Vrlo
je značajna činjenica da je oblik umjetnosti u kojem se moderni svijet nipošto
nije poboljšao u odnosu na stari svijet, ono što bismo ugrubo mogli nazvati
umjetnošću otvorenog prostora. Javni spomenici se nipošto nisu poboljšali, a ni
njihova kritika, što je vidljivo iz mode osuđivanja velikog broja njih kao
pompoznih. O ogromnom broju riječi što su upotrebljene kao uvrede iako su
ustvari komplimenti moglo bi se napisati zanimljiv esej. To je po sebi
jedinstvena studija tog stremljenja koje, kao što sam rekao, stvari uvijek
prikazuje gorima nego što jesu te iziskuje sustavan obrambeni stav. Tako se primjerice
neki dramski kritičari nabacuju prezirom na dramske izvedbe nazivajući ih
teatralnima, što jednostavno znači da su prikladne za kazalište te je u
jednakoj mjeri kompliment kao i nazivanje pjesme poetičnom. Isto tako s
omalovažavanjem pričamo o određenim vrstama djela kao o sentimentalnima, što
pak jednostavno označava posjedovanje pohvalne i bitne kvalitete osjećaja. Sve
su takve fraze dijelovi jedne pokućarske i kukavičje filozofije te nas
podsjećaju na dane kad je „entuzijast“ bio izraz prijekora. No od cijelog tog
rječnika nesvjesnih eulogija ništa nije dojmljivije od riječi „pompozno“.
Naravno, strogo govoreći, javni bi spomenik trebao biti pompozan. Pompa je sami
njegov predmet; bilo bi apsurdno imati stupove i piramide što se u nekom
sramežljivom kutu rumene poput ljubičica u proljeće. Javni spomenici nas u toj
stvari imaju naučiti nečem velikom i itekako potrebnom. Odvažnost, milosrdnost
i veliki entuzijazmi trebali bi biti mnogo javniji negoli su sada. U današnje
nam je vrijeme previše drago počiniti grijeh strahovanja i nazvati ga krepošću
poštovanja. Zaboravili smo staru i zdravu moralnost Knjige mudrih izreka:
„Mudrost glasno uzvikuje na ulici, na trgovima diže svoj glas.“ U Ateni i
Firenci glas joj se čuo na ulicama. Imali su život na otvorenom, pun ratovanja
i rasprava, kao i ono što moderna trgovačka civilizacija nikad nije – umjetnost
na otvorenom. Religijske službe, najsvetije stvari, uvijek su se održavale
javno. Misao da je svetost isto što i tajnovitost sasvim je nova i iskvarena ideja.
Mnogi moderni pjesnici vrlo zakučastih i istančanih senzibiliteta vole tamu, na
kraju krajeva, iz manje-više istog razloga zašto je vole i lopovi. Svrha
velikog zvonika ili kipa trebala bi biti pogoditi duh, poput munje, iznenadnim
osjećajem ponosa. Sa sobom bi nas trebali uzdići u prazan i oplemenjujući zrak.
Uzduž postolja svakog plemenitog spomenika, što god drugo ondje bilo napisano,
nevidljivim slovima teku Swinburneovi stihovi: „Ovo je Bog: Svojom snagom
čovjek biti Snagom svog duha pravo ići, i proživjet' Život svoj u svjetlosti.“[1] Ako javni spomenik ne
ispunjava tu prvu i vrhovnu potrebu, da bude javan i monumentalan, od samog je
početka podbacio. Nedavno se pojavila škola realističnog kiparstva koju bi
možda bilo bolje nazvati školom skicirajućeg kiparstva. Takav je pokret bio
ispravan i neizbježan kao reakcija protiv opake i mračne pompoznosti engleskog
viktorijanskog kiparstva. Možda najodvratniji i najdepresivniji predmet u
svemiru – daleko odvratniji i depresivniji negoli neko od bezličnih sluznih
čudovišta g. H. G. Wellsa (iako im nipošto nije nenalik) – kip je engleskog
filantropa. Gotovo su jednako loši, iako naravno ne sasvim, kipovi engleskih
političara na Parliament Fieldsu. Svaki je odjeven u cilindrični frak te ili
nosi svitak ili mu je preko ruke prebačen sumnjiv odjevni predmet, što bi moglo
biti ili ručnik za kupanje ili lagani kaput. Svaki je u govorničkom stavu, što
ima sve nedostatke pogođenosti bez čak ijedne prednosti teatralnosti. Neka
nitko ne pomisli da takvi podbačaji nastaju tek iz tehničkog nedostatka. U
svakoj crti tih olovnih lutki izražava se činjenica da su sastavljene bez
ikakve topline prirodnog entuzijazma za ljepotu ili dostojanstvo. Sastavljene
su mehanički, jer činilo bi se neumjesnim ili škrtim kad ne bi bile
sastavljene. Sastavljene su čak mrzovoljno, u utilitarističkom vremenu
progonjenom mišlju da ima mnogo pametnijih načina za trošenje novca. Dokle god
je to prevladavajući narodni osjećaj, zemlja je pusta, a kipovi i crkve neće
rasti – jer rasti moraju, isto kao i drveće i cvijeće. No taj moralni
nedostatak koji tako teško pritišće rano viktorijansko kiparstvo u izmijenjenom
se stupnju može pronaći u tom grubom, pitoresknom, svakidašnjem kiparstvu koje
se počelo pojavljivati, a kojeg su Darwinov kip u South Kensington Museumu i
Gordonov kip na Trafalgar Squareu pohvalni primjeri. Za narodni spomenik nije
dovoljno da bude umjetnički poput skice crnim ugljenom; on mora izazivati
izrazit dojam; mora biti senzacionalan u najvećem smislu riječi; mora stajati
za čovječanstvo; mora u naše ime govoriti zvijezdama; mora unatoč svem nebu
objavljivati da, iako je za sve naše zločine i gluposti načinjen najdulji i
najcrnji katalog, postoje neki stvari kojih se mi ljudi ne sramimo. Dva načina
prisjećanja na javne ličnosti su kip i biografija. U nekim su pogledima slični,
primjerice po činjenici da nijedno od njih ne sliči izvorniku te da oboje
umanjuju ne samo sve čovjekove poroke, već i sve njegove još zanimljivije
vrline. No u jednoj stvari postupaju drukčije. O biografiji nikad ništa ne
čujemo bez da čujemo o svetosti privatnog života i nužnosti potiskivanja
cjelokupnog najvažnijeg dijela čovjekove egzistencije. Kipar ne radi s tim
nepogodnim čimbenikom. Ne izostavlja nos istaknutog filantropa zato što je
previše lijep da bi ga se dalo u javnost; ne prikazuje državnika s vrećom preko
glave zato što mu je smiješak presladak da bi ga se na svjetlu dana moglo
podnijeti. No u biografiji se teza drži na narodnoj razini i solidno, tako da
je nešto hrabrosti potrebno da bi se uopće natuknula sumnja o njoj, da što je
čovjek bio bolji, što je uistinu ljudskiji život vodio, manje bi o tome trebalo
govoriti. O toj ideji, modernoj ideji da je svetost istovjetna tajnovitosti,
valja reći barem jedno. U osnovi se radi o posve novoj ideji; nepoznata je svim
vremenima u kojima je ideja svetosti zaista cvjetala. Zapisi velikih duhovnih
pokreta čovječanstva beskompromisno su protiv ideje da je duhovnost privatna
stvar. Najstrašnija tajna svačije duše, njena najosamljenija i
najindividualnija potreba, njen najprvotniji i psihološki odnos, ono što
nazivamo štovanjem, komunikacija između duše i konačne stvarnosti – ta
najprivatnija stvar najjavniji je svjetski spektakl. Svatko tko odluči na
nedjeljno jutro ušetati u veliku crkvu može vidjeti stotinu ljudi od kojih je
svatko ponaosob sam sa svojim Tvorcem. Zapravo stoji pred jednim od
najčudnovatijih svjetskih spektakala – rulje pustinjaka. I kako čineći
najunutarnjije otajstvo javnim kršćanstvo definitivno zagovara javnost, ono je
tako u skladu sa svojim najranijim počecima i groznim ishodištem. Nipošto nije
slučajno da se spektakl koji je zasjenio podnevno sunce zbio na brdu. Mučeništva
ranih kršćana bila su javna ne samo zbog hira tlačitelja, već i zbog potpune
želje i zamisli žrtava. Puko gramatičko značenje riječi „mučenik“ razbija se u
komadiće pod udarom cijele ideje o privatnosti dobrote. Kršćanska su mučeništva
bila više od demonstracija; bila su to oglašavanja. U naše bi vrijeme nova
teorija duhovne istančanosti željela sve to izmijeniti. Dozvolila bi Kristu da
bude raspet ako bi to zahtijevala njegova božanska narav, no u ime dobrog ukusa
upitala bi zašto ne bi mogao biti raspet u nekoj privatnoj prostoriji.
Proglasila bi da je čin mučenika koji dopušta da ga lav rastrga na komade
vulgaran i senzacionalistički, iako naravno ne bi imala prigovora na to da ga
lav rastrga na komade u vlastitom boravku pred krugom najbližih prijatelja.
Sklon sam misliti da je dekadentna i oboljela čistoća ta koja je pokrenula tu
pomisao da sveti predmet mora biti skriven. Zvijezde svoju svetost nikad nisu
izgubile, a besramnije su, ogoljenije i brojnije od reklama za Pearsov sapun.
Bio bi to zaista čudnovat svijet kad bi priroda odjednom bila pogođena tim
eteričnim stidom, kad bi drveće raslo s korijenjem prema zraku, a mnoštvom
lišća i cvjetova pod zemljom, kad bi se cvijeće zatvaralo u zoru, a otvaralo u
suton, kad bi se suncokret okretao prema tami, a ptice, poput šišmiša, letjele
noću.
Preveo: KK
[1] Charles Algernon Swinburne, Hertha. Chesterton, vjerojatno po
sjećanju, navodi: „This thing is God: To be man with thy might, To go straight
in the strength of thy spirit, and live out thy life in the light“, no Swinburne
kaže: „[...] this thing is God, To be man with thy might, To grow straight in
the strength of thy spirit, and live out thy life as the light“ (nap. prev.).
