Suvremenost kao argument

Koliko ste često u  uobičajenim svakodnevnim razgovorima čuli kako osoba, posebno osoba koja nema nikakvih drugih argumenata, pokušava dokazati ispravnost svog stava riječima poput: "Živimo u 21. stoljeću." Chestertona takvi argumenti nikada nisu impresionirali, a u ovom eseju objašnjava i zašto je to tako. Na jednom drugom mjestu je izrazio svoj stav prema napretku riječima: „Moj stav prema napretku prešao je s antagonizma na dosadu. Davno sam se prestao raspravljati s ljudima koji preferiraju četvrtak umjesto srijede samo zato što je četvrtak.“ Naravno, postoji i druga krajnost, podjednako bizarna, a ta je da se odbacuje sve što je suvremeno samo zato što je suvremeno. Obje ove krajnosti padaju u istu zabludu: koriste vrijeme kao argument. Iako zasigurno postoje blagodati koje je napredak sa sobom donio, potrebno je uvijek naglašavati kako pojmovi poput: istine, dobra, zla, čovjekove naravi itd. nisu nešto oko čega se odlučuje upirući prstom u kalendar, budući da je vrijeme, za razliku od ovih fiksnih istina, najpromjenjivija stvar na svijetu.

U ovom tekstu neće biti mjesta za detaljno istraživanje zašto su ti bistri mladići, koji su tako superiorni u odnosu prema vječnosti, tako podložni i pokorni u odnosu prema vremenu. Zašto s tako divljim i poganskim gestama naviještaju da mogu skinuti križ, a s druge nas strane uvjeravaju, s tako zabrinutim i nervoznim pokretima, da mi ne možemo vratiti sat unatrag. Čini se da pretpostavljaju da je štovanje sata neka nova vrsta religioznosti, a bez da pritom uopće primijete da je riječ uglavnom o djedovom satu. Jer gospodin Vrijeme je, što god drugo bio, do sada postao već prilično star gospodin, njegov pješčani sat je vrlo star model sata, a njegov srp rustikalan i arhaičan instrument prilično bezvrijedan za izložbu poljoprivredne mehanizacije. Drugim riječima, sav taj govor o stvarima koje su "prikladne vremenu" mora da je izgovoren već stotinu puta prije nas, a svakom onom koji u meditativnom raspoloženju sluša djedov sat će biti teško reći postoji li neka razlika između dva otkucaja; možda čak i posumnja da ne postoji prevelika razlika između jednog vremena i drugog. ...  Zabluda koja zarobljuje mladog filozofa je ova: ne može odoljeti iskušenju da temelji svoj argument na pukom trenutku vremena u kojem se rasprava odvija.

Upravo sam pročitao vrlo živahnu kratku priču o staroj uglednoj dami sa sela i mladom piscu kojeg je ona držala za skorojevića i revolucionara. Ne branim staru damu, u potpunosti odbijam biti strašni ispijeni obiteljski odvjetnik koji je privučen njezinim aristokratskim porijeklom. Smatram da je zasigurno bila poprilično neugodna stara dama, i smatram, jednako snažno kao najsnažniji mladi pisac ili revolucionar, da se glupavo uzdizala na temelju drevnog porijekla. Ali ono što mladi pisac nije mogao vidjeti, i ono što pisac koji je pisao o tom piscu također nije vidio, jest da se i on sam uzdizao, podjednako glupavo, na pukoj slučajnosti svog rođenja. Ona se ponosila samo zato što je rođena u određenom mjestu, a on se ponosio zato što se rodio u određenom vremenu. Ono što je govorio, a čini se da je to bilo sve što je imao za reći, ponovno i ponovno mašući rukama bilo je: "Vaši dani su prošli, zar ne vidite da su vaši dani prošli? Današnjica je naša, sutrašnjica je naša", i tako dalje, opetovano i neumorno poput otkucaja sata. Ali ovo niti najmanje ne utječe na trenutno pitanje jesu li njegovi dani bolji ili lošiji od njenih dana. Ako postavim tezu da je vrijeme u ponedjeljak bilo bolje od onoga u utorak, ne možete mi odgovoriti tako što ćete mi ukazati na to da je vrijeme u koje to izjavljujem utorak navečer, ili možda srijeda ujutro.

Uzaludno većina sangviničnih meteorologa odmahuje rukama uz jecaje: "Ponedjeljak je prošao, ponedjeljci se više nikada neće vratiti, utorak i srijeda su naši, ne možete vratiti sat unatrag." Sa svim pravom odgovaram da mijenjanje lica sata ne mijenja zapise na barometru. Bez sumnje, stara je dama, kada je bila mlada dama, tvrdila da su sadašnjost i budućnost njezini, i da je njezina starija tetka zastarjela, ali ove ugodne i pristojne usporedbe ne sprječavaju uspostavljanje objektivnih povijesnih usporedbi. Svatko ima intelektualno pravo reći, ako tako smatra, da je ljepše društveno vrijeme bilo za vrijeme staričinog ponedjeljka, negoli za vrijeme mladićevog utorka; ili čak za vrijeme mirne nedjelje staričine tetke. Ja ne tvrdim da je bilo bolje, ali biti nepristojan i prezriv prema starijoj dami, samo zato što je stara, veća je sramota za filozofa nego što je za džentlmena. Sve te pretpostavke o superiornosti nadolazećih vremena, bazirane na slučajnosti vremena koje prolazi, su u svojoj prirodi neinteligentne. O teoriji progresa se može raspravljati, ali prije toga ju netko mora dokazati. Potrebno je pokazati da su određene faze društvenog razvoja superiornije nad prošlim fazama razvoja. U mnogim je slučajevima to moguće učiniti, u nekim drugim slučajevima je zasigurno moguće dokazati suprotno, ali apsurdno je za mladića da svoj argument temelji na pukoj činjenici da se u raspravu uključio 1930. umjesto 1830. Ta činjenica nije ništa vrjednija za raspravu od činjenice da se svojim kolegama iz Edinburgha priključio u raspravi kad su stigli do Liverpoola na njihovom putu za London. Prvo je puka točka u vremenu, kao što je drugo puka točka u prostoru, a obadvoje je za raspravu nebitno poput bilo kojeg otkucaja sata.

Naravno, u ovoj priči o kojoj sam govorio, pisac je samog sebe smatrao novim, ali neke studije, čak i iz povijesti raznih pisaca, bi mu pokazale da razlika između novosti i starine nije tako jednostavna. Pisac tvrdi da je realist, i ima jednako pravo braniti realizam, baš kao što drugi pisci imaju pravo braniti romantizam, ali skrenuo je tisuću milja s pravoga puta ako smatra da je postojao općeniti progres od romantizma prema realizmu, ili od bilo čega prema nečemu drugom. Velika povijest engleskih pisaca bi bila dovoljna da mu pokaže da priča nikada nije bila ona o čistome napretku, nego o pobunama i reakcionarstvu, revolucijama i kontrarevolucijama. Kad je engleska počela bježati od puritanizma koji je branio sve romanse, veliki Richardson se radovao zato što je mogao izliti poplave suza i nježnosti o najdelikatnijim oblicima ljubavi. Kad je to učinio, veliki se Fielding radovao još više jer je mogao izliti poplave ismijavanja, vjerujući da je njegova gruba iskrenost i zdrav razum dio prosvjetljenja i slobode; iako se često bavio manje delikatnim oblicima ljubavi.

Generaciju nakon toga, velika Jane Austen izrazila je zgražanje nad Addisonovom grubošću, i stvorila suzdržanu komediju u kojoj je polovica humora u promišljenoj pristojnosti. Zatim smo imali Dickensa i Thackeraya, od kojih je potonji smatrao barbarizmom ono što su Swift i Smollett smatrali realizmom, pa čak i liberalizmom. Ništa danas nije bitno u vezi tih velikih engleskih pisaca osim toga da su svi bili veliki. Nitko ne raspravlja jesu li svi oni bili novi, iako je svaki od njih sebe smatrao novim. Najgori argument na svijetu je datum, jer uzima za fiksno jedinu stvar za koju znamo da je neuhvatljiva sve do današnjeg dana koji se pretvara u jučer. Štovatelj sata ima mučnu vjeru u predestinaciju, i samo u trenutku kada se pivnica zatvara njegov svećenik glasno zaziva svoga boga govoreći, kao svi današnji tužni mudraci: "Vrijeme, gospodo, vrijeme!"