četvrtak, 29. studenoga 2012.

Žena kao majka



Djeca ne trebaju da ih se podučava trgovini, nego da ih se uputi u svijet. Ukratko rečeno, žena je obično zatvorena u kuću sa ljudskim bićem u vrijeme kada on postavlja sva pitanja koja postoje i neka koja ne postoje. Bilo bi čudno ako bi zadržala nešto od uskosti specijalista. Ako itko kaže da je ova dužnost općeg prosvjetljivanja u sebi preuzbudljiva i okrutna, mogu shvatiti to mišljenje. Mogu samo reći da je naša rasa smatrala vrijednim to breme staviti na ženu, kako bi se zadržao zdrav razum ovoga svijeta. Ali kada ljudi počnu govoriti o dužnostima u domaćinstvu kao ne pretjerano teškima, nego trivijalnim i turobnim, jednostavno odustajem od rasprave. Jer niti s najvećim naprezanjem mašte ne mogu shvatiti što žele reći. Kada se domaćinstvo, primjerice, naziva tlakom sva poteškoća dolazi od dvostrukog značenja te riječi. Ako tlaka znači samo mukotrpan posao, priznajem da se žene jako tlače u domovima, kao što se muškarac tlači u katedrali ili za topom u Trafalgaru. Ali ako to označava da je mukotrpan posao težak zato jer je sitan, bezbojan i od malog značaja za dušu, tada, kao što sam rekao, odustajem. Ne znam što tim riječima žele reći. Biti kraljica Elizabeta u određenom prostrou, odlučivati o trgovini, banketima, radu i praznicima, biti Whiteley u određenom prostoru, podučavati moralu, manirama, teologiji i higijeni. Mogu shvatiti kako to može iscrpiti um, ali ne mogu zamisliti kako ga može suziti. Kako može biti veća karijera poučavati tuđu djecu Pitagorin pučak, a manja karijera podučavati vlastitu djecu cijelom svemiru? Kako može biti široko biti jedna te ista stvar svima, a uska stvar biti sve nekome? Ne. Ženska funkcija je naporna, ali ne zato jer je malena, nego zato jer je divovska. Žalit ću gospođicu Jones zbog veličine njezine zadaće. Nikada ju neću žaliti zbog njezine malenkosti.

ponedjeljak, 26. studenoga 2012.

Heretik protiv heretika



„Ti smatraš da su tvoji heretici i skeptici pomogli svijetu da ide naprijed i predali mu svjetlo napretka. Ja to nječem. Ništa nije očitije iz pogleda na povijest od činjenice da je svaki tvoj heretik izmislio čitav vlastiti kozmos koji je idući heretik smrskao u komadiće. Tko još zna što je točno Nestorije naučavao? Koga je uopće briga? Znamo samo dvije stvari u koje možemo biti sigurni. Prva je da je Nestorije, kao heretik, naučavao nešto sasvim suprotno od Arija, heretika koji je došao prije njega, i nešto što je bilo sasvim beskorisno Jamesu Turnbullu, heretiku koji je došao poslije njega. Izazivam vas da pročitate Godwina ili Shelleya ili deiste osamnaestoga stoljeća, ili humaniste, štovatelje prirode, iz doba renesanse. Vidjet će te da se od njih razlikujete dvostruko više nego od pape. Vi ste skeptik iz devetnaestoga stoljeća i uvijek mi govorite da ja ignoriram okrutnost prirode. Kada biste bili skeptik iz osamnaestoga stoljeća govorili biste da ignoriram ljubaznost i dobrohotnost prirode. Vi ste ateist i hvalite deiste osamnaestoga stoljeća. Pročitajte ih prije nego što ih nastavite hvaliti i shvatit ćete da čitav njihov svemir stoji ili pada s božanstvom. Vi ste materijalist i smatrate da je Bruno bio znanstveni junak. Pročitajte što je on govorio i smatrat ćete ga nastranim mistikom. Veliki slobodni mislioc, sa svojom istinskom sposobnošću i iskrenošću, u praksi ne uništava kršćanstvo. Onaj kojeg on uništava je slobodni mislioc koji je došao prije njega.“

Iz djela Kugla i Križ

subota, 24. studenoga 2012.

Spasite očeve!



Suvremena je zabluda da obrazovanjem možemo dati drugima nešto što ni sami ne posjedujemo. ... Ove stranice nemaju nikakvu drugu svrhu od te da se istakne da ne možemo stvoriti ništa dobroga dok to dobro nismo sami pojmili. Čudno je da ljudi koji su po pitanju nasljeđivanja tako oštro priklonjeni strogim zakonima, po pitanju okoline gotovo da vjeruju u čuda. Inzistiraju na tome da ništa što nije prije bilo u tijelima roditelja ne može biti niti u djetetu. Ali čini se da nekom čudnom logikom smatraju da stvari koje nisu bile u u glavama roditelja, ili općenito u ničijim glavama, mogu biti ulivene u glave djece. 

četvrtak, 22. studenoga 2012.

Obiteljski dom – jedino mjesto istinske slobode



Dom je jedino mjesto na svijetu gdje čovjek može naglo mijenjati dogovore, napraviti eksperiment ili postupiti prema volji. Na svakom drugom mjestu mora prihvatiti stroga pravila dućana, gostionice, kluba ili muzeja u koji ulazi. U svojoj kući može ručati i na krovu ako želi. Često to i sam prakticiram. To mi daje zanimljiv, djetinjast i poetičan osjećaj piknika. Došlo bi do poprilične nevolje ako bi pokušao takvo što učiniti u nekom kafiću. Čovjek može nosti kućni ogrtač i papuče u svojoj kući. Poprilično sam siguran, s druge strane, da mu to ne bi bilo dopušteno u Savoyu, iako moram priznati da nisam nikada ispitao tu teoriju. Ako odete u restoran, morat ćete piti vina koja su na vinskoj listi, sva ako želite, ali samo unutar liste. Ali ako imate kuću ili vrt možete napraviti čaj od vrtnoga slijeza ili cvijetno vino ako želite. Za običnog marljivog čovjeka dom nije neko pitomo mjesto u izvanjskom svijetu avantura. Zapravo je dom jedino divlje mjesto u svijetu pravila i postavljenih zadataka. Dom je jedino mjesto gdje čovjek može staviti tepih na strop ili crijep na pod ako to poželi. Kada čovjek provodi svako noć lutajući od bara do bara ili od glazbene dvorane do glazbene dvorane, obično kažemo da živi neobičan život. Ali to nije tako. On živi upotpunosti uobičajen život, pod dosadnim, često okrutnim zakonima koji vladaju na takvim mjestima. Nekada mu čak niti ne dopuštaju da sjedne u baru, a često ne smije niti zapjevati u glazbenoj dvorani. Hoteli se mogu definirati kao mjesta gdje ste prisiljeni odijevati se svečano, a kazališta se mogu definirati kao mjesta gdje vam je zabranjeno pušiti. Čovjek može napraviti piknik samo kod kuće.

Iz djela What's Wrong With The World

utorak, 20. studenoga 2012.

Problem stvaranja kompromisa



Ako me gusar natjera da hodam po dasci, uzalud mi je pokušati ponuditi mu kao zdravorazumski kompromis da ću hodati po dasci do određene daljine. Upravo je ta zdravorazumska daljina ono u čemu se ja i gusar razlikujemo. Postoji matematički točan djelić sekunde u kojem će se daska prevrnuti. Moj zdrav razum završava točno prije te točke, gusarov zdrav razum počinje točno iza nje. Ta je točka sama po sebi čvrsta kao geometrijeski dijagram i apstraktna poput teološke dogme.

subota, 17. studenoga 2012.

Djecokradice



Chestertonov članak o ukidanju roditeljske skrbi siromašnih roditelja nad svojom djecom podsjetio me na tužne zakonske odredbe prema kojima država i kod nas, iako ne izravnim otimanjem, pokušava preodgajati djecu pod pretpostvakom da jedino određeni „prosvijetljeni“ znaju kako pravilno usmijeriti tuđu djecu pokušavajući preinačiti odgoj koji djeca dobivaju od svojih „neprosvijetljenih“ roditelja čija se prava na odgoj danas pokušavaju znatno suziti.

Nedavno je u novinama objavljena vijest o skupu određenih uglednih dama, političke i filantropske vrste, koje su diskutirale veliki suvremeni problem: „Što treba učiniti s Djetetom?“. Ne moram isticati da se o Djetetu uvijek raspravlja kao da je čudovište, ogromne veličine, velike složenosti i čudne i zapanjujuće novine. Također, ne treba podsjećati čitatelja da Dijete nije dijete, nije nijedno dijete koje smo mi obični ljudi ikada vidjeli. Dijete nije Jack, ili Joan, ili Peter, nije dijete tetke Ethel ili dijete strica Williama. Ono je stvorenje u potpunosti osamljeno i živi u sirotinjskoj četvrti.

četvrtak, 15. studenoga 2012.

Mi smo griješili i ostarili, i naš je Otac mlađi od nas



Sav ambiciozni materijalizam, koji dominira današnjim razmišljanem, počiva na jednoj pretpostavci; na pogrešnoj pretpostavci. Pretpostavlja se da ako se neka stvar ponavlja, onda je vjerojatno mrtva; običan kotačić u velikom stroju... Sunce izlazi svakoga jutra. Ja ne ustajem svakog jutra; ali uzrok te promjene nije moja akivnost, već neaktivnost. Dakle, ako bi problem izrazili popularnom frazom, moglo bi biti istina da sunce izlazi jer se nikada ne zamori od izlaženja. Možda njegova stalna kolotečina nije posljedica beživotnosti, već naročite životnosti. Mislim da se to, na primjer, može vidjeti kod male djece, kada otkriju neku igru ili šalu u kojoj naročito uživaju. Dijete ritmički udara nogama jer je puno života, a ne zato jer je beživotno. Budući da djeca imaju izobilje vitalnosti, budući da su u duhu strastveni i slobodni, oni stoga žele da se stvari ponavljaju i da se ne mijenjaju. Oni uvijek kažu: „Učini to opet!“, a odrasla osoba to ponavlja dok gotovo onemoća. Jer odrasle osobe nisu dostatno snažne da bi uživale u monotoniji. No, možda Bog jest dovoljno snažan da uživa u monotoniji. Moguće je da Bog svakog jutra kaže suncu: „Učini to opet!“, a mjesecu svake večeri: „Učini to opet!“ Možda nije automatska nužnost to što čini sve tratinčice sličnim; možda Bog svaku tratinčicu stvara odvojeno, ali se nije nikada zamorio od toga da ih stvara. Možda On posjeduje vječnu potrebu za djetinjstvom; jer mi smo griješili i ostarili, i naš je Otac mlađi od nas. Ponavljanje u prirodi možda nije samo ponovno pojavljivanje. Možda je to bis, kao u kazalištu. Nebo može tražiti bis od ptice koja je izlegla jaje.

Iz djela Pravovjerje

utorak, 13. studenoga 2012.

Predbožićno slavljenje Božića



Ne postoji opasnija i odvratnija navika od navike slavljenja Božića prije nego što Božić dođe, kao što primjerice ja sada radim pišući ovaj članak. Sama je bit proslave u tome što dolazi blještavo i naglo. U tome što u jednome trenutku veličanstveni dan nije, a u drugome trenutku jest. Sve do određenog trenutka osjećate se obično i tužno jer je samo srijeda. U idućem trenutku vaše srce skače, a vaša duša i tijelo plešu zajedno poput dvoje ljubavnika, jer u jednom bljesku i eksploziji postaje četvrtak. Ovdje pretpostavljam, naravno, da ste štovatelj Thora i da jednom tjednom slavite njegov blagdan, po mogućnosti s ljudskim žrtvovanjima. 

Ako ste, s druge strane, suvremeni engleski kršćanin, slavite (naravno) sa jednakom eksplozijom radosti pojavu engleske nedjelje. Ali kažem da je, koji god dan vama bio slavljenički, od iznimne važnosti postojanje jasnog odjeljenja između toga dana i svih ostalih dana prije njega. Svi zdravi stari božićni običaji povezani su sa stvaranjem ozračja da nitko ne smije dodirnuti, ili vidjeti, ili znati, ili govoriti o bilo čemu vezanom uz Božić prije stvarne pojave Božića. 

Tako, na primjer, djeci nikada nisu darovani pokloni do dolaska određenog sata. Pokloni su čuvani zamotani u smeđi papir, iz kojega su ponekad slučajno virili lutkina ruka ili magarčeva noga. Volio bih kada bi se ovaj princip prihvatio u pogledu suvremenih božićnih ceremonija i publikacija. Posebno bi se trebalo paziti po pitanju onoga što se naziva "božićna izdanja" i "božićni časopisi". Urednici časopisa iznose božićna izdanja toliko puno prije vremena, da je vjerojatnije da čitatelj još žali za prošlogodišnjom puricom, nego što se ozbiljno pripremio za iščekivanje purice koja će tek doći. Božićna izdanja časopisa trebala bi biti zavezana u smeđe papire i čuvana za Božić. Kada malo razmislim, mislim da bi urednike trebalo zavezati u smeđi papir. Bi li noga ili ruka urednika trebala ikada proviriti iz omota, ostavljam čitateljima na volju.

subota, 10. studenoga 2012.

Jesi li ti živ?



Jesi li ti živ? Pitanje je koje Chesterton postavlja svijetu koji je već za njegovog života postao toliko užurban da su ljudi prestali primjećivati kako druge ljude, tako i sve druge stvari s kojima se svaki dan susreću. Svakodnevica se svela na mehaničko ponavljanje istih poslova bez da se uopće i zapitamo zašto nešto radimo i bez da podignemo glavu i promotrimo svijet oko sebe. Jesi li ti živ? Pitanje koje uistinu odgovara okruženju u kojem živimo. Odgovor na to pitanje manifestira se ne samo kroz odnos s drugim ljudima nego i sa cijelim stvorenim svijetom u kojem je Chesterton uvijek prepoznavao Stvoriteljevu brigu za čovjeka.


Ne mogu se sjetiti je li ova priča istinita ili ne. Da sam ju prilično pažljivo pročitao mislim da bih mogao doći do zaključka da nije, no nažalost ne mogu je pažljivo pročitati jer još nije napisana. Slika i ideja je bila vezana uz mene kroz veći dio mog djetinjstva. Možda sam ju sanjao prije nego što sam mogao govoriti, ili sam ju ispričao samome sebi prije nego sam mogao čitati, ili sam ju pročitao prije nego sam ju mogao zapamtiti. Sve u svemu, siguran sam da ju nisam pročitao jer djeca imaju vrlo jasno sjećanje o tim stvarima. Kod knjiga koje su mi se sviđale još se uvijek sjećam, ne samo oblika, veličine i uveza, nego čak i točnih pozicija na kojima su bile ispisane riječi na mnogim stranicama. Sve u svemu, naginjem prema mišljenju da se priča dogodila prije nego li sam se rodio.
 

srijeda, 7. studenoga 2012.

Metoda obmanjivanja



Postoje tri načina na koji se izjava, posbice sporna izjava, može predstaviti čovječanstvu. Prvi način je potvrditi izjavu priznatim autoritetom. Ovu metodu koriste božanstva, svećenici božastava, proroci, manji pjesnici, roditelji, skrbnici i oni koji imaju "poruku za svoje vrijeme". Drugi način je dokazati ju razumom. Ovom metodom su se koristili srednjovjekovni skolastičari i neki rani, i već zaboravljeni, znanstvenici. Ta je metoda danas poprilično napuštena. Treća je metoda sljedeća: kada nemate niti hrabrosti tvrditi određenu stvar niti sposobnosti dokazati ju, pozivate se na nju u laganom i prozračnom stilu, kao da je već prije utvrđena i dokazana. Tako prva metoda govori: "Svinje uistinu lete u nebo. Imao sam viziju nebesa, a vi ju niste imali." Druga metoda govori: "Dođite u moj maleni dom u Essexu i pokazat ću vam svinje kako lete poput ptičica i grade gnjezda u brijestovima." Oba ova stava zahtijevaju određenu hrabrost kako bi ih se podržalo, te su stoga danas uglavnom odbačena. Treća metoda, koja je obično prihvaćena, govori: "Profesor Gubbins je pripadao staroj školi znanstvenog kriticizma, i ne možemo ga ne smatrati ograničenim u ovome dobu letećih svinja." ili "Bez sumnje trebali bismo biti iznenađeni djelima naših potomaka kao što bi drevni Britanac bio iznenađen automobilom ili letećom svinjom ili bilo kakvom drugom uobičajenom pojavom na našim ulicama." Ukratko, treća metoda se sastoji u pozivanju na samu stvar koja je predmet spora kao da je izvan spora. Ta je metoda poznata kao "Suzdržana" ili "Gospodska" metoda. Obično ju koriste promotori tvrtki, modni stilisti i drugi progresivni umjetnici, a posebno novinari, što sam i sam.

utorak, 6. studenoga 2012.

Problem poštenog raspravljanja


Jedan od velikih nedostataka tog velikog i slavnog sporta koji se zove argumentacija je njegova prekomjerna duljina. Ako iskreno raspravljate, kao što je sv. Toma Akvinski uvijek radio, shvatit će te da se čini kao da tema nikada neće završiti. Toma je uisinu bio svjestan ove činjenice, kao što se vidi na brojnim mjestima u njegovim djelima. Na primjer, njegov argument razlogu da ljudi moraju imati objavljenu religiju jest taj što nemaju dovoljno vremena za raspravu. Ne imati vremena, to znači raspravljati pošteno. Za raspravljati nepošteno uvijek ima vremena, posebice u vremenu kao što je naše. Budući da je bio odlučan u želji za raspravljanjem, za iskrenim raspravljanjem, kako bi svima odgovorio, kako bi se sa svime uhvatio u koštac, napisao je knjiga dovoljno za potopiti brod ili prenatrpati biblioteku, iako je umro u ranim srednjim godinama. Vjerojatno ne bi mogao toliko napisati ako nije razmišljao čak i kada nije pisao, ali iznad svega razmišljao u borbenom duhu. Ovo, u njegovom slučaju, zasigurno nije značilo oporo, ili zlobno, ili neljubazno, ali značilo je borbeno. Zapravo, obično su oni koji nisu spremni na raspravu oni koji su spremni na izrugivanje. To je razlog zašto u današnjoj književnosti ima toliko malo argumenata i toliko puno izrugivanja.

subota, 3. studenoga 2012.

Nezamjenjivost roditeljskog autoriteta




Bio bi prevelik i nadobudan kompliment reći da svijet postaje u potpunosti djetinjast, jer je glavni razlog njegovog slaboumlja u nemogućnosti da cijeni inteligenciju djece. Na svakom kutu čujemo šaputanja i upozorenja koja bi se mudrim ljudima činila budalastima. Ovoga su mi Božića u prodavaonici igračaka rekli da se više ne proizvodi toliko lukova i strijela za dječake, jer ih se smatra opasnima. U nekim bi okolnostima bilo opasno imati malenu strijelu, ali uvijek je opasno imati malenog dječaka. Ali nijedno drugo društvo, koje za sebe tvrdi da ima zdrav razum, ne bi nikada sanjalo da se može zabraniti sve strijele, osim ako se ne zabrane svi dječaci. Čini se da moderni um nije sposoban razlikovati sredstvo i cilj, organ i bolest, uporabu i zlouporabu.