nedjelja, 21. listopada 2012.

Problem je što se premalo svađamo



Na polovini ovog našeg smrtnog života, našao sam se na kupalištu na istočnoj obali. Uz ostale stvari, zamijetio sam da pada kiša i da su moji kolege suputnici u stanju iracionalnog gnjeva u vezi te okolnosti. "Kako ste paradoksalni." rekoh im s čuđenjem, "Došli ste na kupalište, a izražavate negodovanje kada voda pada po vama." Objasnio sam im kako je nepravedna, kako je dubinski nepoetična, njihova trenutna predrasuda prema kiši.


Ukazao sam im kako primjer ove predrasude doprinosi uvrnutoj i umjetnoj prirodi našeg modernog engleskog patriotizma... Svi su Englezi ujedinjeni u vrijeđanju te simpatične i divljenja vrijedne engleske stvari, a to je engleska klima. Svi blasfemično mrmljaju protiv tih promjenjivih i veličanstvenih nebesa koja su neprestani prizor transformacije. Svi kleveću ovu zemlju divljih i dražesnih oblaka, jedinu zemlju koja može proizvesti grmljavinska ljeta Constablea ili crvenu apokalipsu Turnera. Od ovih misterioznih promjena neba kiša je samo jedna, i zasigurno ne najmanje lijepa. Kada istaknem ovo svojim engleskim prijateljima, njihov duh obuzme nešto što nalikuje mutnoj transformaciji engleskog neba. "Kako kolosalna, kako kozmička vizija," rekoh im "gledati kišu iznad mora. Crvi, dopušteno vam je gledati obrat petog dana stvaranja. Vode ispod svoda bile su podijeljene s onima iznad svoda. I gle! Spojene su ponovno." Ovakav način govora me sasvim prirodno učini popularnim.

Posebno sam obljubljen od strane onih koji su frustrirani svojom željom za kupanjem u moru. "Što?" uskliknuh "Čitavo vaše srce teži tome da se smočite u tom smiješnom bazenu soli. Dajte mi," zavapih ekstatično, "nebesku kupku!" Nakon takvog raspravljanja s raznim grupama ljudi, obično se nađem odbačen u blagu osamu. Lutam po pijesku uz bistro pusto more. Vrijeme se razvedrava, a nebo i more svijetle poput blijedog čelika, kao da su oprani i očetkani kišom. Na praznoj obali dva malena dječaka neutješno vuku svoje noge. Ne znaju što bi radili. Ne znaju kamo bi otišli. Samo ih mutan i slijep društveni instinkt, istinski duboko bratstvo, vodi da svoje "ništa" čine skupa i da skupa idu "nigdje". Ne razgovaraju, previše su umorni da bi se uopće i posvađali, ne čine nikakav napor. Potopljeni su u tom čudnom, naglom, i vrlo čestom dosadom koja pripada djetinjstvu, koja je poput svih dječačkih iskustava, poput njihovih ljubavi i strahova, čista i intenzivna, nerazrijeđena bit dosađivanja.

Naposljetku, nešto se dogodilo. Ili je sunce naslikalo jednu traku srebra na olovnom moru, ili je, što je puno vjerojatnije, sama duša sa svojim misterioznim tišinama i aktivnostima, pobunama i bljeskovima, učinila da je jedan od dječaka naglo skočio u iskopinu u pijesku koja je bila ostatak utvrde nekog drugog dječaka, i započeo ju ponovno nasipati s velikom strašću kao da je zidom htio zaštiti engleske nizine od divljeg mora. Drugi je neko vrijeme gledao glupavom znatiželjom kao da gleda neku ludoriju.  Ali tada je i njega obuzela ta iskonska volja za djelovanjem koja vodi metafizičare do ludila, i on također skoči preko zida i započe izgrađivati grad. Tri minute nakon toga započeli su razgovor. Šest minuta poslije, još radosniji znak: bore se.

Neću ići toliko daleko da bih kazao da su ova dvojica dječaka neki mračni i strašni kerubini poslani kako bi ispred mojih očiju izveli neki duhovni misterij, koliko god bi sivi rub mora i to čudno prazno svijetlo, tako bijelo i mokro, koje se podiže u razvedravajuće nebo bili prekrasna pozadina za to. Ali je zasigurno istina da epizoda te dvojice dječaka prikazuje, kao u nekoj maloj čudesnoj drami, jednu od istina koje leže u pozadini naše suvremene civilizacije i tvori odgovor na pitanje koje se postavlja velikim slovima preko svih novina "Što ne valja?"

Stvar koja ne valja je određena zabluda kojom smo se mi Englezi tješili desetljećima, a možemo ju nazvati zabludom jedinstva ili na drugi i blaži način rečeno, zabluda druževnosti. Ono što smatram je sljedeće: upali smo u naviku smatranja činjenice da je neka škola ili nacija puna svađalaštva znakom njene slabosti. Upali smo čak i u još opasniju zamku: smatramo da ako neka nacija nije puna svađalaštva da je to znak njene snage i energije. Razlog zbog kojeg se Irci međusobno bore, pa čak i mrze, nije taj što su oni Kelti. Nije čak niti taj što su Irci. Razlog je jednostavno taj da oni imaju što za raditi. Razlog zbog kojeg se francuske skupine dijele i međusobno bore nije taj što su oni Latini. Nije čak ni taj što su Francuzi. Razlog je jednostavno taj da oni također imaju što za raditi. A razlog zbog kojeg engleski političari rade zajedno u jedinstvu zasigurno nije taj što su oni Englezu. Razlog je u tome što oni nemaju ništa za raditi. Kada su, na primjer, trebali svrgnuti s vlasti Jamesa II, ili kada su imali Walpolea protiv kojeg su vikali, ili kada su se trebali boriti s Napoleonom, ponašali su se upravo onako kako to čine Francuzi i Irci. Stranke su se dijelile u mnoge frakcije, a glave razbijale štapovima.

Mi smo poput dva dječaka koja hodaju pješčanom plažom. Idemo skladno skupa sve dok nemamo određeni cilj prema kojem idemo. Možemo s veseljem činiti sve što drugi čine sve dok ne radimo ništa pametno. Ali onoga trenutka kada odlučimo da uistinu treba nešto napraviti, počinjemo se svađati oko toga.

Nema komentara:

Objavi komentar