Poznavao sam čovjeka
koji je bio sklon piću. Kako bih mu pomogao razlikovati Bahusa od vraga, smislio
sam za njega sljedeće pravilo: nije smio piti ništa što je napravljeno i
prodavano nakon reformacije. Tu posebno mislim na žestoka pića i šampanjac.
Neka pije (rekoh mu) crno i bijelo vino, dobro pivo i medovinu i, ako ih može
nabaviti, likere koje prave redovnici. Jednom riječju, sva ona hranjiva,
osnažujuća i okrepljujuća pića koja su pili naši očevi u stara vremena, ali ne
viski, niti brandi, niti absint, niti vrste pića koja se nazivaju džinom. Obećao
je da će se toga držati, i sve je išlo dobro. Postao je veseo čovjek, i počeo
pisati ode. Njegova proza je postala jasna i smislena, a prije toga je bila
zbrkana i maglovita. Dobro je spavao, razmatrao je nadnaravne stvari, već je
gotovo postao republikanac, sve dok jednog fatalnog dana, na blagdan jedanaest
tisuća djevica, koje su sve bile prezauzete na nebu kako bi pazile na potrebe
nas hromih, razlomljenih, jadnih ljudi, nisam s njime otišao u posjet „Društvu
za uklanjanje smetnji bogatima“, gdje je određeni lihvarov sin čitao novine o
okrutnosti Španjolaca prema njihovim mazgama. Dok smo svi sjedili oko stola s
blještavom zelenom tkaninom na njemu, i mrskim plinskim lusterom iznad nas,
domaćin večeri ponudio mu je viski i vodu. Dok sam bio okrenut leđima, on ga je
popio...
Što mislite da je bila
posljedica toga? Pa, trebao je položiti neki neugodan zavjet da neće više
nikada ništa piti, i postao predmet podsmijeha i osude, a da je držao svoju
riječ mogao je do sada već postati sretan čovjek.
Ulomak iz putopisa: The Path to Rome
Dva Chestertonova citata o pijenju:
"Nijedna životinja
nikada nije izmislila nešto tako dobro kao što je piće, i nešto tako loše kao
što je pijanstvo."
"Najbolji način da
Bogu zahvalimo za pivo je taj da ga ne popijemo previše."
Nema komentara:
Objavi komentar