subota, 26. siječnja 2013.

Belzebulovi podanici


Zabunom sam u prvom objavljivanju članka izostavio zadnji odlomak :( ako netko tko je tada čitao tekst vidi ovu obavijest, neka pročita do kraja.

Chesterton se i u ovom tekstu pokazuje kao nenadmašan čitatelj duha vremena. Proročki uočava kako suvremena opasnost ne dolazi od velikih hereza, kave su u prošlosti napadale čovječanstvo, nego od bezumnih primjedbi koje se neprestano gomilaju. Svako tko bi 5 minuta razmišljao nad smislom rečenica koje nas svakodnevno bombardiraju zaključio bi da se radi o totalno idiotskim misaonim konstrukcijama, naoko nevriejednim veće pažnje, ali svojom brojnošću preplavljuju i zamračuju nebo, poput roja muha.  Pitamo što bi tek rekao da vidi kakvo je stanje danas?

Zasigurno je izraz nepoštovanja prema čitatelju, a ne pomaže baš niti dostojanstvu pisca, reći da je moje životno zanimanje hvatanje muha. A kada sam nedavno usporedio odeređenu vrstu feministkinja s osama, dobio sam prigovor od jedne koja nedvojbeno smatra da ima sve najuzvišenije atribute kraljice pčela (matice). Ipak, ova nesretna metafora mi se često vraća u misli, i svjestan sam istine koju bih teško mogao izreći bez te usporedbe. Ono na što ciljam je sljedeće: jedna od glavnih neprilika našega vremena je roj malih stvari, u obliku malih misli, ili malenih izreka, koje su vrlo udaljene od bilo kakvog razmišljanja, a prožimlju cijelu atmosferu na način koji se može usporediti jedino s tim najmanjim od svih insekata, beznačajnim i gotovo nevidljivim, ali bezbrojnim i gotovo sveprisutnim. Ne mislim ovdje na pravu misao, čak niti na krivu ili destruktivnu misao. Ne govorim o stvarnim tijelima moralnog i filozofskog mišljenja, baziranim na principima koje držim krivima, ili koji daju rezultate koje smatram škodljivim. Razmišljanja ove vrste, s kojima sam se ponekad bavio na ovim stranicama, se u mnogočemu razlikuju u svojoj snazi i kapacitetu štete koju mogu učiniti. Ne slažem se s komunizmom, jednako kao što se ne slažem s kalvinimom, ali nitko neće reći da je danas vrijeme kalvinizma, iako priznajem da je na neki način vrijeme komunizma. Postoji vrlo snažna intelektualna privlačnost boljševizma zbog neupitnog kolapsa stare trgovačke složenosti. S druge strane, ostale teorije koje sam svojedobno osporavao su sve manje i manje istaknute u suvremenoj raspravi. Mnogi znanstvenici su napustili darvinizam. Svi znanstvenici su napustili materijalizam. Ali materijalizam i darvinizam su bili temeljiti sustavi poduprijeti od strane mislećeh ljudi, s argumetnima na koje se trebalo odgovoriti kao i s pretostavkama koje je trebalo preispitati. Ova stvar o kojoj sada govorim nešto je istovremeno atmosfersko i mikroskopsko, poput oblaka mušica, a ne poput ozbiljnih znanstvenih teorija i filozofija devetnaestoga stoljeća, koje bi se prije mogle usporediti, već prema osobnome ukusu, s lavovima, slonovima, tigrovima, zmijama ili škorpionima. 
Stvar kojom se sada bavim je rasprostranjenost neke vrste neformalnog, pa čak i konverzacijskog skepticizma, koji čini čak i prazne riječi besposlenog čovjeka vrijednima u korist sumnje i očaja. Želim reći da će čovjek, bez da uopće razmišlja, izbaciti neku besmislenu frazu koja je uvijek (čudnom  fatalnošću) neka vrsta slabašnog revolta protiv svih tradicionalnih istina. Može biti bilo što, dijalog u kazališu, ili šala na političkoj govornici. Može biti puki ukras na početku priče u časopisu ili puka riječ izgovorena nakon neugodne šutnje, nešto rečeno tek da se nešto kaže. Cijeli smisao svega toga je, na neki način, besmislenost. Ova filozofija se ne izražava kada ljudi raspravljaju o filozofiji, nego kada razgovaraju o bilo čemu drugome. Baš sam ovoga trenutka započeo s čitanjem jedne uobičajene suvremene priče, prilično dobro napisane u pogledu same priče, a započela je rečenicom da nema mnogo razlike između gluposti i hrabrosti, i zapravo da je hrabrost samo oblik gluposti.
To je baš tipičan primjer onoga na što mislim. To je samo usputna primjedba, to je nešto samo usputno smišljeno da bude pametna primjedba, a zapravo je vrlo smiješna primjedba. No stvar je u tome da fatalnost ove mode uzrokuje bezbroj ovakvih primjedbi, uvijek na strani kukavičluka i nikada na strani hrabrosti. Po samom pitanju smisla ove rečenice, bilo bi, naravno, vrlo jednostavno pokazati njezinu lažnost. Povijest je puna primjera intelektualaca koji su bili hrabri, čak i visoko suptilnih i oštroumnih intelektualaca koji su smrt hrabro prihvatili. Povijest sadrži čak i mnoštvo mislioca koji su se puno bavili pitanjem prihvaćanja smrti, koji su o tom pitanju dugo i s potpunom sabranošću razmišljali, te  se nakon toga ga u potpunosti s time složili. Sokrat je očit primjer. Sir Thomas More je još očitiji primjer. Boëthius i mnogi drugi filozofi, Sv. Pavao i mnogi drugi sveci, razne vrste mistika, misionara, osnivača religija, socijalnih reformatora su iznova i iznova dokazivali veličinu hrabrosti. Ali sad trenutno nisam zainteresiran raspravom o ovome pitanju, nego o besmislenosti primjedbe. Kakva to intelektualna iritacija čini da suvremeni čovjek, čak i u trenutku bezvoljnosti, izgovara nešto tako cinično čak i kada je to očito pogrešno. Zašto napadati nešto herojsko, čak i kada je toliko očito istinito? Zašto danas nalazimo tu naglu i nejasnu količinu trivijalnosti, koje nemaju ništa zajedničkog, osim da su sve reakcija protiv svih ljudskih tradicija. Zašto je ta jeftina i uistinu bezvrijedna vrsta skepticizma ušla u univerzalnu cirkulaciju? Drugim riječima, ne mislim sada na zlatni standard najviših isitna, ili na bimetalizam visokog skepticizma, koji raspravlja o tome može li biti rivaliteta u istini, ili o bilo kojem manje ili više vrijednom metalu koji može nositi  sliku i praznovjerja ovog ili onog moralnog autoriteta. Zbunjen sam kruženjem mjedenih stvari, bezvrijednijih od običnog penija, čudim se odakle one dolaze, i kako to da se mogu proizvesti u tolikim količinama, i imali što krivo u izvoru takvog uma.  Pitam se što li je izopačilo kretanje suvremene misli i govora, i zašto je svaki normalni ljudski ideal obasut gomilom takvih bezvrijednih kameničića, i napadnut svugdje, ne sa slobodnom mišlju, nego s otvorenom nepromišljenošću.

Čini se da ne postoji normalan motiv zbog kojeg bi ljudsko biće osjećalo neprijateljstvo prema vrlini hrabrosti. Može se odbaciti ovaj ili onaj izgovor ili razlog za iskazivanje hrabrosti, ali zasigurno se ne može odbaciti samu hrabrost. Da je pisac rekao da je hrabrost hrabrog čovjeka često zloupotrebljena glupošću glupog čovjeka, to bi bilo nešto sasvim logično, i zapravo često istinito. Kada pak kaže da hrabar čovjek mora biti glup čovjek, tada bezobzirno govori nešto što se odmah može pokazati netočnim i odbaciti kao drsko i idiotsko. Zašto bi netko rekao takvo što, osim da olakša svoje osjećaje, a onda se nameće pitanje koji su to osjećaji? Ono što znamo je da to nisu nikada bili čovjekovi normalni osjećaji, ipak čini se da su to sada gotovo nehotični osjećaji velikog broja ljudi. To je problem koji smataram da nam danas dosađuje na svim stranama, i to je ono na što sam mislio kada sam usporedio glupu lakomislenost s brujanjem mušica ili muha. Sve je povezano s istim paradoksom, s onime što bi se moglo nazvati sveprisutnom beznačajnošću. Muha je mala stvar, ali muhe mogu biti velika stvar. Čuo sam da u nekim tropskim zemljama mogu formirati veliki oblak na udaljenom hotizontu ili ogromne grmljavine koje preplavljuju čitavo nebo. Pošast skakavaca koja pogađa mnoge zemje je nešto mnogo destruktivnije nego prolazak čopora vukova ili rušenje koje uzrokuje stampedo divljih bikova ili divljih slonova. Tako ono što na prvi pogled izgleda beznačajnom inidividualnom iritacijom, uzrokovanom od ovih beznačajnih pojedinačnih izopačenosti, može, u svom zbirnom efektu, učiniti više štete čitavoj kulturi negoli velike hereze koje su očvrsnule u određenu intelektualnu čvrstoću. Duh anarhije ne uzrokuju samo čudovišta. Čak su i mudraci i vizionari s istoka vidjeli duhovnu važnost u činjenici da gotovo nevidljivi insekti mogu biti pošast ili nositi zarazu. Nije čudno da drevno Belzebulovo ime znači Kralj Muha.


subota, 19. siječnja 2013.

Suvremena civilizacija i čuda



Gospodin Blatchford je sažeo sve što je bitno u čitavom njegovom stavu u tri rečenice. One su savršeno iskrene i jasne.  Nisu ništa manje iskrene i jasne zbog činjenice da su prve dvjije  lažne, a treća  zabluda. On kaže: "Kršćanin negira muslimanska čuda. Musliman negira kršćasnka čuda. Racionalist negira sva čudesa podjednako."

S povjesnom pogreškom u prve dvije primjedbe ću se ubrzo pozabaviti. Ograničit ću se na trenutak na hrabrom priznanju gospodina Blatchforda da racionalist negira sva čuda jednako. On ih ne propituje. On se ne pretvara da je agnostičan u vezi pitanja čuda. On ne zadržava svoj sud sve dok se ne dokaže točnim. On ih negira.

Suočen s ovom zapanjujućom dogmom upitao sam gospodina Blatchforda zašto smatra da se čuda ne događaju. On mi je odgovorio da je svemir reguliran zakonima. Ovaj odgovor je očito bez ikakvog smisla, jer ne možemo smatrati nešto nemogućim zato jer je svijet reguliran zakonima, sve dok ne znamo kojim zakonima. Zna li gospodin Blatchford sve o zakonima svemira? A ako ne zna sve o zakonima, kako uopće može išta znati o iznimkama?

Očito je da sama činjenica da se neka stvar događa rijetko, pod čudnim okolnostima i bez objašnjenja u našem znanju, nije dokaz da je to protiv zakona prirode. Taj argument prije samo tri godine odnosio bi se i na sijamske blizance, ili na novi komet, ili na atom radija.

Filozofski argument protiv čuda je još lakše oboriti, jer jednostavno filozofski argument protiv čuda ne postoji. Racionalno govoreći postoji takva stvar kao što su prirodni zakoni. Ono  što svi znamo je jednostavno ovo: Postoji ponavljanje u prirodi. Ono što svi znamo jest da bundeve proizvode bundeve. Ono što nitko ne zna jest zašto bundeve ne bi proizvodile slonove ili žirafe.

Postoji jedno jedino filozofsko pitanje u vezi čuda. Čini se da to pitanje mnogim sposobnim suvremenim racionalistima ne može ući u glave. Najsiromašniji dječak u srednjovjekovnom Oxfordu bi razumio to pitanje. (Dok se zadnja rečenica čini čudnom u našem "prosvijetljenom" svijetu, možda će trebati objasniti da se pod "okrutnim kraljevanjem srednjovjekovnog praznovjerja" siromašne dječake na Oxfordu obrazovalo do najveće mjere. Bogu hvala da danas živimo u boljim danima.) Pitanje je jednostavno ovo: Znate li zašto bundeva uvijek nastavlja biti bundevom? Ako ne znate ne možete reći niti zašto se ne bi mogla pretvoriti u kočiju, i to je sve.


Sve ostale znanstvene izraze koje imate običaj koristiti dok razgovarate za doručkom su riječi bačene u vjetar. Kažete: "Zakon prirode nalaže da bi bundeve trebale ostati bundevama." To samo znači da bundeve obično ostaju bundeve, što je očito, ali ne kaže zašto je to tako. Kažete "Iskustvo je protiv toga." To samo znači "Poznajem vrlo intimno mnogo bundeva i nijedna od njih se nije pretvorila u kočiju"

Ovoj školi pripada i jedan veliki irski racionalist koji je, nakon što ga je svjedok optužio da je vidio kako počinja ubojstvo, odgovorio da bi mogao dovesti na stotine svjedoka koji nisu vijdeli da on počinja to ubojstvo.

Kažete: "Suvremeni svijet je protiv toga" To samo znači da londonska, ili birminghamska, ili Čikaška rulja, u bundevastom stanju uma, ne može činiti čuda svojom vjerom.

Kažete: "Znanost je protiv toga." To znači da je sve dok su bundeve bundeve, njihovo ponašanje bundevasto, i ne pruža nikakvu sličnost s ponašanjem kočije. To je sasvim očito.

Ono što kršćanstvo kaže je jednostavno ovo: Ponavljanje u prirodi ima svoje porijeklo ne u stvari vođenoj zakonom, nego vođenoj voljom. Kršćanstvo smatra da svijet, i njegovo ponavljanje, dolazi od volje tj. od ljubavi, baš kao što djeca dolaze od oca, te stoga i neke druge stvari mogu iz njegove volje proizaći. Ukratko, kršćanstvo vjeruje da je Bog, koji može činiti tako čudesne stvari kao održvati bundeve da i dalje budu bundeve, svemoćan. Ako ne smatrate čudnim to što je bundeva uvijek bundeva, promislite ponovno. Niste još niti počeli s filozofijom, niste još niti vidjeli bundevu.

Povijesni argument protiv čuda je vrlo jednostavan. Sastoji se od toga da se čuda proglašavaju nemogućima, zatim se ustvrđuje da bi samo budala mogla vjerovati u ono što je nemoguće, a onda se proglašava da ne postoji niti jedan razborit argument u korist čuda. Cijetli trik je učinjen oslanjajući se naizmjenično na filozofski i povijesni prigovor. Ako mi kažemo da su čuda teoretski moguća, oni odgovaraju: "Da, ali ne postoji nikakav dokaz za njih." Kada mi nakon toga prikupimo sve zapise ljudske vrste i kažemo: "Evo vam dokaza" oni odgovaraju: "Ali ovi ljudi su bili praznovjerni, vjerovali su u nemoguće stvari."

Pravo je pitanje je li naša malena oksfordska civilizacija uvjerena da je u pravu, a cijeli ostali svijet uvjeren da je u krivu. Gospodin Blatchford misli da je materijalizam zapadnjaka devetnaestog stoljeća jedno od najplemenitijih otkrića. Ja smatram da je on sumoran poput njihovih kaputa, prljav poput njihovih ulica, ružan poput njihovih hlača, i glup poput njihovog industrijskog sustava.

.......

Gospodin Blatchford je prilično u krivu i kada pretpostavlja da kršćani i muslimani međusobno negiraju jedni drugima njihova čuda. Nijedna religija koja sebe smatra ispravnom ne bavi se čudima druge religije. Religije negiraju doktrine drugih religija, njihov moral, ali nikada ne smatraju vrijednim bavljenja negirati njihove znakove i čuda.

A zašto je to tako? Zato jer su te stvari ljudi uvijek smatrali mogućima. Zato jer bilo koji lutajući ciganin može posjedovati psihičke moći. Zato jer je opće postojanje duhovnog svijeta i čudnih mentalnih snaga dio zdravog razuma čitavog čovječanstva. Farizeji nisu osporavali Kristova čuda, oni su rekli da ih je činio vradžbinama. Kršćani ne osporavaju muslimanska čuda. Oni kažu da su učinjena vradžbinama. Rimljani nisu negirali mogućnost da je krist bog. Bili su previše prosvijetljeni za takvo što.



Sve dok je Crkva (uglavnom tijekom korumpiranog i skeptičnog osamnaestog stoljeća) isticala čuda kao razlog za vjeru, njezina je pogreška bila očita. Ono što je bitno u vezi religije nije pitanje može li činiti čuda poput dronjavog indijskog mađioničara, nego ima li istinitu filozofiju svemira ili nema. Rimljani su bili spremni priznati da je Krist bio bog. Ono što su negirali bilo je da je Krist bio Bog - najviša istina kozmosa. I to je jedina stvar vrijedna rasprave u vezi kršćanstva.










subota, 12. siječnja 2013.

Manire




Jedna od velikih poteškoća filozofske diskusije o manirama je činjenica da se prisutnost loših manira i odsustvo bilo kakvih manira tretira kao ista stvar. Ravnodušno kažemo za čovjeka čije je društveno ponašanje odbojno da nema manira ili da ima loše manire. Potpunu različitost između ove dvije stvari možemo testirati činjenicom da nigdje drugo ove dvije fraze ne tretiramo kao sinonime. Te dvije stvari su različite kao na primjer kada kažemo da čovjek nema vina ili kažemo da ima loše vino. Između te dvije stvari postoji ogromna razlika kao i između prilično trivijalne biografske izjave: "On nema sinova." i vrlo uznemirujuće: "On ima loše sinove." Ako nam, baš kada počinjmo doručak s prijateljem, pristupi zajednički poznanik s primjedbom "Nećete jesti jaja", to bi nam zvučalo tek kao zanimljiv detalj. Ako bi nam pak prišapnuo: "Jest ćete loša jaja." odjednom bi se pojavio element tragedije. Razlika između "ne imati manire" i "imati loše manire" je nedvosmislena i važna kao razlika između "ne jesti jaja" i "jesti loša jaja".

subota, 5. siječnja 2013.

Zašto sam katolik



Poteškoća objašnjavanja zašto sam katolik jest u tome što postoji deset tisuća razloga, a svi su sažeti u jednom: zato što je katoličanstvo istina. Mogao bih ispuniti čitav esej odvojenim rečenicama od kojih bi svaka počela riječima: "Katoličanstvo je jedina stvar koja..."