subota, 30. ožujka 2013.

Zabluda uspjeha





U naše vrijeme pojavila se određena vrsta knjiga i članaka za koje ja najiskrenije smatram da se mogu prozvati najbedastijim u povijesti čovječanstva. Mnogo su divljiji od najdivljijih viteških romansi i mnogo dosadnije od najdosadnijih vjerskih traktata. Štoviše, viteške romanse su barem govorile o viteštvu, a religijski traktati o religiji. Ali ove knjige ne govore ni o čemu. One se bave onime što nazivamo Uspjehom. Na svakoj polici, u svakom časopisu, možete pronaći uratke koji govore ljudima kako uspjeti. To su knjige koje govore ljudima kako uspjeti u bilo čemu, a napisane su od strane ljudi koji ne mogu uspjeti čak niti u pisanju knjiga. Za početak, takva stvar kao što je uspjeh, naravno, ne postoji. Ili, ako vam se tako više sviđa, ne postoji ništa što nije uspješno. To da je stvar uspješna jednostavno znači da jest. Milijunaš je uspješan u bivanju milijunašem, a magarac u bivanju magarcem. Svaki živući čovjek je uspješan u življenju, a mrtvac je možda uspio počiniti samoubojstvo. Ali, prelazeći preko loše logike i loše filozofije u frazi, možemo Uspjeh shvatiti, kao što to čine pisci ovih knjiga, u običajenom smislu pribavljanja novca ili svjetovne pozicije. Ovi pisci tvrde da će objasniti suvremenom čovjeku kako može uspjeti u trgovini ili spekulacijama, kako, ako je građevinar, može uspjeti u građenju, ili kako, ako je burzovni mešetar, može uspjeti u mešetarenju. Tvrde da će trgovca pretvoriti u sportskog jedriličara, a trećerazrednog novinara u plemića. To je nedvosmisleni poslovni prijedlog, i stvarno mislim da ljudi koji kupuju te knjige (ako ih itko uopće kupuje) imaju moralno, ako ne i zakonsko, pravo da traže povrat novca. Nitko se ne bi usudio objaviti knjigu o električnoj energiji koja čitatelju ne bi ništa rekla o električnoj energiji. Nitko se ne bi usudio objaviti članak o botanici iz koje bi bilo očito da pisac ne zna niti na koju stranu treba zakopati biljku u zemlju. Ipak, naš je moderni svijet pun knjiga o Uspjehu i uspješnim ljudima koje doslovno ne sadrže nikakvu ideju, i jedva ikakav verbalni smisao.

Sasvim je očito da u bilo kojoj poštenoj aktivnosti (kao što su građenje ili pisanje knjiga) postoje samo dva načina postizanja uspjeha. Jedan je da radite jako dobro, a drugi je da varate. Obadva su toliko prejednostavna da bi zahtijevala bilo kakvo književno objašnjenje. Ako se bavite skokom u vis, onda možete ili skočiti više od svih drugih, ili nekako uspjeti zavarati druge da ste skočili više od njih. Ako želite uspjeti u kartanju, budite dobar kartaš, ili kartajte s označenim kartama. Možete zaželjeti knjigu o skakanju, možete zaželjeti knjigu o kartanju, možete zaželjeti i knjigu o varanju na kartama, ali ne možete željeti knjigu o Uspjehu. Posebice ne možete željeti knjigu o Uspjehu poput onih koje možete naći razbacane na stotinama po knjižarama. Možete željeti skakati ili kartati, ali ne želite čitati besmislene izjave o tome da je skakanje, ili da u igri pobjeđuju pobjednici. Primjerice, ako ovi pisci kažu nešto o uspjehu u skakanju, bit će to ovako nešto: "Skakač mora imati jasan cilj ispred sebe. Ne smije dopustiti nikakve slabašne osjećaje milosrđa da ga ometu u nastojanju da da sve od sebe. Mora imati na umu da je natjecanje u skakanju sasvim kompetitivno, i da, kao što je Darwin slavno pokazao, najslabiji propadaju." To je otprilike ono što bi takva knjiga rekla, i nimalo ne sumnjam da bi bilo vrlo korisno kada bi se pročitalo u niskom i napetom glasu mladiću koji se upravo sprema izvesti skok. Ili pretpostavimo da se tijekom svojih intelektualnih lutanja filozof Uspjeha posveti drugom slučaju, onom kartaškom. Njegov savjet bi glasio: "Kod kartanja je vrlo važno izbjegavati pogrešku dopuštanja protivniku da pobjedi u igri. Morate imati borbenost i odlučnost, i ići na pobjedu. Dani idealizma i praznovjerja su prošli. Živimo u doba znanosti i teškog zdravog razuma, i sada je definitivno dokazano da u bilo kojoj igri u kojoj igraju dvoje ljudi, ako jedan ne pobijedi, onaj drugi hoće.“ Sve je to, naravno, vrlo uzbudljivo, ali priznajem da bih, kada bih kartao, radije imao kraj sebe neku knjižicu koja bi me upućivala u pravila kartanja.


Listajući popularni časopis, pronašao sam čudan i zabavan primjer. U časopisu se nalazi članak pod naslovom "Instinkti koji čine ljude bogatima." Sprijeda je ukrašen groznim portretom Lorda Rothschilda. Postoje brojne metode, poštene i nepoštene, koje čine ljude bogatima, ali jedini "instinkt" koji poznajem koji to čini je onaj instinkt koji kršćanska teologija grubo opisuje kao "grijeh pohlepe". Kakogod, to je pitanje izvan mog trenutnog izlaganja. Želim citirati sljedeće profinjene odlomke kao primjer tipičnog savjeta "kako uspjeti". Toliko je praktično, i prepušta toliko malo sumnje o tome što bi trebao biti naš idući korak:

"Ime Vanderbilta je sinonim za bogatstvo stečeno suvremenom poduzetnošću. 'Cornelius', utemeljitelj obitelji, je bio prvi veliki američki magnat poduzetništva. Počeo je kao sin siromašnog farmera, a završio kao milijunaš.

Imao je instinkt za zarađivanje novca. Zgrabio je svoje mogućnosti, mogućnosti koje su se stvorile primjenom parnog stroja na prekooceanski promet, i stvaranjem željeznice u bogatim, ali nerazvijenim Sjedinjenim Američkim Državama, te je posljedično stekao ogroman dobitak.

Očito je, naravno, da ne možemo svi doslovno slijediti stope ovog velikog željezničkog monarha. Identične mogućnosti koje su se njemu pružile ne pružaju se nama. Okolnosti su se promijenile.  Ali, iako je tako, ipak, u našoj vlastitoj sferi i u našim vlastitim okolnostima, možemo slijediti opće metode, možemo iskoristiti one prilike koje nam se pružaju, i dati si poštenu priliku postizanja bogatstva"

U takvim čudnim izjavama vidimo prilično jasno što je uistinu na dnu svih tih članaka i knjiga. To nije samo biznis, nije čak ni puki cinizam. To je misticizam, zastrašujući misticizam novca. Pisac tog članka nije imao niti najnejasniji pojam o tome kako je Vanderbilt zaradio svoj novac, ili kako bi bilo tko trebao zaraditi svoj. On zaključuje svoje primjedbe predlažući određenu shemu, ali ona nema ništa s Vanderbiltom. On se jednostavno želi pokloniti ispred misterija milijunaša, jer kada uistinu štujemo bilo što, tada volimo ne samo jasnoću te stvari, nego i njezinu tajnovitost. Zaneseni smo njezinom nevidljivošću. Tako, na primjer, kada je muškarac zaljubljen u ženu, on posebno uživa u činjenici da se žena ne može u potpunosti shvatiti razumom. Tako, također, vrlo pobožan pjesnik, slaveći svog Stvoritelja, uživa govoreći da Bog djeluje na mističan način. Pisac ovog paragrafa koji sam citirao čini se nema nikakve veze s bogom, a ne bih rekao (sudeći prema njegovoj iznimnoj nepraktičnosti) da je ikada bio uistinu zaljubljen u ženu.  Ali onu stvar koju on štuje, a to je Vanderbilt, tretira na identično mističan način. On uistinu uživa u činjenici da njegovo božanstvo Vanderbilt skriva tu tajnu od njega. Njegovu dušu ispunja neka vrsta svećeničke ekstaza koja ga nagoni da se pretvara da govori mnoštvu tu strašnu tajnu koju ni on ne zna.

Govoreći o instinktu koji ljude čini bogatima, isti pisac primjećuje:                

"U stare dane postojanje tog instinkta je bilo u potpunosti shvaćeno. Grci su to sadržali u priči o Midi koji je imao "Zlatni dodir". On je bio čovjek koji je pretvarao sve što je bilo položeno u njegove ruke u zlato. Njegov život je bio napredak usred bogatstva. Od svega što je došlo na njegov put stvarao je dragocjeni metal. 'Budalasta legenda' govorili su pametnjakovići viktorijanskog doba. 'Istina' kažemo mi, moderni ljudi. Svi znamo za takvog čovjeka. Susrećemo ih, i čitamo o takvim ljudima koji sve što dotaknu pretvaraju u zlato. Uspjeh prati njihove stope. Njihov životni put vodi nepogrešivo prema gore. Oni ne mogu doživjeti neuspjeh."

Nažalost, Mida je ipak mogao doživjeti neuspjeh, i doživio ga je. Njegov put nije vodio nepogrešivo prema gore. Umro je od gladi, jer kad god bi dotaknuo kolačić, ili sendvič od šunke, pretvorio bi se u zlato. To je cijela bit te priče, iako pisac to delikatno prešućuje, pišući svoj članak uz portret Lorda Rothschilda. Stare priče čovječanstva su, uistinu, nedokučivo mudre, ali ne smijemo ih pročišćavati u korist interesa gospodina Vanderbilta. Ne smijemo kralja Midu predstavljati kao primjer uspjeha. On je bio neuspjeh, i to neobično bolne vrste. Također, imao je magareće uši. Također, (kao i većina drugih istaknutih i bogatih osoba) nastojao je prikriti tu činjenicu. Njegov je brijač (ako se dobro sjećam), s kojim se trebalo oprezno postupati s obzirom na ovu osobitost, umjesto da kao osoba koja se drži parole "uspjeh pod svaku cijenu" pokušava ucjenjivati kralja  Midu, otišao i proširio ovaj skandal među trstikom, koja je jako uživala u njemu. Kažu da je i ona proširila glas o tome dok ju je vjetar ljuljao tamo-amo. Ja gledam s poštovanjem na portret Lorda Rothschilda, čitam s poštovanjem o podvizima gospodina Vanderbilta. Znam da ja ne mogu pretvoriti sve što dotaknem u zlato, ali također znam da nisam nikada niti pokušao, budući da sam imao preferencije prema drugim supstancijama, poput trave i dobrog vina. Znam da su ti ljudi zasigurno uspjeli u nečemu, da su zasigurno bili bolji od nekoga, znam da su kraljevi u smislu u kojem nitko prije njih nije bio kralj, da su stvorili tržišta i opkoračili kontinente. Ipak, uvijek mi se čini da postoji mala privatna činjenica koju skrivaju, i ponekad sam pomislio da sam, dok je puhao vjetar, čuo smijeh i šapat trstike.

Nadajmo se da ćemo svi doživjeti da vidimo ove apsurdne knjige o uspjehu prekrivene podsmjehom i zanemarivanjem koje zaslužuju. One ne uče ljude kako da budu uspješni, ali uče ljude kako da budu snobovi, šire neku vrstu zle poezije svjetovnosti. Puritanci su uvijek osuđivali knjige koje potiču požudu, što bismo trebali reći o knjigama koje rasplamsavaju još gadljive strasti pohlepe i ponosa? Prije stotinu godina imali smo ideal industrijskog naučnika. Dječacima su govorili da će štedljivošću i radom svi postati gospoda gradonačelnici. To je bila zabluđivanje, ali bilo je muževno, i imalo je u sebi barem minimum moralne isitne. U našem društvu umjerenost neće pomoći siromahu da se obogati, ali može mu pomoći da zadrži samopoštovanje. Dobar rad ga neće učiniti bogatim čovjekom, ali dobar rad će ga učiniti poštenim radnikom. Industrijski naučnik rastao je uz nekolicinu uskih vrlina, ali barem su bile vrline. Ali što ćemo reći o "evanđelju" koje se propovijeda novim industrijskim naučnicima. Naučniku koji ne napreduje uz pomoć svojih vrlina, nego, sasvim otovoreno, uz pomoć svojih poroka.




subota, 23. ožujka 2013.

Vulgarnost



Vulgarnost je jedan od najvećih suvremenih izuma, poput telefona ili radio aparata. Moglo bi se vjerodostojno tvrditi da telefon ipak nije takav instrument torture kakvi su bili vijak ili zupčanik, te da su na jednak način i druga razdoblja imala poroke koji su bili gori od ovog novog ili suvremenog poroka. Baš kao što možemo pronaći maštovite nacrte aviona u bilježnicama Leonarda da Vincija, ili spekulacije vrlo bliske suvremenoj fizici kod filozofa antičke Grčke, tako tu i tamo u povijesti možemo pronaći naznaku ili nagovještaj velike i zlatne vizije vulgarnosti, koja se kasnije razbuktala u svijetu. Možemo ju pronaći u mirisu punske plutokracije, koja je zaudarala u nosnicama Grka i Rimljana, ili u određenoj dozi lošeg ukusa kod esteta poput Nerona.

Ipak, stvar je tako nova da novi svijet još nije pronašao naziv za nju, nego je morao posuditi prilično varljiv naziv, koji je zapravo latinska riječ za nešto drugo. Na jednak način i dan danas koristimo grčki naziv za jantar kao jedini naziv za struju, zato što nemamo pojma o pravom nazivu ili prirodi struje. Tako i ovdje moramo i dalje koristiti latinsku riječ vulgus, koja jednostavno označava obične ljude, kako bismo opisali nešto što uopće nije uobičajeno među običnim ljudima.

Uistinu, kroz duga prostranstva povijesti čovječanstva, i kroz široka područja naseljenog svijeta, vulgarnost je vrlo neuobičajena među običnim ljudima. Farmeri koji žive prema starim poljoprivrednim tradicijama, seljaci u normalnim selima, pa čak i divljaci u divljačkim plemenima, gotovo nikada nisu vulgarni. Čak i kada čine pokolje i porobljuju, čak i kada prinose ljudske žrtve ili jedu ljudsko meso, gotovo da nikada nisu vulgarni. Svi putnici svjedoče o prirodnom dostojanstvu njihovog držanja i ceremonijalnoj ozbiljnosti njihovih običaja. Čak i u kompleksnijim modernim gradovima i civilizacijama, siromašni, kao takvi, nisu osobito vulgarni.

Ne! To je nova stvar, koja uistinu treba novo ime, i još više od toga treba novu definiciju. Ne kažem da sam u stanju definirati što je to vulgarnost, ali budući da sam upravo završio s čitanjem moderne knjige o ljubavi, osjećam se ponukanim nabaciti nekoliko sugestija.

U onoj mjeri u kojoj mogu doprijeti do same biti vulgarnosti, ona se sastoji uglavnom od dva elementa, koja bih opisao kao "lakoću" i "familijarnost". Lakoća označava da se čovjek uistinu, kao što fraza kaže, "izlijeva", to jest, njegovo samoizražavanje teče bez napora, selekcije ili kontrole. Ne izlazi iz njega poput pomno odabranih riječi, koje prije toga prolaze kroz artikulacijski organ, nego jednostavno struji iz njega poput znoja. Nikada ne osjeća potrebu stati u objašnjavanju samoga sebe, jer ne razumije niti sebe, niti granice objašnjavanja. On je od onih ljudi koji razumiju žene, on je čovjek koji se uvijek može uklopiti među dječake, on može pričati bez zadrške, pisati bez zadrške, govoriti u javnosti bez zadrške, jer njegovo vlastito samozadovoljstvo nosi sa sobom neku vrstu velikog oblaka i iluziju pljeska.

Drugi element je familijarnost, koju bi, kada bi ju pravilno razumjeli, zvali profanost. Horacije je govorio o "profanoj vulgarnosti", i uistinu je istina da je ova familijarnost oznaka gubitka svetoga straha i znak grijeha protiv čovjekove mistične strane. To u praksi znači rukovanje sa stvarima samouvjereno i prezrivo, bez osjećaja da su sve stvari na svoj način svete. Najnoviji oblik ovoga očituje se u spremnosti za pisanjem hrpetine besmislica o bilo kojoj ozbiljnoj temi, jer rijetko ćete kada naći stvarnu vulgarnost vezanu uz neku neozbiljnu temu.

Stvar je u tome da su ti budalaši toliko subjektivni da im nikada ne pada na pamet bojati se subjekta. Na primjer, može biti riječ o poganskoj budali, baš kao i o puritanskoj budali, u raspravi o suvremenom moralu. U slučaju pogana bit će napisana hrpetina besmislica o ljubavi i strasti, i pravu na život, dok će kod puritanca biti podjednaka hrpetina besmislica napisana o kršćanskoj muškosti, zdravom djetinjstvu, plemenitom majčinstvu i svemu ostalome. Nevolja jest u tome što se osjećaju tako pakleno familijarni s tim stvarima.

Nikada takav ton nećete pronaći kod pravog zaljubljenika kada piše o ženi koju voli, ili kod pravoga sveca kada piše o grijehu kojeg mrzi. Obadvojica kažu prave stvari, baš zato što najradije ne bi ništa rekli.


subota, 16. ožujka 2013.

Vjera i znanost



U naše doba smo optuženi da napadamo znanost samo zato što želimo da bude znanstvena. Zasigurno nije znak neprimjerenog nepoštovanja prema našem doktoru ako mu kažemo da je on naš doktor, a ne naš svećenik, ili naša žena, ili mi sami. Nije posao doktora reći nam da moramo ići na kupalište. Njegov je posao reći nam da će određeni rezultati za naše zdravlje uslijediti ako odemo na kupalište. Nakon toga, na nama je da odlučimo. Prirodna znanost je poput jednostavnog zbrajanja: ili je nepogrešiva ili je pogrešna. Miješati znanost s filozofijom znači samo proizvesti filozofiju koja je izgubila sve svoje ideale, i znanost koja je izgubila svu svoju praktičnu vrijednost. Želim da mi moj osobni liječnik kaže hoće li me određena hrana ubiti. Moj će mi osobni filozof reći bi li bilo dobro da sam mrtav. Ispričavam se zbog navođenja svih ovih truizama. Ali istina je da sam upravo pročitao debeli pamflet na kojem su radili vrlo inteligentni ljudi koji čini se nikada u svome životu nisu čuli za ove truizme.

Oni koji mrze bezazlenog pisca ove kolumne u svom konačnom izljevu gnjeva obično završe nazivajući ga "briljantnim", što je u novinarstvu odavno postao puki izraz prezira. Ali bojim se da mi čak i ovom oholom frazom udjeljuju preveliku čast. Sve sam više uvjeren da ne patim od upadljive drskosti, nego od jednostavnosti koja graniči s imbecilnošću. Sve sam više uvjeren da mora biti da sam vrlo glupav, a da su svi drugi u suvremenom svijetu vrlo pametni. Upravo sam čitao ovu važnu kompilaciju koju sam maločas spomenuo, koju mi je poslala grupa ljudi za koju imam veliko poštovanje, nazvanu "Nova Teologija i Primijenjena Religija". Pročitao sam cijelu stvar od početka do kraja, bez da sam shvatio o čemu ti ljudi uopće govore. Ili govore o nekoj mračnoj i zvjerskoj religiji u kojoj su odgajani, o kojoj do sada nisam ništa čuo, ili, s druge strane, govore o nekoj blještavoj i zasljepljujućoj viziji Boga koju su oni pronašli, a ja nisam, i koja svojom raskošnošću zbunjuje njihovu logiku i brka njihov govor. Najbolji primjer koji mogu citirati iz knjige je u vezi s ovim stvarima prirodne znanosti o kojoj sam govorio. Sljedeće riječi je napisao čovjek čiju pamet cijenim, ali ne mogu ih uhvatiti ni za glavu ni za rep: 

"Kada je suvremena znanost objavila da u kozmičkim procesima ne možemo utvrditi ništa što bi ukazivalo na povijesnu utemeljenost čovjekovog pada, nego naprotiv ustvrdila priču o neprestanom razvoju na ljestvici bića, bilo je sasvim očito da je pavlovska shema - ovdje mislim na pavlovsku argumentaciju sheme spasenja - izgubila svoje temelje. Jer nije li temelj izopačenosti ljudske rase u nasljeđu od njihovih prvih roditelja?... Ali sada vidimo da nije bilo prvog pada, nije bilo potpune izopačenosti, ili neposredne opasnosti beskrajne propasti, a kad je temelj nestao, pala je i čitava struktura.“

Napisano je sa svom ozbiljnošću i izvrsnim engleskim jezikom, stoga mora nešto značiti. Ali što bi to uopće moglo značiti? Kako bi prirodna znanost mogla dokazati da čovjek nije izopačen. Ne režete čovjeka kako biste pronašli njegove grijehe. Ne kuhate ga sve dok iz njega ne izađu neizbježne zelene pare izopačenosti. Kako bi prirodna znanost mogla pronaći bilo kakve znakove moralnog pada? Koje je tragove pisac ovoga očekivao pronaći? Je li očekivao da će pronaći fosile Eve s fosilom jabuke unutar nje? Je li pretpostavio da će ostati očuvan cjelovit Adamov kostur s lagano izblijedjelim listom smokve na njemu? Cijeli paragraf koji sam citirao jednostavno je niz nedosljednih rečenica, svih potpuno netočnih u samima sebi, i nepovezanih jednih s drugima. Znanost nikada nije rekla da nije moglo biti čovjekovog pada. Moglo je biti i deset padova, jedan povrh drugog, i još uvijek bi to bilo sasvim u skladu sa svime što znamo o prirodnoj znanosti. Čovječanstvo je moglo postajati moralno lošije milijunima stoljeća, a da ta činjenica ni na koji način nije u neskladu s principima evolucije. Znanstvenici (oni koji nisu buncajući luđaci) nikada nisu rekli da je postojao "neprestani rast na ljestvici bića" jer neprestan rast bi značio rast bez ikakvih posrtaja ili neuspjeha, a fizička evolucija je prepuna posrtaja i neuspjeha. Zasigurno je došlo do određenih prirodnih padova, a moglo je biti bilo koliko moralnih padova. Tako da sam, kao što rekoh, iskreno zbunjen u pogledu značenja redaka kao što su ovi, u kojima osoba piše da, zato što geolozi ne mogu otkriti nikakve dokaze čovjekova pada, iz toga slijedi da je bilo koja doktrina o čovjekovoj izopačenosti netočna. Zato što znanost nije pronašla nešto što očito nije niti mogla pronaći, stoga nešto što je potpuno drugačije naravi mora biti neistinito. Možemo sažeti ovaj piščev argument kratko ali precizno na ovaj način: "Nismo iskopali kosti arkanđela Gabrijela, koji ih naravno nije ni imao, iz toga zaključujemo da dječaci, prepušteni samima sebi, nikada neće biti sebični." Za mene je sve ovo divlje i zbunjujuće, kao kada bi čovjek rekao: "Vodoinstalater nije pronašao nikakav kvar na našem klaviru, stoga pretpostavljam da me moja žena voli."

Ovdje neću ulaziti u pravu doktrinu istočnog grijeha, niti u njegovu krivu verziju koju pisac Nove Teologije naziva doktrinom izopačenosti. Ali, štogod najgora doktrina o izopačenosti bila, bila je proizvod duhovne osude. Nije imala nikakve veze s prirodnim porijeklom. Ljudi su smatrali da je čovječanstvo poročno, jer su se sami osjećali poročni. Ako se čovjek osjeća poročan, ne mogu vidjeti zašto bi se trebao osjećati dobro ako mu netko kaže da je njegov predak jednom imao rep. Koliko mi znamo, čovjekova je izvorna čistoća i nevinost mogla otpasti s njegovim repom. Jedina stvar koju svi znamo o izvornoj čistoći i nevinosti jest da ju mi nemamo. Ništa ne može, u najstrožem značenju riječi, biti komičnije nego postaviti maglovitu stvar poput nagađanja antropologa o primitivnim ljudima, protiv tako čvrste stvari kao što je čovjekov osjećaj o grijehu. Po svojoj prirodi, dokaz o Edenu je nešto što ne možemo pronaći. Po svojoj prirodi, dokaz o grijehu je nešto što nitko ne može a da ne pronađe.

S nekim se rečenicama ne slažem, a neke druge ne razumijem. Ako čovjek kaže "Mislim da bi ljudskoj rasi bilo bolje kada bi u potpunosti apstinirala od fermentirane tekućine.", sasvim shvaćam što želi reći, i kako bi se njegov stav mogao braniti. Ako čovjek kaže "Želim zabraniti pivo zato što samo umjeren čovjek.", njegova primjedba ne prenosi nikakvo značenje u moj um. To je kao da kažete "Želim ukinuti sve ceste zato što sam umjeren šetač." Ako čovjek kaže "Nisam trinitarijanac", razumijem ga. Ali ako kaže (kao što mi je jedna dama jednom rekla): "Vjerujem u Duha Svetoga u duhovnom smislu", odlazim zbunjen. U kojem drugom smislu bi netko uopće moga vjerovati u Duha Svetoga? Žao mi je što moram reći da je ovaj pamflet progresivnih religijskih stajališta prepun zbunjujućih primjedbi ove vrste. Što ljudi žele reći kada kažu da je znanost poremetila njihov pogled na grijeh? Kakav su pogled na grijeh imali prije negoli ga je znanost poremetila? Jesu li mislili da je to nešto za jesti? Kada ljudi kažu da je znanost uzdrmala njihovu vjeru u besmrtnost, što žele reći? Jesu li mislili da je besmrtnost plin?

Naravno, prava je istina da znanost nije uvela nijedan novi princip po ovome pitanju. Čovjek može biti kršćanin do kraja svijeta, zbog istog jednostavnog razloga zbog kojeg čovjek može biti ateist od njegovog početka. Materijalnost stvari je na površini stvari, ne treba nam nikakva znanost da bismo to doznali. To je materijalizam, ako vam se sviđa. To je ateizam, ako vam se sviđa. Ako je čovječanstvo vjerovalo unatoč tomu, može vjerovati unatoč bilo čemu. Ali zašto bi čovjek bio beznadniji samo zato što znamo imena svih crva koji ga jedu, ili imena svih dijelova tijela koja ti crvi jedu. To je misaonom umu teško shvatiti. Moj glavni prigovor ovim kvaziznanstvenim revolucionarima je da uopće nisu revolucionarni.  Oni su grupa plitkih ljudi. Oni ne potresaju religiju, čini se da religija trese njih. Jedini način na koji mogu odgovoriti na veliki paradoks je ponavljanjem truizma.

subota, 9. ožujka 2013.

Zašto (još uvijek) nismo kanibali




Svijet, posebice moderni svijet, je dosegnuo zanimljivo stanje ritualizma, ili rutine, u kojem je, možemo tako reći, u krivu čak i kada je u pravu. U velikoj mjeri nastavlja činiti stvari prema osjećaju, a ubrzano prestaje imati bilo kakvih pametnih razloga za njihovo činjenje. Uvijek nas podučava o tome kako je tradicija mrtva, a s druge strane živi u potpunosti životom tradicije. Uvijek nas osuđuje zbog praznovjerja, a njegove vlastite temeljne vrline su danas gotovo u potpunosti praznovjerja.

Hoću reći, da kada smo mi u pravu, u pravu smo u skladu s principom, a kada su oni u pravu, u pravu su u skladu s predrasudom. Možemo reći, ako im bolje zvuči, da su upravu u skladu s instinktom. Kakogod, još uvijek su zadržani zdravim predrasudama od stvari u koje bi potrčali kada bi se vodili svojom vlastitom nezdravom logikom. Ovo ćemo najlakše objasniti ako uzmemo vrlo jednostavne, pa čak i ekstremne, primjere rečenoga. S time da su neki ekstremi mnogo bliže nego što bi neki od nas mogli i pomisliti.

Većina naših prijatelja i poznanika još uvijek imaju zdravu predrasudu protiv kanibalizma. Trenutak kada će se učiniti ovaj sljedeći korak u etičkoj evoluciji nam se čini vrlo dalek. Ali spoznaja da ne postoji mnogo razlike između tijela ljudi i životinja nije nipošto daleka, nego vrlo blizu. Izražena je na stotine načina, kao neka vrsta kozmičkog komunizma. Gotovo da možemo reći da je izražena u svakom drugom obliku osim u kanibalizmu.

U Voronoffovu slučaju, izražena je u stavljanju komadića životinja u čovjeka [Voronoff, ruski znanstvenik koji je radio implementacije dijelova majmunovih testisa u ljude, kao i na pokušaju oplodnje majmuna ljudskim spermijem, nap.prev.]. U slučaju vegetarijanaca, izražena je u nestavljanju komadića životinja u čovjeka. Izražena je u tome što puštamo da ljudi umiru poput pasa, ili u razmišljanju da je tužnije vidjeti kako umire pas nego čovjek. Neki su vrlo uznemireni pitanjem što se događa s tijelima životinja, kao da su prilično sigurni da nam zec zamjera što ga kuhamo, ili da dagnja zahtjeva da ju kremiramo. Drugi su razmetljivo indiferentni po pitanju što se događa s tijelima ljudi, i niječu bilo kakvu dostojanstvo preminulom i sve srdačne geste živomu. Ali sve ove stvari očito imaju jednu stvar koja im je zajednička, a to je da smatraju ljudska i životinjska tijela kao istu stvar. Razmišljaju o njima pod općom generalizacijom, ili pod uvjetima koji su u najmanju ruku usporedivi. Među ljudima koji su dosegli ovo stanje, RAZLOG za neodobravanje kanibalizma je već postao vrlo nejasan. Ostaje im samo tradicija i instinkt. Srećom,  Bogu hvala, iako je danas vrlo nejasan, još uvijek je vrlo snažan. Ali iako je broj najranijih etičkih pionira koji rado jedu tijela kuhanih misionara vrlo malen, broj onih koji bi mogli objasniti pravi razlog zašto to ne činiti još je manji.

Pravi razlog je u tome da su sve takve društvene zdravorazumnosti danas tradicija stare katoličke dogme.  Kao mnoge druge katoličke dogme, osjećaju se na nejasan način čak i među poganima, sve dok su ti pogani zdravi pogani. Ali kada dolazimo do pitanja ne samo osjećaja, nego formulacije razloga, uočit ćemo da se on nalazi u formuli Vjere. U ovom slučaju, tu se nalaze sve one ideje koje modernisti najviše ne vole, govori o "posebnim stvorenjima" i Božjoj slici, koja ne dolazi od puke evolucije i jaza između čovjeka i drugih stvorenja. Ukratko, upravo su to doktrine zbog kojih mnogi ljudi neprestano negoduju, kao protiv stvari koje nam zabranjuju potpuno povjerenje u znanost ili potpuno jedinstvo sa životinjama. To je ono što stoji između čovjeka i kanibalizma. Oni ga zabranjuju zato što imaju predrasude, i daj Bože da ih što dulje imaju! Mi imamo princip, i dobrodošli su da ga prihvate kada god požele.

U potpunosti sam svjestan da se izlažem opasnosti proširivanjem argumenata mojih protivnika do ekstrema, što se može smatrati ekstravagantnim. Pitanje je, zašto je to ekstravagantno? Znam da ću u ovom slučaju dobiti odgovor da je društveno isticanje kanibalizma rijetko u našoj kulturi. Koliko znam, nema kanibalskih restorana koji prijete da bi mogli postati moderni u Londonu poput kineskih restorana. Antropofagija nije poput antropozofije predmet društveni predavanja, i, koliko god religije i morali oko nas bili raznoliki, kuhanje misionara još uvijek nije ničija misija. Ali ako netko ima tako malo logike da ne shvaća značenje ovog ekstremnog primjera, neće mi biti teško dati mnogo praktičniji, pa čak i aktualniji primjer. Prije nekoliko godina svi zdravi ljudi bi rekli da je Adamitizam podjednako lud kao i antropofagija [Adamiti - ranokršćanska sekta, nastoje obnoviti prvobitnu nevinost Adama i Eve prije njihovog izgnanstva iz raja. Hodali su goli i prakticirali sveti nudizam prilikom vjerskih obreda. nap.prev.]. Bankar koji hoda ulicom bez odjeće na sebi bio bi zaprepašćujući, kao mesar koji prodaje čovjeka umjesto teletine. Obadvoje bi se smatralo istupima luđaka koji su umislili da su divljaci. Ali vidjeli smo da su pokret Novih Adamita ili Pokret Protiv Odjeće započeli raditi vrlo ozbiljno u Njemačkoj. Započeli su s ozbiljnošću koja je svojstvena Nijemcima. Englezi su još uvijek dovoljno "engleski" kako bi im se samo smijali. Ali smiju se samo po instinktu, i pokazuju gađenje samo po instinktu. Većina njih, s njihov trenutnom zbrkanom moralnom filozofijom, imala bi velikih problema u pobijanju argumenata pruskog profesora koji zagovara golotinju, koliko god ga srčano oni htjeli udariti nogom. Jer ako razmotrimo trenutne kontroverze, kao u slučaju teorije kanibalizma, uočit ćemo jednako negativno i bespomoćno stanje kao što je to slučaj s teorijom kanibalizma. Svi moderni argumenti koji se koriste protiv puritanizma zapravo vode do Adamitizma. Ne mislim, naravno, da ti argumenti nisu ponekad korisni u borbi protiv puritanizma, ali još manje mislim da ne postoje mnogo bolji argumenti protiv puritanizma. Ono što želim reći jest, da je u pogledu logike civilizirani čovjek u potpunosti spustio gard, i trenutno stanje je takvo da stoji potpuno gol u borbi protiv golotinje. Sve dok je suvremeni čovjek usredotočen samo na to da je tijelo nešto jako lijepo ili da je dobro štogod je prirodno, prepušta se adamitizmu u teoriji, iako molimo Boga da prođe još mnogo vremena dok se ne preda adamitizmu u praksi. Ovdje će ponovno suvremeni teoretičar morati braniti svoj zdrav razum pomoću predrasuda. Srednjovjekovni teolog je taj koji ga može braniti s razumom. Ne moram to na dugo obrazlagati, dovoljno je reći da je temelj u čovjekovom padu, baš kao što je temelj instiknta protiv kanibalizma u tome što je čovjek Božja slika.

Kada bi čovjek bio u potpunosti bog, moglo bi biti istina da su svi aspekti njegovog tjelesnog bića bogoliki, baš kao što bismo ga, kada bi bio u potpunosti zvijer, teško mogli optuživati za bilo kakvu vrstu prehrane, koliko god zvjerska bila. Mi govorimo da iskustvo potvrđuje našu teoriju njegove ljudske kompleksnosti. Ona nema ništa sa samim prirodnim stvarima. Kada bi crvene ruže misteriozno izluđivale ljude i tjerale da počinjaju ubojstva, trebali bi napraviti zakone da ih se prikrije, ali crvene ruže bi bile jednako nevine kao i bijele.

U većini suvremenih ljudi vodi se borba između novih mišljenja, koja ne slijede do njihovog konačnog zaključka, i starih tradicija, koje ne slijede do njihovih početaka. Kada bi u potpunosti slijedili nove ideje, to bi ih dovelo do Bedlama [bolnica za mentalno poremećene u Londonu nap.prev.], kada bi slijedili svoje instinkte do izvora, to bi ih odvelo u Rim. U najboljem slučaju ostaju zarobljeni između dvije logičke alternative, pokušavajući reći samima sebi kako izbjegavaju dva ekstrema ... Činjenica ostaje da se svi ljudi koji ne prihvaćaju vjeru mogu samo nastaviti ponašati prema osjećaju. Na nama ostaje da uz to budemo i razumni.