Povijesni dokaz u korist
uskrsnuća je taj da je svatko, osim apostola, mogao imati sve moguće razloge za
reći što su učinili s tijelom, ako su nešto učinili s njime. Apostoli su ga
možda sakrili kako bi predstavili lažno čudo, ali vrlo je teško zamisliti ljude
koji prihvaćaju mučenje i pogubljivanje za istinu o čudu za koje znaju da je
lažno. U slučaju Arapskih priča, opće okolnosti ukazuju i govore da su lažne.
Rečeno nam je u samoj knjizi da su sve priče ispričane od žene samo kako bi
zabavljala kralja i odvratila mu pozornost od plana da joj odsiječe glavu. Pisac
se u ovoj osobnoj situaciji vrlo vjerojatno neće strogo ograničiti na dosadnu
točnost, a i bilo bi nemoguće očitije upozoriti čitača da su sve te priče
lažne. U jednom slučaju, dakle, imamo svjedoke koji ne samo misle da je stvar
istinita, nego misle da je, u doslovnom smislu, istinita poput smrti, ili
istinitija od same smrti. Stoga radije biraju umrijeti nego nijekati ovu
istinu. U drugom slučaju imamo pripovjedača koji, u pokušaju da izbjegne smrt,
ima svaki motiv kako bi lagao. Da je sveti Ivan Krstitelj želio izbjeći
glavosijek, i spasio svoj život izmišljajući dugi niz mesijanskih ili ranokršćanskih
legendi, kako bi zadržao pozornost kralja Heroda, ne bih nikakav "mit o
uskrsnuću" koji bi on ispričao smatrao za čvrst dokaz o uskrsnuću. Ali
budući da su apostoli pogubljeni, kao što je sveti Ivan Krstitelj pogubljen,
mislim da njihov dokaz nijedan ozbiljan učenjak ne može promatrati kao isječak
iz Arapskih noći.
G.K.
Chesterton: "As I Was Saying," X. About Beliefs
Nema komentara:
Objavi komentar