četvrtak, 27. rujna 2012.

Začin Života





Ispričavam se što započinjem igranjem uloge koju sam igrao na mnogim večernjim zabavama, mislim na ulogu kostura na gozbi [kostur na gozbi (skeleton at the feast) – osoba ili stvar koja usred određene zabave ili užitka podsjeća na životne poteškoće. Izraz aludira na praksu među drevnim Egipćanima koji bi izlagali kostura na proslavama kako bi podsjetili uzvanike na vlastitu smrtnost nap.prev]. Oprostite ako prve riječi koje dođu do vas nalikuju šupljem glasu iz grobnice jer istina je da mi sam naslov ovog niza predavanja daje osjećaj sprovoda. Kada sam prvi put bio zamoljen držati govor na temu "Začin Života" žao mi je što moram reći da je prva misao koja je prošla mojim uvrnutim i morbidnim umom bila da su začini, kao začini, u jednakoj mjeri povezani sa smrću kao i sa životom. Leševi koji su balzamirani i očuvani uvijek su bili ovijeni začinima, pretpostavljam i mumije također, ali nisam egiptolog da govorim sa sigurnošću. No čak i da jesu sumnjam da biste njuškali oko mumija u British Museumu duboko uzdišući miris i izgovarajući: "Ovo je uistinu začin života.". Egipat je gotovo bio civilizacija organizirana kao sprovodna procesija. Teško da ćemo pretjerati ako kažemo da su živi živjeli kako bi služili mrtvima, a ipak pretpostavljam da se onima koji su bili živi nije žurilo da budu začinjeni. Ili, da uzmemo primjer bliži nama, pretpostavimo da vas progoni divlji bik. Nećemo diskutirati koja životinja više uživa u začinima života, ali u tome trenutku oboje će zasigurno pokazivati vrlo jasne znakove života. Ali (za razliku od čovjeka) četveronožac se mora strpjeti dok ne bude ubijen i narezan na bifteke prije nego li može dobiti ponos i privilegiju prelaska u začinjeni biftek. Ukratko, prvo bih vas htio podsjetiti da u povijesti nije postojao samo začin života, nego i nešto drugo što bismo mogli nazvati začinom smrti. Ovdje to spominjem na prvome mjestu jer je to vrsta parabole budući da postoji jako puno stvari u modernom svijetu koje mi se čine mrtvima, da ne kažem prokletima, a ipak se smatraju vrlo začinjenima.

srijeda, 26. rujna 2012.

Gilbert Keith Chesterton - u obranu zdravog razuma





Gilbert Keith Chesterton (Campden Hill 1984. –London 1936.) engleski je pisac i novinar s početka 20. stoljeća. Velik u svakome pogledu, 193 cm visok i 130 kg težak, i svojim je dimenzijama djelovao poput gromade koja je u metežu raznih filozofija stajala na putu rijeci novovjekovnih hereza u obrani zdravog razuma od njihovih otrovnih voda. U doba njegovog djelovanja rasplamsavale su se filozofije čije strašne posljedice i danas vidimo u svijetu koji se naziva modernim. Od Nietzscheove potrage za nadčovjekom, agresivnih darvinista koji su pokušali kreirati ljudsku pasminu, materijalista koji nisu vidjeli dalje i dublje od opipljivog svijeta, skeptika koji su sumnjali u sposobnost ljudske spoznaje i raznoraznih drugih neprijatelja zdravog razuma Chesterton je stajao kao bastion u njegovoj obrani, te mu je stoga i dodijeljen naziv Apostola zdravog razuma.