ponedjeljak, 31. prosinca 2012.

Netolerancija tolerantnih



Danas se puno govori o "poštivanju" religije ove ili one osobe, ali jedini način na koji možemo poštivati religiju je taj da ju tretiramo kao religiju, da pitamo koja su njezina načela i koje su posljedice. No suvremena je tolerancija gluša od netolerancije. Stari su religijski autoriteti barem definirali herezu prije nego su je osudili. Pročitali su knjigu prije negoli su ju spalili. Danas samo čujemo kako se govori mormonu ili muslimanu - "Nije bitna tvoja religija, dođi u moj zagrljaj." Na što on prirodno odgovara - "Ali meni moja religija jest bitna, a nadam se da je i tebi tvoje oko."

Ovdje Chesterton, naravno, ne želi promovirati vjersku netrpeljivost, nego jednostavno ukazati da su neki na mutan način pomiješali pojmove tolerancija i ignorancija. Tako da oni koji kažu „Toleriram tvoj stav.“ u većini slučajeva misle: „Nije me briga za tvoj stav.“ Čime, naravno, zapravo vrijeđaju, za razliku od onih koji kažu: „Proučio sam tvoj stav i ne slažem se s njime.“ Nažalost, ovi drugi, koji koriste mozak, se danas prozivaju netolerantnima, a oni prvi „otvorenima“.

subota, 29. prosinca 2012.

Zašto trebamo katoličke škole



Oni koji odbijaju shvatiti da katolička djeca moraju imati u potpunosti katoličke škole još žive u onim, koristeći njihov izraz, lošim starim vremenima kada nitko nije želio obrazovanje nego samo instrukciju. Oni su ostaci mrtvog doba kada se smatralo da je dovoljno učenicima utuviti u glavu dvije ili tri odvojene lekcije koje su trebale biti sasvim mehaničke.

Oni su vrlo neobrazovani bogataši koji glasno zahtijevaju obrazovanje, a ono što najviše obilježava njihovo neznanje i glupost je to što smatraju da su slova i oblici mrtve stvari, prilično odvojene jedne od drugih i od općenitog pogleda na život. Oni smatraju da je dječak koji uči čitati nešto sasvim odvojeno od, na primjer, onoga što se smatra načitanim čovjekom. Smatraju da se dječaka koji računa može pretvoriti u stroj za računanje.

Kada im netko kaže: "Ove se stvari moraju učiti u duhovnom ozračju", smatraju to glupošću. Imaju maglovitu ideju da to znači da dijete može učiti zbrajati samo ako je okruženo mirisom tamjana. Kada im "kontroverzni" katolik kaže: "Čak se i abeceda može učiti na katolički način", misle da je netrpeljivac koji bunca, misle da on želi reći da nitko ne smije čitati ništa drugo osim latinskog misala.

Ali on je mislio točno ono što je rekao, a ono što je rekao je u potpunosti zdrava psihologija. Postoji katolički način učenja abecede. Taj način vas sprječava da, na primjer, smatrate da je naučiti abecedu jedino što je bitno na ovome svijetu ili da prezirete ljude koji su bolji od vas ako ne znaju abecedu.

Stara škola instrukcija koja nije marila za psihologiju je govorila: "Kakvog smisla ima u miješanju aritmetike i religije?" Ali aritmetika je uistinu povezana s religijom, u najmanju je ruku povezana s filozofijom. Uistinu, postoji velika razlika ako instruktor implicira da je istina stvarna, ili relativna, ili promjenjiva, ili iluzija. Čovjek koji bi rekao "Dva plus dva može biti pet u fiksnim zvijezdama" podučava aritmetiku na neracionalan način, i stoga na način protivan katoličanstvu. Katolik je puno uvjereniji u fiksne istine nego u fiksne zvijezde.

Ali ovdje ne raspravljam o tome koja je filozofija bolja, samo ističem da svako obrazovanje podučava određenu filozofiju, ako ne dogmom onda barem sugestijom, impliciranjem, atmosferom. Svaki dio obrazovanja je povezan sa svakim drugim dijelom. Ako svi ti dijelovi skupa ne tvore neki opći pogled na život, onda to uopće nije obrazovanje.

četvrtak, 27. prosinca 2012.

Dar nade



Obično se govori da nada dolazi s mladošću, i daruje mladosti svoja leptirova krila. Ali ja smatram da je nada posljednji dar koji se dariva čovjeku, i jedini dar koji mu se ne dariva u mladosti. Mladost je snažno razdoblje u kojem čovjek može biti liričan, fanatičan, poetičan, ali to je vrijeme u kojem čovjek može biti i beznadan. Kraj svake epizode se čini kao kraj svijeta. Ali snaga nadanja kroz sve događaje, znanje da će duša preživjeti svoje avanture, ta slavna inspiracija dolazi u srednjim godinama. Bog je čuvao dobro vino sve do tada. Leptirova krila bi trebala svijetliti na leđima starijeg gospodina. Nema ničega što toliko začuđuje mlade kao stalna neozbiljnost starijih. Oni su otkrili svoju neuništivost. Oni su u svojem drugom, i mnogo jasnijem, djetinjstvu i postoji smisao u radosti u njihovim očima. Vidjeli su kraj Kraja Svijeta.

utorak, 25. prosinca 2012.

Dijete i Majka



Kada sam bio dječak puritanska generacija prigovarala je kipu Djevice s Djetetom na mojoj župnoj crkvi. Nakon mnogo kontroverzi stvoren je kompromis tako što je uklonjeno dijete. Netko bi pomislio da je to još naglašenija marijolatrija, osim ako su  smatrali majku bezopasnijom kad su joj oduzeli to "oružje" iz ruku. Ali problem koji je nastao je parabola. Ne možete odvojiti kip majke od kipa novorođenog djeteta. Ne možete ostaviti novorođeno dijete u zraku, zapravo uopće ne možete imati kip novorođenog djeteta. Slično tomu, ne možete ostaviti ideju novorođenoga djeteta u zraku ili misliti o njemu bez da mislite o njegovoj majci. Ne možete posjetiti dijete, a da istodobno ne posjetite majku. U normalnom ljudskom životu ne možete pristupiti djetetu, osim preko majke. Ako želimo razmišljati o Kristu u pogledu djeteta, druga ideja slijedi kao što je slijedila i u čitavoj povijesti. Moramo ili izdvojiti Krista iz Božića, ili izdvojiti Božić iz Krista, ili moramo priznati, ako ništa drugo kao što smo to priznavali u starim slikama, da te svete glave stoje preblizu jedna drugoj da se njihove aureole ne bi preklapale.


subota, 22. prosinca 2012.

H. Belloc: Ljepota jutarnje mise



(Ulomak iz putopisa Path to Rome)

Nakon što sam ušao u prvo selo, saznao sam da je misa upravo završila, a to me je s pravom ozlovoljilo, jer kakvo je to hodočašće na kojem čovjek ne može svakog jutra biti na misi? Od svih stvari koje sam čuo o svetome Luju, radi kojih sam poželio poznavati ga i razgovarati s njim, ništa me nije oduševilo više od njegovog običaja da svakodnevno ide na misu, kad god je marširao prema jugu, ali zašto me to toliko raduje ne mogu točno reći. Naravno, tu su milost i utjecaj koji pripadaju takvom običaju, ali ne govorim sada o ovome, nego o ugodnom osjećaju reda i ispunjenosti, čisto vremenite prirode, koji se vežu uz dan započet s misom. Redovnici su, koliko znam, taj osjećaj zvali tjelesnim osjećajem, ali za mene je izvor trajne ugodnosti. Neka oni idu svojim putem, a ja ću svojim.

utorak, 18. prosinca 2012.

Bezimeno doba




Glavno obilježje suvremene vladavine jest u tome da ne znamo tko vlada de facto, ništa više nego što znamo tko vlada de jure. Vidimo političare, ali ne i njihove pokrovitelje, još manje vidimo pokrovitelje tih pokrovitelja ili (ono što je najbitnije od svega) bankare pokrovitelja. Vidimo novine bez da vidimo njihovog urednika, kamoli njihovog vlasnika, a ponajmanje financijsku grupu (vjerojatno stranu) koja uistinu potpomaže i podupire vlasnika. Anonimnost, koja je tako bliska anarhiji, obilježava ovo doba nekom vrstom ogromne negacije. Ljudi su mnogo spekulirali o tome kojim imenom će nas povijest zvati. Osobno smatram da će naše ime biti "bezimeno doba".



subota, 15. prosinca 2012.

Fontatana slobode u modernom ropstvu i njezini neprijatelji



Nadam se da nije prikrivena arogancija reći kako mislim da nisam iznimno arogantan. Ako bi to i bila arogancija, moja bi me vjera spriječila u tome da se ponosim svojim ponosom. Ipak, za one koji pripadaju toj filozofiji, postoji vrlo velika napast intelektualnog ponosa u zbrci rječitih i ispraznih filozofija koje nas danas okružuju. Ne postoji mnogo stvari koje me tjeraju da ih prezirem. Ne osjećam odbojnost prema ateistu, koji je obično ograničen svojom vlastitom logikom na vrlo tužno pojednostavljivanje stvari. Ne osjećam odbojnost niti prema boljševiku. On je čovjek koji je također odveden u jednako negativno pojednostavljivanje iz revolta protiv vrlo očitih nepravdi. No postoji jedna vrsta osoba za koje osjećam nešto što se može nazvati samo odbojnošću, a to su popularni propagandisti onoga što, on ili ona, apsurdno opisuju kao kontrola rađanja.

utorak, 11. prosinca 2012.

Suvremeni „autoriteti“



Prošli smo točku kada se ekspertima vjerovalo kao ekspertima. Došli smo do trenutka kada se vjeruje ekspertima čak i u onim stvarima u kojima su oni amateri. Prosječan liječnik koji se bavi ospicama mora ustuknuti velikom specijalistu u području statistike. Samo zato što određeni specijalist zna više o psećem bjesnilu od psa, neki pretpostavljaju da i o zubima zna više od stomatologa. Čovjek nije autokrat po pitanju jedne stvari, nego i po pitanju svih drugih stvari samo zato što o toj jednoj stvari zna nešto. Dopušta mu se da gospodari nad deset gradova zbog toga što je bio nešto poput monomanijaka u jednom gradu. Ovo nije pretjerivanje, samo pogled na popularne časopise i javne kontroverze će vam dati primjere o kojima govorim. Religija Haeckla, koji je biolog, bitnija je od njegove biologije. Slavni igrač kriketa istaknutiji je zbog svojeg novinarstva negoli zbog kriketa... Gotovo uvijek ćete uočiti da su "autoriteti" autoritativni na nekom drugom području od onoga kojim se bave, i da "reprezentativni ljudi" ne predstavljaju nikoga i ništa osim svojih vlastitih simpatija i nesimpatija.

subota, 8. prosinca 2012.

Ogromnost malih stvari



Uistinu je vrijeme da se odustane od apsurdne pretenzije promatranja poroka kao nečega romantičnog. Još od doba Byrona postoji nejasno i budalasto poimanje koje se stvorilo u umovima svih ljudi da postoji nekakva veza između bezakonja i poezije, između urednih slika i neurednih djela. Moglo bi se dati na tisuće primjera koji će pokazati plitkost ove ideje. Blasfemija se, na primjer, smatra kao nešto smiono i sjajno, kao da sama bit blasfemije nije upravo banalnost. Sama definicija profanosti je da razmišlja i govori prozaično o određenim stvarima o kojima drugi ljudi razmišljaju i govore poetično. Blasfemija je dakle poraz imaginacije, a hrpa divljih slika i bezbožnih poruga ostaje u svojoj biti komad lošeg literalizma i jednolična stvar. Ista se opća istina može pronaći u svih deset Božjih zapovijedi. Ubojstvo je, na primjer, estetski prilično prenapuhano. Osobe na čiji se sud mogu osloniti, i čije je iskustvo uistinu široko, uvjerile su me da su osjećaji ubojice prilično isprazni. Što može biti gluplje nego potrgati u komadiće, poput djeteta, stroj o kojemu ništa ne znate, raznolikost i genijalnost koja bi svaku osobu s maštom mogla ostaviti u zadivljenom promatranju cijele dane i noći? Recimo da poznajemo takav ljudski stroj, neka to bude neki bogati ujak. Ljudski stroj je neiscrpiv u svojim sposobnostima. Koliko god veliko i nezahvalno bilo naše znanje o "ujačkom stroju", nikada ne znamo je li baš u tome trenutku kada je ubojica podigao nož "stroj" trebao proizvesti neki vrhunski epigram za koji bi vrijedilo živjeti kako bi ga se čulo, ili možda nekim mahnitim unutarnjim mehanizmom potpisati ček. Ubiti ga bi bilo sasvim prozaično. Dok živi, on je čudo, mrtav je samo krhotina. Krhotina neugodne zgrušane krvi i prilično neprikladne i staromodne odjeće. Nekada se prigovara protiv apsolutne legalne i medicinske doktrine da bi se život pod bilo kakvim okolnostima i pod bilo koju cijenu trebao održavati. To možda je, a možda nije, moralno i ljudski, ali uistinu ne može biti sumnje u pogledu impresivnosti toga stava kao potpuno poetičnog ideala. To je čežnja, tako prirodna u maštovitom umu znanstvenika, sačuvati jedinu stvar koja može ljudima ovoga svijeta biti zanimljiva.

četvrtak, 6. prosinca 2012.

Privatna religija



Suvremena navika govorenja: "To je moje mišljenje, no možda sam u krivu." je u potpunosti iracionalna. Ako kažem da sam možda u krivu, onda kažem da to uopće nije moje mišljenje. Suvremena navika izgovaranja fraze "Svaki čovjek ima drugačiju filozofiju, ovo je moja filozofija i ona mi paše" je puko slaboumlje. Kozmička filozofija nije izgrađena kako bi pasala čovjeku, kozmička filozofija je izgrađena kako bi pasala kozmosu. Čovjek ne može posjedovati privatnu religiju ništa više nego što može posjedovati privatno sunce ili mjesec.

utorak, 4. prosinca 2012.

Kako je darvinist dokazao Boga



Poštovani gospodine Chesterton,

poznati antropolog nedavno je prilično uvjerljivo demonstrirao da je fiziološka građa majmuna i čovjeka, uključujući i njihov mozak, gotovo u potpunosti jednaka. Ne mislite li da je dokazao nešto prilično poražavajuće za vašu filozofiju?

Dr. K

Poštovani gospodine K.,

ako je antropolog pokušavao dokazati da je čovjekovo porijeklo isključivo materijalno, poput majmunovog, moram reći da je dokazao upravo suprotno od toga. Ako uzmemo dva automobila, za koje nakon vrlo kratkog pregleda možemo ustvrditi da su identična u svakom mehaničkom detalju, tada bismo trebali biti puno više, a ne puno manje, iznenađeni ako se jedan od njih najedanput vine u nebo poput zrakoplova, dok se drugi može samo kotrljati cestom poput kola. Jedini mogući način na koji to možemo objasniti je da pretpostavimo da je u nekom trenutku, i na neki način, neka druga misteriozna sila umiješala svoje prste. No što više dokazujemo da je svaki kotačić, svaka zakovica u ta dva stroja identičnog oblika, to nas sve više upućuje na mistično objašnjenje zašto su njihova djelovanja toliko drugačija. O razlici između majmuna i čovjeka ne trebamo raspravljati. Ne možemo ju zanijekati niti posumnjati u nju. Čovjek je zakoračio u potpunosti drugačiji svijet mašte i izuma, poput čovjeka koji bi se preobrazio u boga. Ako ova zapanjujuća i čudesna razlika može postojati s u potpunosti jednakim materijalnim porijeklom, jedini mogući zaključak je da ta razlika ne dolazi iz materije. Drugim riječima, jedini mogući zaključak je da je nekim posebnim duhovnim činom, kao u drevnim zapisima, čovjek postao živa duša.

Vaš prijatelj,
GK Chesterton

subota, 1. prosinca 2012.

Jednom kada ukinete Boga vlada postaje Bog



Lenjin je rekao da je religija opijum naroda. Ova dubokoumna primjedba će lako objasniti uspavanu podložnost, lijenu mirnoću, dosadnu i pospanu poslušnost Iraca, u usporedbi s divljim revolucionarnim bjesnilom, neprestanom borbenošću i revoltom, krvavim neredima i beskrajnim uličnim borbama Engleza. Nitko ne može sumnjati da je Irska strastveno religiozna, posebice da je irski narod strastveno religiozan. Iz toga proizlazi, strogom Lenjinovom logikom, da su Irci oduvijek bili posebno strpljivi, pokorni i zadovoljni.