovjeka i njegovo srce. Ono što Chesterton prigovara čovjeku koji se okružio raznim tehnološkim dostignućima je manjak mističnog divljenja bez kojeg ljudski život gubi svoju uzvišenost nad animalnim. Suvremeni čovjek, koji sve svjoje pouzdanje stavlja u tehnologiju, nije sposoban diviti se čak niti toj tehnologiji. Bez divljenja, stvarnost postaje vrlo prozaična i uobičajena, a često i iritanta. Čovjekov oporavak se ne može ostvariti pukim napretkom tehnologije, jer bez divljenja napredovati znači samo sve veći broj stvari učiniti prozaičnim i dosadnim. Chesterton nas poziva da je za oporavak nužno učiniti taj duhovni skok i početi se diviti. Diviti se kao što se dijete divi mađioničarskom triku, ništa više, i ništa manje od  toga. Bez divljenja nam, kao što autor zaključuje, prijeti opasnost da će naši tehnološki „trikovi“ biti sve bolji, a da će se čuti sve manje pljeska, jer nas više ništa neće oduševljavati.

Neki dan sam u jednim dnevnim novinama pročitao frazu koju sam, zapravo, pročitao i u mnogim drugim novinama u mnoge druge dane, ali naglo mi se pokazalo jasnim neslaganje koje dijeli većinu suvremenih ljudi po pitanju prirode napretka. Rečenica je glasila otprilike ovako: "Doći će dan kada će nam se komunikacija s udaljenim zvijezdama činiti običnom poput javljanja na telefon."

Na što odgovaram: "Da, to je ono protiv čega prigovaram." Kada biste mi rekli: "Doći će dan kad će nam javljanje na telefon biti čudesno poput komuniciranja s udaljenim zvijezdama...", tada bih priznao da ste vi pravi, srdačni, poticajni progresivac. (Iako progresivac, zvučali biste poput proroka, što neki smatraju vrlo zastarjelim zanimanjem.) Uz pretpostavku da progresivac može biti dovoljno uvjeren i siguran da govori poput proroka, rekao bih da ovaj prorok uistinu proriče dolazak kraljevstva nebeskog, i da nam ovaj progresivac uistinu obećaje pravi napredak. Reći da ćemo pronaći jednaku količinu radosti u telefonskom glasu kao što ju možemo pronaći u zvjezdanoj viziji - to bi bilo, u vrlo praktičnom smislu, evanđelje radosne vijesti, ali reći da će nam zvijezde dosaditi jednako kao što nam je dosadio i telefon - to uopće nije dobra vijest. To samo znači da će nešto što je još uvijek makar mutna inspiracija postati, u dogledno vrijeme, vrlo uobičajena iritacija. Kada jutarnje zvijezde pjevaju zajedno, a sinovi Božji kliču od radosti, kad najmoćnija glazba sfera dosegne našu zemlju poput nove objave dubina i visina zvukova, ne bismo trebali željeti da taj zvjezdani zbor izgovara jedan jedinstveni refren telefonskog razgovora: "Oprostite što smetam..." Jer je u tom patetičnom početku telefosnskog razgovora, tragedija nas ljudi povezana s filozofijom. Priznato je, u samim riječima osobe koja vas zove na telefon, da zvati nekoga na telefon znači izazvati mu smetnju.

Priznato je da je, u tom smislu, čovjek stvoren za nevolju, baš kao što električne iskre lete prema nebu (ili gdje god da električne iskre lete). Čak se daje naslutiti, iako možda na mističan i indirektan način, da bi život mira, savršenog mira, bio onaj u kojem bi nas telefoni prestali smetati, a vlasnici telefona bili u miru. Ali istina ide mnogo dublje od bilo koje slučajne iritacije koja može nastati zbog lošeg upravljanja instrumentom. Neprekidno nam se govori da su moderni znanstveni uređaji, čak i oni poput telefona koji se danas svugdje primjenjuju, čovjekova čuda, čuda znanosti, čuda novoga svijeta. Ali, iako se o izumima priča na ovakav način, ne postupa se s njima na takav način. Ili, bolje rečeno, ako se tako govori o njima u teoriji, u praksi se o njima govori sasvim drukčije. Zasigurno da se dogodio nalet raznih otkrića, mnoštvo izuma i, na neki način, aktivnost je zadivljujuća, a brzina svega toga može djelovati poput magije. Ali ta brzina jednostavno označava brzinu kojom stvari postaju ustajale; nagli pad nizbrdo prema ravnom i turobnom svijetu prozaičnosti; žurba izvanrednih stvari kako bi što prije izgubile svoju izvanrednost, navala čuda koja uništavaju čuđenje. Sve se to možda može nazivati poboljšanjem strojeva, ali se nipošto ne može nazivati poboljšanjem čovjeka. A budući da se ne radi o čovjekovom poboljšanju, nikako ne može biti govora o napretku. Čovjek je stvorenje kojeg bi progres trebao poboljšati; progres ne bi trebao biti hrvački meč jednih strojeva protiv drugih. Poboljšanje podrazumjeva sve što se danas uobičajeno naziva edukacijom; edukacija podrazumjeva proširenje, a na poseban način proširenje imaginacije. Podrazumjeva upravo onaj intezitet poštivanja, koji ne dopušta ničemu što može biti značajno da postane trivijalno ili vulgarno. Ako smo vulgalizirali struju na zemlji, to nije razlog da se time hvalilmo, jer bismo za koju godinu mogli vulgalizirati zvijezde na nebu. 

Recite mi da se užurbani poslovni čovjek zaustavlja u dubokoj molitvi na sam zvuk zvonjave telefona, poput seljaka na molitvu Angelusa; recite mi da se poklanja u poštovanju dok pristupa svetištu telefonske govornice; recite mi da ju barem pozdravi s poganskim, ako već ne kršćanskim, ritualom, da svoje uho približava slušalici kao proročištu u Delfi, ili razmišlja o mladoj dami koja sjedi u pošti kao o svećenici koja sjedi na tronu udaljenog hrama; recite mi da barem ima obično poetsko poštovanje prema činjenici da ljudski glas prelazi preko brda i dolina - kao što su ljudi poštovali zvuk Rolandove trublje ili Ahilejevog uzvika - recite mi da su ovi prizori štovanja uobičajeni u trgovačkom uredu prilikom primanja telefonskog poziva, i tada ću (pod pretpostavkom da vjerujem tomu što govorite) uistinu slijediti vašeg užurbanog biznismena i vašeg odvažnog znanstvenog izumitelja u pohodu na nove svjetove, u traganju za novim zvijezdama. Jer tada ću znati da uistinu pronalaze ono što žele pronaći i razumiju ono što su pronašli. Tada ću znati da dodaju nova iskustva našem životu i nove snage i strasti našim dušama; znat ću da su poput ljudi koji pronalaze nove jezike, nove umjetnosti, nove škole arhitekture. Ali sve što oni mogu reći, u članku koji sam citirao, je da mogu proizvesti stvari koje su općenito uobičajene ugodnosti, ali vrlo često i uobičajene neugodnosti. Sve čime se mogu hvaliti, prilikom odgovora na bilo kakvu inteligentnu kritiku, je da će u doglednom vremenu naučiti kako pretvoriti sunce i mjesec i vječna nebesa podjednako uobičajenima, i vjerojatno podjednako neugodnima.



Treba napomenuti da ovo nije, kao što se uvijek netočno zamišlja, reakcija protiv materijalne znanosti; ili žaljenje zbog mehaničkih izuma; ili obezvređivanje telefona ili teleskopa ili bilo čega drugoga. Upravo je suprotno od toga. Ne podcjenujem telefone; prigovaram tome što ih se ne cijeni dovoljno. Ne napadam izume; napadam indiferentnost prema izumima. Ja samo primjećujem da su isti oni ljudi koji se njima hvale indiferentni prema njima. Ne prigovaram tvrdnji da je znanost suvremenog svijeta čudesna, samo prigovaram suvremenom svijetu što joj se ne čudi. Istina je da se, u vezi s određenim političkim i moralnim pitanjima, pitam mogu li ovi mehanički trikovi biti upotrebljeni kao moralni testovi, ali to nema ništa s činjenicom da su to blistave briljantnosti poput mađioničarskog trika, sve dok ga smatramo mađioničarskim trikom. Ideal seljaštva, postavljen od strane francuskog kralja, da bi svatko trebao moći imati kokoš u loncu, zasigurno je drugačiji od ideala da bi svatko trebao moći imati zeca u šeširu, ali nema razloga sumnjati da su francuski kralj i francuski seljak sposobni uživati u čistom umjetničkom i znanstvenom zadovoljstvu gledanja zeca kako živahno izlazi iz šešira. Sumnjam postoji li praktična superiornost neobičnog zeca naspram obične kokoši. Sumnjam da će velike mase ljudi dobiti više hrane od magičnog zeca nego što će hrtovi dobiti od mehaničkog zeca. Sumnjam da zec iz profesorovog šešira ima bolji ukus nego onaj iz lonca seljakove žene koja zna kako ga skuhati. Ukratko, moje sumnje o suvremenom materijalističkoj mehanizaciji su sumnje u vezi njene krajnje korisnosti u praksi, ali nikada nisam dovodio u pitanje njihovu poetičnost i maštovitost; prikladnost tako uzvišenog mađioničarskog trika za dječje zabave. Ono čemu prigovaram uvezi svega toga jest da su suvremena djeca zaboravila kako pljeskati.


subota, 8. lipnja 2013.

Protjerivanje filozofije


Ništa bolje ne pokazuje ogromno i tiho zlo suvremenog društva od neobičnog načina uporabe riječi "ortodoksan". U prošla vremena heretik je bio ponosan što nije bio heretik. Kraljevstva svijeta, vojske i suci su bili heretici. On je bio ortodoksan. On nije bio ponosan na svoju pobunu protiv njih, jer je držao da su oni ti koji se bune. Vojske s njihovom okrutnom sigurnošću, kraljevi s njihovim hladnim licima, državni procesi, zakonski procesi, svi su oni poput ovaca zastranili. Čovjek je bio ponosan što je bio ortodoksan, bio je ponosan zato što je u pravu. Ako je stajao sam u jezovitoj pustoši, bio je više od čovjeka, bio je crkva. Bio je centar svemira, oko njega su se zvijezde ljulale. Sva mučenja svih najdubljih paklova nisu ga mogla natjerati da prizna da je heretik. Ali nekolicina modernih fraza učinila su da se čovjek osjeća ponosan zbog hereze. Neki kažu, sa svjesnim podsmjehom, "Pretpostavljam da sam vrlo heretičan," i traže pljesak od slušatelja. Riječ "hereza" ne samo da više ne označava da je osoba u krivu, nego u biti znači da osoba posjeduje bistru glavu i veliku hrabrost. Riječ "ortodoksan", ne samo da više ne znači biti u pravu, nego praktički znači biti u krivu. Sve ovo znači samo jedno: Znači da je ljudima sve manje stalo do toga jesu li filozofski u pravu. Očito je da bi čovjek za sebe prije trebao reći da je lud, nego da je heretik.

Općenito govoreći, budalasto je za filozofa da spali drugog filozofa zato što se ne slažu u pogledu teorije svemira. Takve stvari su se često činile u završnoj dekadenciji Srednjeg Vijeka, i propale su zajedno sa svojim ciljem. Ali postoji jedna stvar koja je beskonačno apsurdnija i nepraktičnija od spaljivanja čovjeka zbog njegove filozofije, a to je običaj govorenja filozofu da njegova filozofija nije bitna, a to se u 20. stoljeću neprestano čini, u dekadenciji velikog revolucionarnog razdoblja. Opće teorije posvuda su prezrene. Doktrina o ljudskim pravima odbačena je baš kao i doktrina o čovjekovom padu. I sam ateizam je previše teološki nastrojen za današnje doba, revolucija je presistematična, sloboda preograničena, odbijamo bilo kakve generalizacije. Gospodin Bernard Shaw je savršeno opisao suvremeni stav epigramom: "Zlatno pravilo je da nema zlatnog pravila". Sve više i više raspravljamo o detaljima u umjetnosti, politici, književnosti. Čovjekovo razmišljanje o tramvaju je bitno, čovjekovo razmišljanje o Botticelliju je bitno, čovjekovo razmišljanje o bilo čemu drugomu je bitno. Možemo preokrenuti i istražiti milijune različitih predmeta, ali zabranjeno nam je pronaći taj neobičan predmet: univerzum. Jer ako  čovjek pronađe univerzum, pronaći će religiju, i (u očima svijeta) biti izgubljen. Sve je bitno, osim Svega.

Jedva da je potrebno navoditi primjere ove totalne lakoumnosti po pitanju kozmičke filozofije. Jedva da je potrebno navoditi primjere kako bi pokazali da nam danas nije važno je li čovjek optimist ili pesimist, kartezijanac ili hegelovac, materijalist ili spiritualist. Ipak, dopustite mi da uzmem jedan nasumičan primjer. Na bilo kojoj ležernoj čajanki lako možemo čuti čovjeka kako govori: "Život nije vrijedan življenja." Takvu izjavu tretiramo jednako kao kad netko kaže da je dan lijep. Nitko ne smatra da bi to na bilo koji način moglo utjecati na čovjeka ili na svijet. A ipak, ako bi se izrečenome uistinu vjerovalo, svijet bi bio preokrenut naglavačke. Ubojicama bi se dijelila odlikovanja zbog spašavanja čovjeka od dosade života, vatrogasce bi se osuđivalo zbog spašavanja života, otrovi bi se davali kao što se danas daju lijekovi, doktore bi se zvalo kad bi ljudima bilo dobro. Ipak, nikada ne smatramo da bi pesimist mogao ojačati društvo ili mu naštetiti, jer smo uvjereni da teorije nisu bitne.

Ovo zasigurno nije bila ideja onih koji su uveli našu slobodu. Kad su stari libertarijanci uklonili okove sa svih hereza, njihova je ideja bila da bi se na taj način mogla ostvariti religijska i filozofska otkrića. Njihovo stajalište je bilo da je kozmička istina bila toliko bitna da bi svatko trebao dati svoje neovisno svjedočanstvo. Suvremena ideja je u tome da je kozmička istina toliko nebitna da ništa što bilo tko kaže ne može biti bitno. Oni prvi su oslobodili potragu, kao što ljudi oslobađaju plemenitog psa, drugi su oslobodili potragu kao što ljudi bacaju natrag u more ribu koja nije dobra za jelo. Nikada nije bilo tako malo rasprave o naravi čovjeka kao danas, kad, po prvi puta, svi mogu raspravljati o tome pitanju. Stara ograničenja su osiguravala da samo oni koju su pravovjerni smiju raspravljati o religiji. Moderna sloboda znači da nitko ne smije o njoj raspravljati. Dobar ukus, posljednje i najluđe čovjekovo praznovjerje, uspio nas je ušutkati tamo gdje nitko drugi nije uspio. Prije šesdeset godina smatrano je lošim ukusom biti zakleti ateist, danas je još uvijek loš ukus biti zakleti ateist, ali njihova je agonija uspjela učiniti da je danas jednako loš ukus biti zakleti kršćanin. Emancipacija je samo učinila to da je zaključala sveca u istu kulu tišine u kojoj je bio i heretik. Sad možemo u miru raspravljati o nekome lordu ili vremenskoj prognozi, i nazivati to potpunom slobodom svih vjeroispovjesti.

Ipak, još uvijek postoje ljudi, a ja sam jedan od njih, koji smatraju da je najpraktičnija i najvažnija stvar u vezi čovjeka njegov pogled na univerzum. Mi smatramo da je za stanodavku, s obzirom na njenog postanara, važno da zna njegove prihode, ali još važnije da zna njegovu filozofiju. Smatramo da je za generala koji se planira boriti s neprijateljem važno znati broj neprijateljeve vojske, ali da je još važnije znati neprijateljevu filozofiju ... U petnaestom stoljeću ljudi su unakrsno ispitivali i mučili čovjeka zato jer je zagovarao neko nemoralno ponašanje, u devetnaestom stoljeću smo laskali Oscaru Wildeu jer je zagovarao nemoralno ponašanje, a nakon toga smo mu slomili srce poslavši ga na robiju zato što je izvršio ono što je govorio. Možemo dvojiti oko toga koja je od ove dvije metode okrutnija, ali zasigurno nije upitno koja je od njih luđa. Ako ništa drugo, doba Inkvizicije barem ne možemo optužiti da je proizvelo društvo koje je stvorilo idola od čovjeka zbog propvijedanja određene stvari, a kasnije ga osudilo jer je svoju propovijed sproveo u djelo.


U naše doba su filozofija i religija, tj. teorija o krajnjim pitanjima, skupa protjerane  iz polja koje su prije zauzimale. Opći ideali su nekoć dominirali književnošću. Protjerani su pokličem "Umjetnost radi umjetnosti!". Opći ideali su nekoć dominirali politikom. Protjerani su pokličem "efikasnost", koji bi se mogao prevesti riječima "Politika radi politike!" U posljednjih dvadeset godina se ideali reda i slobode uporno uklanjaju iz naših knjiga, iskazivanje umnosti i elokvencije je nestalo iz naših parlamenata. Književnost je svjesno postala manje političnom, politika je svjesno postajala manje književnom. Opće teorije o relacijama stvari su na taj način uklonjene iz oba ova područja, a mi smo u poziciji da postavimo pitanje: "Što smo dobili, ili izgubili ovim uklanjanjem? Je li književnost bolja, je li politika bolja, nakon što smo odbacili moralista i filozofa?"

subota, 30. ožujka 2013.

Zabluda uspjeha





U naše vrijeme pojavila se određena vrsta knjiga i članaka za koje ja najiskrenije smatram da se mogu prozvati najbedastijim u povijesti čovječanstva. Mnogo su divljiji od najdivljijih viteških romansi i mnogo dosadnije od najdosadnijih vjerskih traktata. Štoviše, viteške romanse su barem govorile o viteštvu, a religijski traktati o religiji. Ali ove knjige ne govore ni o čemu. One se bave onime što nazivamo Uspjehom. Na svakoj polici, u svakom časopisu, možete pronaći uratke koji govore ljudima kako uspjeti. To su knjige koje govore ljudima kako uspjeti u bilo čemu, a naspisane su od strane ljudi koji ne mogu uspjeti čak niti u pisanju knjiga. Za početak, takva stvar kao što je uspjeh, naravno, ne postoji. Ili, ako vam se tako više sviđa, ne postoji ništa što nije uspješno. To da je stvar uspješna jednostavno znači da jest. Milijunaš je uspješan u bivanju milijunašem, a magarac u bivanju magarcem. Svaki živući čovjek je uspješan u življenju, a mrtvac je možda uspio počiniti samoubojstvo. Ali, prelazeći preko loše logike i loše filozofije u frazi, možemo Uspjeh shvatiti, kao što to čine pisci ovih knjiga, u običajenom smislu pribavljanja novca ili svjetovne pozicije. Ovi pisci tvrde da će objasniti suvremenom čovjeku kako može uspjeti u trgovini ili spekulacijama, kako, ako je građevinar, može uspjeti u građenju, ili kako, ako je burzovni mešetar, može uspjeti u mešetarenju. Tvrde da će trgovca pretvoriti u sportskog jedriličara, a trećerazrednog novinara u plemića. To je nedvosmisleni poslovni prijedlog, i stvarno mislim da ljudi koji kupuju te knjige (ako ih itko uopće kupuje) imaju moralno, ako ne i zakonsko, pravo da traže povrat novca. Nitko se ne bi usudio objaviti knjigu o električnoj energiji koja čitatelju ne bi ništa rekla o električnoj energiji. Nitko se ne bi usudio objaviti članak o botanici iz koje bi bilo očito da pisac ne zna niti na koju stranu treba zakopati biljku u zemlju. Ipak, naš je moderni svijet pun knjiga o Uspjehu i uspješnim ljudima koje doslovno ne sadrže nikakvu ideju, i jedva ikakav verbalni smisao.

Sasvim je očito da u bilo kojoj poštenoj aktivnosti (kao što su građenje ili pisanje knjiga) postoje samo dva načina postizanja uspjeha. Jedan je da radite jako dobro, a drugi je da varate. Obadva su toliko prejednostavna da bi zahtjevala bilo kakvo književno objašnjnje. Ako se bavite skokom u vis, onda možete ili skoćiti više od svih drugih, ili nekako uspjeti zavarati druge da ste skočili više od njih. Ako želite uspjeti u kartanju, budite dobar kartaš, ili kartajte s označenim kartama. Možete zaželjeti knjigu o skakanju, možete zažekljeti knjigu o kartanju, možete zaželjeti i knjigu o varanju na kartama, ali ne možete željeti knjigu o Uspjehu. Posebice ne možete željeti knjigu o Uspjehu poput onih koje možete naći razbacane na stotinama po knjižarama. Možete željeti skakati ili kartati, ali ne želite čitati besmislene izjave o tome da je skakanje skakanje, ili da u igri pobjeđuju pobjednici. Primjerice, ako ovi pisci kažu nešto o uspjehu u skakanju, bit će to ovako nešto: "Skakač mora imati jasan cilj ispred sebe. Ne smije dopustiti nikakve slabašne osjećaje milosrđa da ga ometu u nastojanju da da sve od sebe. Mora imati na umu da je natjecanje u skakanju sasvim kompetitivno, i da, kao što je Darwin slavno pokazao, najslabiji propadaju." To je otprilike ono što bi takva knjiga rekla, i nimalo ne sumnjam da bi bilo vrlo korisno kada bi se pročitalo u niskom i napetom glasu mladiću koji se upravo sprema izvesti skok. Ili pretpostavimo da se tijekom svojih intelektualnih lutanja filozof Uspjeha posveti drugom slučaju, onom kartaškom. Njegov savjet bi glasio: "Kod kartanja je vrlo važno izbjagavati pogrešku dopuštanja protivniku da pobjedi u igri. Morate imati borbenost i odlučnost, i ići na pobjedu. Dani idealizma i praznovjerja su prošli. Živimo u doba znanosti i teškog zdravog razuma, i sada je definitivno dokazano da u bilo kojoj igri u kojoj igraju dvoje ljudi, ako jedan ne pobijedi, onaj drugi hoće.“ Sve je to, naravno, vrlo uzbudljivo, ali priznajem da bih, kada bih kartao, radije imao kraj sebe neku knjižicu koja bi me upućivala u pravila kartanja.


Listajući popularni časopis, pronašao sam čudan i zabavan primjer. U časopisu se nalazi članak pod naslovom "Instinkti koji čine ljude bogatima." Sprijeda je ukrašen groznim portretom Lorda Rothschilda. Postoje brojne metode, poštene i nepoštene, koje čine ljude bogatima, ali jedini "instinkt" koji poznajem koji to čini je onaj instinkt koji kršćanska teologija grubo opisuje kao "grijeh pohlepe". Kakogod, to je pitanje izvan mog trenutnog izlaganja. Želim citirati slijedeće profinjene odlomke kao primjer tipičnog savjeta "kako uspjeti". Toliko je praktično, i prepušta toliko malo sumnje o tome što bi trebao biti naš idući korak:

"Ime Vanderbilta je sinonim za bogatstvo stečeno suvremenom poduzetnošću. 'Cornelius', utemeljitelj obitelji, je bio prvi veliki američki magnat poduzetinštva. Počeo je kao sin siromašnog farmera, a završio kao milijunaš.

Imao je instinkt za zarađivanje novca. Zgrabio je svoje mogućnosti, mogućnosti koje su se stvorile primjenom parnog stroja na prekooceanski promet, i stvaranjem željeznice u bogatim, ali nerazvijenim Sjedinjenim Američkim Državama, te je posljedično stekao ogroman dobitak.

Očito je, naravno, da ne možemo svi doslovno slijediti stope ovog velikog željezničkog monarha. Identične mogućnosti koje su se njemu pružile ne pružaju se nama. Okolnosti su se promijenile.  Ali, iako je tako, ipak, u našoj vlastitoj sferi i u našim vlastitim okolnostima, možemo slijediti opće metode, možemo iskoristiti one prilike koje nam se pružaju, i dati si poštenu priliku postizanja bogatstva"

U takvim čudnim izjavama vidimo prilično jasno što je usitinu na dnu svih tih članaka i knjiga. To nije samo biznis, nije čak ni puki cinizam. To je misticizam, zastrašujući misticizam novca. Pisac tog članka nije imao niti najnejasniji pojam o tome kako je Vanderbilt zaradio svoj novac, ili kako bi bilo tko trebao zaraditi svoj. On zaključuje svoje primjedbe predlažući određenu shemu, ali ona nema ništa s Vanderbiltom. On se jednostavno želi pokloniti ispred misterija milijunaša, jer kada uistinu štujemo bilo što, tada volimo ne samo jasnoću te stvari, nego i njezinu tajnovitost. Zaneseni smo njezinom nevidljivošću. Tako, na primjer, kada je muškarac zaljubljen u ženu, on posebno uživa u činjenici da se žena ne može u potpunosti shvatiti razumom. Tako, također, vrlo pobožan pjesnik, slaveći svog Stvoritelja, uživa govoreći da Bog djeluje na mističan način. Pisac ovog paragrafa koji sam citirao čini se nema nikakve veze s bogom, a ne bih rekao (sudeći prema njegovoj iznimnoj nepraktičnosti) da je ikada bio uistinu zaljubljen u ženu.  Ali onu stvar koju on štuje, a to je Vanderbilt, tretira na identično mističan način. On uistinu uživa u činjenici da njegovo božanstvo Vanderbilt skriva tu tajnu od njega. Njegovu dušu ispunja neka vrsta svećeničke ekstaza koja ga nagoni da se pretvara da govori mnoštvu tu strašnu tajnu koju ni on ne zna.

Govoreći o instinktu koji ljude čini bogatima, isti pisac primjećuje:                

"U stare dane postojanje tog instinkta je bilo u potpunosti shvaćeno. Grci su to sadržali u priči o Midi koji je imao "Zlatni dodir". On je bio čovjek koji je pretvarao sve što je bilo položeno u njegove ruke u zlato. Njegov život je bio napredak usred bogatstva. Od svega što je došlo na njegov put stvarao je dragocjeni metal. 'Budalasta legenda' govorili su pametnjakovići viktorijanskog doba. 'Istina' kažemo mi, moderni ljudi. Svi znamo za takvog čovjeka. Susrećemo ih, i čitamo o takvim ljudima koji sve što dotaknu pretvaraju u zlato. Uspjeh prati njihove stope. Njihov živtni put vodi nepogrešivo prema gore. Oni ne mogu doživjeti neuspjeh."

Nažalost, Mida je ipak mogao doživjeti neupsjeh, i doživio ga je. Njegov put nije vodio nepogrešivo prema gore. Umro je od gladi, jer kad god bi dotaknuo kolačić, ili sendvič od šunke, pretvorio bi se u zlato. To je cijela bit te priče, iako pisac to delikatno prešućuje, pišući svoj članak uz portret Lorda Rotschilda. Stare priče čovječanstva su, uistinu, nedokučivo mudre, ali ne smijemo ih pročišćavati u korist interesa gospodina Vanderbilta. Ne smijemo kralja Midu predstavljati kao primjer uspjeha. On je bio neuspjeh, i to neobično bolne vrste. Također, imao je magareće uši. Također, (kao i većina drugih istaknutih i bogatih osoba) nastojao je prikriti tu činjenicu. Njegov je brijač (ako se dobro sjećam), s kojim se trebalo oprezno postupati s obzirom na ovu osobitost, umjesto da kao osoba koja se drži parole "uspjeh pod svaku cijenu" pokušava ucjenjivati kralja  Midu, otišao i proširio ovaj skandal među trstikom, koja je jako uživala u njemu. Kažu da je i ona proširila glas o tome dok ju je vjetar ljuljao tamo-amo. Ja gledam s poštovanjem na portret Lorda Rotschilda, čitam s poštovanjem o podvizima gospodina Vanderbilta. Znam da ja ne mogu pretvoriti sve što dotaknem u zlato, ali također znam da nisam nikada niti pokušao, budući da sam imao preferencije prema drugim supstancijama, poput trave i dobrog vina. Znam da su ti ljudi zasigurno uspjeli u nečemu, da su zasigurno bili bolji od nekoga, znam da su kraljevi u smilsu u kojem nitko prije njih nije bio kralj, da su stvorili tržišta i opkoračili kontinente. Ipak, uvijek mi se čini da postoji mala privatna činjenica koju skrivaju, i ponekad sam pomislio da sam, dok je puhao vjetar, čuo smijeh i šapat trstike.

Nadajmo se da ćemo svi doživjeti da vidimo ove apsurdne knjige o uspjehu prekrivene podsmjehom i zanemarivanjem koje zaslužuju. One ne uče ljude kako da budu uspješni, ali uče ljude kako da budu snobovi, šire neku vrstu zle poezije svjetovnosti. Puritanci su uvijek osuđivali knjige koje potiču požudu, što bismo trebali reći o knjigama koje rasplamsavaju još gadljive strasti pohlepe i ponosa? Prije stotinu godina imali smo ideal industrijskog naučnika. Dječacima su govorili da će štedljivošću i radom svi postati gospoda gradonačelnici. To je bila zabluđivanje, ali bilo je muževno, i imalo je u sebi barem minimum moralne isitne. U našem društvu umjerenost neće pomoći siromahu da se obogati, ali može mu pomoći da zadrži samopoštovanje. Dobar rad ga neće učiniti bogatim čovjekom, ali dobar rad će ga učiniti poštenim radnikom. Industrijski naučnik rastao je uz nekolicinu uskih vrlina, ali barem su bile vrline. Ali što ćemo reći o "evanđelju" koje se propovijeda novim industrijskim naučnicima. Naučniku koji ne napreduje uz pomoć svojih vrlina, nego, sasvim otovreno, uz pomoć svojih poroka.




subota, 23. ožujka 2013.

Vulgarnost



Vulgarnost je jedan od najvećih suvremenih izuma, poput telefona ili radio aparata. Moglo bi se vjerodostojno tvrditi da telefon ipak nije takav instrument torture kakvi su bili vijak ili zupčanik, te da su na jednak način i druga razdoblja imala poroke koji su bili gori od ovog novog ili suvremenog poroka. Baš kao što možemo pronaći maštovite nacrte aviona u bilježnicama Leonarda da Vincija, ili spekulacije vrlo bliske suvremenoj fizici kod filozofa antičke Grčke, tako tu i tamo u povijesti možemo pronaći naznaku ili nagovještaj velike i zlatne vizije vugarnosti, koja se kasnije razbuktala u svijetu. Možemo ju pronaći u mirisu punske plutokracije, koja je zaudarala u nosnicama Grka i Rimljana, ili u određenoj dozi lošeg ukusa kod esteta poput Nerona.

Ipak, stvar je tako nova da novi svijet još nije pronašao naziv za nju, nego je morao posuditi prilično varljiv naziv, koji je zapravo latinska riječ za nešto drugo. Na jednak način i dan danas koristimo grčki naziv za jantar kao jedini naziv za struju, zato što nemamo pojma o pravom nazivu ili prirodi struje. Tako i ovjde moramo i dalje koristiti latinsku riječ vulgus, koja jednostavno označava obične ljude, kako bismo opisali nešto što uopće nije uobičajeno među običnim ljudima.

Uistinu, kroz duga prostranstva povijesti čovječanstva, i kroz široka područja naseljenog svijeta, vulgarnost je vrlo neuobičajena među običnim ljudima. Farmeri koji žive prema starim poljoprivrednim tradicijama, seljaci u normalnim selima, pa čak i divljaci u divljačkim plemenima, gotovo nikada nisu vulgarni. Čak i kada čine pokolje i porobljuju, čak i kada prinose ljudske žrtve ili jedu ljudsko meso, gotovo da nikada nisu vulgarni. Svi putnici svjedoče o prirodnom dostojanstvu njihovog držanja i ceremonijalnoj ozbiljnosti njihovih običaja. Čak i u kompleksnijim modernim gradovima i civilizacijama, siromašni, kao takvi, nisu osobito vulgarni.

Ne! To je nova stvar, koja uistinu treba novo ime, i još više od toga treba novu definiciju. Ne kažem da sam u stanju definirati što je to vulgarnost, ali budući da sam upravo završio s čitanjem moderne knjige o ljubavi, osjećam se ponukanim nabaciti nekoliko sugestija.

U onoj mjeri u kojoj mogu doprijeti do same biti vulgarnosti, ona se sastoji uglavnom od dva elementa, koja bih opisao kao "lakoću" i "familijarnost". Lakoća označava da se čovjek uistinu, kao što fraza kaže, "izlijeva", to jest, njegovo samoizražavanje teče bez napora, selekcije ili kontrole. Ne izlazi iz njega poput pomno odabranih riječi, koje prije toga prolaze kroz artikulacijski organ, nego jednostavno struji iz njega poput znoja. Nikada ne osjeća potrebu stati u objašnjavanju samoga sebe, jer ne razumije niti sebe, niti granice objašnjavanja. On je od onih ljudi koji razumiju žene, on je čovjek koji se uvijek može uklopiti među dječake, on može pričati bez zadrške, pisati bez zadrške, govoriti u javnosti bez zadrške, jer njegovo vlastito samozadovoljstvo nosi sa sobom neku vrstu velikog oblaka i iluziju pljeska.

Drugi element je familijarnost, koju bi, kada bi ju pravilno razumili, zvali profanost. Horacije je govorio o "profanoj vulgarnosti", i uistinu je istina da je ova familijarnost oznaka gubitka svetoga straha i znak grijeha protiv čovjekove mistične strane. To u praksi znači rukovanje sa stvarima samouvjereno i prezrivo, bez osjećaja da su sve stvari na svoj način svete. Najnoviji oblik ovoga očituje se u spremnosti za pisanjem hrpetine besmislica o bilo kojoj ozbiljnoj temi, jer rijetko ćete kada naći stvarnu vulgarnost vezanu uz neku neozbiljnu temu.

Stvar je u tome da su ti budalaši toliko subjektivni da im nikada ne pada na pamet bojati se subjekta. Na primjer, može biti riječ o poganskoj budali, baš kao i o puritanskoj budali, u raspravi o suvremenom moralu. U slučaju pogana bit će napisana hrpetina besmislica o ljubavi i strasti, i pravu na život, dok će kod puritanca biti podjedanka hrpetina besmislica napisana o kršćasnkoj muškosti, zdravom djetinjstvu, plemenitom majčinstvu i svemu ostalome. Nevolja jest u tome što se osjećaju tako pakleno familijarni sa tim stvarima.

Nikada takav ton nećete pronaći kod pravog zaljubljenika kada piše o ženi koju voli, ili kod pravoga sveca kada piše o grijehu kojeg mrzi. Obadvojica kažu prave stvari, baš zato jer najradije ne bi ništa rekli.


subota, 16. ožujka 2013.

Vjera i znanost



U naše doba smo optuženi da napadamo znanost samo zato što želimo da bude znanstvena. Zasigurno nije znak neprimjerenog nepoštovanja prema našem doktoru ako mu kažemo da je on naš doktor, a ne naš svećenik, ili naša žena, ili mi sami. Nije posao doktora reći nam da moramo ići na kupalište. Njegov je posao reći nam da će određeni rezulatati za naše zdravlje uslijediti ako odemo na kupalište. Nakon toga, na nama je da odlučimo. Prirodna znanost je poput jednostavnog zbrajanja: ili je nepogrešiva ili je pogrešna. Miješati znanost s filozofijom znači samo proizvesti filozofiju koja je izgubila sve svoje ideale, i znanost koja je izgubila svu svoju praktičnu vrijednost. Želim da mi moj osobni liječnik kaže hoće li me određena hrana ubiti. Moj će mi osobni filozof reći bi li bilo dobro da sam mrtav. Ispričavam se zbog navođenja svih ovih truizama. Ali istina je da sam upravo pročitao debeli pamflet na kojem su radili vrlo inteligentni ljudi koji čini se nikada u svome životu nisu čuli za ove truizme.

Oni koji mrze bezazlenog pisca ove kolumne u svom konačnom izljevu gnjeva obično završe nazivajući ga "briljantnim", što je u novinarstvu odavno postao puki izraz prezira. Ali bojim se da mi čak i ovom oholom frazom udjeljuju preveliku čast. Sve sam više uvjeren da ne patim od upadljive drskosti, nego od jednostavnosti koja graniči s imbecilnošću. Sve sam više uvjeren da mora biti da sam vrlo glupav, a da su svi drugi u suvremenom svijetu vrlo pametni. Upravo sam čitao ovu važnu kompilaciju koju sam maločas spomenuo, koju mi je poslala grupa ljudi za koju imam veliko poštovanje, nazvanu "Nova Teologija i Primjenjena Religija". Pročitao sam cijelu stvar od početka do kraja, bez da sam shvatio o čemu ti ljudi uopće govore. Ili govore o nekoj mračnoj i zvjerskoj religiji u kojoj su odgajani, o kojoj do sada nisam ništa čuo, ili, s druge strane, govore o nekoj blještavoj i zasljepljujućoj viziji Boga koju su oni pronašli, a ja nisam, i koja svojom raskošnošću zbunjuje njihovu logiku i brka nihov govor. Najbolji primjer koji mogu citirati iz knjige je u vezi s ovim stvarima prirodne znanosti o kojoj sam govorio. Sljedeće riječi je napisao čovjek čiju pamet cijenim, ali ne mogu ih uhvatiti ni za glavu ni za rep: 

"Kada je suvremena znanost objavila da u kozmičkim procesima ne možemo utvrditi ništa što bi ukazivalo na povjesnu utemeljenost čovjekovog pada, nego naprotiv ustvrdila priču o neprestanom razvoju na ljestvici bića, bilo je sasvim očito da je pavlovska shema - ovdje mislilm na pavlovsku argumentaciju sheme spasenja - izgubila svoje temelje. Jer nije li temelj izopačensoti ljudske rase u nasljeđu od njihovih prvih roditelja?... Ali sada vidimo da nije bilo prvog pada, nije bilo potpune izopačenosti, ili neposredne opasnosti beskrajne propasti, a kad je temelj nestao, pala je i čitava struktura.“

Napisano je sa svom ozbiljnošću i izvrsnim engelskim jezikom, stoga mora nešto značiti. Ali što bi to uopće moglo značiti? Kako bi prirodna znanost mogla dokazati da čovjek nije izopačen. Ne režete čovjeka kako biste pronašli njegove grijehe. Ne kuahte ga sve dok iz njega ne izađu neizbježne zelene pare izopačenosti. Kako bi prirodna znanost mogla pronaći bilo kakve znakove moralnog pada? Koje je tragove pisac ovoga očekivao pronaći? Je li očekivao da će pronaći fosile Eve s fosilom jabuke unutar nje? Je li pretpostavio da će ostati očuvan cjelovit Adamov kostur s lagano izbljedjelim listom smokve na njemu? Cijeli paragraf koji sam citirao jednostavno je niz nedosljednih rečenica, svih potpuno netočnih u samima sebi, i nepovezanih jednih s drugima. Znanost nikada nije rekla da nije moglo biti čovjekovog pada. Moglo je biti i deset padova, jedan povrh drugog, i još uvijek bi to bilo sasvim u skladu sa svime što znamo o prirodnoj znanosti. Čovječanstvo je moglo postajati moralno lošije milijunima stoljeća, a da ta činjenica ni na koji način nije u neskladu s principima evolucije. Znanstvenici (oni koji nisu buncajući luđaci) nikada nisu rekli da je postojao "neprestani rast na ljestvici bića" jer neprestan rast bi značio rast bez ikakvih posrtaja ili neuspjeha, a fizička evolucija je prepuna posrtaja i neuspjeha. Zasigurno je došlo do određenih prirodnih padova, a moglo je biti bilo koliko moralnih padova. Tako da sam, kao što rekoh, iskreno zbunjen u pogledu značenja redaka kao što su ovi, u kojima osoba piše da, zato što geolozi ne mogu otkriti nikakve dokaze čovjekova pada, iz toga slijedi da je bilo koja doktrina o čovjekovoj izopačenosti netočna. Zato što znanost nije pronašla nešto što očito nije niti mogla pronaći, stoga nešto što je potpuno drugačije naravi mora biti neistinito. Možemo sažeti ovaj piščev argument kratko ali precizno na ovaj način: "Nismo iskopali kosti arkanđela Gabrijela, koji ih naravno nije ni imao, iz toga zaključujemo da dječaci, prepušteni samima sebi, nikada neće biti sebični." Za mene je sve ovo divlje i zbunjujuće, kao kada bi čovjek rekao: "Vodoinstalater nije pronašao nikakav kvar na našem klaviru, stoga pretpostavljam da me moja žena voli."

Ovdje neću ulaziti u pravu doktrinu istočnog grijeha, niti u njegovu krivu verziju koju pisac Nove Teologije naziva doktrinom izopačenosti. Ali, štogod najgora doktrina o izopačenosti bila, bila je proizvod duhovne osude. Nije imala nikakve veze s prirodnim porijekom. Ljudi su smatrali da je čovječanstvo poročno, jer su se sami osjećali poročni. Ako se čovjek osjeća poročan, ne mogu vidjeti zašto bi se trebao osjećati dobro ako mu netko kaže da je njegov predak jednom imao rep. Koliko mi znamo, čovjekova je izvorna čistoća i nevinost mogla otpasti s njegovim repom. Jedina stvar koju svi znamo o izvornoj čistoći i nevinosti jest da ju mi nemamo. Ništa ne može, u najstrožem značenju riječi, biti komičnije nego postaviti maglovitu stvar poput nagađanja antropologa o primitivnim ljudima, protiv tako čvrste stvari kao što je čovjekov osjećaj o grijehu. Po svojoj prirodi, dokaz o Edenu je nešto što ne možemo pronaći. Po svojoj prirodi, dokaz o grijehu je nešto što nitko ne može a da ne pronađe.

S nekim se rečenicama ne slažem, a neke druge ne razumijem. Ako čovjek kaže "Mislim da bi ljudskoj rasi bilo bolje kada bi u potpunosti apstinirala od fermentirane tekućine.", sasvim shvaćam što želi reći, i kako bi se njegov stav mogao braniti. Ako čovjek kaže "Želim zabraniti pivo zato jer samo umjeren čovjek.", njegova primjedba ne prenosi nikakvo značenje u moj um. To je kao da kažete "Želim ukinuti sve ceste zato jer sam umjeren šetač." Ako čovjek kaže "Nisam trinitarijanac", razumijem ga. Ali ako kaže (kao što mi je jedna dama jednom rekla): "Vjerujem u Duha Svetoga u duhovnom smislu", odlazim zbunjen. U kojem drugom smislu bi netko uopće moga vjerovati u Duha Svetoga? Žao mi je što moram reći da je ovaj pamflet progresivnih religijskih stajališta prepun zbunjujućih primjedbi ove vrste. Što ljudi žele reći kada kažu da je znanost poremetila njihov pogled na grijeh? Kakav su pogled na grijeh imali prije negoli ga je znanost poremetila? Jesu li mislili da je to nešto za jesti? Kada ljudi kažu da je znanost uzdrmala njihovu vjeru u bemrtnost, što žele reći? Jesu li mislili da je besmrtnost plin?

Naravno, prava je istina da znanost nije uvela nijedan novi princip po ovome pitanju. Čovjek može biti kršćanin do kraja svijeta, zbog istog jednostavnog razloga zbog kojeg čovjek može biti ateist od njegovog početka. Materijalnost stvari je na površini stvari, ne treba nam nikakva znanost da bismo to doznali. To je materijalizam, ako vam se sviđa. To je ateizam, ako vam se sviđa. Ako je čovječanstvo vjerovalo unatoč tomu, može vjerovati unatoč bilo čemu. Ali zašto bi čovjek bio beznadniji samo zato jer znamo imena svih crva koji ga jedu, ili imena svih dijelova tijela koja ti crvi jedu. To je misaonom umu teško shvatiti. Moj glavni prigovor ovim kvaziznanstvenim revolucionarima je da uopće nisu revolucionarni.  Oni su grupa plitkih ljudi. Oni ne potresaju religiju, čini se da religija trese njih. Jedini način na koji mogu odgovoriti na veliki paradoks je ponavljanjem truizma.

subota, 9. ožujka 2013.

Zašto (još uvijek) nismo kanibali




Svijet, posebice moderni svijet, je dosegnuo zanimljivo stanje ritualizma, ili rutine, u kojem je, možemo tako reći, u krivu čak i kada je u pravu. U velikoj mjeri nastavlja činiti stvari prema osjećaju, a ubrzano prestaje imati bilo kakvih pametnih razloga za njihovo činjenje. Uvijek nas podučava o tome kako je tradicija mrtva, a s druge strane živi u potpunosti životom tradicije. Uvijek nas osuđuje zbog praznovjerja, a njegove vlastite temeljne vrline su danas gotovo u potpunosti praznovjerja.

Hoću reći, da kada smo mi u pravu, u pravu smo u skladu s principom, a kada su oni u pravu, u pravu su u skladu s predrasudom. Možemo reći, ako im bolje zvuči, da su upravu u skladu s instikntom. Kakogod, još uvijek su zadržani zdravim predrasudama od stvari u koje bi potrčali kada bi se vodili svojom vlastitom nezdravom logikom. Ovo ćemo najlakše objasniti ako uzmemo vrlo jednostavne, pa čak i ekstremne, primjere rečenoga. S time da su neki ekstremi mnogo bliže nego što bi neki od nas mogli i pomisliti.

Većina naših prijatelja i poznanika još uvijek imaju zdravu predrasudu protiv kanibalizma. Trenutak kada će se učiniti ovaj slijedeći korak u etičkoj evoluciji nam se čini vrlo dalek. Ali spoznaja da ne postoji mnogo razlike između tijela ljudi i životinja nije nipošto daleka, nego vrlo blizu. Izražena je na stotine načina, kao neka vrsta kozmičkog komunizma. Gotovo da možemo reći da je izražena u svakom drugom obliku osim u kanibalizmu.

U Voronoffovu slučaju, izražena je u stavljanju komadića životinja u čovjeka [Voronoff, ruski znanstvenik koji je radio implementacije dijelova majmunovih testisa u ljude, kao i na pokušaju oplodnje majmuna ljudskim spermijem, nap.prev.]. U slučaju vegetarijanaca, izražena je u nestavljanju komadića životinja u čovjeka. Izražena je u tome što puštamo da ljudi umiru poput pasa, ili u razmišljanju da je tužnije vidjeti kako umire pas nego čovjek. Neki su vrlo uznemireni pitanjem što se događa s tijelima životinja, kao da su prilično sigurni da nam zec zamjera što ga kuhamo, ili da dagnja zahtjeva da ju kremiramo. Drugi su razmetljivo indiferentni po pitanju što se događa s tijelima ljudi, i niječu bilo kakvu dostojanstvo preminulom i sve srdačne geste živomu. Ali sve ove stvari očito imaju jednu stvar koja im je zajednička, a to je da smatraju ljudska i životinjska tijela kao istu stvar. Razmišljaju o njima pod općom generalizacijom, ili pod uvjetima koji su u najmanju ruku usporedivi. Među ljudima koji su dosegli ovo stanje, RAZLOG za neodobravanje kanibalizma je već postao vrlo nejasan. Ostaje im samo tradicija i instinkt. Srećom,  Bogu hvala, iako je danas vrlo nejasan, još uvijek je vrlo snažan. Ali iako je broj najranijih etičkih pionira koji rado jedu tijela kuhanih misionara vrlo malen, broj onih koji koji bi mogli objasniti pravi razlog zašto to ne činiti još je manji.

Pravi razlog je u tome da su sve takve društvene zdravorazumnosti danas tradicija stare katoličke dogme.  Kao mnoge druge katoličke dogme, osjećaju se na nejasan način čak i među poganima, sve dok su ti pogani zdravi pogani. Ali kada dolazimo do pitanja ne samo osjećaja, nego formulacije razloga, uočit ćemo da se on nalazi u formuli Vjere. U ovom slučaju, tu se nalaze sve one ideje koje modernisti najviše ne vole, govori o "posebnim stvorenjima" i Božjoj slici, koja ne dolazi od puke evolucije i jaza između čovjeka i drugih stvorenja. Ukratko, upravo su to doktrine zbog kojih mnogi ljudi neprestrano negoduju, kao protiv stvari koje nam zabranjuju potpuno povjerenje u znanost ili potpuno jedinstvo s životinjama. To je ono što stoji između čovjeka i kanibalizma. Oni ga zabranjuju zato jer imaju predrasude, i daj Bože da ih što dulje imaju! Mi imamo princip, i dobrodošli su da ga prihvate kada god požele.

U potpunosti sam svjestan da se izlažem opasnosti proširivanjem argumenata mojih protivnika do ekstrema, što se može smatrati ekstravagantnim. Pitanje je, zašto je to ekstravagantno? Znam da ću u ovom slučaju dobiti odgovor da je društveno isticanje kanibalizma rijetko u našoj kulturi. Koliko znam, nema kanibalskih restorana koji prijete da bi mogli postati moderni u Londonu poput kineskih restorana. Antropofagija nije poput antropozofije predmet društveni predavanja, i, koliko god religije i morali oko nas bili raznoliki, kuhanje misionara još uvijek nije ničija misija. Ali ako netko ima tako malo logike da ne shvaća značenje ovog ekstremnog primjera, neće mi biti teško dati mnogo praktičniji, pa čak i aktualniji primjer. Prije nekoliko godina svi zdravi ljudi bi rekli da je Adamitizam podjednako lud kao i antropofagija [Adamiti - ranokršćanska sekta, nastoje obnoviti prvobitnu nevinost Adama i Eve prije njihovog izgonstva iz raja. Hodali su goli i prakticirali sveti nudizam prilikom vjerskih obreda. nap.prev.]. Bankar koji hoda ulicom bez odjeće na sebi bio bi zaprepašćujući, kao mesar koji prodaje čovjeka umjesto teletine. Obadvoje bi se smatralo istupima luđaka koji su umislili da su divljaci. Ali vidjeli smo da su pokret Novih Adamita ili Pokret Protiv Odjeće započeli raditi vrlo ozbiljo u Njemačkoj. Započeli su s ozbiljnošću koja je svojstvena Nijemcima. Englezi su još uvijek dovoljno "engleski" kako bi im se samo smijali. Ali smiju se samo po instikntu, i pokazuju gađenje samo po instinktu. Većina njih, s njihov trenutnom zbrkanom moralnom filozofijom, imala bi velikih problema u pobijanju argumenata pruskog profesora koji zagovara golotinju, koliko god ga srčano oni htjeli udariti nogom. Jer ako razmotrimo trenutne kontroverze, kao u slučaju teorije kanibalizma, uočit ćemo jednako negativno i bespomoćno stanje kao što je to slučaj s teorijom kanibalizma. Svi moderni argumenti koji se koriste protiv puritanizma zapravo vode do Adamitizma. Ne mislim, naravno, da ti argumetni nisu ponekad korisni u borbi protiv puritanizma, ali još manje mislim da ne postoje mnogo bolji argumenti protiv puritanizma. Ono što želim reći jest, da je u pogledu logike civilizirani čovjek u potpunosti spustio gard, i trenutno stanje je takvo da stoji potpuno gol u borbi protiv golotinje. Sve dok je suvremeni čovjek usredotočen samo na to da je tijelo nešto jako lijepo ili da je dobro štogod je prirodno, prepušta se adamitizmu u teoriji, iako molimo Boga da prođe još mnogo vremena dok se ne preda adamitizmu u praksi. Ovdje će ponovno suvremeni teoretičar morati braniti svoj zdrav razum pomoću predrasuda. Srednjovjekovni teolog je taj koji ga može braniti s razumom. Ne moram to na dugo obrazlagati, dovoljno je reći da je temelj u čovjekovom padu, baš kao što je temelj instiknta protiv kanibalizma u tome što je čovjek Božja slika.

Kada bi čovjek bio u potpunosti bog, moglo bi biti istina da su svi aspekti njegovog tjelesnog bića bogoliki, baš kao što bismo ga, kada bi bio u potpunosti zvjer, teško mogli optuživati za bilo kakvu vrstu prehrane, koliko god zvjerska bila. Mi govorimo da iskustvo potvrđuje našu teroiju njegove ljudske kompleksnosti. Ona nema ništa sa samim prirodnim stvarima. Kada bi crvene ruže misteriozno izluđivale ljude i tjerale da počinjaju ubojstva, trebali bi napraviti zakone da ih se prikrije, ali crvene ruže bi bile jednako nevine kao i bijele.

U većini suvremenih ljudi vodi se borba između novih mišljenja, koja ne slijede do njihovog konačnog zaključka, i starih tradicija, koje ne slijede do njihovih početaka. Kada bi u potpunosti slijedili nove ideje, to bi ih dovelo do Bedlama [bolnica za mentalno poremenćene u Londonu nap.prev.], kada bi slijedili svoje instinkte do izvora, to bi ih odvelo u Rim. U najboljem slučaju ostaju zarobljeni između dvije logičke alternative, pokušavajući reći samima sebi kako izbjegavaju dva ekstrema ... Činjenica ostaje da se svi ljudi koji ne prihvaćaju vjeru mogu samo nastaviti ponašati prema osjećaju. Na nama ostaje da uz to budemo i razumni.