ponedjeljak, 31. prosinca 2012.

Netolerancija tolerantnih



Danas se puno govori o "poštivanju" religije ove ili one osobe, ali jedini način na koji možemo poštivati religiju je taj da ju tretiramo kao religiju, da pitamo koja su njezina načela i koje su posljedice. No suvremena je tolerancija gluša od netolerancije. Stari su religijski autoriteti barem definirali herezu prije nego su je osudili. Pročitali su knjigu prije negoli su ju spalili. Danas samo čujemo kako se govori mormonu ili muslimanu - "Nije bitna tvoja religija, dođi u moj zagrljaj." Na što on prirodno odgovara - "Ali meni moja religija jest bitna, a nadam se da je i tebi tvoje oko."

Ovdje Chesterton, naravno, ne želi promovirati vjersku netrpeljivost, nego jednostavno ukazati da su neki na mutan način pomiješali pojmove tolerancija i ignorancija. Tako da oni koji kažu „Toleriram tvoj stav.“ u većini slučajeva misle: „Nije me briga za tvoj stav.“ Čime, naravno, zapravo vrijeđaju, za razliku od onih koji kažu: „Proučio sam tvoj stav i ne slažem se s njime.“ Nažalost, ovi drugi, koji koriste mozak, se danas prozivaju netolerantnima, a oni prvi „otvorenima“.

subota, 29. prosinca 2012.

Zašto trebamo katoličke škole



Oni koji odbijaju shvatiti da katolička djeca moraju imati u potpunosti katoličke škole još žive u onim, koristeći njihov izraz, lošim starim vremenima kada nitko nije želio obrazovanje nego samo instrukciju. Oni su ostaci mrtvog doba kada se smatralo da je dovoljno učenicima utuviti u glavu dvije ili tri odvojene lekcije koje su trebale biti sasvim mehaničke.

Oni su vrlo neobrazovani bogataši koji glasno zahtijevaju obrazovanje, a ono što najviše obilježava njihovo neznanje i glupost je to što smatraju da su slova i oblici mrtve stvari, prilično odvojene jedne od drugih i od općenitog pogleda na život. Oni smatraju da je dječak koji uči čitati nešto sasvim odvojeno od, na primjer, onoga što se smatra načitanim čovjekom. Smatraju da se dječaka koji računa može pretvoriti u stroj za računanje.

Kada im netko kaže: "Ove se stvari moraju učiti u duhovnom ozračju", smatraju to glupošću. Imaju maglovitu ideju da to znači da dijete može učiti zbrajati samo ako je okruženo mirisom tamjana. Kada im "kontroverzni" katolik kaže: "Čak se i abeceda može učiti na katolički način", misle da je netrpeljivac koji bunca, misle da on želi reći da nitko ne smije čitati ništa drugo osim latinskog misala.

Ali on je mislio točno ono što je rekao, a ono što je rekao je u potpunosti zdrava psihologija. Postoji katolički način učenja abecede. Taj način vas sprječava da, na primjer, smatrate da je naučiti abecedu jedino što je bitno na ovome svijetu ili da prezirete ljude koji su bolji od vas ako ne znaju abecedu.

Stara škola instrukcija koja nije marila za psihologiju je govorila: "Kakvog smisla ima u miješanju aritmetike i religije?" Ali aritmetika je uistinu povezana s religijom, u najmanju je ruku povezana s filozofijom. Uistinu, postoji velika razlika ako instruktor implicira da je istina stvarna, ili relativna, ili promjenjiva, ili iluzija. Čovjek koji bi rekao "Dva plus dva može biti pet u fiksnim zvijezdama" podučava aritmetiku na neracionalan način, i stoga na način protivan katoličanstvu. Katolik je puno uvjereniji u fiksne istine nego u fiksne zvijezde.

Ali ovdje ne raspravljam o tome koja je filozofija bolja, samo ističem da svako obrazovanje podučava određenu filozofiju, ako ne dogmom onda barem sugestijom, impliciranjem, atmosferom. Svaki dio obrazovanja je povezan sa svakim drugim dijelom. Ako svi ti dijelovi skupa ne tvore neki opći pogled na život, onda to uopće nije obrazovanje.

četvrtak, 27. prosinca 2012.

Dar nade



Obično se govori da nada dolazi s mladošću, i daruje mladosti svoja leptirova krila. Ali ja smatram da je nada posljednji dar koji se dariva čovjeku, i jedini dar koji mu se ne dariva u mladosti. Mladost je snažno razdoblje u kojem čovjek može biti liričan, fanatičan, poetičan, ali to je vrijeme u kojem čovjek može biti i beznadan. Kraj svake epizode se čini kao kraj svijeta. Ali snaga nadanja kroz sve događaje, znanje da će duša preživjeti svoje avanture, ta slavna inspiracija dolazi u srednjim godinama. Bog je čuvao dobro vino sve do tada. Leptirova krila bi trebala svijetliti na leđima starijeg gospodina. Nema ničega što toliko začuđuje mlade kao stalna neozbiljnost starijih. Oni su otkrili svoju neuništivost. Oni su u svojem drugom, i mnogo jasnijem, djetinjstvu i postoji smisao u radosti u njihovim očima. Vidjeli su kraj Kraja Svijeta.

utorak, 25. prosinca 2012.

Dijete i Majka



Kada sam bio dječak puritanska generacija prigovarala je kipu Djevice s Djetetom na mojoj župnoj crkvi. Nakon mnogo kontroverzi stvoren je kompromis tako što je uklonjeno dijete. Netko bi pomislio da je to još naglašenija marijolatrija, osim ako su  smatrali majku bezopasnijom kad su joj oduzeli to "oružje" iz ruku. Ali problem koji je nastao je parabola. Ne možete odvojiti kip majke od kipa novorođenog djeteta. Ne možete ostaviti novorođeno dijete u zraku, zapravo uopće ne možete imati kip novorođenog djeteta. Slično tomu, ne možete ostaviti ideju novorođenoga djeteta u zraku ili misliti o njemu bez da mislite o njegovoj majci. Ne možete posjetiti dijete, a da istodobno ne posjetite majku. U normalnom ljudskom životu ne možete pristupiti djetetu, osim preko majke. Ako želimo razmišljati o Kristu u pogledu djeteta, druga ideja slijedi kao što je slijedila i u čitavoj povijesti. Moramo ili izdvojiti Krista iz Božića, ili izdvojiti Božić iz Krista, ili moramo priznati, ako ništa drugo kao što smo to priznavali u starim slikama, da te svete glave stoje preblizu jedna drugoj da se njihove aureole ne bi preklapale.


subota, 22. prosinca 2012.

H. Belloc: Ljepota jutarnje mise



(Ulomak iz putopisa Path to Rome)

Nakon što sam ušao u prvo selo, saznao sam da je misa upravo završila, a to me je s pravom ozlovoljilo, jer kakvo je to hodočašće na kojem čovjek ne može svakog jutra biti na misi? Od svih stvari koje sam čuo o svetome Luju, radi kojih sam poželio poznavati ga i razgovarati s njim, ništa me nije oduševilo više od njegovog običaja da svakodnevno ide na misu, kad god je marširao prema jugu, ali zašto me to toliko raduje ne mogu točno reći. Naravno, tu su milost i utjecaj koji pripadaju takvom običaju, ali ne govorim sada o ovome, nego o ugodnom osjećaju reda i ispunjenosti, čisto vremenite prirode, koji se vežu uz dan započet s misom. Redovnici su, koliko znam, taj osjećaj zvali tjelesnim osjećajem, ali za mene je izvor trajne ugodnosti. Neka oni idu svojim putem, a ja ću svojim.

utorak, 18. prosinca 2012.

Bezimeno doba




Glavno obilježje suvremene vladavine jest u tome da ne znamo tko vlada de facto, ništa više nego što znamo tko vlada de jure. Vidimo političare, ali ne i njihove pokrovitelje, još manje vidimo pokrovitelje tih pokrovitelja ili (ono što je najbitnije od svega) bankare pokrovitelja. Vidimo novine bez da vidimo njihovog urednika, kamoli njihovog vlasnika, a ponajmanje financijsku grupu (vjerojatno stranu) koja uistinu potpomaže i podupire vlasnika. Anonimnost, koja je tako bliska anarhiji, obilježava ovo doba nekom vrstom ogromne negacije. Ljudi su mnogo spekulirali o tome kojim imenom će nas povijest zvati. Osobno smatram da će naše ime biti "bezimeno doba".



subota, 15. prosinca 2012.

Fontatana slobode u modernom ropstvu i njezini neprijatelji



Nadam se da nije prikrivena arogancija reći kako mislim da nisam iznimno arogantan. Ako bi to i bila arogancija, moja bi me vjera spriječila u tome da se ponosim svojim ponosom. Ipak, za one koji pripadaju toj filozofiji, postoji vrlo velika napast intelektualnog ponosa u zbrci rječitih i ispraznih filozofija koje nas danas okružuju. Ne postoji mnogo stvari koje me tjeraju da ih prezirem. Ne osjećam odbojnost prema ateistu, koji je obično ograničen svojom vlastitom logikom na vrlo tužno pojednostavljivanje stvari. Ne osjećam odbojnost niti prema boljševiku. On je čovjek koji je također odveden u jednako negativno pojednostavljivanje iz revolta protiv vrlo očitih nepravdi. No postoji jedna vrsta osoba za koje osjećam nešto što se može nazvati samo odbojnošću, a to su popularni propagandisti onoga što, on ili ona, apsurdno opisuju kao kontrola rađanja.

utorak, 11. prosinca 2012.

Suvremeni „autoriteti“



Prošli smo točku kada se ekspertima vjerovalo kao ekspertima. Došli smo do trenutka kada se vjeruje ekspertima čak i u onim stvarima u kojima su oni amateri. Prosječan liječnik koji se bavi ospicama mora ustuknuti velikom specijalistu u području statistike. Samo zato što određeni specijalist zna više o psećem bjesnilu od psa, neki pretpostavljaju da i o zubima zna više od stomatologa. Čovjek nije autokrat po pitanju jedne stvari, nego i po pitanju svih drugih stvari samo zato što o toj jednoj stvari zna nešto. Dopušta mu se da gospodari nad deset gradova zbog toga što je bio nešto poput monomanijaka u jednom gradu. Ovo nije pretjerivanje, samo pogled na popularne časopise i javne kontroverze će vam dati primjere o kojima govorim. Religija Haeckla, koji je biolog, bitnija je od njegove biologije. Slavni igrač kriketa istaknutiji je zbog svojeg novinarstva negoli zbog kriketa... Gotovo uvijek ćete uočiti da su "autoriteti" autoritativni na nekom drugom području od onoga kojim se bave, i da "reprezentativni ljudi" ne predstavljaju nikoga i ništa osim svojih vlastitih simpatija i nesimpatija.

subota, 8. prosinca 2012.

Ogromnost malih stvari



Uistinu je vrijeme da se odustane od apsurdne pretenzije promatranja poroka kao nečega romantičnog. Još od doba Byrona postoji nejasno i budalasto poimanje koje se stvorilo u umovima svih ljudi da postoji nekakva veza između bezakonja i poezije, između urednih slika i neurednih djela. Moglo bi se dati na tisuće primjera koji će pokazati plitkost ove ideje. Blasfemija se, na primjer, smatra kao nešto smiono i sjajno, kao da sama bit blasfemije nije upravo banalnost. Sama definicija profanosti je da razmišlja i govori prozaično o određenim stvarima o kojima drugi ljudi razmišljaju i govore poetično. Blasfemija je dakle poraz imaginacije, a hrpa divljih slika i bezbožnih poruga ostaje u svojoj biti komad lošeg literalizma i jednolična stvar. Ista se opća istina može pronaći u svih deset Božjih zapovijedi. Ubojstvo je, na primjer, estetski prilično prenapuhano. Osobe na čiji se sud mogu osloniti, i čije je iskustvo uistinu široko, uvjerile su me da su osjećaji ubojice prilično isprazni. Što može biti gluplje nego potrgati u komadiće, poput djeteta, stroj o kojemu ništa ne znate, raznolikost i genijalnost koja bi svaku osobu s maštom mogla ostaviti u zadivljenom promatranju cijele dane i noći? Recimo da poznajemo takav ljudski stroj, neka to bude neki bogati ujak. Ljudski stroj je neiscrpiv u svojim sposobnostima. Koliko god veliko i nezahvalno bilo naše znanje o "ujačkom stroju", nikada ne znamo je li baš u tome trenutku kada je ubojica podigao nož "stroj" trebao proizvesti neki vrhunski epigram za koji bi vrijedilo živjeti kako bi ga se čulo, ili možda nekim mahnitim unutarnjim mehanizmom potpisati ček. Ubiti ga bi bilo sasvim prozaično. Dok živi, on je čudo, mrtav je samo krhotina. Krhotina neugodne zgrušane krvi i prilično neprikladne i staromodne odjeće. Nekada se prigovara protiv apsolutne legalne i medicinske doktrine da bi se život pod bilo kakvim okolnostima i pod bilo koju cijenu trebao održavati. To možda je, a možda nije, moralno i ljudski, ali uistinu ne može biti sumnje u pogledu impresivnosti toga stava kao potpuno poetičnog ideala. To je čežnja, tako prirodna u maštovitom umu znanstvenika, sačuvati jedinu stvar koja može ljudima ovoga svijeta biti zanimljiva.

četvrtak, 6. prosinca 2012.

Privatna religija



Suvremena navika govorenja: "To je moje mišljenje, no možda sam u krivu." je u potpunosti iracionalna. Ako kažem da sam možda u krivu, onda kažem da to uopće nije moje mišljenje. Suvremena navika izgovaranja fraze "Svaki čovjek ima drugačiju filozofiju, ovo je moja filozofija i ona mi paše" je puko slaboumlje. Kozmička filozofija nije izgrađena kako bi pasala čovjeku, kozmička filozofija je izgrađena kako bi pasala kozmosu. Čovjek ne može posjedovati privatnu religiju ništa više nego što može posjedovati privatno sunce ili mjesec.

utorak, 4. prosinca 2012.

Kako je darvinist dokazao Boga



Poštovani gospodine Chesterton,

poznati antropolog nedavno je prilično uvjerljivo demonstrirao da je fiziološka građa majmuna i čovjeka, uključujući i njihov mozak, gotovo u potpunosti jednaka. Ne mislite li da je dokazao nešto prilično poražavajuće za vašu filozofiju?

Dr. K

Poštovani gospodine K.,

ako je antropolog pokušavao dokazati da je čovjekovo porijeklo isključivo materijalno, poput majmunovog, moram reći da je dokazao upravo suprotno od toga. Ako uzmemo dva automobila, za koje nakon vrlo kratkog pregleda možemo ustvrditi da su identična u svakom mehaničkom detalju, tada bismo trebali biti puno više, a ne puno manje, iznenađeni ako se jedan od njih najedanput vine u nebo poput zrakoplova, dok se drugi može samo kotrljati cestom poput kola. Jedini mogući način na koji to možemo objasniti je da pretpostavimo da je u nekom trenutku, i na neki način, neka druga misteriozna sila umiješala svoje prste. No što više dokazujemo da je svaki kotačić, svaka zakovica u ta dva stroja identičnog oblika, to nas sve više upućuje na mistično objašnjenje zašto su njihova djelovanja toliko drugačija. O razlici između majmuna i čovjeka ne trebamo raspravljati. Ne možemo ju zanijekati niti posumnjati u nju. Čovjek je zakoračio u potpunosti drugačiji svijet mašte i izuma, poput čovjeka koji bi se preobrazio u boga. Ako ova zapanjujuća i čudesna razlika može postojati s u potpunosti jednakim materijalnim porijeklom, jedini mogući zaključak je da ta razlika ne dolazi iz materije. Drugim riječima, jedini mogući zaključak je da je nekim posebnim duhovnim činom, kao u drevnim zapisima, čovjek postao živa duša.

Vaš prijatelj,
GK Chesterton

subota, 1. prosinca 2012.

Jednom kada ukinete Boga vlada postaje Bog



Lenjin je rekao da je religija opijum naroda. Ova dubokoumna primjedba će lako objasniti uspavanu podložnost, lijenu mirnoću, dosadnu i pospanu poslušnost Iraca, u usporedbi s divljim revolucionarnim bjesnilom, neprestanom borbenošću i revoltom, krvavim neredima i beskrajnim uličnim borbama Engleza. Nitko ne može sumnjati da je Irska strastveno religiozna, posebice da je irski narod strastveno religiozan. Iz toga proizlazi, strogom Lenjinovom logikom, da su Irci oduvijek bili posebno strpljivi, pokorni i zadovoljni.

četvrtak, 29. studenoga 2012.

Žena kao majka



Djeca ne trebaju da ih se podučava trgovini, nego da ih se uputi u svijet. Ukratko rečeno, žena je obično zatvorena u kuću s ljudskim bićem u vrijeme kada on postavlja sva pitanja koja postoje i neka koja ne postoje. Bilo bi čudno ako bi zadržala nešto od uskosti specijalista. Ako itko kaže da je ova dužnost općeg prosvjetljivanja u sebi preuzbudljiva i okrutna, mogu shvatiti to mišljenje. Mogu samo reći da je naša rasa smatrala vrijednim to breme staviti na ženu, kako bi se zadržao zdrav razum ovoga svijeta. Ali kada ljudi počnu govoriti o dužnostima u domaćinstvu kao ne pretjerano teškima, nego trivijalnim i turobnim, jednostavno odustajem od rasprave. Jer niti s najvećim naprezanjem mašte ne mogu shvatiti što žele reći. Kada se domaćinstvo, primjerice, naziva tlakom sva poteškoća dolazi od dvostrukog značenja te riječi. Ako tlaka znači samo mukotrpan posao, priznajem da se žene jako tlače u domovima, kao što se muškarac tlači u katedrali ili za topom u Trafalgaru. Ali ako to označava da je mukotrpan posao težak zato što je sitan, bezbojan i od malog značaja za dušu, tada, kao što sam rekao, odustajem. Ne znam što tim riječima žele reći. Biti kraljica Elizabeta u određenom prostoru, odlučivati o trgovini, banketima, radu i praznicima, biti Whiteley u određenom prostoru, podučavati moralu, manirama, teologiji i higijeni. Mogu shvatiti kako to može iscrpiti um, ali ne mogu zamisliti kako ga može suziti. Kako može biti veća karijera poučavati tuđu djecu Pitagorin poučak, a manja karijera podučavati vlastitu djecu cijelom svemiru? Kako može biti široko biti jedna te ista stvar svima, a uska stvar biti sve nekome? Ne. Ženska funkcija je naporna, ali ne zato što je malena, nego zato što je divovska. Žalit ću gospođicu Jones zbog veličine njezine zadaće. Nikada ju neću žaliti zbog njezine malenkosti.

ponedjeljak, 26. studenoga 2012.

Heretik protiv heretika



„Ti smatraš da su tvoji heretici i skeptici pomogli svijetu da ide naprijed i predali mu svjetlo napretka. Ja to niječem. Ništa nije očitije iz pogleda na povijest od činjenice da je svaki tvoj heretik izmislio čitav vlastiti kozmos koji je idući heretik smrskao u komadiće. Tko još zna što je točno Nestorije naučavao? Koga je uopće briga? Znamo samo dvije stvari u koje možemo biti sigurni. Prva je da je Nestorije, kao heretik, naučavao nešto sasvim suprotno od Arija, heretika koji je došao prije njega, i nešto što je bilo sasvim beskorisno Jamesu Turnbullu, heretiku koji je došao poslije njega. Izazivam vas da pročitate Godwina ili Shelleya ili deiste osamnaestoga stoljeća, ili humaniste, štovatelje prirode, iz doba renesanse. Vidjet će te da se od njih razlikujete dvostruko više nego od pape. Vi ste skeptik iz devetnaestoga stoljeća i uvijek mi govorite da ja ignoriram okrutnost prirode. Kada biste bili skeptik iz osamnaestoga stoljeća govorili biste da ignoriram ljubaznost i dobrohotnost prirode. Vi ste ateist i hvalite deiste osamnaestoga stoljeća. Pročitajte ih prije nego što ih nastavite hvaliti i shvatit ćete da čitav njihov svemir stoji ili pada s božanstvom. Vi ste materijalist i smatrate da je Bruno bio znanstveni junak. Pročitajte što je on govorio i smatrat ćete ga nastranim mistikom. Veliki slobodni mislioc, sa svojom istinskom sposobnošću i iskrenošću, u praksi ne uništava kršćanstvo. Onaj kojeg on uništava je slobodni mislioc koji je došao prije njega.“

Iz djela Kugla i Križ

subota, 24. studenoga 2012.

Spasite očeve!



Suvremena je zabluda da obrazovanjem možemo dati drugima nešto što ni sami ne posjedujemo. ... Ove stranice nemaju nikakvu drugu svrhu od te da se istakne da ne možemo stvoriti ništa dobroga dok to dobro nismo sami pojmili. Čudno je da ljudi koji su po pitanju nasljeđivanja tako oštro priklonjeni strogim zakonima, po pitanju okoline gotovo da vjeruju u čuda. Inzistiraju na tome da ništa što nije prije bilo u tijelima roditelja ne može biti niti u djetetu. Ali čini se da nekom čudnom logikom smatraju da stvari koje nisu bile u glavama roditelja, ili općenito u ničijim glavama, mogu biti ulivene u glave djece. 

četvrtak, 22. studenoga 2012.

Obiteljski dom – jedino mjesto istinske slobode



Dom je jedino mjesto na svijetu gdje čovjek može naglo mijenjati dogovore, napraviti eksperiment ili postupiti prema volji. Na svakom drugom mjestu mora prihvatiti stroga pravila dućana, gostionice, kluba ili muzeja u koji ulazi. U svojoj kući može ručati i na krovu ako želi. Često to i sam prakticiram. To mi daje zanimljiv, djetinjast i poetičan osjećaj piknika. Došlo bi do poprilične nevolje ako bi pokušao takvo što učiniti u nekom kafiću. Čovjek može nositi kućni ogrtač i papuče u svojoj kući. Poprilično sam siguran, s druge strane, da mu to ne bi bilo dopušteno u Savoyu, iako moram priznati da nisam nikada ispitao tu teoriju. Ako odete u restoran, morat ćete piti vina koja su na vinskoj listi, sva ako želite, ali samo unutar liste. Ali ako imate kuću ili vrt možete napraviti čaj od vrtnoga sljeza ili cvjetno vino ako želite. Za običnog marljivog čovjeka dom nije neko pitomo mjesto u izvanjskom svijetu avantura. Zapravo je dom jedino divlje mjesto u svijetu pravila i postavljenih zadataka. Dom je jedino mjesto gdje čovjek može staviti tepih na strop ili crijep na pod ako to poželi. Kada čovjek provodi svako noć lutajući od bara do bara ili od glazbene dvorane do glazbene dvorane, obično kažemo da živi neobičan život. Ali to nije tako. On živi u potpunosti uobičajen život, pod dosadnim, često okrutnim zakonima koji vladaju na takvim mjestima. Nekada mu čak niti ne dopuštaju da sjedne u baru, a često ne smije niti zapjevati u glazbenoj dvorani. Hoteli se mogu definirati kao mjesta gdje ste prisiljeni odijevati se svečano, a kazališta se mogu definirati kao mjesta gdje vam je zabranjeno pušiti. Čovjek može napraviti piknik samo kod kuće.

Iz djela What's Wrong With The World

utorak, 20. studenoga 2012.

Problem stvaranja kompromisa



Ako me gusar natjera da hodam po dasci, uzalud mi je pokušati ponuditi mu kao zdravorazumski kompromis da ću hodati po dasci do određene daljine. Upravo je ta zdravorazumska daljina ono u čemu se ja i gusar razlikujemo. Postoji matematički točan djelić sekunde u kojem će se daska prevrnuti. Moj zdrav razum završava točno prije te točke, gusarov zdrav razum počinje točno iza nje. Ta je točka sama po sebi čvrsta kao geometrijski dijagram i apstraktna poput teološke dogme.

subota, 17. studenoga 2012.

Djecokradice



Chestertonov članak o ukidanju roditeljske skrbi siromašnih roditelja nad svojom djecom podsjetio me na tužne zakonske odredbe prema kojima država i kod nas, iako ne izravnim otimanjem, pokušava preodgajati djecu pod pretpostavkom da jedino određeni „prosvijetljeni“ znaju kako pravilno usmjeriti tuđu djecu pokušavajući preinačiti odgoj koji djeca dobivaju od svojih „neprosvijetljenih“ roditelja čija se prava na odgoj danas pokušavaju znatno suziti.

Nedavno je u novinama objavljena vijest o skupu određenih uglednih dama, političke i filantropske vrste, koje su diskutirale veliki suvremeni problem: „Što treba učiniti s Djetetom?“. Ne moram isticati da se o Djetetu uvijek raspravlja kao da je čudovište, ogromne veličine, velike složenosti i čudne i zapanjujuće novine. Također, ne treba podsjećati čitatelja da Dijete nije dijete, nije nijedno dijete koje smo mi obični ljudi ikada vidjeli. Dijete nije Jack, ili Joan, ili Peter, nije dijete tetke Ethel ili dijete strica Williama. Ono je stvorenje u potpunosti osamljeno i živi u sirotinjskoj četvrti.

četvrtak, 15. studenoga 2012.

Mi smo griješili i ostarili, i naš je Otac mlađi od nas



Sav ambiciozni materijalizam, koji dominira današnjim razmišljanjem, počiva na jednoj pretpostavci; na pogrešnoj pretpostavci. Pretpostavlja se da ako se neka stvar ponavlja, onda je vjerojatno mrtva; običan kotačić u velikom stroju... Sunce izlazi svakoga jutra. Ja ne ustajem svakog jutra; ali uzrok te promjene nije moja aktivnost, već neaktivnost. Dakle, ako bi problem izrazili popularnom frazom, moglo bi biti istina da sunce izlazi jer se nikada ne zamori od izlaženja. Možda njegova stalna kolotečina nije posljedica beživotnosti, već naročite životnosti. Mislim da se to, na primjer, može vidjeti kod male djece, kada otkriju neku igru ili šalu u kojoj naročito uživaju. Dijete ritmički udara nogama jer je puno života, a ne zato što je beživotno. Budući da djeca imaju izobilje vitalnosti, budući da su u duhu strastveni i slobodni, oni stoga žele da se stvari ponavljaju i da se ne mijenjaju. Oni uvijek kažu: „Učini to opet!“, a odrasla osoba to ponavlja dok gotovo onemoća. Jer odrasle osobe nisu dostatno snažne da bi uživale u monotoniji. No, možda Bog jest dovoljno snažan da uživa u monotoniji. Moguće je da Bog svakog jutra kaže suncu: „Učini to opet!“, a mjesecu svake večeri: „Učini to opet!“ Možda nije automatska nužnost to što čini sve tratinčice sličnim; možda Bog svaku tratinčicu stvara odvojeno, ali se nije nikada zamorio od toga da ih stvara. Možda On posjeduje vječnu potrebu za djetinjstvom; jer mi smo griješili i ostarjeli, i naš je Otac mlađi od nas. Ponavljanje u prirodi možda nije samo ponovno pojavljivanje. Možda je to bis, kao u kazalištu. Nebo može tražiti bis od ptice koja je izlegla jaje.

Iz djela Pravovjerje

utorak, 13. studenoga 2012.

Predbožićno slavljenje Božića



Ne postoji opasnija i odvratnija navika od navike slavljenja Božića prije nego što Božić dođe, kao što primjerice ja sada radim pišući ovaj članak. Sama je bit proslave u tome što dolazi blještavo i naglo. U tome što u jednome trenutku veličanstveni dan nije, a u drugome trenutku jest. Sve do određenog trenutka osjećate se obično i tužno jer je samo srijeda. U idućem trenutku vaše srce skače, a vaša duša i tijelo plešu zajedno poput dvoje ljubavnika, jer u jednom bljesku i eksploziji postaje četvrtak. Ovdje pretpostavljam, naravno, da ste štovatelj Thora i da jednom tjednom slavite njegov blagdan, po mogućnosti s ljudskim žrtvovanjima. 

Ako ste, s druge strane, suvremeni engleski kršćanin, slavite (naravno) s jednakom eksplozijom radosti pojavu engleske nedjelje. Ali kažem da je, koji god dan vama bio slavljenički, od iznimne važnosti postojanje jasnog odjeljenja između toga dana i svih ostalih dana prije njega. Svi zdravi stari božićni običaji povezani su sa stvaranjem ozračja da nitko ne smije dodirnuti, ili vidjeti, ili znati, ili govoriti o bilo čemu vezanom uz Božić prije stvarne pojave Božića. 

Tako, na primjer, djeci nikada nisu darovani pokloni do dolaska određenog sata. Pokloni su čuvani zamotani u smeđi papir, iz kojega su ponekad slučajno virili lutkina ruka ili magarčeva noga. Volio bih kada bi se ovaj princip prihvatio u pogledu suvremenih božićnih ceremonija i publikacija. Posebno bi se trebalo paziti po pitanju onoga što se naziva "božićna izdanja" i "božićni časopisi". Urednici časopisa iznose božićna izdanja toliko puno prije vremena, da je vjerojatnije da čitatelj još žali za prošlogodišnjom puricom, nego što se ozbiljno pripremio za iščekivanje purice koja će tek doći. Božićna izdanja časopisa trebala bi biti zavezana u smeđe papire i čuvana za Božić. Kada malo razmislim, mislim da bi urednike trebalo zavezati u smeđi papir. Bi li noga ili ruka urednika trebala ikada proviriti iz omota, ostavljam čitateljima na volju.

subota, 10. studenoga 2012.

Jesi li ti živ?



Jesi li ti živ? Pitanje je koje Chesterton postavlja svijetu koji je već za njegovog života postao toliko užurban da su ljudi prestali primjećivati kako druge ljude, tako i sve druge stvari s kojima se svaki dan susreću. Svakodnevica se svela na mehaničko ponavljanje istih poslova bez da se uopće i zapitamo zašto nešto radimo i bez da podignemo glavu i promotrimo svijet oko sebe. Jesi li ti živ? Pitanje koje uistinu odgovara okruženju u kojem živimo. Odgovor na to pitanje manifestira se ne samo kroz odnos s drugim ljudima nego i s cijelim stvorenim svijetom u kojem je Chesterton uvijek prepoznavao Stvoriteljevu brigu za čovjeka.


Ne mogu se sjetiti je li ova priča istinita ili ne. Da sam ju prilično pažljivo pročitao mislim da bih mogao doći do zaključka da nije, no nažalost ne mogu je pažljivo pročitati jer još nije napisana. Slika i ideja je bila vezana uz mene kroz veći dio mog djetinjstva. Možda sam ju sanjao prije nego što sam mogao govoriti, ili sam ju ispričao samome sebi prije nego sam mogao čitati, ili sam ju pročitao prije nego sam ju mogao zapamtiti. Sve u svemu, siguran sam da ju nisam pročitao jer djeca imaju vrlo jasno sjećanje o tim stvarima. Kod knjiga koje su mi se sviđale još se uvijek sjećam, ne samo oblika, veličine i uveza, nego čak i točnih pozicija na kojima su bile ispisane riječi na mnogim stranicama. Sve u svemu, naginjem prema mišljenju da se priča dogodila prije nego li sam se rodio.

srijeda, 7. studenoga 2012.

Metoda obmanjivanja



Postoje tri načina na koji se izjava, posebice sporna izjava, može predstaviti čovječanstvu. Prvi način je potvrditi izjavu priznatim autoritetom. Ovu metodu koriste božanstva, svećenici božanstava, proroci, manji pjesnici, roditelji, skrbnici i oni koji imaju "poruku za svoje vrijeme". Drugi način je dokazati ju razumom. Ovom metodom su se koristili srednjovjekovni skolastičari i neki rani, i već zaboravljeni, znanstvenici. Ta je metoda danas poprilično napuštena. Treća je metoda sljedeća: kada nemate niti hrabrosti tvrditi određenu stvar niti sposobnosti dokazati ju, pozivate se na nju u laganom i prozračnom stilu, kao da je već prije utvrđena i dokazana. Tako prva metoda govori: "Svinje uistinu lete u nebo. Imao sam viziju nebesa, a vi ju niste imali." Druga metoda govori: "Dođite u moj maleni dom u Essexu i pokazat ću vam svinje kako lete poput ptičica i grade gnijezda u brijestovima." Oba ova stava zahtijevaju određenu hrabrost kako bi ih se podržalo, te su stoga danas uglavnom odbačena. Treća metoda, koja je obično prihvaćena, govori: "Profesor Gubbins je pripadao staroj školi znanstvenog kriticizma, i ne možemo ga ne smatrati ograničenim u ovome dobu letećih svinja." ili "Bez sumnje trebali bismo biti iznenađeni djelima naših potomaka kao što bi drevni Britanac bio iznenađen automobilom ili letećom svinjom ili bilo kakvom drugom uobičajenom pojavom na našim ulicama." Ukratko, treća metoda se sastoji u pozivanju na samu stvar koja je predmet spora kao da je izvan spora. Ta je metoda poznata kao "Suzdržana" ili "Gospodska" metoda. Obično ju koriste promotori tvrtki, modni stilisti i drugi progresivni umjetnici, a posebno novinari, što sam i sam.

utorak, 6. studenoga 2012.

Problem poštenog raspravljanja


Jedan od velikih nedostataka tog velikog i slavnog sporta koji se zove argumentacija je njegova prekomjerna duljina. Ako iskreno raspravljate, kao što je sv. Toma Akvinski uvijek radio, shvatit će te da se čini kao da tema nikada neće završiti. Toma je uistinu bio svjestan ove činjenice, kao što se vidi na brojnim mjestima u njegovim djelima. Na primjer, njegov argument razlogu da ljudi moraju imati objavljenu religiju jest taj što nemaju dovoljno vremena za raspravu. Ne imati vremena, to znači raspravljati pošteno. Za raspravljati nepošteno uvijek ima vremena, posebice u vremenu kao što je naše. Budući da je bio odlučan u želji za raspravljanjem, za iskrenim raspravljanjem, kako bi svima odgovorio, kako bi se sa svime uhvatio u koštac, napisao je knjiga dovoljno za potopiti brod ili prenatrpati biblioteku, iako je umro u ranim srednjim godinama. Vjerojatno ne bi mogao toliko napisati ako nije razmišljao čak i kada nije pisao, ali iznad svega razmišljao u borbenom duhu. Ovo, u njegovom slučaju, zasigurno nije značilo oporo, ili zlobno, ili neljubazno, ali značilo je borbeno. Zapravo, obično su oni koji nisu spremni na raspravu oni koji su spremni na izrugivanje. To je razlog zašto u današnjoj književnosti ima toliko malo argumenata i toliko puno izrugivanja.

subota, 3. studenoga 2012.

Nezamjenjivost roditeljskog autoriteta




Bio bi prevelik i nadobudan kompliment reći da svijet postaje u potpunosti djetinjast, jer je glavni razlog njegovog slaboumlja u nemogućnosti da cijeni inteligenciju djece. Na svakom kutu čujemo šaputanja i upozorenja koja bi se mudrim ljudima činila budalastima. Ovoga su mi Božića u prodavaonici igračaka rekli da se više ne proizvodi toliko lukova i strijela za dječake, jer ih se smatra opasnima. U nekim bi okolnostima bilo opasno imati malenu strijelu, ali uvijek je opasno imati malenog dječaka. Ali nijedno drugo društvo, koje za sebe tvrdi da ima zdrav razum, ne bi nikada sanjalo da se može zabraniti sve strijele, osim ako se ne zabrane svi dječaci. Čini se da moderni um nije sposoban razlikovati sredstvo i cilj, organ i bolest, uporabu i zlouporabu.

srijeda, 31. listopada 2012.

Paradoks modernog uma



Suvremeni svijet neće prihvatiti niti jednu dogmu utemeljenu na autoritetu, ali će  prihvatiti bilo koju dogmu ukoliko nema nikakvog temelja u autoritetu. Recite, na primjer, da je neka stvar ovakva ili onakva pozivajući se na papu ili Bibliju i odmah će biti odbačeno kao praznovjerje, bez ikakvog razmišljanja. Ali pretpostavimo da jednostavno kažete "oni su rekli" ili "zar ne znaš da..." ili pokušajte se na primjer (po mogućnosti bezuspješno) prisjetiti nekog profesora spomenutog u tamo nekim novinama i odlučni racionalizam suvremenog uma će prihvatiti svaku riječ koju izgovorite.

Iz djela The Superstition of Divorce

ponedjeljak, 29. listopada 2012.

Čitajte djeci bajke!



Bajke nisu krive za razvijanje straha, ili bilo kojeg njegovog oblika, u djeci. Bajke ne daju djeci ideju zla ili ružnoće. Ta se ideja već nalazi u djeci, zato što su je već našli u svijetu. Bajke ne daju djeci prvu pomisao na zle duhove. Ono što bajke daju djeci je prva jasna ideja o mogućnosti pobjede nad zlim dusima. Dijete prisno poznaje zmajeve čim razvije sposobnost maštanja. Ono što mu bajke daruju je Sv. Juraj koji će pobijediti zmaja.

Ulomak eseja iz zbirke Tremendous Trifles

subota, 27. listopada 2012.

Pravovjerni brijač



U prvome se dijelu ovoga eseja Chesterton na duhovit način obračunava sa samoprozvanim "filantropima", razotkrivajući na duhovit način svo licemjerje njihovog "čovjekoljublja". U drugome se dijelu kroz razgovor s brijačem, preko alegorije problema "Novog brijanja", bavi pitanjem relativizacije istine, prije svega u pogledu dobra i zla, u nekim teološkim strujama njegovog doba.



Mislioci koji ne mogu vjerovati niti u jednoga boga često tvrde da je njima dovoljna sama ljubav prema čovječanstvu. Možda bi im uistinu i bila dovoljna kada bi ju imali. Postoji vrlo realna stvar koju možemo nazvati ljubav prema čovječanstvu. U naše vrijeme postoji gotovo isključivo među onima koje nazivaju neobrazovanima, a uopće ne postoji među onima koji o njoj govore.

četvrtak, 25. listopada 2012.

Iduća velika hereza



Iduća će velika hereza jednostavno biti napad na moral, posebno na seksualni moral. Taj napad dolazi, ne od nekolicine socijalista koji su preživjeli fabijansko društvo, nego od živuće likujuće energije bogatih koji su se odlučili predati užicima, bez bilo papinstva, bilo puritanizma,  bilo socijalizma koji bi ih spriječili u tome... Korijeni nove hereze, Bog zna, duboki su kao i sama priroda, čiji je cvijet: požuda tijela, požuda očiju i oholost života. Tvrdim da čovjek koji to ne može vidjeti, ne može vidjeti znakove vremena, ne može vidjeti čak niti oglasne ploče na ulicama, koji su nova vrsta znakova na nebesima. Ludilo sutrašnjice nije u Moskvi, nego puno više u Manhattnu, ali većina onoga što je u Broadwayu već je i u Londonu.

G. K.’s Weekly, 19. lipnja 1926.

utorak, 23. listopada 2012.

„Slobodna ljubav“


Revolt protiv zavjeta u naše je vrijeme proširen čak  i na revolt protiv uobičajenog bračnog zavjeta. Zabavno je slušati protivnike braka po ovome pitanju. Čini se da zamišljaju da je ideal trajnosti jaram misteriozno nametnut ljudskome rodu od samog vraga, umjesto, kao što to uvijek i jest,  jaram koji svi ljubavnici ovoga svijeta dosljedno nameću sami sebi. Izmislili su frazu, frazu koja je crno-bijela suprotnost u sebi: "slobodna ljubav". Kao da je ljubavnik ikada bio, ili bi ikada mogao biti, slobodan. U samoj je prirodi ljubavi potreba da se veže, a institucija braka samo daje prosječnom čovjeku kompliment time što ga drži za riječ. Moderni mudraci nude ljubavniku, s bolesnim cerekanjem, najveće slobode i najpotpunije neodgovornosti, ali ga ne poštuju kao što ga stara Crkva poštuje. Ne pišu njegovu prisegu na nebesa, kao svjedočanstvo njegovog najuzvišenijeg trenutka. Daju mu svaku slobodu osim slobode da proda svoju slobodu, a to je jedina sloboda koju on želi.

nedjelja, 21. listopada 2012.

Problem je što se premalo svađamo



Na polovini ovog našeg smrtnog života, našao sam se na kupalištu na istočnoj obali. Uz ostale stvari, zamijetio sam da pada kiša i da su moji kolege suputnici u stanju iracionalnog gnjeva u vezi te okolnosti. "Kako ste paradoksalni." rekoh im s čuđenjem, "Došli ste na kupalište, a izražavate negodovanje kada voda pada po vama." Objasnio sam im kako je nepravedna, kako je dubinski nepoetična, njihova trenutna predrasuda prema kiši.

subota, 20. listopada 2012.

Velike obitelji vs male plaće



Zanimljiva stvar je da onaj koji se na kraju članka potpisao s riječima "u nadi" zaključuje govoreći: "Kada ljudi imaju velike obitelji i niske plaće, ne samo da postoji velika stopa smrtnosti kod djece, nego su često i oni koji uspiju doživjeti odraslu dob često usporeni i oslabljeni time što su morali dijeliti obiteljska primanja s onima koji su rano umrli. Bilo bi manje nesreće kada ne bi bilo neželjene djece." Uočit ćete kako taktički uzima zdravo za gotovo da su male plaće i mala primanja, očajnički podijeljena, fiksne točke poput dana i noći, nepromjenjivi uvjeti ljudskoga života. U usporedbi s njima brak i majčinstvo su luksuz, stvari koje bi trebalo prilagoditi kako bi odgovarali tržištu. Postoje neželjena djeca, ali od koga su ona neželjena?... On misli da poslodavci ne žele platiti roditelje pošteno. Bez sumnje, ako mu izravno uputite pitanje: "Jeste li vi za niske plaće?" on bi odgovorio "Ne." Ali u ovome se članku ne bavim utjecajem unakrsnog ispitivanja na takve moderne umove kojemu oni sami sebe nikada ne podvrgavaju. Govorim samo o načinu na koji njihov um funkcionira, o instinktivnom toku njihovih misli, o stvarima koje oni pretpostave prije same argumentacije, i načinu na koji oni nesvjesno smatraju da se ovaj svijet kreće. Način njihovog razmišljanja je takav da treba reći djetetu da je neželjeno, kao što je način mog razmišljanja reći profiteru da je on neželjen. Oni smatraju da su majčinstvo, sretno djetinjstvo i ljepota imanja braće i sestara na svoj način dobre stvari, ali ne toliko dobre kao loša plaća. U vezi sakaćenja ženstvenosti i masakra nerođenih ljudi, on završava s potpisom "u nadi". On se nada poniženju žena, prepun je nade u vezi ljudskog uništenja, ali u vezi poboljšanja loših i malih plaća on se potpisuje s "beznadan".

Iz djela Eugenika i druga zla

Uz ovaj članak dodajem i link na jedan zanimljiv video na Youtubeu o stvaranju mita o prenapučenosti zemlje:
http://www.youtube.com/watch?v=vZVOU5bfHrM&feature=relmfu

četvrtak, 18. listopada 2012.

Dogma – negacija razuma ili odraz razuma?





Zabluda suvremenog poimanja mentalnog napretka jest u tome što se uvijek bavi lomljenjem veza, brisanjem granica, odstranjivanjem dogmi. Ali ako postoji nešto kao što je mentalni napredak to onda mora označavati napredak u sve većem i većem broju utvrđenih uvjerenja, napredak u sve većem broju dogmi. Ljudski mozak je stroj čija je svrha izvoditi zaključke. Ako ne može izvoditi zaključke, onda je zahrđao. Kada čujemo da postoji osoba koja je "prepametna da bi vjerovala", to gotovo zvuči kao suprotnost termina. To je kao da čujemo da postoji čavao koji je predobar da bi zadržao tepih ili kvaka koja je previše dobra da bi mogla držati vrata zatvorenima. Teško da čovjeka možemo definirati kao životinju koja proizvodi oruđa. Mravi i dabrovi i mnoge druge životinje također proizvode oruđa, u smislu da izrađuju razna pomagala. Čovjeka se može definirati kao životinju koja stvara dogme. Dok gomila doktrinu za doktrinom, zaključak za zaključkom formirajući veličanstvenu shemu filozofije i religije, čovjek (u jedinom legitimnom smislu u kojem je ovaj termin primjenjiv) postaje sve više i više čovjek. Kada pak uglađenim skepticizmom zapostavlja jednu doktrinu za drugom, kada se odbija vezati uz sustav, kada kaže da je prerastao definicije, kada kaže da ne vjeruje u konačnost zaključka, kada u svojoj vlastitoj mašti on zasjedne na mjesto Boga, promatrajući sve bez da zadržava bilo kakav čvrst oblik vjere, tada on, samim tim procesom, tone polagano nazad u neodređenost lutalačkih životinja i besvjesno stanje u kojem se nalazi trava. Drveća nemaju dogmi. Repe su savršeno širokoumne.

Iz djela Heretici

utorak, 16. listopada 2012.

Slabost Novinara



Velika je slabost novinara da želeći dati sliku suvremenog života, sliku stvara od iznimki. Objavljujemo, krupnim naslovom, da je čovjek pao sa skele, ali nikada ne objavljujemo krupnim naslovom da nije čovjek pao sa skele. No, ova posljednja činjenica je zapravo mnogo uzbudljivija. Da neki čovjek ne padne sa skele stvarno je mnogo senzacionalnija stvar i događa se tisuće puta češće. Razumno se ne može očekivati od tiska da stavlja naglasak na trajno čudo. Vrlo zaposleni urednici ne mogu ni izraziti da su ljudi sretni. Ne mogu opisati sve srebrne žlice koje nisu ukradene, niti sve brakove koji nisu rastavljeni. Stoga je cjelokupna slika života koju oni nude -  nužno prijevarna.

ponedjeljak, 15. listopada 2012.

Nikada ne trčite za znanstvenim istinama. Stojte gdje jeste i nekoliko znanstvenih istina će trčati za vama



Mnogi proroci i pravednici, mnogi mislioci i idealisti, potratili su živote trčeći za znanstvenim istinama. Nikada ne trčite za znanstvenim istinama. Stojte gdje jeste i nekoliko znanstvenih istina će trčati za vama. Nastavite jesti svinjetinu i prije ili poslije doktori će reći da je svinjetina jedina hrana u potpunosti probavljiva. Nastavite piti porto i prije ili poslije ustat će Čovjek iz medicinskih krugova koji će dokazati da je porto jedina zaštita protiv kostobolje. Specijalisti su vam možda rekli da vodite svoju djecu na more, ali ako se dovoljno dugo zadržite u pakiranju njihovih kofera otkrit će da je morski zrak otrovan prije negoli otputujete. Najviši autoriteti su vam možda rekli (ako su vam prsa slaba) da spavate u vrtu godinu dana. Možda će vas iduće godine pokušati uvjeriti da uzgojite tulipane u vašoj spavaćoj sobi. Uistinu, prije par dana sam u medicinskom članku pročitao da bi se trebalo odustati od liječenja svježim zrakom budući da svježi zrak ipak nije toliko dobar kako se pretpostavljalo. Istina je zapravo, pretpostavljam, da je ono što medicinski teoretičar treba učiniti gotovo isto ono što sociološki ili povijesni teoretičar treba učiniti. Treba pogoditi prosjek između ogromnog broja utjecaja uzrokovanih jednom stvari, pri čemu su svi ovi utjecaji različiti, a neki i kontradiktorni. Teško je reći je li utjecaj višnje dobar ili loš kao što je teško reći je li utjecaj Napoleona bio dobar ili loš. Među ovim uobičajenim ljudskim stvarima ne postoji takva stvar kao što je jednostavni otrov ili jednostavni protuotrov.

nedjelja, 14. listopada 2012.

Komad Krede


Sjećam se jednog prekrasnog srebrnoplavog jutra za vrijeme ljetnih praznika kada sam se nevoljko odvojio od zadatka da ne činim ništa posebno, stavio na glavu neku vrstu šešira, uzeo štap i stavio šest šarenih kreda u džep. Zatim sam otišao u kuhinju (koja je, kao i ostatak kuće, pripadala vrlo čestitoj i pametnoj ženi iz sela u Sussexu) i upitao vlasnicu i okupatoricu kuće ima li smeđeg papira. Imala ga je jako puno, zapravo imala ga je previše. Čini se da nije razumjela svrhu i razlog postojanja smeđeg papira. Mislila je da ako čovjek želi smeđi papir tada mora da želi obrubiti parcele, što je bila posljednja stvar koja bi meni bila na pameti. Zapravo, to je bila stvar za koju smatram da bi bila iznad mojih mentalnih sposobnosti. Stoga se bavila različitim kvalitetama, čvrstoćama i trajnošću materijala. Objasnih joj da sam samo htio crtati na njemu pa je stoga njegova trajnost zadnje što bih poželio te da nije u pitanju trajnost nego odgovarajuća podloga, stvar u potpunosti nebitna za parcelu. Kad je shvatila da želim crtati ponudila mi je hrpu bijelog notnog papira, čini se misleći da radim svoje bilješke na starim smeđim papirnatim koricama iz ekonomskih razloga.

subota, 13. listopada 2012.

Dostojanstvo požrtvovnih




Žrtvovati stvar u latinskom jeziku znači učiniti ju svetom. Ako žrtvujete sebe, činite sami sebe uzvišenim i važnim. Stari poganin nije žrtvovao svoje najgore, nego najbolje životinje svojim bogovima. Dao im je kompliment raspolovivši ih sjekirom. Bilo bi strašno i stimulativno zamislili kako se ovaj proces selekcije primjenjuje, na primjer, na ljudsku faunu Londona. Prekrasno je zamisliti kako se svečano žrtvuje iskrenog taksistu zbog njegove velike vrijednosti, a zatim pomisliti kako bi burzovni mešetari bili podrugljivo pošteđeni. U svakom slučaju, „žrtvovati se“ je zbog ovog razloga suprotno od „samoomalovažavati se“, i zato je požrtvovnost suprotna od samoubojstva.* Ako za sebe smatraš da si crv nemaš pravo biti požrtvovan. Crvi nisu bića dostojna oltara.

*Igra riječi. U engleskom požrtvovnost = self-sacrifice, doslovno bi bilo samo-žrtvovanje

četvrtak, 11. listopada 2012.

O eugeničarima




Povodom odbacivanja eugeničkog zakona u poljskom parlamentu, donosimo jedan duhovit, ali nažalost istinit, osvrt o onima koji simpatiziraju eugeniku:

"Većina eugeničara su eufemisti. To jest, kratke ih rečenice plaše, dok ih dugačke rečenice umiruju, i u potpunosti su nesposobni prevesti te duge rečenice u kratke. Recite im "Poticajne, pa čak i prisilne, ovlasti građana trebale bi im omogućiti da teret dugovječnosti prethodnih generacija ne postane nesrazmjeran i nepodnošljiv, pogotovo u pogledu žena". Reci te im to i oni će se blago njihati naprijed-nazad poput beba polegnutih u krevetić. Recite im "Ubijte svoju majku", i naglo će ustati. Ipak, ove su dvije rečenice, u hladnoj logici, potpuno jednake. Reci te im: "Moguće je zamisliti da će doći vrijeme kad će se ta uska granica između antropoidnog homo sapiensa i ostalih životinja, koja je već izmijenjena u mnogo moralnih pitanja, možda izmijeniti i u pitanju odnosa na post prema homo sapiensu" recite im to i ljepota nastala iz tog mrmljajućeg zvuka će obuhvatiti njihova lica. Ali ako im kažete na jednostavan, srčan način "Pojedimo čovjeka!" njihovo će iznenađenje biti iznenađujuće. Ipak, ove rečenice znače istu stvar.“

Iz djela Eugenika i druga zla

utorak, 9. listopada 2012.

U naglavačke okrenutoj zemlji (o braku i karijeri)





Prošlog sam tjedna, u uzaludnoj metafori, prikazao prevrtanje stabala i tajnu energiju vjetra kao svojstvo modernog svijeta da se pokreće pod utjecajem nevidljivoga (Vjetar i Drveće). Uzeo sam tu metaforu samo zato što sam igrom slučaja članak pisao u šumi. Ipak, sad kad sam se vratio u Fleet Street (koji mi se priznajem čini mnogo poetičnijim nego sve divlje šume svijeta), na čudan sam način progonjen ovom slučajnom usporedbom. Ljudski oblici mi se čine poput šume, a njihove duše poput vjetra. Sve te osobe koje sa mnom razgovaraju ili me pozdravljaju kao da imaju ovaj fantastični karakter rubova šume nasuprot neba. Čovjek koji sa mnom razgovara, što je on drugo nego stablo sposobno da govori? Onaj vozač kombija koji divljački maše kako bi mi rekao da se sklonim s puta, što je on nego hrpa grana miješanih i njihanih duhovnim vjetrom, šumski objekt kojeg mogu nastaviti kontemplirati u miru? Taj policajac koji podiže ruku kako bi upozorio tri autobusa da su u opasnosti zabijanja u mene, što je on nego grm potresen na trenutak tim naletom ljudskog prava koje je jače od anarhije? Postupno taj dojam šume nestaje, ali taj crno-bijeli kontrast između vidljivog i nevidljivog, taj duboki osjećaj da je osnovno uvjerenje u nevidljivo nasuprot vidljivome, je najednom naglo vraćeno nazad u moj um. Upravu u trenutku kad je Fleet Street postao najfamilijarniji (to jest, najdivljiji i najsvjetliji) u oko mi je zapeo živopisan ljubičasti poster na kojemu sam vidio velikim slovima napisane ove upečatljive riječi: "Bi li se radnici u dućanima trebali ženiti"

. . . . .

Oduzmite natprirodno i ono što će vam preostati je neprirodno




Teško je na prvi pogled uočiti zašto tako ljudske stvari poput dokolice i šaljivosti uvijek imaju porijeklo u religiji. Racionalno gledajući, čini se da nema nikakvog razloga zašto ljudi ne bi pjevali i dijelili jedni drugima poklone u čast bilo čega - primjerice rođenja Michelangela ili otvaranja stanice za vlak. Ali to se ne događa. Zapravo ljudi postaju požudno i slavljenički materijalni u vezi nečega duhovnoga. Oduzmite Nicejsko vjerovanje i slične stvari, i učinit će te čudnu nepravdu prodavačima kobasica. Oduzmite čudnu ljepotu svetaca i ono što će vam preostati je mnogo čudnija ružnoća Wandswortha [zatvor u Londonu nap.prev.]. Oduzmite natprirodno i ono što će vam preostati je neprirodno. 

Iz djela Heretici



nedjelja, 7. listopada 2012.

O samoubojstvu: jug i sjever



U nedavnoj raspravi o samoubojstvu napravljena je zanimljiva usporedba između onoga što se općenito naziva latinskom kulturom i onoga što se još općenitije, i manje dosljedno, naziva nordijskom, ili teutonskom, ili germanskom kulturom ovisno o aktualnoj vanjskoj politici. Jedan učeni pisac je istaknuo, vrlo istinito, da su zbog nekog razloga Nordijci podložniji samoubojstvu nego ljudi s Mediterana. Ljudi s Mediterana će radije olakšati svoje osjećaje ubijajući nekog drugog, a u ovome, žalim što to moram reći, imaju određenu polusvjesnu potporu u mojim simpatijama. Prihvaćam da ubojstvo mora biti svrstano među iznimno neispravne čine, čak štoviše moralno loše, ali samoubojstvo mi se čini najvećom blasfemijom protiv Boga, i čovjeka,  i zvijeri, i povrća. To je napad ne samo na jedan određeni život, nego na samu ideju života, ubojstvo cijelog svemira. No to je drugo pitanje kojim se ovdje neću baviti. Ono što me zanima vezano uz kriticizam ovih dviju kultura je sljedeće. Kritičar koji je dovoljno pronicljiv da zamijeti kako su Latini manje skloni ovoj posebnoj vrsti depresije od Teutonaca prirodno traga za uzrokom ili objašnjenjem, a budući da je riječ o modernom kritičaru odmah je doveden u kušnju da bude materijalist. Nešto je čudno u modernome umu prema kojemu se materijalni uzrok uvijek više čini kao pravi uzrok. U znanosti devetnaestoga stoljeća materijalni uzrok se općenito nalazio u fizičkom nasljedstvu. U rasi, da tako kažemo. Ali rasa je prilično potisnuta u zadnje vrijeme, kao i većina znanosti devetnaestoga stoljeća. Kritičar kojeg kritiziram je uzeo drugu varijantu materijalističkog uzroka. Isti onaj kojeg je najčešće podržavao gospodin Bernard Shaw. On je rekao da je većina ili mnogo razlike uzrokovana klimatskim uvjetima.