subota, 23. veljače 2013.

Udaljavanje od obitelji



Po pitanju reformiranja stvari, za razliku od deformiranja stvari, postoji jedan jasan i jednostavan princip, princip koji će se vjerojatno prozvati paradoksom. Uzmimo da postoji određena institucija, ili zakon, ili zbog jednostavnosti recimo da su vrata ili neka ograda podignuti preko ceste. Suvremeni reformator veselo dolazi do ograde i kaže: "Ne vidim koja je svrha ovoga, uklonimo ju." Na što će inteligentniji reformator odgovoriti: "Ako ne vidiš  njenu svrhu, zasigurno ti neću dopustiti da ju ukloniš. Otiđi i razmišljaj. Tada, kad se vratiš i kažeš mi da vidiš koja je njena svrha, možda ću ti dopustiti da ju ukloniš"

Ovaj paradoks počiva na najosnovnijem zdravom razumu. Vrata, ili ograda, nisu izrasli tamo. Nije ih postavio neki mjesečar dok je hodao u snu. Malo je vjerojatno da su ih postavili neki odbjegli luđaci, koji su zbog nekog razloga slobodno šetali ulicom. Neka je osoba imala određeni razlog zbog kojeg je smatrala da bi ta ograda bila dobra za nekoga. I sve dok ne znamo koji je to razlog, ne možemo prosuđivati je li razlog bio razuman. Ako nam se nešto, postavljeno od strane ljudskih bića poput nas, čini u potpunosti beskorisnim i misterioznim, vrlo je vjerojatno da smo previdjeli cijeli aspekt postojanja te stvari. Postoje neki reformatori koji ovu poteškoću prevladavaju pretpostavljajući da su naši očevi bili budale, ali ako je to istina, možemo samo ustvrditi da je ta budalaština očito nasljedna bolest. No istina je da nitko ne smije uništiti društvenu instituciju sve dok ju nije promotrio kao povijesnu instituciju. Ako zna kako je nastala, i kojoj je svrsi služila, bit će u mogućnosti reći je li to bila loša svrha, ili je postala lošom svrhom, ili ima li svrhu koja nam više ne koristi. Ali ako samo bulji u stvar kao u besmislenu monstruoznost koja mu se nekako ispriječila na putu, onda je on, a ne tradicionalist, taj koji pati od iluzije.
............................

Neki društveni reformatori pokušavaju izbjeći poteškoću nejasnim poimanjem države ili apstrakcijom nazvanom "Obrazovanje koje eliminira roditeljsku ulogu" Ali ovo, baš kao i mnoge druge primjedbe uvaženih znanstvenika, je divlja iluzija pukog mjesečara. Bazirana je na tom čudnom novom praznovjerju: ideji beskonačne moći organizacije. Kao da bi državni službenici mogli nicati poput trave ili biti uzgojeni poput zečeva. Čini im se da ima beskonačna količina plaćenih osoba, kao i plaća za sve njih. Ti službenici bi trebali preuzeti sve što ljudska bića po prirodi čine, uključujući brigu za djecu. Ipak, ljudi ne mogu živjeti tako da jedni drugima otimaju posteljinu za bebe, ne mogu omogućiti odgojitelja za svakog građanina, tko bi onda uopće odgajao odgajatelje? Ljudi ne mogu biti odgajani mašinerijom, i iako bi mogao postojati robot za polaganje cigli ili čišćenje ulica, nikada neće moći postojati robot učitelj ili robot odgajatelj. Stvarni učinak ove teorije je da jedna izmaltretirana osoba mora paziti na stotinu djece, umjesto da jedna normalna osoba pazi na normalan broj djece. U normalnim je okolnostima ta normalna osoba potaknuta na to prirodnom silom koja ništa ne košta i koja ne zahtijeva plaću, silom prirodne privrženosti svome djetetu koja postoji čak i među životinjama. Ako otkinete prirodnu silu, i umjesto nje stavite plaćenu birokraciju, vi ste poput luđaka koji plaća ljude kako bi okretali njegov mlin, zato jer odbija koristiti vjetar ili vodu  koje bi mogao dobiti besplatno. Poput luđaka ste koji oprezno zaljeva svoj vrt iz kante za zalijevanje, dok u ruci drži kišobran kako bi spriječio padanje kiše.



Sada je potrebno isticati ove istine, jer samo tako možemo započeti dobivati uvid u taj RAZLOG za postojanje obitelji, s čijim je traženjem ovaj esej započeo. Svi su ovi razlozi bili poznati našim očevima koji su vjerovali u vezu srodstva, baš kao i u vezu logike. Danas se naša logika sastoji uglavnom od veza koje nedostaju, a naša obitelj uglavnom od članova koji nedostaju. Ali, kakogod, ovo je pravi kraj s kojeg trebamo započeti bilo koju sličnu potragu, a ne započinjati s nekim tužnim završetkom neke privatne zbrke, u kojoj je Dick postao nezadovoljan ili Susan otišla svojim putem. Ako Dick ili Susan žele uništiti obitelj zato jer ne vide njenu svrhu, kažem isto ono što sam rekao i na početku. Ako ne vide njenu svrhu, bilo bi im bolje da ju sačuvaju. Nemaju što niti pomišljati o tome da ju unište, sve dok nisu uvidjeli njenu svrhu.

Ali obitelj ima i drugih namjena, osim očite činjenice da označava nužan društveni rad učinjen iz ljubavi, kada se ne može učiniti za novac, i (čovjek bi se mogao ohrabriti primijetiti) rad otplaćen ljubavlju budući da se nikada ne otplaćuje novcem. Postojeći generalni društveni sustav, podložan u našem dobu industrijske kulture brutalnim zloupotrebama i bolnim problemima, je unatoč svemu normalan. Temelji se na ideji da je politička zajednica sačinjena od mnogo malih kraljevstva, u kojima muž i žena postaju kraljem i kraljicom, i u kojima koriste razuman autoritet, podložan zdravom razumu zajednice, sve dok oni koji su pod njihovom skrbi odrastu i utemelje slična kraljevstva i ne počnu koristiti sličan autoritet. Ovo je društvena struktura čovječanstva, mnogo starija od sve zabilježene povijesti i univerzalnija od svih religija, i svi pokušaji za njezinom promjenom su obične ludorije.

Druga prednost male grupe u današnje vrijeme nije toliko zanemarena koliko je jednostavno nezapažena. Ovdje opet imamo neke neobične zablude proširene cjelokupnom literaturom i novinarstvom našeg doba. Te zablude danas postoje u tolikoj mjeri, da možemo reći, da kada se stvar izgovori tisuću puta kao očita istina, gotovo je sigurno da se radi o očitoj laži. Jednu takvu izjavu ću ovdje posebno naglasiti. Bez sumnje bi se nešto moglo reći i protiv obiteljskog doma, a u prilog općem otklonu prema životu u hotelima, klubovima učilištima, komunalnim naseljima i ostalome, ili u prilog društvenog života organiziranog po planu velikog komercijalnog sustava našeg doba. Ali uistinu neobična primjedba koju se čuje je da je ovaj bijeg od doma bijeg u veću slobodu. Promjena je zapravo povoljnija za razvoj slobode.

Bilo kome tko razmišlja stvar je, naravno, upravo suprotna. Obiteljska podjela ljudskog društva nije savršena, budući da je ljudska. Ne postiže potpunu slobodu, nju je prilično teško postići ili uopće definirati. Ali je puka stvar aritmetike da daje većem broju ljudi mogućnost za vrhovnu kontrolu nečega, i mogućnost oblikovanja prema osobnim sviđanjima, nego što to daju goleme organizacije koje vladaju društvom izvana, bilo da su ti sustavi pravni ili poslovni ili samo društveni. Čak ako promatramo samo roditelje, jasno je da postoji više roditelja nego što ima policajaca, ili političara, ili vođa velikih biznisa, ili vlasnika hotela. Kao što ću istaknuti za trenutak, argument se indirektno odnosi i na djecu baš kao što se direktno odnositi na roditelje, ali glavna stvar je da je svijet IZVAN doma pod strogom disciplinom i rutinom, i samo unutar doma uistinu postoji mjesto za individualnost i slobodu. Svatko tko izađe kroz vrata doma dužan je uskočiti u procesiju koja ide istim putem i koja je u velikoj mjeri obavezna nositi istu uniformu. Biznis, posebice veliki biznis, danas je organiziran poput vojske. Neki bi rekli da je poput neke vrste umjerenog militarizma bez prolijevanja krvi, ja bih rekao da je poput militarizma bez vojničkih vrlina. Kakogod, očito je da su stotinu službenika u banci ili stotinu konobara u kafiću više režimirani određenim zakonima, nego isti pojedinci kada se vrate nazad svojem domu, u kojem vise njegove ili njezine omiljene slike ili miris s njegovih ili njezinih omiljenih cigareta. Ali ovo, što je toliko očito u poslovnom slučaju, još je očitije u društvenom slučaju. U praksi, potraga za zadovoljstvom je puka potraga za modom. Potraga za modom je puka potraga za usvojenim pravilom ponašanja, samo što se događa da je usvojeno pravilo ponašanja uvijek novo. Jazz plesovi, uzbudljive vožnje, veliki zabavni partiji i hotelske zabave, ne omogućuju neovisniji ukus nego što su to činile druge mode u prošlosti. Ako mlada bogata dama želi činiti ono što druge mlade bogate dame čine, ona će u tome uživati, jednostavno zato jer je mladost zabavna, i zato jer je društvenost zabavna. Ona će uživati u tome što je moderna jednako kao što je njena viktorijanska baka uživala u tome što je viktorijanka. Ona ima svo pravo na to, ali to je uživanje u usvojenim pravilima, a ne uživanje u slobodi. Savršeno je zdravo za sve mlade ljude svih povijesnih razdoblja da se u razumnoj mjeri drže zajedno, i da entuzijastično kopiraju jedni druge. Ali u tome nema ničeg posebno svježeg i zasigurno ničeg posebno slobodnog. Djevojka koja želi ošišati svoju kosu, napudrati nos i nositi kratke suknje pronaći će svijet organiziran za nju i marširat će sretno u svjetovnoj procesiji. Ali djevojci kojoj se više sviđa imati kosu sve do peta, ili zabavljati se u barbarskim svečanostima i pratećim haljinama, ili (najgore od svega) kojoj se sviđa ostaviti nos u prirodnom stanju, će biti najbolje da ove stvari čini u njezinim vlastitim odajama. Ako se vojvotkinja želi igrati žabljih skokova, ne smije najedanput početi skakati poput žabe kroz dvoranu hotela, dok je krcat parovima koji profesionalno izvode najsuvremeniji ples. Vojvotkinji će biti mnogo lakše vježbati žablje skokove pred njezinom udivljenim bliskim prijateljicama u njenom vlastitom domu.


Ako postoji ova neosobna rutina u poslovnim, pa čak i društvenim stvarima, prešućuje da ona također postoji, i uvijek mora postojati, u političkim i pravnim stvarima. Na primjer, kazne države moraju biti sveobuhvatne generalizacije. Samo kazna koja se izriče u vlastitom domu može biti prilagođena pojedinačnom slučaju, zato jer samo tamo sudac može znati nešto o pojedincu. Ako Tomica uzme srebrni naprstak iz košare sa šivaćim priborom, njegova majka može različito reagirati prema tome što zna je li on to učinio iz zabave, ili da ga nekome proda, ili kako bi uvalio nekoga u nevolju.  Ali ako Tomo uzme srebrni naprstak iz dućana, zakon ne samo da može, nego ga mora kazniti prema pravilu koje se odnosi na sve kradljivce srebra. Samo obiteljska disciplina može pokazati bilo kakvo suosjećanje ili bilo kakav humor. Ne kažem da obitelj uvijek to čini, ali kažem da država to nikada ne bi trebala niti pokušavati. Tako da ako promotrimo roditelje kao nezavisne prinčeve, a djecu kao njima podređene, sloboda obitelji može, i često djeluje u korist podređenih. Ali sve dokle god su djeca djeca, ona će uvijek biti nekome podređena. Pitanje je samo trebaju li biti raspodijeljena prirodno, pod vlašću prirodnih prinčeva, kao što je to oduvijek bilo. Pod vlašću onih koji prirodno osjećaju prema njima ono što nitko drugi neće osjećati: prirodnu ljubav. 





subota, 16. veljače 2013.

Paradoks kritičara Crkve



Većina bi se ljudi vratila staroj vjeri i moralu kada bi mogli proširiti svoje umove za takvo što, ipak ograničenost ih uglavnom drži u rupi negiranja. Ali ovo proširenje se prečesto krivo shvaća, jer um mora biti proširen kako bi vidio jednostavne stvari, ili kako bi uopće mogao vidjeti očite stvari. Potrebno je određeno protegnuće mašte kako bismo uočili očite predmete i očitu pozadinu, a na poseban način velike objekte ispred velike pozadine. Uvijek postoji vrsta ljudi koji ne mogu vidjeti ništa drugo nego mrlju na tepihu, tako da uopće ne mogu vidjeti sam tepih. To ih potiče na iritaciju, koja se može proširiti u pobunu. S druge strane postoje ljudi koji vide samo tepih, možda samo zato jer je novi tepih. Ovo je više nalik čovjeku, ali može biti obojano ispraznošću i vulgarnošću. Postoje ljudi koji mogu vidjet samo sobu u kojoj je tepih, i to će ih odvojiti od ostalih stvari u sobi, posebice od kuta u kojem je služinčad. Naposlijetku, postoje ljudi proširenog poimanja stvari koji ne mogu sjediti u sobi s tepihom, ili čak u šupi s ugljenom, bez da cijelo vrijeme vide obris čitave kuće nasuprot njene pozadine, zemlje i neba. Oni, koji razumiju da je krov podignut kao zaštita protiv sunca i snijega, a vrata protiv smrzavanja ili blata, će bolje od svih razumjeti unutarnja pravila. Oni će bolje od ostalih znati da mrlje na tepihu ne bi trebalo biti, ali će znati, za razliku od ostalih, čemu služi tepih.   

Oni će na jednak način promatrati trunku ili mrnju na zapisima svoje tradicije ili svoje vjere. Vidjet će ju vrlo jednostavno, ali će ju ujedo vidjeti veoma široko, i u kontekstu većih stvari. Oni će učiniti ono što njihovi kritičari nikada niti slučajno ne naprave: vidjet će tu očitu stvar i postavljati očita pitanja. Što više čitam suvremene kritičare religije, posebno kritičare svoje religije, više sam zapanjen ovom uskom koncentriranošću i ovom nesposobnošću promatranja problema u cijelini. Nedavno sam čitao vrlo umjerenu osudu trenutnih katoličkih praksi, koja je došla iz Amerike, gdje je osuda često daleko od umjerene. Osuda je u formi roja pitanja na koja bih vrlo rado odgovorio. Ali jasnije sam svjestan velikih pitanja koja nisu postavljena, nego onih malenih koja jesu.

Osjećam, iznad svega, ovu jednostavnu i zaboravljenu činjenicu da su, bez obira jesu li ili nisu određene optužbe isitnite u vezi katolika, one sasvim točne za sve druge. Kritičaru nikada ne pada na pamet usporediti ono što je katoličko s onim što je nekatoličko. Misao koja mu se nikada ne javlja u glavi je jednostavno pitanje: kakav bi svijet bio bez Crkve.

To je ono na što mislim kada kažem da je netko preuzak da bi vidio kuću zvanu Crkva u kontekstu pozadine zvane svemir. Na primjer, kritičar o kojem govorim ističe milijune mehaničkih ponavljanja. On kaže da mi ponavljamo molitve i ostale verbalne oblike bez da razmišljamo o njima. I bez sumnje, postoji mnogo njegovih simpatizera koje će ponoviti ovu optužbu nakon njega, bez da uopće razmisle o njoj. Ali, prije nego objasnim stvarno crkveno učenje u vezi ovih stvari, ili citiram njene bezbrojne preporuke na pažnju i budnost, ili protumačim razlog za razumne iznimke koje Crkva dozvoljava, istaknut ću da postoji široka, jednostavna i prosvjetljujuća istina u vezi cijele situacije koju svi mogu vidjeti ako širom otvore oči. Očita je činjenica da SVI ljudski oblici govora imaju tendenciju da fosiliraju u formalizam, a da Crkva stoji kao jedinstvena u povijesti ne kao ona koja govori mrtvi jezik među vječnim jezicima, nego naprotiv, kao ona koja je očuvala živi jezik u svijetu umirućih jezika. Kada se za vrijeme latinske mise začuje grčki vapaj, star koliko i samo kršćanstvo, moglo bi nekoga začuditi to što jako puno ljudi u crkvi koji govore KYRIE ELEISON uistinu misle ono što izgovaraju. Ali kako god, misle ono što govore mnogo više nego što čovjek koji započinje pismo s "Dragi gospodine" misli ono što piše. "Dragi" je mrtva riječ, na tom mjestu je prestala imati bilo kakvo značenje. To je upravo ono što bi protestanti navodili kao odliku papinskih obreda i formi, pisanje te riječi je brzo, ritualno, i bez ikakva sjećanja ili značenja. Kada odvjetnik, gospodin Jones, koristi tu riječ u pismu bankaru Brownu, on ne misli da mu je bankar drag, ili da mu je srce ispunjno kršćanskom ljubavlju, makar onoliko koliko je ispunjeno nekom jadnom ignorantnom papistu koji sluša misu. Život, obični, sretni, poganski, ljudski život je jednostavno prepun ovakvih mrtvih riječi i beznačajnih ceremonija. Nećete pobjeći od njih bježanjem od Crkve prema svijetu. Kada kritičar o kojem govorim, ili tisuću drugih kritičara poput njega, kažu da mi trebamo ostvarivati samo materijalno ili menaničko prisustvo na misi, on govori nešto što NIJE istinito u vezi osjećaja običnog katolika vezano uz katoličke sakramente, ali govori nešto što JEST istinito u vezi običnog činovnika ili recepcionara, i u vezi oko tri četvrtine društvenih poziva i posjeta u gradu. Ovo ponavljanje određene društvene forme može biti beopasna stvar, može biti melankolična stvar, može biti obilježje palog čovjeka, može biti bilo što što kritičaru može pasti na pamet. Ali oni koji su od toga napravili, stotitne i stotine puta, posebnu i određenu kritiku protiv Crkve su ljudi slijepi za cijelu svijet u kojem žive i nesposobni vidjeti bilo što osim stvari koju kleveću.

Postoji mnogo drugih primjera ove čudne i tajanstvene nesvjesnosti. Pisac prigovara da su svećenici vođeni s povezom preko očiju u svoj poziv, i da ne razumiju dužnosti koje su povezane s njme. I ovaj prigovor kao da smo već negdje čuli, ali rijetko smo ga kada mogli čuti u takvoj formi kao u ovoj rečenici, da čovjek može biti konačno predan u svećeništvo dok je još "dijete". Čini se da kritičar ima čudnovato i vrlo elastično poimanje trajanja djetinjstva. Kao što je gospodin Michael Williams istaknuo u svojoj zbirci eseja "Katoličanstvo i Moderni Um", ovo je iskrivljavanje očite činjenice, budući da svećenik ima najmanje dvadeset i četiri godine kada polaže zavjete. Ali ovdje sam ponovno opsjednut ovom velikom i golom, a ipak negiranom usporedbom između Crkve i svega izvan Crkve.

Što bismo rekli oima koji bi stavili šuplji patriotizam ili pogansko građanstvo protiv Crkve po tome pitanju? Oni nasiljem obvezuju mladiće od osamnaest godina, plješću onima koji imaju šesnaest, a pretvaraju se da imaju osamnaest, bacaju ih u tisućama u veliku peć za mučenje, koju njihova mašta ne može niti zamisliti i iz koje ih njihova čast spriječava da pobjegnu. Drže ih u tim užasima godinama bez znanja uopće i o mogućnosti ratne pobjede, i ubijaju ih poput muha u milijunima prije negoli su uopće počeli živjeti. To je ono što Država čini, to je ono što svijet čini, to je ono što njihovo protestantsko, praktično, razumno, sekularno društvo čini. I nakon svega toga imaju zapanjujuću drskost doći i prigovarati nama, zato što dopuštamo čovjeku da se obveže na karitativan i miran život kad je već na putu prema tridesetim godinama, i nakon što je imao deset godina da u miru razmisli hoće li to učiniti ili ne.

Ukratko, ono što mi fali u svim tim stvarima je očita stvar: pitanje kakva je Crkva u odnosu sa svijetom izvan Crkve, ili svijetom koji joj se protivi, ili koji se nudi kao zamjena za Crkvu. Očita je činjenica da će svijet činiti ono za što je uvijek optuživao Crkvu, i da će to činiti mnogo gore, i činiti to na mnogo većoj skali, i (ono što je najgore i najvažnije od svega) činiti to bez ikakvih standarda za povratak zdravom razumu ili bez ikakvih motiva za pokajanje. Katoličke pogreške mogu biti reformirane zato što postoji priznanje ustrojstva. Katolički grijesi mogu biti okajani, zato što postoji test i princip okajanja. Ali gdje drugo u današnjem svijetu postoji bilo kakav takav test ili standard, ili išta osim promjenjivog raspoloženja, koje čini patriotizam modom prije deset godina, a pacifizam modom deset godina nakon?

Danas postoji opasnost da ljudi neće dovoljno proširiti svoje umove kako bi primili očite stvari, a ovo je jedna od njih. Ljudi optužuju rimsku tradiciju da je polupoganska, a nakon toga bježe u zaklon potpunog poganstva. Prigovaraju kršćanstvu da je zaprljano poganstvom, a nakon toga bježe od uočene mrlje kako bi se sklonili u samu prljavštinu. Ne postoji niti jedna od grešaka koje se navode protiv katoličke institucije koja nije mnogo više nepodnošljiva u bilo kojoj drugoj instituciji. I upravo u tim institucijama, države, škole, modernih mašinerija poreza i policije, ljudi pokušavaju naći spas od „praznovjerja“ njihovih očeva. To je kontradikcija, to je neizbježna intelektualna pošast u koju su se već uključili, i samo moramo čekati što je strpljivije moguće kako bismo vidjeli koliko će im dugo trebati prije nego što shvate što se dogodilo.

subota, 9. veljače 2013.

Gdje je nestala pjesma?




Za svojeg posljednjeg jutra na flamasnkoj obali, kada sam znao da ću za par sati biti u Engleskoj, za oko mi je zapeo jedan detalj gotičkog reljefa kojima Flandrija obiluje. Ne znam je li ta umjetnina bila stara, iako je očigledno bila oštećivana, ali je zasigurno bila u stilu i tradiciji ranog Srednjeg vijeka. Čini se da je prikazivala ljude kako se savijaju (da ne kažem uvijaju) u određenim primarnim poslovima. Neki su izgledali poput mornara koji vuku konopce, drugi su mislim bili žeteoci, treći su nešto energično preljevali u nešto drugo. Ovo je sasvim karakteristično za slike i reljefe ranog trinaestog stoljeća, možda najsnažnijeg razdoblja u cijeloj povijesti. Veliki Grci su radije prikazivali svoje bogove i heroje kako ništa ne rade. Njihov raskošan i filozofski stav uvijek je odavao nešto što je bilo oznaka gospodara mnogih robova. Ali ako je postojalo nešto što je rani Srednji vijek volio to je bilo prikazivanje ljudi kako nešto rade. Kako love, ili veslaju u brodovima, ili cijede grožđe, ili prave cipele, ili kuhaju nešto u loncu. Srednji vijek je prepun toga duha u svim svojim spomenicima i rukopisima. To je bilo najranije i najmlađe uskrsnuće europe, vrijeme kada je društveni mir jačao, ali još nije postao despotski, vrijeme kada su vjerska uvjerenja bila snažna, ali još nisu bila razdražena. Zbog ovog je razloga cijeli doživljaj grčkih i gotičkih reljefa različit. Likovi  se u Elginovim mramorima, iako često prikazani kako svoje konje obuzdavaju u zraku, čine zauvijek zamrznuti u savršenom trenutku. Ali masa srednjovjekovnih reljefa se čini poput neke vrste vreve ili graje u kamenu. Ponekad čovjek ne može izbjeći dojmu da se grupe ljudi uistinu kreću i miješaju, a cijelo pročelje katedrale šumi poput ogromne košnice.

Ali u vezi ovih posebnih likova bila je jedna posebnost u pogledu koje nisam mogao biti siguran. Oni koji su imali glave, imali su vrlo čudne gleve, i čini mi se da su im usta bila otvorena. Je li to išta značilo ili je to bila samo slučajnost umjetnosti u razvoju ne znam, ali dok sam razmišljao o tome sjetio sam se da je pjevanje bilo povezano s brojnim zadaćama koje su tamo bile prikazane, da su postojale pjesme za žeteoce i pjesme za mornare koji su izvlačili uža. Još sam uvijek razmišljao o tom malenom problemu dok sam šetao uz gat grada Ostenda, kada sam začuo mornare kako izgovaraju odmjerene uzvike dok su radili, i sjetio sam se da mornari još uvijek pjevaju dok rade, čak da pjevaju različite pjesme, ovisno o dijelu posla koji obavljaju. Malo poslije toga, kad je moja plovidba završila, pogled na ljude koji rade na engleskim poljima ponovno me podsjetio da još postoje pjesme za žeteoce i za mnoge druge poljoprivredne poslove. Najedanput sam se zapitao zašto nije poznato da bilo koji suvremeni posao ima ritualnu poeziju. Kako to da je ljudima palo na pamet pjevati primitivne pjesme dok su vukli određena uža ili skupljali određene plodove, i zašto nitko ne čini ništa slično dok obavlja bilo koji od suvremenih poslova? Zašto ljudi dok tiskaju suvremene novine nikada ne pjevaju zajedno? Zašto trgovci tako rijetko, ako uopće ikada, pjevaju?

Ako žeteoci pjevaju dok žanju, zašto revizori ne pjevaju dok revidiraju, a bankari dok bankare? Ako postoje pjesme za svaku pojedinu  stvar koja se obavlja na brodu, zašto ne postoje pjesme za sve različite poslove u banci? Dok je vlak iz Dovera prolazio kroz vrtove Kentisha pokušao sam napisati par pjesama prikladnih za trgovačku gospodu. Dakle, rad bankarskih činovnika dok ispunjaju rubrike može započeti s gromoglasnom pjesmom u čast jednostavnog zbrajanja.

Ustajte momci, dižite knjige, budna je zemlja sva,
Čujte kliku jutarnjih zvijezda jedan plus jedan je dva.
Premda kraljevstva padnu, premda sofisti viču,
jedan plus jedan je dva, to ne mijenja priču.

Kada sam se vratio u londonsku maglu sreo sam prijatelja koji radi u banci, i podnio mu svoje prijedloge u rimi kako bi ih on moga koristiti sa svojim kolegama. Ali nije gajio preveliku nadu u vezi toga. Nije bila stvar u tome (uvjeravao me) da podcjenjuje stihove, niti je na bilo koji način jadikovao o izostanaku njihove dotjeranosti. Ne, osjećao ja da je stvar bila u nečemu što je nemoguće definirati. Nečemu što se nalazi u samoj atmosferi društava u kojem živimo, a što čini duhovno teškim pjevati u bankama. Mislim da je bio sasvim u pravu, iako je stvar jako misteriozna. Uredu, banke su privatne, ali poštanski uredi su socijalistički, stoga je prirodno očekivati da će poštanski ured prihvatiti kolektivističku ideju zbora. Samo zamislite koje sam iznenađanje doživio kad je dama u mom lokalnom poštanskom uredu (koju sam poticao na pjesmu) odbila ideju s mnogo više hladnoće nego što je to učinio bankarski činovnik. Činilo se, štoviše, da je bila u znatno većem stanju depresije nego što je on bio. Kako netko ne bi slučajno pomislio da je razlog tomu bio učinak samih stihova koje sam predložio, pošteno ću reći kako su stihovi "Himne poštanskog ureda" glasili ovako:

Nad London pisma padju k'o snijeg,
Telefonske žice prelaze brijeg.
Vijesti će usrećit damu u Sarku
Il' ubiti staricu u Finsbury Parku.
[Zbor, s uzdahom radosti i energije]
Il' ubiti staricu u Finsbury Parku.

Što sam više razmišljao o samoj stvari to mi se s većom boli činilo da se najvažnije i najtipičnije moderne svari ne mogu obavljati u duhu zbora. Čovjek ne može, na primjer, biti veliki financijer i pjevati, jer je sama bit velikog financijera da radi u tišini. U mnogim suvremenim krugovima uopće ne možete biti javni čovjek i pjevati, jer je u tim krugovima sama bit javnog čovjeka u tome da gotovo sve čini privatno. Nitko ne bi mogao zamisliti zbor radnika u banci. Svi znaju priču o korpusu odvjetnika volontera koji su, kada je Colnel na bojištu zavikao "Napuni!" u istom glasu odvratili "Šest funti i osam penija". [Neprevediva šala na račun odvjetnika. „Chrage“ u engleskom jeziku znači „napuni“ (pušku), ali i „zaračunaj“. Odvjetnici su, makar na bojištu, pretpostavili ovo drugo značenje. nap.prev.] Ljudi mogu pjevati dok su na vojnoj dužnosti, ali teško dok su u civilnoj. Na kraju svojih osvrta nisam otišao dalje od podsvjesnog osjećaja moga prijatelja, bankovnog činovnika, da postoji nešto duhovno zagušujuće u vezi našeg života, ne samo u vezi naših zakona, nego u vezi samog života. Bankovni činovnici su bez pjesama, ne zato jer su siromašni, nego zato jer su tužni. Mornari su mnogo siromašniji. Dok sam išao prema svom domu prošao sam pokraj malene uske zgrade u vlasništvu vjerske zajednice koja se tresla od klicanja poput trube koja se trese od vlastite buke. Oni su untaoč svemu pjevali, i na trenutak mi je pala misao koju sam često imao i prije: nad-naravna mjesta su jedina mjesta u kojima se može naći ono čovjeku naravno. Ljudska narav je prognana iz svijeta i pobjegla je u svetište.



subota, 2. veljače 2013.

Upoznavanje Srednjeg vijeka


Sasvim je prirodno da prosperitetni ljudi našeg doba ne bi trebali znati ništa od povijesti. Kada bi znali, znali bi vrlo nepoučnu povijest toga kako su oni postali prosperitetni. Sasvim je jasno, kažem, da ne bi trebali znati ništa o povijesti, ali zašto onda misle da ju poznaju? Citiram rečenicu uzetu nasumično iz knjige napisane od strane jednog od naših najuglednijih suvremenih mladih kritičara. Pisac kaže: "Društveni i politički napredak u Srednjem vijeku bio je jako malen" sve do reformacije i renesanse. Ja bih sada mogao na jednak način reći da je bilo jako malo napretka u izumiteljstvu devetnaestoga stoljeća, sve do dolaska Williama Morrisa [engleski tekstilni dizajner iz 19. st. nap.prev.], i tada se ispričati govoreći da osobno nisam zainteresiran za strojeve za obradu pamuka, što uistinu i jest slučaj. Jer to je upravo ono što pisac želi reći. On želi reći da nije osobno zainteresiran za redovničke mitre ili srednjovjekovne glasnike. On ima pravo na to, ali zašto bi, kada piše o nečemu što  nije postojalo u Srednjem vijeku, dogmatizirao o priči  koju očito nije nikada čuo? Ipak, to bi mogla biti vrlo zanimljiva priča.

Malo prije normanskih pohoda, zemlje kao što je naša bile su prašina tada još slabašnog feudalizma, neprestano raspršivane u vrtlozima barbarskih napada, barbara koji nisu znali niti konje jahati. Jedva da je bilo kuće od kamena ili cigle u cijeloj Engleskoj. Jedva da je bila poneka cesta osim utabanih puteva. Praktički nije bilo nikakvih zakona osim lokalnih običaja. To je bilo Mračno doba iz kojeg je Srednji vijek izašao. Pogledajte Srednji vijek dvjesto godina nakon normanskih pohoda, sve do pred početak reformacije. Veliki gradovi su izgrađeni, građani su postali privilegirani i važni, poslovi su organizirani u slobodna i odgovorna trgovačka uređenja, parlamenti su bili snažni i mogli su raspravljati s prinčevima, ropstvo je gotovo iščezlo, velika sveučilišta su otvorena za poučavanje s odličnom organizacijom obrazovanja, republike su bile ponosne i građanske, a duž cijelog sjevera ljudi su izgradili takve crkve kakve nitko više nikada neće izgraditi. A sve ovo, od čega je najbitniji dio učinjen unutar jednog do dva stoljeća, je ono što je kritičar nazvao: "malenim društvenim ili političkim napretkom". Jedva da postoji važna suvremena institucija pod kojom živi, od sveučilišta koje ga je obučavalo, do parlamenta koji vlada nad njim, koja nije svoj najznačajniji napredak ostvarila u tom dobu.

Ako netko misli da ovo pišem iz cjepidlačenja, nadam se da ću mu ubrzo pokazati da imam mnogo skromniji i praktičniji cilj. Želim promotriti prirodu ignorancije, i započeo bih govoreći da sam u svakom znanstvenom i akademskom smislu i ja sam vrlo ignorantan. Kao što kažemo o čovjeku poput Lorda Broughama da je njegovo opće znanje veliko, ja bih mogao reći da je moja opća ignorancija vrlo velika. Ali upravo je u tome stvar. To je opće znanje i opća ignorancija. Osobno znam malo o povijesti, ali znam ponešto gotovo svih dijelova povijsti. Ne znam mnogo o Martinu Lutheru i njegovoj reformaciji, ali znam da je napravila znatan utjecaj. Ne znati da je brzi napredak dvanaestog i trinaestog stoljeća napravio veliki utjecaj  je toliko neobično, kao nikada ne čuti za Martina Luthera. Nisam pretjerano informiran o budistima, ali znam da se zanimaju za filozofiju. Vjerujte mi, ne znati da se budisti zanimaju za filozofiju nije ništa manje začuđujuće nego ne znati da su ljudi u srednjem vijeku bili zainteresirani za politički napredak ili eksperimente. Ne znam mnogo o Frederiku Velikom. Za vrijeme djetinjstva sam bio uplašen količinom svezaka o toj temi. Čini se da je bilo toliko toga za naučiti o njemu. Ali, unatoč mojim strahovima, mislim da bih trebao biti sposoban pogoditi s određenom dozom vjerojatnosti vrstu stvari koju su ti svesci sadržavali. Mogao bih pogoditi da su svesci sadržavali riječ "Pruska" na jednom ili više mjesta, da bi se povremeno dotaknuli rata, da bi se spomenuli ugovori i granice, da bi marljivi istraživači mogli pronaći riječ "Silesia", baš poput imena Marije Terezije i Voltairea, da bi negdje u svim tim svescima njihov autor spomenuo je li Frederik Veliki imao oca, je li bio oženjen,  je li imao dobrih prijatelja,  je li imao hobije ili književni ukus određne vrste,  je li umro na stratištu ili na postelji, i tako dalje. Da sam smogao hrabrosti otvoriti neki od tih svezaka, vjerojatno bih pronašao barem nešto o ovome što sam naveo.

Sada zamijenite sliku, i zamislite prosječnog mladog, dobro obrazovanog novinara ili pisca iz javne škole ili fakulteta kako stoji ispred još veće količine, još većih knjiga iz kjižnica srednjeg vijeka: na primjer ispred svih svezaka svetoga Tome Akvinskog. Uvjeren sam da u devet od deset slučajeva dobro obrazovani mladić ne bi znao što će pronaći u tim kožnim svescima. On misli da će pronaći polemike o spobnosti anđela da balansiraju na iglama, i uistinu bi to pronašao. Ali ono što želim reći je da ne zna da bi pronašao učene ljude kako raspravljaju o gotovo svim stvarima o kojima je Herbert Spencer raspravljao: politici, sociologiji, oblicima vladanja, monarhiji, slobodi, anarhiji, vlasništvu, komunizmu, i svim različitim pojmovima koje se bore u naše doba "Socijalizma". Ili s druge strane, ne znam mnogo o Muhamedu i Islamu. Ne uzimam Kuran sa sobom u krevet svake večeri prije spavanja. Ali ako bi ga neke određene noći uzeo, postoji barem nešto što znam da tamo zasigurno ne bih pronašao. Predosjećam da ne bih pronašao djelo koje snažno potiče na štovanje idola, da se pohvale o politeizmu ne bi pjevale na sav glas, da lik Muhameda ne bi bio podvrgnut ničemu nalik na mržnju ili podsmijeh, i da se velika suvremena dokrina o nebitnosti religije ne bi bespotrebno naglašavala. Ali ponovno zamijenite sliku, i zamislite suvremenog čovjeka (nesretnog suvremenog čovjeka) koji je uzeo svezak srednjovjekovne teologije sa sobom u krevet. On bi očekivao da će u njemu pronaći pesimizam, kojeg tamo nema, fatalizam, kojeg tamo nema, ljubav prema barbarstvu, koje tamo nema, prezir prema razumu, kojeg tamo nema. Neka isproba eksperiment. Učinit će mu barem jednu od dvije dobre stvari: uspavat će ga ili napokon probuditi.