Zanimljiv
esej bi se mogao napisati o posjedovanju ateističkog književnog stila. Takva
stvar uistinu postoji. Njezino obilježje je u tome da se, kad se god nešto
imenuje ili opisuje, odabiru takve riječi kao da stvari u sebi nemaju dušu.
Tako oni neće govoriti o ljubavi i strasti, što bi impliciralo svrhu i želju,
nego o "odnosima" među spolovima, kao da muško i žensko jednostavno
stoje jedno u odnosu na drugo poput stolice i stola. Neće govoriti o vođenju
rata (što implicira volju), nego o izbijanju rata - kao da je to neka vrsta
žulja. Oni neće govoriti o tome kako vlasnici isplaćuju veće ili manje plaće, što
sugerira moralnu odgovornost vlasnika: oni će govoriti o podizanju i spuštanju
plaća, kao da se stvar odvija automatski poput plime i oseke. Oni neće progres
nazivati pokušajem da se nešto poboljša, nego tendencijom da se poboljša. I
tako, iznad svega, neće nazivati simpatiziranje između potlačenih naroda
simpatiziranjem, oni će to nazivati solidarnošću. Jer ta riječ sugerira cigle i
koks, glinu i blato, i sve ostale stvari koje im se sviđaju. (igra riječima, na
eng. solid = jednobojan nap. prev.)
Nema komentara:
Objavi komentar