subota, 8. lipnja 2013.

Protjerivanje filozofije


Ništa bolje ne pokazuje ogromno i tiho zlo suvremenog društva od neobičnog načina uporabe riječi "ortodoksan". U prošla vremena heretik je bio ponosan što nije bio heretik. Kraljevstva svijeta, vojske i suci su bili heretici. On je bio ortodoksan. On nije bio ponosan na svoju pobunu protiv njih, jer je držao da su oni ti koji se bune. Vojske s njihovom okrutnom sigurnošću, kraljevi s njihovim hladnim licima, državni procesi, zakonski procesi, svi su oni poput ovaca zastranili. Čovjek je bio ponosan što je bio ortodoksan, bio je ponosan zato što je u pravu. Ako je stajao sam u jezovitoj pustoši, bio je više od čovjeka, bio je crkva. Bio je centar svemira, oko njega su se zvijezde ljuljale. Sva mučenja svih najdubljih paklova nisu ga mogla natjerati da prizna da je heretik. Ali nekolicina modernih fraza učinila su da se čovjek osjeća ponosan zbog hereze. Neki kažu, sa svjesnim podsmjehom, "Pretpostavljam da sam vrlo heretičan," i traže pljesak od slušatelja. Riječ "hereza" ne samo da više ne označava da je osoba u krivu, nego u biti znači da osoba posjeduje bistru glavu i veliku hrabrost. Riječ "ortodoksan", ne samo da više ne znači biti u pravu, nego praktički znači biti u krivu. Sve ovo znači samo jedno: Znači da je ljudima sve manje stalo do toga jesu li filozofski u pravu. Očito je da bi čovjek za sebe prije trebao reći da je lud, nego da je heretik.

Općenito govoreći, budalasto je za filozofa da spali drugog filozofa zato što se ne slažu u pogledu teorije svemira. Takve stvari su se često činile u završnoj dekadenciji Srednjeg Vijeka, i propale su zajedno sa svojim ciljem. Ali postoji jedna stvar koja je beskonačno apsurdnija i nepraktičnija od spaljivanja čovjeka zbog njegove filozofije, a to je običaj govorenja filozofu da njegova filozofija nije bitna, a to se u 20. stoljeću neprestano čini, u dekadenciji velikog revolucionarnog razdoblja. Opće teorije posvuda su prezrene. Doktrina o ljudskim pravima odbačena je baš kao i doktrina o čovjekovom padu. I sam ateizam je previše teološki nastrojen za današnje doba, revolucija je presistematična, sloboda preograničena, odbijamo bilo kakve generalizacije. Gospodin Bernard Shaw je savršeno opisao suvremeni stav epigramom: "Zlatno pravilo je da nema zlatnog pravila". Sve više i više raspravljamo o detaljima u umjetnosti, politici, književnosti. Čovjekovo razmišljanje o tramvaju je bitno, čovjekovo razmišljanje o Botticelliju je bitno, čovjekovo razmišljanje o bilo čemu drugomu je bitno. Možemo preokrenuti i istražiti milijune različitih predmeta, ali zabranjeno nam je pronaći taj neobičan predmet: univerzum. Jer ako  čovjek pronađe univerzum, pronaći će religiju, i (u očima svijeta) biti izgubljen. Sve je bitno, osim Svega.

Jedva da je potrebno navoditi primjere ove totalne lakoumnosti po pitanju kozmičke filozofije. Jedva da je potrebno navoditi primjere kako bi pokazali da nam danas nije važno je li čovjek optimist ili pesimist, kartezijanac ili hegelovac, materijalist ili spiritualist. Ipak, dopustite mi da uzmem jedan nasumičan primjer. Na bilo kojoj ležernoj čajanki lako možemo čuti čovjeka kako govori: "Život nije vrijedan življenja." Takvu izjavu tretiramo jednako kao kad netko kaže da je dan lijep. Nitko ne smatra da bi to na bilo koji način moglo utjecati na čovjeka ili na svijet. A ipak, ako bi se izrečenome uistinu vjerovalo, svijet bi bio preokrenut naglavačke. Ubojicama bi se dijelila odlikovanja zbog spašavanja čovjeka od dosade života, vatrogasce bi se osuđivalo zbog spašavanja života, otrovi bi se davali kao što se danas daju lijekovi, doktore bi se zvalo kad bi ljudima bilo dobro. Ipak, nikada ne smatramo da bi pesimist mogao ojačati društvo ili mu naštetiti, jer smo uvjereni da teorije nisu bitne.

Ovo zasigurno nije bila ideja onih koji su uveli našu slobodu. Kad su stari libertarijanci uklonili okove sa svih hereza, njihova je ideja bila da bi se na taj način mogla ostvariti religijska i filozofska otkrića. Njihovo stajalište je bilo da je kozmička istina bila toliko bitna da bi svatko trebao dati svoje neovisno svjedočanstvo. Suvremena ideja je u tome da je kozmička istina toliko nebitna da ništa što bilo tko kaže ne može biti bitno. Oni prvi su oslobodili potragu, kao što ljudi oslobađaju plemenitog psa, drugi su oslobodili potragu kao što ljudi bacaju natrag u more ribu koja nije dobra za jelo. Nikada nije bilo tako malo rasprave o naravi čovjeka kao danas, kad, po prvi puta, svi mogu raspravljati o tome pitanju. Stara ograničenja su osiguravala da samo oni koju su pravovjerni smiju raspravljati o religiji. Moderna sloboda znači da nitko ne smije o njoj raspravljati. Dobar ukus, posljednje i najluđe čovjekovo praznovjerje, uspio nas je ušutkati tamo gdje nitko drugi nije uspio. Prije šezdeset godina smatrano je lošim ukusom biti zakleti ateist, danas je još uvijek loš ukus biti zakleti ateist, ali njihova je agonija uspjela učiniti da je danas jednako loš ukus biti zakleti kršćanin. Emancipacija je samo učinila to da je zaključala sveca u istu kulu tišine u kojoj je bio i heretik. Sad možemo u miru raspravljati o nekome lordu ili vremenskoj prognozi, i nazivati to potpunom slobodom svih vjeroispovijesti.

Ipak, još uvijek postoje ljudi, a ja sam jedan od njih, koji smatraju da je najpraktičnija i najvažnija stvar u vezi čovjeka njegov pogled na univerzum. Mi smatramo da je za stanodavku, s obzirom na njenog podstanara, važno da zna njegove prihode, ali još važnije da zna njegovu filozofiju. Smatramo da je za generala koji se planira boriti s neprijateljem važno znati broj neprijateljeve vojske, ali da je još važnije znati neprijateljevu filozofiju ... U petnaestom stoljeću ljudi su unakrsno ispitivali i mučili čovjeka zato što je zagovarao neko nemoralno ponašanje, u devetnaestom stoljeću smo laskali Oscaru Wildeu jer je zagovarao nemoralno ponašanje, a nakon toga smo mu slomili srce poslavši ga na robiju zato što je izvršio ono što je govorio. Možemo dvojiti oko toga koja je od ove dvije metode okrutnija, ali zasigurno nije upitno koja je od njih luđa. Ako ništa drugo, doba Inkvizicije barem ne možemo optužiti da je proizvelo društvo koje je stvorilo idola od čovjeka zbog propovijedanja određene stvari, a kasnije ga osudilo jer je svoju propovijed sproveo u djelo.


U naše doba su filozofija i religija, tj. teorija o krajnjim pitanjima, skupa protjerane  iz polja koje su prije zauzimale. Opći ideali su nekoć dominirali književnošću. Protjerani su pokličem "Umjetnost radi umjetnosti!". Opći ideali su nekoć dominirali politikom. Protjerani su pokličem "efikasnost", koji bi se mogao prevesti riječima "Politika radi politike!" U posljednjih dvadeset godina se ideali reda i slobode uporno uklanjaju iz naših knjiga, iskazivanje umnosti i elokvencije je nestalo iz naših parlamenata. Književnost je svjesno postala manje političnom, politika je svjesno postajala manje književnom. Opće teorije o relacijama stvari su na taj način uklonjene iz oba ova područja, a mi smo u poziciji da postavimo pitanje: "Što smo dobili, ili izgubili ovim uklanjanjem? Je li književnost bolja, je li politika bolja, nakon što smo odbacili moralista i filozofa?"

Broj komentara: 6:

  1. Nakon stanke od par mjeseci, već sam pomislila da je zauvijek završeno s uređivanjem ovog bloga.
    Hvala Bogu vratili ste se! :)
    Budite ustrajni, divno je imati svježeg Chestertona da ti uljepša dan.

    OdgovoriIzbriši
  2. Odličan članak! Nadam se da nije i posljednji, jer uistinu mi se svđa Vaš pogled na filozofju i svijet.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala lijepo. Nije članak posljednji, samo sam se dao malo više na čitanje u posljednje vrijeme, u ono malo slobodnog vremena što ga imam. Ideja bloga je da bude odskočna daska nakon koje će ljudi odlučit posudit ili kupiti neko Chestertonovo djelo i nastaviti s proučavanjem. Mislim da su Chestertonovi eseji najprikladniji tekstovi za početak upoznavanja njegove misli, pa je ovo neki "Uvod u Chestertona". Blog je također prilika za stvaranje zametka za formiranje Društva koja će se uskoro realizirati.

      Izbriši
    2. Uistinu, slažem se kako je Chesterton vrijedan proučavanja. Moju je pažnju zadobio kada sam vidio koliko se puta znao Fulton Sheen osvrnuti na njega. Samo, moram priznati kako me žalosti (a to je i u duhu ovoga Vašega posta) kako je pala ljubav spram filozofije (rado se spomenem razgovora sa prijateljem gdje smo primjetili kako je vrhunac današnje filozofije postalo - "Kada je popust u Konzumu?"), a samim time i filozofa... A direktan uzrok tome je, vjerujem, upravo jačanje relativizma, zahvaljujuči kojem se malo tko interesira za istinu - budući da danas svi kroje svoje istine.

      Izbriši
  3. Cestitke za sadrzaj Bloga!
    Ono sto bi bilo dobro jeste da na kraju teksta navedete izvor sa kog je preveden esej.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala lijepo, nastojat ću! Ovaj tekst je iz uvoda u knjigu Heretics: http://www.gutenberg.org/files/470/470-h/470-h.htm
      Inače, nakon knjige Heretics u kojoj kritizira mnoge svoje suvremenike, Chesterton je bio izazvan da napiše Pravovjerje u kojem izlaže svoj pogled na svijet.

      Izbriši