Djeca
privlače gotovo svaku normalnu osobu radi ove dvije činjenice: prvo, da su ona
jako ozbiljna i, drugo, da su samim time jako sretna. Ona su radosna s takvom
ispunjenošću, kakva je jedino moguća u odsutnosti humora. Najdublji učenjaci i
mudraci nikada nisu uspjeli postići tu ozbiljnost koja prebiva u očima
tromjesečne bebe. Radi se o ozbiljnosti udivljenja pred svijetom, a udivljenje
pred svijetom nije mistika, već uzvišeni zdrav razum. Oduševljenost djece leži
u ovome: sa svakom su od njih sve stvari iznova načinjene i svijetu se ponovno
sudi. Dok šećemo ulicama i ispod nas vidimo te predivne loptaste glave, tri
puta prevelika za tijelo i koja su obilježje tih ljudskih gljiva, uvijek bismo
se prije svega trebali sjetiti kako se u svakoj od tih glava nalazi novi
svijet, onako nov kao što je bio sedmoga dana stvaranja. U svakoj se od tih
kugla, nalazi novi zvjezdani sustav, nova trava, novi gradovi i novo more.
U zdravom se duhu uvijek nalazi
tajanstven poticaj da nas religija uči da radije kopamo negoli da se penjemo –
te da ako jednom dokučimo običan komad zemlje, tada ćemo shvatiti sve. Slično
tome, osjećamo da ako bismo naviku mogli skršiti jednim udarcem te vidjeti
zvijezde kao što ih dijete vidi, ne bi nam trebala nikakva druga apokalipsa. To
je velika istina koja je oduvijek ležala u pozadini štovanja beba i koja će ju
podupirati do samoga kraja. Doba zrelosti se, sa svojom beskrajnom energijom i
aspiracijama, lako može uvjeriti kako će pronaći nove stvari da ih cijeni – ali
nikada se, zapravo, neće uvjeriti da je uistinu cijenilo što je imalo. Možemo
pretraživati nebesa i pronaći bezbroj novih zvijezda, ali još uvijek postoji
nova zvijezda koji nismo pronašli – ona na kojoj smo rođeni.
No, utjecaj djece ide dalje od
svojeg prvog tričavog pokušaja ponovnog stvaranja neba i zemlje. Ono nas
zapravo nuka da promijenimo svoje ponašanje u skladu s tom revolucionarnom
teorijom čudesnosti sviju stvari. Nama je (čak i kad smo savršeno jednostavni
ili neuki) govor kod djece doista podjednako čudesan, njihovo hodanje nam je
podjednako čudesno, jednostavna inteligencija kod djece nam je podjednako
čudesno. Cinik si umišlja kako je po tom pitanju odnio pobijedio – da se može
smijati kad dokaže kako su dječje riječi ili bedastoće, kojima se štovatelji
beba tako dive, sasvim obične. Činjenica je kako je upravo u tome, štovanje
beba tako dubinski ispravno. Svaka je riječ i svaka bedastoća kod grumena gline
čudesna, dječje su riječi i bedastoće čudesne i jedino je ispravno reći da su
filozofove riječi i bedastoće podjednako čudesne.
Istina je kako je naš stav prema
djeci ispravan, a naš je stav prema odraslima pogrešan. Naš se odnos prema nama
u dobi jednakima sastoji od uslužne ljubaznosti, koja leži na značajnoj
količini ravnodušnosti ili prezira. Naš se stav prema djeci sastoji od
snishodljivog ugađanja, koje leži na dubokom poštovanju. Klanjamo se odraslim
osobama, skidamo svoje šešire pred njima, suzdržavamo se da im oštro ne
proturječimo, ali mi ih ne cijenimo prikladno. Od djece pravimo lutke,
prodikujemo im, čupamo ih za kosu te ih poštujemo, ljubimo i bojimo ih se. Kad
kod odraslih nešto poštujemo, tada su to njihove kreposti ili njihova mudrost,
i to uopće nije teško. Ali mi poštujemo dječje pogreške i gluposti.
Vjerojatno bismo se znatnije
približili istinitoj predodžbi o stvarima kada bismo se prema svim odraslim
osobama, svih titula i vrsta, odnosili s točno istom tajanstvenom privrženošću
i zbunjenim poštovanjem s kojima se odnosimo prema djetinjim ograničenjima.
Dijete ima poteškoća u postizanju čuda govora, stoga su nam njegovi neuspjesi
gotovo podjednako čudesni kao i njegovi uspjesi. Kad bismo samo usvojili taj
isti stav prema premjerima i kancelarima kraljičine riznice, kad bismo im
ljubazno pružili podršku u njihovom
zamuckivanje i preslatkim pokušajima ljudskog govora, bili bismo daleko
mudrije i tolerantnije ćudi. Dijete ima smisao za eksperimentiranjem u životu,
koje je općenito zdravo u namjerama, ali često nepodnošljivo kod kuće. Kad
bismo se samo prema svim ekonomskim gusarima i samouvjerenim tiranima odnosili
na isti način, kad bismo ih pažljivo ukorili zbog njihovih okrutnosti, kao da
se radi o slučajnim pogreškama tijekom života, ako im jednostavno kažemo kako
će „razumjeti kad odrastu“, vjerojatno bismo prihvatili najbolji i najrazorniji
stav prema slabostima čovječanstva. U našim odnosima s djecom, dokazujemo kako
je paradoks u potpunosti istinit, da je moguće kombinirati pomilovanje koja je
na rubu prezira, s čašćenjem koje je na rubu terora. Djeci opraštamo s istom
vrstom bogohulne nježnosti s kojom je Omar Hajjam oprostio Svemogućem.
Bît ispravnost našeg pogleda na
djecu, leži u činjenici da njih i njihove načine ponašanja, doživljavamo
nadnaravnima, dok mi, iz nekog misterioznog razloga, sebe ili naše vlastite
načine ponašanja, ne doživljavamo takvima. Sâma malenost djece, omogućava nam
gledati na njih kao na čuda - kao da imamo posla s novom vrstom, koja se jedino
može vidjeti kroz mikroskop. Sumnjam može li itko, ma koliko god bio nježan ili
maštovit, vidjeti dječju ručicu i barem malo se ne uplašiti. Strašno je
zamisliti si, kako esencijalna ljudska sila pokreće tako sićušnu stvar. To je
kao da si zamislimo, kako ljudska narav prebiva u krilu leptira ili listu
stabla. Kad pogledamo na tako ljudske, a opet tako malene živote, osjećamo kao
da smo mi sami povećani na sramotnu veličinu tijela. Osjećamo istu vrstu obveze
prema tim stvorenjima, koje bi božanstvo moglo osjećati da je stvorilo nešto
što ono sâmo ne može shvatiti.
Ali nasmiješen pogled djece, možda
je najomiljenija spona koje svemir drže zajedno. Njihovo glomazno dostojanstvo
je dirljivije od bilo koje poniznosti. Njihova prijaznost nam daje više nade za
sve stvari, negoli tisuće karnevala optimizma. Njihove velike i sjajne oči u
svojoj zadivljenosti, naizgled sadrže sve zvijezde. Njihova nam nevjerojatna
umanjenost nosa, naizgled daje savršen nagovještaj humora koji nas očekuje u
Kraljevstvu nebeskom.
Preveo: NB