Vulgarnost

Vulgarnost je jedan od najvećih suvremenih izuma, poput telefona ili radio aparata. Moglo bi se vjerodostojno tvrditi da telefon ipak nije takav instrument torture kakvi su bili vijak ili zupčanik, te da su na jednak način i druga razdoblja imala poroke koji su bili gori od ovog novog ili suvremenog poroka. Baš kao što možemo pronaći maštovite nacrte aviona u bilježnicama Leonarda da Vincija, ili spekulacije vrlo bliske suvremenoj fizici kod filozofa antičke Grčke, tako tu i tamo u povijesti možemo pronaći naznaku ili nagovještaj velike i zlatne vizije vulgarnosti, koja se kasnije razbuktala u svijetu. Možemo ju pronaći u mirisu punske plutokracije, koja je zaudarala u nosnicama Grka i Rimljana, ili u određenoj dozi lošeg ukusa kod esteta poput Nerona.

Ipak, stvar je tako nova da novi svijet još nije pronašao naziv za nju, nego je morao posuditi prilično varljiv naziv, koji je zapravo latinska riječ za nešto drugo. Na jednak način i dan danas koristimo grčki naziv za jantar kao jedini naziv za struju, zato što nemamo pojma o pravom nazivu ili prirodi struje. Tako i ovdje moramo i dalje koristiti latinsku riječ vulgus, koja jednostavno označava obične ljude, kako bismo opisali nešto što uopće nije uobičajeno među običnim ljudima.

Uistinu, kroz duga prostranstva povijesti čovječanstva, i kroz široka područja naseljenog svijeta, vulgarnost je vrlo neuobičajena među običnim ljudima. Farmeri koji žive prema starim poljoprivrednim tradicijama, seljaci u normalnim selima, pa čak i divljaci u divljačkim plemenima, gotovo nikada nisu vulgarni. Čak i kada čine pokolje i porobljuju, čak i kada prinose ljudske žrtve ili jedu ljudsko meso, gotovo da nikada nisu vulgarni. Svi putnici svjedoče o prirodnom dostojanstvu njihovog držanja i ceremonijalnoj ozbiljnosti njihovih običaja. Čak i u kompleksnijim modernim gradovima i civilizacijama, siromašni, kao takvi, nisu osobito vulgarni.

Ne! To je nova stvar, koja uistinu treba novo ime, i još više od toga treba novu definiciju. Ne kažem da sam u stanju definirati što je to vulgarnost, ali budući da sam upravo završio s čitanjem moderne knjige o ljubavi, osjećam se ponukanim nabaciti nekoliko sugestija.

U onoj mjeri u kojoj mogu doprijeti do same biti vulgarnosti, ona se sastoji uglavnom od dva elementa, koja bih opisao kao "lakoću" i "familijarnost". Lakoća označava da se čovjek uistinu, kao što fraza kaže, "izlijeva", to jest, njegovo samoizražavanje teče bez napora, selekcije ili kontrole. Ne izlazi iz njega poput pomno odabranih riječi, koje prije toga prolaze kroz artikulacijski organ, nego jednostavno struji iz njega poput znoja. Nikada ne osjeća potrebu stati u objašnjavanju samoga sebe, jer ne razumije niti sebe, niti granice objašnjavanja. On je od onih ljudi koji razumiju žene, on je čovjek koji se uvijek može uklopiti među dječake, on može pričati bez zadrške, pisati bez zadrške, govoriti u javnosti bez zadrške, jer njegovo vlastito samozadovoljstvo nosi sa sobom neku vrstu velikog oblaka i iluziju pljeska.

Drugi element je familijarnost, koju bi, kada bi ju pravilno razumjeli, zvali profanost. Horacije je govorio o "profanoj vulgarnosti", i uistinu je istina da je ova familijarnost oznaka gubitka svetoga straha i znak grijeha protiv čovjekove mistične strane. To u praksi znači rukovanje sa stvarima samouvjereno i prezrivo, bez osjećaja da su sve stvari na svoj način svete. Najnoviji oblik ovoga očituje se u spremnosti za pisanjem hrpetine besmislica o bilo kojoj ozbiljnoj temi, jer rijetko ćete kada naći stvarnu vulgarnost vezanu uz neku neozbiljnu temu.

Stvar je u tome da su ti budalaši toliko subjektivni da im nikada ne pada na pamet bojati se subjekta. Na primjer, može biti riječ o poganskoj budali, baš kao i o puritanskoj budali, u raspravi o suvremenom moralu. U slučaju pogana bit će napisana hrpetina besmislica o ljubavi i strasti, i pravu na život, dok će kod puritanca biti podjednaka hrpetina besmislica napisana o kršćanskoj muškosti, zdravom djetinjstvu, plemenitom majčinstvu i svemu ostalome. Nevolja jest u tome što se osjećaju tako pakleno familijarni s tim stvarima.

Nikada takav ton nećete pronaći kod pravog zaljubljenika kada piše o ženi koju voli, ili kod pravoga sveca kada piše o grijehu kojeg mrzi. Obadvojica kažu prave stvari, baš zato što najradije ne bi ništa rekli.