Postoji
jedna popularna filozofska šala kojom se želi predstaviti beskrajno i
beskorisno argumentiranje filozofa; mislim na šalu o tome što je bilo prije:
kokoš ili jaje? No, nisam siguran da je potraga za odgovorom, ako ju ispravno
shvatimo, uzaludna. ... Bez obzira je li ili nije ptica početak našeg mentalnog
lanca, apsolutno je nužno da bude na njegovom kraju. Ptica je ono prema čemu
ciljamo, ne pištoljem, nego životvornim štapićem. Ono što je nužno za naše
ispravno razmišljanje je sljedeće: jaje i ptica ne smiju se smatrati jednakim
kozmičkim pojavama koje se neprestano izmjenjuju. Jedno je sredstvo, drugo je
svrha; oni su u različitim mentalnim svjetovima. Ako stavimo po strani
komplicirano pitanje čovjekovog doručka, u elementarnom smislu jaje postoji
samo kako bi proizvelo kokoš. Ali kokoš ne postoji samo kako pi proizvela još
jedno jaje. Ona može postojati i kako bi se zabavljala, slavila Boga, pa čak i
kako bi sugerirala ideje francuskim dramaturzima. Budući da je svjestan život,
ona jest, ili može biti, vrijedna u sebi. Naši suvremeni političari puni su
bučne zaboravljivosti; zaboravljivosti da je proizvodnja ovog sretnog i
svjesnog života cilj svih složenosti i kompromisa. Ne pričamo ni o čemu drugome
osim o korisnim ljudima i radnim ustanovama; to jest, razmišljamo o kokoši samo
kao stvari koja nese jaja. Umjesto da pokušavamo uzgojiti našu idealnu pticu, Zeusovog
orla ili avonskog labuda, ili što god želimo, mi razgovaramo samo o procesu i
zametku.
Znam
da ova primarna potraga za teorijom (koja je ništa drugo nego potraga za
ciljem) izlaže čovjeka jeftinoj optužbi da "svira liru dok Rim gori".
Škola, čiji je predstavnik Lord Rosebery, nastoji zamijeniti moral ili
društvene ideale koje su dosad bile motiv političkog djelovanja, opće koherentnosti
ili potpunosti, društvenim sustavom koji je dobio nadimak "efikasnost".
Nisam posve siguran u vezi doktrine ove sekte po tome pitanju, ali, koliko ja
mogu razabrati, "efikasnost“ znači da trebamo otkriti sve o stroju osim
pitanja čemu služi. U naše se vrijeme pojavila jedinstvena sklonost: sklonost
da kada se stvari krenu po zlu trebamo praktičnog čovjeka. Bilo bi puno točnije
reći da kada stvari krenu po zlu trebamo nepraktičnog čovjeka. U svakom
slučaju, trebamo teoretičara. Praktičan čovjek je čovjek naviknut na
svakodnevnu praksu, na način kako stvari uobičajeno rade. Kada stvari ne rade,
morate imati mislioca, čovjeka koji ima određeni nauk o tome zašto bi uopće
trebale raditi. Krivo je svirati liru dok Rim gori; ali je posve ispravno proučavati
teoriju hidraulike dok Rim gori.
Nužno
je stoga odbaciti svakodnevni agnosticizam i pokušati rerum cognoscere causas (razumjeti uzroke stvari). Ako vaš avion
ima manji kvar, vješt amater ga može popraviti. Ali ako je ozbiljno pokvaren,
tada je vrlo vjerojatno da će se morati smušenog starog profesora, s raščupanom
sijedom kosom, izvući s fakulteta ili laboratorija kako bi analizirao zlo. Što je
kvar kompliciraniji, to će sjeđi i smušeniji biti teoretičar koji će se trebati
nositi s njime; a u nekim ekstremnim slučajevima, nitko osim čovjeka
(vjerojatno ludog) koji je izumio letjelicu neće moći reći što s njom ne valja.
"Efikasnost"
je, naravno, beskorisna zbog istog razloga zbog kojeg su snažni ljudi, snaga
volje i nadčovjek beskorisni. To jest, beskorisna je jer se bavi radnjama tek
nakon što su izvršene. Ne posjeduje filozofiju za događaje prije nego li se
dogode; stoga nema mogućnost odabira. Čin može biti uspješan ili neuspješan
kada je gotov; ako tek treba početi, tada mora, u apstraktnom smislu, biti
ispravan ili pogrešan. Ne postoji takva stvar kao što je podržavanje
pobjednika; jer ne može biti pobjednik ako ga se još uvijek podržava. Ne
postoji takva stvar kao što je boriti se na pobjedničkoj strani; čovjek se bori
kako bi saznao koja strana će biti pobjednička. Ako se neko djelovanje dogodilo,
to je djelovanje bilo efikasno. Ako je čovjek ubijen, ubojica je bio efikasan.
Tropsko je sunce efikasno u činjenju ljudi lijenima, baš kao što je nasilni
nadzornik efikasan u činjenju ljudi energičnima. Maeterlinck je efikasan u ispunjavanju
čovjeka čudnim duhovnim podrhtavanjima. ''Crosse and Blackwel'' su uspješni u
punjenju čovjeka džemom. Sve ovisi o tome čime želite biti ispunjeni. Lord
Rosebery, budući da je moderni skeptik, vjerojatno preferira duhovna
podrhtavanja. Ja, budući da sam pravovjerni kršćanin, preferiram džem. Ali
obadvoje je efikasno kada je izvršeno; i neefikasno sve dok nije izvršeno.
Čovjek koji previše razmišlja o uspjehu mora biti najpospaniji sentimentalist;
jer mora uvijek gledati unatrag. Ako mu se sviđa samo pobjeda, mora uvijek
zakasniti na bitku. Za čovjeka od akcije ne postoji ništa osim idealizma.
Ovaj
jasno određeni ideal daleko je hitnija i praktičnija stvar u našoj postojećoj
engleskoj nevolji od bilo kojeg neposrednog plana ili prijedloga. Jer trenutni
kaos je nastao zbog određenog općeg zaborava na sve što su ljudi izvorno
željeli. Nijedan čovjek ne zahtijeva ono što želi; svaki čovjek zahtijeva ono
što misli da može postići, a uskoro će ljudi zaboraviti što su zapravo na
početku željeli. Cjelina je neobična pobuna "drugih najboljih"
rješenja, divljanje piss-allera. Ova vrsta popustljivosti ne samo da sprječava
bilo kakvu junačku dosljednost, ona sprječava i bilo kakav uistinu praktičan
kompromis. Čovjek može pronaći sredinu između dvije točke ako točke stoje
mirno. Možemo postići sporazum između dvije stranke koje ne mogu dobiti ono što
zahtijevaju; ali ne možemo ga postići ako stranke ne kažu što zahtijevaju. Vlasnik
restorana bi više volio kada bi svaka mušterija jasno rekla svoju narudžbu, pa
makar to bio pirjani ibis ili kuhani slon, nego da svaka mušterija sjedi držeći
glavu u rukama, uronjena u aritmetičke kalkulacije o tome koliko hrane vlasnik
može ponuditi. Većina nas je patila od određene vrste dama koje, po svojoj
uvrnutoj nesebičnosti, zadaju više nevolja od sebičnih; od dama koje gotovo da
viču da im se donese loše jelo i koje se tuku za najgore sjedalo. Većina nas je
sudjelovala na zabavama ili ekspedicijama punim ove uzavrele buke od
skromnosti. Zbog mnogo podmuklijih razloga od onih koje imaju tako zadivljujuće
žene, naši praktični političari ostavljaju stvari kakve jesu jednakom
zbunjenošću, kroz jednaku dvojbu o stvarnim zahtjevima. Ništa ne sprječava
dogovor u tolikoj mjeri kao splet malih predaja. Sa svih smo strana zbunjivani
političarima koji preferiraju sekularno obrazovanje, ali smatraju da je
beznadno za njega se boriti; onih koji žele totalnu prohibiciju, ali su sigurni
da je ne smiju zahtijevati; koji žale zbog obveznog obrazovanja, ali ga rezignirano
nastavljaju; ili koji žele da seljaci postanu vlasnici i stoga glasaju za nešto
drugo. Ovaj ošamućeni i šlampavi oportunizam stoji na putu svemu. Kada bi naši
državnici bili vizionari, moglo bi se nešto praktično učiniti. Ako tražimo
nešto apstraktno, mogli bismo dobiti nešto konkretno. Kako sada stvari stoje,
nije samo nemoguće da čovjek dobije ono što želi, nego je nemogući dobiti i
najmanji dio toga, zato što nitko ne može jasno reći što je to. Ta jasna, pa
čak i gruba kvaliteta, koja je postojala u starom cjenkanju u potpunosti je
nestala. Zaboravili smo da riječ "kompromis" (compromise) sadrži,
između ostalog, čvrstu i zvučnu riječ "obećanje" (promise). Sredina
nije nejasna; određena je baš kao i savršenstvo. Središnja točka je učvršćena
baš kao i krajnje točke.
Ako
me gusar natjera da hodam po dasci, uzaludno bi mi bilo kao zdravorazumni
kompromis nuditi da hodam daskom do neke razumne udaljenosti. Upravo je razumna
udaljenost ono u čemu se ja i gusar ne slažemo. Postoji matematički točan
djelić sekunde u kojemu će se daska prevrnuti. Moj zdrav razum završava točno
prije tog trenutka; gusarov zdrav razum počinje upravo nakon njega. Ali sama
točka je čvrsta kao bilo koji geometrijski dijagram; apstraktna poput teološke
dogme.