Zašto (još uvijek) nismo kanibali

Svijet, posebice moderni svijet, je dosegnuo zanimljivo stanje ritualizma, ili rutine, u kojem je, možemo tako reći, u krivu čak i kada je u pravu. U velikoj mjeri nastavlja činiti stvari prema osjećaju, a ubrzano prestaje imati bilo kakvih pametnih razloga za njihovo činjenje. Uvijek nas podučava o tome kako je tradicija mrtva, a s druge strane živi u potpunosti životom tradicije. Uvijek nas osuđuje zbog praznovjerja, a njegove vlastite temeljne vrline su danas gotovo u potpunosti praznovjerja.

Hoću reći, da kada smo mi u pravu, u pravu smo u skladu s principom, a kada su oni u pravu, u pravu su u skladu s predrasudom. Možemo reći, ako im bolje zvuči, da su upravu u skladu s instinktom. Kakogod, još uvijek su zadržani zdravim predrasudama od stvari u koje bi potrčali kada bi se vodili svojom vlastitom nezdravom logikom. Ovo ćemo najlakše objasniti ako uzmemo vrlo jednostavne, pa čak i ekstremne, primjere rečenoga. S time da su neki ekstremi mnogo bliže nego što bi neki od nas mogli i pomisliti.

Većina naših prijatelja i poznanika još uvijek imaju zdravu predrasudu protiv kanibalizma. Trenutak kada će se učiniti ovaj sljedeći korak u etičkoj evoluciji nam se čini vrlo dalek. Ali spoznaja da ne postoji mnogo razlike između tijela ljudi i životinja nije nipošto daleka, nego vrlo blizu. Izražena je na stotine načina, kao neka vrsta kozmičkog komunizma. Gotovo da možemo reći da je izražena u svakom drugom obliku osim u kanibalizmu.

U Voronoffovu slučaju, izražena je u stavljanju komadića životinja u čovjeka [Voronoff, ruski znanstvenik koji je radio implementacije dijelova majmunovih testisa u ljude, kao i na pokušaju oplodnje majmuna ljudskim spermijem, nap.prev.]. U slučaju vegetarijanaca, izražena je u nestavljanju komadića životinja u čovjeka. Izražena je u tome što puštamo da ljudi umiru poput pasa, ili u razmišljanju da je tužnije vidjeti kako umire pas nego čovjek. Neki su vrlo uznemireni pitanjem što se događa s tijelima životinja, kao da su prilično sigurni da nam zec zamjera što ga kuhamo, ili da dagnja zahtjeva da ju kremiramo. Drugi su razmetljivo indiferentni po pitanju što se događa s tijelima ljudi, i niječu bilo kakvu dostojanstvo preminulom i sve srdačne geste živomu. Ali sve ove stvari očito imaju jednu stvar koja im je zajednička, a to je da smatraju ljudska i životinjska tijela kao istu stvar. Razmišljaju o njima pod općom generalizacijom, ili pod uvjetima koji su u najmanju ruku usporedivi. Među ljudima koji su dosegli ovo stanje, RAZLOG za neodobravanje kanibalizma je već postao vrlo nejasan. Ostaje im samo tradicija i instinkt. Srećom,  Bogu hvala, iako je danas vrlo nejasan, još uvijek je vrlo snažan. Ali iako je broj najranijih etičkih pionira koji rado jedu tijela kuhanih misionara vrlo malen, broj onih koji bi mogli objasniti pravi razlog zašto to ne činiti još je manji.

Pravi razlog je u tome da su sve takve društvene zdravorazumnosti danas tradicija stare katoličke dogme.  Kao mnoge druge katoličke dogme, osjećaju se na nejasan način čak i među poganima, sve dok su ti pogani zdravi pogani. Ali kada dolazimo do pitanja ne samo osjećaja, nego formulacije razloga, uočit ćemo da se on nalazi u formuli Vjere. U ovom slučaju, tu se nalaze sve one ideje koje modernisti najviše ne vole, govori o "posebnim stvorenjima" i Božjoj slici, koja ne dolazi od puke evolucije i jaza između čovjeka i drugih stvorenja. Ukratko, upravo su to doktrine zbog kojih mnogi ljudi neprestano negoduju, kao protiv stvari koje nam zabranjuju potpuno povjerenje u znanost ili potpuno jedinstvo sa životinjama. To je ono što stoji između čovjeka i kanibalizma. Oni ga zabranjuju zato što imaju predrasude, i daj Bože da ih što dulje imaju! Mi imamo princip, i dobrodošli su da ga prihvate kada god požele.

U potpunosti sam svjestan da se izlažem opasnosti proširivanjem argumenata mojih protivnika do ekstrema, što se može smatrati ekstravagantnim. Pitanje je, zašto je to ekstravagantno? Znam da ću u ovom slučaju dobiti odgovor da je društveno isticanje kanibalizma rijetko u našoj kulturi. Koliko znam, nema kanibalskih restorana koji prijete da bi mogli postati moderni u Londonu poput kineskih restorana. Antropofagija nije poput antropozofije predmet društveni predavanja, i, koliko god religije i morali oko nas bili raznoliki, kuhanje misionara još uvijek nije ničija misija. Ali ako netko ima tako malo logike da ne shvaća značenje ovog ekstremnog primjera, neće mi biti teško dati mnogo praktičniji, pa čak i aktualniji primjer. Prije nekoliko godina svi zdravi ljudi bi rekli da je Adamitizam podjednako lud kao i antropofagija [Adamiti - ranokršćanska sekta, nastoje obnoviti prvobitnu nevinost Adama i Eve prije njihovog izgnanstva iz raja. Hodali su goli i prakticirali sveti nudizam prilikom vjerskih obreda. nap.prev.]. Bankar koji hoda ulicom bez odjeće na sebi bio bi zaprepašćujući, kao mesar koji prodaje čovjeka umjesto teletine. Obadvoje bi se smatralo istupima luđaka koji su umislili da su divljaci. Ali vidjeli smo da su pokret Novih Adamita ili Pokret Protiv Odjeće započeli raditi vrlo ozbiljno u Njemačkoj. Započeli su s ozbiljnošću koja je svojstvena Nijemcima. Englezi su još uvijek dovoljno "engleski" kako bi im se samo smijali. Ali smiju se samo po instinktu, i pokazuju gađenje samo po instinktu. Većina njih, s njihov trenutnom zbrkanom moralnom filozofijom, imala bi velikih problema u pobijanju argumenata pruskog profesora koji zagovara golotinju, koliko god ga srčano oni htjeli udariti nogom. Jer ako razmotrimo trenutne kontroverze, kao u slučaju teorije kanibalizma, uočit ćemo jednako negativno i bespomoćno stanje kao što je to slučaj s teorijom kanibalizma. Svi moderni argumenti koji se koriste protiv puritanizma zapravo vode do Adamitizma. Ne mislim, naravno, da ti argumenti nisu ponekad korisni u borbi protiv puritanizma, ali još manje mislim da ne postoje mnogo bolji argumenti protiv puritanizma. Ono što želim reći jest, da je u pogledu logike civilizirani čovjek u potpunosti spustio gard, i trenutno stanje je takvo da stoji potpuno gol u borbi protiv golotinje. Sve dok je suvremeni čovjek usredotočen samo na to da je tijelo nešto jako lijepo ili da je dobro štogod je prirodno, prepušta se adamitizmu u teoriji, iako molimo Boga da prođe još mnogo vremena dok se ne preda adamitizmu u praksi. Ovdje će ponovno suvremeni teoretičar morati braniti svoj zdrav razum pomoću predrasuda. Srednjovjekovni teolog je taj koji ga može braniti s razumom. Ne moram to na dugo obrazlagati, dovoljno je reći da je temelj u čovjekovom padu, baš kao što je temelj instinkta protiv kanibalizma u tome što je čovjek Božja slika.

Kada bi čovjek bio u potpunosti bog, moglo bi biti istina da su svi aspekti njegovog tjelesnog bića bogoliki, baš kao što bismo ga, kada bi bio u potpunosti zvijer, teško mogli optuživati za bilo kakvu vrstu prehrane, koliko god zvjerska bila. Mi govorimo da iskustvo potvrđuje našu teoriju njegove ljudske kompleksnosti. Ona nema ništa sa samim prirodnim stvarima. Kada bi crvene ruže misteriozno izluđivale ljude i tjerale da počinjaju ubojstva, trebali bi napraviti zakone da ih se prikrije, ali crvene ruže bi bile jednako nevine kao i bijele.

U većini suvremenih ljudi vodi se borba između novih mišljenja, koja ne slijede do njihovog konačnog zaključka, i starih tradicija, koje ne slijede do njihovih početaka. Kada bi u potpunosti slijedili nove ideje, to bi ih dovelo do Bedlama [bolnica za mentalno poremećene u Londonu nap.prev.], kada bi slijedili svoje instinkte do izvora, to bi ih odvelo u Rim. U najboljem slučaju ostaju zarobljeni između dvije logičke alternative, pokušavajući reći samima sebi kako izbjegavaju dva ekstrema ... Činjenica ostaje da se svi ljudi koji ne prihvaćaju vjeru mogu samo nastaviti ponašati prema osjećaju. Na nama ostaje da uz to budemo i razumni.