subota, 22. studenoga 2014.

Diabolist



Za vrijeme svoga boravka u umjetničkoj školi, Chesterton je primijetio da postaje pravovjeran. Ovaj esej daje odgovor na pitanje o razlozima toga procesa.

Ono što ću sada iznijeti uistinu se dogodilo. Riječ je jednostavno o mirnom razgovoru koji sam imao s jednim čovjekom, ali taj je mirni razgovor bio najstrašnija stvar koja mi se dogodila u životu. To se dogodilo toliko davno da ne mogu biti siguran koje su točno riječi izgovorene u tom dijalogu, sjećam se samo njegovih ključnih pitanja i odgovora, ali bila je jedna rečenica u razgovoru koje se sjećam od riječi do riječi. Rečenica je bila toliko odvratna da ju ne bih mogao zaboraviti čak i kad bih htio. Ta je rečenica izgovorena posljednja; i nije izgovorena meni.

Taj događaj me zadesio u danima kada sam bio u umjetničkoj školi. Umjetnička škola je različita od gotovo svih ostalih škola ili fakulteta u pogledu da, obzirom da je nova i nedorađena tvorevina, predstavlja posebno snažan kontrast između marljivosti i dokoličarenja. Ljudi u umjetničkoj školi ili rade užasno puno, ili ne rade uopće. Ja sam pripadao, s drugim šarmantnim ljudima, ovoj drugoj grupi. Ova me je činjenica često stavljala u društvo ljudi koji su bili vrlo različiti od mene, i koji su dokoličarili zbog razloga koji su bili sasvim različiti od mojih. Ja sam dokoličario zato što sam bio vrlo zauzet; u to sam vrijeme bio zaokupiran otkrivanjem, na svoje vlastito iznimno i trajno čuđenje, da nisam ateist. Neki drugi bezbrižni kolege su bili zaokupirani otkrivanjem onoga što je Carlyle nazvao (mislim s nepotrebnom delikatnošću) činjenicom da je đumbir vruć u ustima.

Ukratko, cijenim to vrijeme jer sam u njemu upoznao dobar i reprezentativan broj nitkova. U vezi s time, postoje dvije vrlo zanimljive stvari koje kritičari ljudskoga života mogu proučavati. Prva stvar je činjenica da postoji jedna prava razlika između muškaraca i žena, a ta je da žene više vole razgovarati udvoje, a muškarci utroje. Druga stvar je da kada pronađete (kao što se obično dogodi) tri mlada podlaca i idiota kako hodaju uokolo opijajući se zajedno svaki dan, obično shvatite da jedan od trojice podlaca i idiota (zbog nekog neobičnog razloga) nije niti podlac niti idiot. U tim malim grupama posvećenim besmislenom rasipništvu, gotovo uvijek postoji jedna osoba za koju se čini da je iznad svoga društva. Jedna osoba koja, uz to što sa svojim kolegama može govoriti o budalastim trivijalnostima, može također razgovarati o politici sa socijalistom, ili o filozofiji s katolikom.

Upravo sam jednog takvog čovjeka dobro upoznao. Možda je bilo čudno što je volio svoje prljavo, pijano društvo; bilo je možda još čudnije to što je volio moje društvo. Po danu bi razgovarao sa mnom o Miltonu ili gotičkoj arhitekturi; po noći bi odlazio tamo gdje ga nisam želio slijediti, čak niti u nagađanjima. Bio je to čovjek izduljenog ironičnog lica i crvene kose. Bio je iz gospodske klase, znao je i hodati u skladu s time, ali je zbog nekog razloga više volio hodati poput mladoženje koji nosi dvije košare. Izgledao je poput nekog džokeja. Nikada neću zaboraviti pola sata tijekom kojih smo on i ja raspravljali o pravim stvarima po prvi i posljednji put.

Uz pročelje velike građevine u kojoj je bila naša škola, pružao se dugačak niz kamenih stepenica za koje mislim da su više i od onih koje vode u Katedralu svetoga Pavla. Za tamne zimske noći on i ja smo lutali po tim hladnim visinama koje su se činile turobnima poput piramida pod zvijezdama. Jedina stvar koja je u toj tami ispod nas bila vidljiva bio je gorući i vjetrom nošeni plamen. Neki je vrtlar (pretpostavljam) nešto spaljivao malo niže od nas, a s vremena na vrijeme crvene iskre bi prošle u vrtlogu pokraj nas, poput roja skrletnih kukaca u mraku. Iznad nas je također bila tama, ali ako bi netko gledao dovoljno dugo u tu gornju tamu, mogao bi vidjeti okomite pruge sive na crnoj, i tada bi postao svjestan kolosalne fasade dorske građevine, kako sablasno ispunja nebo, kao da su nebesa još uvijek ispunjena divovskim duhom poganstva.

Čovjek me naglo zapitao zašto sam postajao pravovjeran. Sve dok to nije izgovorio, uistinu nisam bio svjestan da sam postajao pravovjeran, ali u trenutku kada je to rekao, znao sam da je to doslovno istinito. Proces je bio toliko dugačak i temeljit, da sam mu smjesta odgovorio iz postojećih zaliha objašnjenja.

"Postajem pravovjeran", odgovorih, "zato što sam nakon naprezanja svog uma, dok gotovo nije eksplodirao, ispravno ili pogrešno, došao do starog uvjerenja da je hereza gora i od grijeha. Pogreška je opasnija i od zločina, zato što pogreška rađa zločine. Imperijalist je gori od gusara, jer imperijalist vodi gusarsku školu. On podučava piratstvo nezainteresirano i bez primjerene plaće. Zagovornik „slobodne ljubavi“ je gori od raskalašenog čovjeka. Raskalašen čovjek je ozbiljan i nesmotren čak i u svojoj najkraćoj ljubavi, dok je slobodni ljubavnik oprezan i neodgovoran čak i u svojoj najduljoj privrženosti. Mrzim modernu misao zato što je opasna."

"Misliš opasna je za moral?" kazao je glasom prekrasne nježnosti. "Pretpostavljam da si u pravu. Ali zašto bi marili za moral?"

Brzo sam bacio pogled na njegovo lice. Ispružio je vrat kao što je to imao običaj činiti, i na taj način naglo stavio svoje lice pod svjetlost lomače koja je bila ispod, poput lica pod kazališnim svjetlom. Njegova dugačka brada i visoke jagodične kosti bili su pakleno osvijetljeni odozdol, tako da je izgledao poput zlog duha koji gleda u plameni ponor. Imao sam besmislen osjećaj kušnje u pustinji; a kada sam zastao, nalet crvenih iskri prošao je pored nas.

"Nisu li ove iskre prekrasne?" Upitah

"Jesu" Odgovorio je.

"To priznanje je sve što mi je trebalo. Daj mi nekoliko tih crvenih mrlja i iz njih ću izvesti sav kršćanski moral. Nekoć sam poput tebe mislio da je užitak u toj letećoj iskri stvar koja može doći i otići s tom iskrom. Nekoć sam mislio da su užici slobodni poput vatre. Nekoć sam mislio da je ta crvena zvijezda koju upravo vidimo sama u svemiru. Ali sada znam da je ta crvena zvijezda samo vrh nevidljive piramide vrlina, da je ona samo cvijet na stabljici životnih navika koje se ne mogu vidjeti. Samo zato što te tvoja majka naučila da kažeš "Hvala" za pecivo, sada možeš zahvaljivati prirodi za kaos tih crvenih zvijezdi koje traju samo trenutak, ili za one bijele zvijezde koje traju vječno. Samo zato što si bio ponizan ispred vatrometa na Novu godinu, sada možeš uživati u svakom vatrometu kojeg vidiš. Voliš njihovo crvenilo samo zato što su ti govorili o krvi mučenika, voliš njihovu svjetlost samo zato što svjetlost označava blaženstvo. Taj je zanos iznikao iz vrlina i nestat će ako one nestanu. Prevari ženu, i ta će svjetlost slabije svijetliti. Prolij krv, i ta će iskra biti manje crvena. Budi uistinu loš, i te iskre će ti postati poput običnih točkica na zidu."

Imao je zastrašujuće intelektualno poštenje zbog kojeg sam žalio zbog njegove duše. Običan, bezopasan ateist bi porekao da religija stvara poniznost, ili da poniznost stvara jednostavne užitke, ali on je priznavao oboje. Rekao je samo: "Ali zar neću u zlu pronaći njegov vlastiti život? Ako uzmemo da će se za svaku ženu upropastim jedna od tih crvenih iskri ugasiti: neće li rastući užitak uništavanja..."

"Vidiš li tu vatru?" zapitah ga."Kad bismo imali pravu borbenu demokraciju, netko bi te spalio u njoj; poput štovatelja vraga, što i jesi."

"Možda", odgovorio je, na svoj sumoran, pošten način. "Samo ono što ti nazivaš zlim, ja nazivam dobrim."

Spustio se dolje velikim stepenicama sam, a ja sam se osjećao kao da sam htio da se stepenice za njim očiste. Ja sam krenuo malo kasnije, a dok sam se spuštao kako bih pronašao svoj šešir, u niskom i mračnom prolazu u kojem je visio, najedanput sam ponovno začuo glas jednog od njegovih najodvratnijih suradnika kako govori: „Nitko ne može znati." Tada sam začuo te dvije ii tri riječi kojih se sjećam od slova do slova i koje ne mogu zaboraviti. Čuo sam diabolista kako govori: "Kažem ti da sam učinio sve drugo. Ako učinim to neću znati razliku između dobra i zla." Potrčao sam bez da sam se usudio zastati, prošavši pokraj vatre za koju nisam znao je li pakao ili bijesna Božja ljubav.

Čuo sam da je umro: mislim da se može reći da je počinio samoubojstvo, iako ga je učinio sredstvima užitka, a ne sredstvima boli. Neka mu se Bog smiluje, jer znam put kojim je išao, ali nikada nisam saznao, niti se usuđujem pomisliti, koje je bilo mjesto na kojem se zaustavio.