subota, 22. studenoga 2014.

Diabolist



Za vrijeme svoga boravka u umjetničkoj školi, Chesterton je primijetio da postaje pravovjeran. Ovaj esej daje odgovor na pitanje o razlozima toga procesa.

Ono što ću sada iznijeti uistinu se dogodilo. Riječ je jednostavno o mirnom razgovoru koji sam imao s jednim čovjekom, ali taj je mirni razgovor bio najstrašnija stvar koja mi se dogodila u životu. To se dogodilo toliko davno da ne mogu biti siguran koje su točno riječi izgovorene u tom dijalogu, sjećam se samo njegovih ključnih pitanja i odgovora, ali bila je jedna rečenica u razgovoru koje se sjećam od riječi do riječi. Rečenica je bila toliko odvratna da ju ne bih mogao zaboraviti čak i kad bih htio. Ta je rečenica izgovorena posljednja; i nije izgovorena meni.

Taj događaj me zadesio u danima kada sam bio u umjetničkoj školi. Umjetnička škola je različita od gotovo svih ostalih škola ili fakulteta u pogledu da, obzirom da je nova i nedorađena tvorevina, predstavlja posebno snažan kontrast između marljivosti i dokoličarenja. Ljudi u umjetničkoj školi ili rade užasno puno, ili ne rade uopće. Ja sam pripadao, s drugim šarmantnim ljudima, ovoj drugoj grupi. Ova me je činjenica često stavljala u društvo ljudi koji su bili vrlo različiti od mene, i koji su dokoličarili zbog razloga koji su bili sasvim različiti od mojih. Ja sam dokoličario zato što sam bio vrlo zauzet; u to sam vrijeme bio zaokupiran otkrivanjem, na svoje vlastito iznimno i trajno čuđenje, da nisam ateist. Neki drugi bezbrižni kolege su bili zaokupirani otkrivanjem onoga što je Carlyle nazvao (mislim s nepotrebnom delikatnošću) činjenicom da je đumbir vruć u ustima.

Ukratko, cijenim to vrijeme jer sam u njemu upoznao dobar i reprezentativan broj nitkova. U vezi s time, postoje dvije vrlo zanimljive stvari koje kritičari ljudskoga života mogu proučavati. Prva stvar je činjenica da postoji jedna prava razlika između muškaraca i žena, a ta je da žene više vole razgovarati udvoje, a muškarci utroje. Druga stvar je da kada pronađete (kao što se obično dogodi) tri mlada podlaca i idiota kako hodaju uokolo opijajući se zajedno svaki dan, obično shvatite da jedan od trojice podlaca i idiota (zbog nekog neobičnog razloga) nije niti podlac niti idiot. U tim malim grupama posvećenim besmislenom rasipništvu, gotovo uvijek postoji jedna osoba za koju se čini da je iznad svoga društva. Jedna osoba koja, uz to što sa svojim kolegama može govoriti o budalastim trivijalnostima, može također razgovarati o politici sa socijalistom, ili o filozofiji s katolikom.

Upravo sam jednog takvog čovjeka dobro upoznao. Možda je bilo čudno što je volio svoje prljavo, pijano društvo; bilo je možda još čudnije to što je volio moje društvo. Po danu bi razgovarao sa mnom o Miltonu ili gotičkoj arhitekturi; po noći bi odlazio tamo gdje ga nisam želio slijediti, čak niti u nagađanjima. Bio je to čovjek izduljenog ironičnog lica i crvene kose. Bio je iz gospodske klase, znao je i hodati u skladu s time, ali je zbog nekog razloga više volio hodati poput mladoženje koji nosi dvije košare. Izgledao je poput nekog džokeja. Nikada neću zaboraviti pola sata tijekom kojih smo on i ja raspravljali o pravim stvarima po prvi i posljednji put.

Uz pročelje velike građevine u kojoj je bila naša škola, pružao se dugačak niz kamenih stepenica za koje mislim da su više i od onih koje vode u Katedralu svetoga Pavla. Za tamne zimske noći on i ja smo lutali po tim hladnim visinama koje su se činile turobnima poput piramida pod zvijezdama. Jedina stvar koja je u toj tami ispod nas bila vidljiva bio je gorući i vjetrom nošeni plamen. Neki je vrtlar (pretpostavljam) nešto spaljivao malo niže od nas, a s vremena na vrijeme crvene iskre bi prošle u vrtlogu pokraj nas, poput roja skrletnih kukaca u mraku. Iznad nas je također bila tama, ali ako bi netko gledao dovoljno dugo u tu gornju tamu, mogao bi vidjeti okomite pruge sive na crnoj, i tada bi postao svjestan kolosalne fasade dorske građevine, kako sablasno ispunja nebo, kao da su nebesa još uvijek ispunjena divovskim duhom poganstva.

Čovjek me naglo zapitao zašto sam postajao pravovjeran. Sve dok to nije izgovorio, uistinu nisam bio svjestan da sam postajao pravovjeran, ali u trenutku kada je to rekao, znao sam da je to doslovno istinito. Proces je bio toliko dugačak i temeljit, da sam mu smjesta odgovorio iz postojećih zaliha objašnjenja.

"Postajem pravovjeran", odgovorih, "zato što sam nakon naprezanja svog uma, dok gotovo nije eksplodirao, ispravno ili pogrešno, došao do starog uvjerenja da je hereza gora i od grijeha. Pogreška je opasnija i od zločina, zato što pogreška rađa zločine. Imperijalist je gori od gusara, jer imperijalist vodi gusarsku školu. On podučava piratstvo nezainteresirano i bez primjerene plaće. Zagovornik „slobodne ljubavi“ je gori od raskalašenog čovjeka. Raskalašen čovjek je ozbiljan i nesmotren čak i u svojoj najkraćoj ljubavi, dok je slobodni ljubavnik oprezan i neodgovoran čak i u svojoj najduljoj privrženosti. Mrzim modernu misao zato što je opasna."

"Misliš opasna je za moral?" kazao je glasom prekrasne nježnosti. "Pretpostavljam da si u pravu. Ali zašto bi marili za moral?"

Brzo sam bacio pogled na njegovo lice. Ispružio je vrat kao što je to imao običaj činiti, i na taj način naglo stavio svoje lice pod svjetlost lomače koja je bila ispod, poput lica pod kazališnim svjetlom. Njegova dugačka brada i visoke jagodične kosti bili su pakleno osvijetljeni odozdol, tako da je izgledao poput zlog duha koji gleda u plameni ponor. Imao sam besmislen osjećaj kušnje u pustinji; a kada sam zastao, nalet crvenih iskri prošao je pored nas.

"Nisu li ove iskre prekrasne?" Upitah

"Jesu" Odgovorio je.

"To priznanje je sve što mi je trebalo. Daj mi nekoliko tih crvenih mrlja i iz njih ću izvesti sav kršćanski moral. Nekoć sam poput tebe mislio da je užitak u toj letećoj iskri stvar koja može doći i otići s tom iskrom. Nekoć sam mislio da su užici slobodni poput vatre. Nekoć sam mislio da je ta crvena zvijezda koju upravo vidimo sama u svemiru. Ali sada znam da je ta crvena zvijezda samo vrh nevidljive piramide vrlina, da je ona samo cvijet na stabljici životnih navika koje se ne mogu vidjeti. Samo zato što te tvoja majka naučila da kažeš "Hvala" za pecivo, sada možeš zahvaljivati prirodi za kaos tih crvenih zvijezdi koje traju samo trenutak, ili za one bijele zvijezde koje traju vječno. Samo zato što si bio ponizan ispred vatrometa na Novu godinu, sada možeš uživati u svakom vatrometu kojeg vidiš. Voliš njihovo crvenilo samo zato što su ti govorili o krvi mučenika, voliš njihovu svjetlost samo zato što svjetlost označava blaženstvo. Taj je zanos iznikao iz vrlina i nestat će ako one nestanu. Prevari ženu, i ta će svjetlost slabije svijetliti. Prolij krv, i ta će iskra biti manje crvena. Budi uistinu loš, i te iskre će ti postati poput običnih točkica na zidu."

Imao je zastrašujuće intelektualno poštenje zbog kojeg sam žalio zbog njegove duše. Običan, bezopasan ateist bi porekao da religija stvara poniznost, ili da poniznost stvara jednostavne užitke, ali on je priznavao oboje. Rekao je samo: "Ali zar neću u zlu pronaći njegov vlastiti život? Ako uzmemo da će se za svaku ženu upropastim jedna od tih crvenih iskri ugasiti: neće li rastući užitak uništavanja..."

"Vidiš li tu vatru?" zapitah ga."Kad bismo imali pravu borbenu demokraciju, netko bi te spalio u njoj; poput štovatelja vraga, što i jesi."

"Možda", odgovorio je, na svoj sumoran, pošten način. "Samo ono što ti nazivaš zlim, ja nazivam dobrim."

Spustio se dolje velikim stepenicama sam, a ja sam se osjećao kao da sam htio da se stepenice za njim očiste. Ja sam krenuo malo kasnije, a dok sam se spuštao kako bih pronašao svoj šešir, u niskom i mračnom prolazu u kojem je visio, najedanput sam ponovno začuo glas jednog od njegovih najodvratnijih suradnika kako govori: „Nitko ne može znati." Tada sam začuo te dvije ii tri riječi kojih se sjećam od slova do slova i koje ne mogu zaboraviti. Čuo sam diabolista kako govori: "Kažem ti da sam učinio sve drugo. Ako učinim to neću znati razliku između dobra i zla." Potrčao sam bez da sam se usudio zastati, prošavši pokraj vatre za koju nisam znao je li pakao ili bijesna Božja ljubav.

Čuo sam da je umro: mislim da se može reći da je počinio samoubojstvo, iako ga je učinio sredstvima užitka, a ne sredstvima boli. Neka mu se Bog smiluje, jer znam put kojim je išao, ali nikada nisam saznao, niti se usuđujem pomisliti, koje je bilo mjesto na kojem se zaustavio.

ponedjeljak, 14. travnja 2014.

H. Belloc: Portret djeteta


Jedan Bellocov ljubitelj je napisao da bi Belloc samo zbog ovoga eseja trebao zaslužiti besmrtnost. Ne znam je li to pretjerano, ali meni se jako svidio (posebice za ovo korizmeno vrijeme) pa sam ga odlučio ovdje objaviti.

U vrtu, koji vjerojatno leži na odvojenom i zatvorenom mjestu u jednoj od dolina središnje Engleske, u ljeto, ispod sjene drveta, naišli ste na englesku travu. Trčali ste, ali vaše su ruke bile ispružene ispred vas u nekoj vrsti plesa kao da ste više pripadali zraku i rastućim stvarima oko vas i iznad vas negoli zemlji po kojoj ste gazili; niste imali niti tri godine.

Ova šarmantna vizija zabilježena je kamerom koju je jedan od gostiju imao kod sebe. Sretnim slučajem se dogodilo da je vaša figura, kad se fotografija izradila, sjajila svuda uokolo sa svjetlošću.

Ne mogu, dok gledam tu sliku ispred sebe i pišem ove riječi, izraziti, koliko god pokušavao pronaći način, koliko veliko značenje naglašava ta slučajnost, niti koliko je puna sudbine i smisla i sugerirane istine, da aureola raste dok zurim u sliku. Vaša je nevinost blagoslovljena njome, i prima s veličanstvom slavu koja leži iza svih nevinosti, ali koju naše oči nikada ne mogu vidjeti. Vaša se sreća u tom maglovitom svjetlu čini odvojenom i trajnom. Običan svijet u kojem se krećete prolazi, kroz ovaj trik objektiva, u snažniji svijet pogodniji za takav prizor, onaj u kojem, gotovo sam uvjeren (dok gledam u sliku), blaženstvo nije rijetka stvar, nego prirodna i zajamčena.

Drago dijete, privid koji je kamera napravila znači mi sve više i više dok promatram tvoju sliku, jer u tome svijetlu nije prisutno samo blaženstvo, nego i svetost također. Lakoća tvoga pokreta i tvoje poze (kao da si otpuhnuto poput cvijeta po vrhovima trave) sjaji posvuda, a tvoje lice, posebice njegov spreman i lutajući osmjeh, nadahnuto je kao da ga je Svjetlost ispunila, tako da se čini kao da ne gledam u tebe, nego kroz tebe. Rekoh da u ovome portretu koji držim nije samo blaženstvo, nego i svetost, svetost koja je uzrok toga blaženstva i koja ga sadržava. Svetost kojom je u tajnosti prožet čitav svijet.

U tvome portretu prisutna je i treća stvar, drago dijete. Ta igra svjetla, svjetla koje je svuda okolo i koje sjaji kroz tvoje lice, nije samo blažena, niti samo sveta, nego je također posvećena, a s tom mišlju vraća mi se, dok to promatram, ono što bi se uvijek trebalo vraćati čovjeku ako želi pronaći bilo kakvu korist u razmatranju nadnaravnih stvari. U blaženstvu je prisutna radost za koju nismo napravljeni na ovome svijetu, tako da ju možemo uhvatiti samo na mahove ili u skicama, a u svetosti, kada ju opazimo, opazimo nešto udaljeno. To je ono iz čega smo došli i čemu ćemo se vratiti. Ipak, svetost nije ljudska stvar. Ali posvećene stvari - stvari posvećene svrsi, stvari u vezi kojih leži ogromna potreba za žrtvovanjem, stvari koje su odane i nužno pate određenu kob, to su sigurno stvari od ovoga svijeta, koje uistinu svi ljudi na kraju spoznaju i uočavaju kao ono kroz što njihove potrebe trebaju proći. Ljudske uspomene, budući da su samo uspomene, ljudske privrženosti, budući da su prinesene i završavaju, veliki ljudski strahovi i beznadne ljudske čežnje - to su posvećene stvari vezane uz žrtvu, i u ovoj tvojoj slici, sa svjetlom koje tako veliča tvoj lik, nitko tko ju vidi ne može sumnjati da će posvećenost ljudskog života biti tvoja također. To jest, moraš naučiti kako se nudi određenoj svrsi i koju žrtvu to nosi sa sobom.

Mogao bih poželjeti, dok to razmatram, da kamera nije napravila taj trik, i da nije otkrila u toj maglovitosti strašnog značenja sve ono što leži iznad tvoje prirode, drago dijete. Ali to je istina koja je tako otkrivena, i ne smijemo, pod cijenu kazne mnogo strašnije od same smrti, negirati nijednu konačnu istinu vezanu uz naš smrtni put.

Tvoje noge, koje sada kao da uopće ne pritišću travnjak po kojem trče, moraju prijeći više milja nego što možeš sanjati, proći više mjesta nego što bi se ti usudilo čuti, i moraju biti usmjerene prema cilju koji neće u tvojem mladenačkom oduševljenju biti spomenut ispred tebe, ili koji, ako ga se spomene, nećeš razumjeti po imenu. Tvoje ručice, koje držiš ispred sebe s laganom gestom letećih stvari, držat će najčvršće ono što najmanje mogu sačuvati, pokušat će oblikovati ono što nikada ne može biti dovršeno, milovat će ono što neće reagirati na milovanje. Tvoje oči, koje su sada tako ispunjene nevinošću tako da ta svijetla kvaliteta zasjenjuje sve ostalo, gledat će toliko smrtonosne patnje i zlouporabe u ljudima, da će se vrlo brzo pretvoriti u ljubazne. Čitavo tvoje lice, koje se sada maglovito sjeća samo nejasnih vizija iz kojih se djetinjstvo nastavlja, postat će izduženo i zatvoreno, preživjeti neke muke, nekoliko očaja, bezbrojne izmorenosti, sve dok ne postane lice odrasle žene. Niti ova sveta kob, koju dijeliš s cijelim čovječanstvom, neće nestati, ili se smanjiti, ili se ublažiti na bilo koji način. Povećat će se stalnošću kojom rastu godine, sve dok napokon nećeš napustiti svjetlost i znanje danjih stvari radošću kojom se sada budiš kako bi ih vidjela.

Jer ti si posvećena, i svi ti odrasli oko tebe, čije te svečano ponašanje ponekad navodi u simpatičnu zbunjenost koja im ubrzo vraća osmjeh, imaju srca sasvim različita od tvog sasvim bezbrižnog srca, jer su upoznali stvari kojima su, na način žrtve, oni posvećeni.

Moram vjerovati da ćeš činiti sve ono čime bolno zarađujemo čestitost i pravilnu ravnotežu u vođenju naših kratkih poslova, i moram vjerovati, dok te gledam u lice, gledajući tvoje samouvjereno napredovanje (kao da letiš iz svog ranog djetinjstva u svoj mladi život bez ikakvog straha), da će te vrline koje te sada okružuju i čine neku vrstu igrališta oko tebe i koje su tvoji anđeli kuda god kreneš, pratiti i biti uz tebe sve do kraja. Čak i tada, i tim više, shvatit ćeš (ako ovo budeš ponovno čitala) koliko je istine u tome. U suprotnosti s tvojim ponašanjem, tvojim besmrtnim nadanjima i tvojim pobožnim nastojanjima, svijet oko tebe će se činiti mračnijim i manje sigurnim sa svakom žetvom koja prođe, i u mjeri u kojoj se budeš sjećala djetinjstva koje me nagnalo da pišem o tebi, u mjeri u kojoj se budeš sjećala veselja i nevinosti sa svom potpunom radošću, u toj mjeri ćeš pronaći barem olakšanje tereta u težini ovog svijeta.

Možeš me sada pitati, drago dijete, koja je svrha cijelog ovog govora, i zašto ti govorim ove stvari?

Pišem ti zato što su u portretu ispred mene svetost, blaženstvo, i stoga posvećenost, toliko očite. Jer moraš znati da postoji lažni izlaz i prividno olakšanje čovjekovih tegoba, i da tim putem idu mnogi. Budući da si ti posvećena, nemoj ići tim putem, nego nosi teret. Osobina je svega što je posvećeno da ne ide tim putem; nego, poput istinske žrtve, ostaje do kraja, spremno dovršiti žrtvu.

Izlaz je u tome da čovjek zaboravi da je posvećen, a to muškarci i žene čine na razne načine. Većina njih to čini izdajom. Oni se iznevjeruju. Oni krše, s početka nelagodno, kasnije s lakoćom, i na kraju nesvjesno, riječ koju je svaki od nas dao prije negoli je bio rođen u raju. Svi muškarci i žene su svjesni tog obećanja, jer iako ga njihove usne ne mogu formulirati ovdje, i iako su pojmovi obećanja zaboravljeni, sjećanje na tu obavezu ispunja um. Ali dolazi dan, i to brzo u životima mnogih, kada prvo kršenje te riječi djeluje poput osvježenja i spuštanja tereta; drugi, treći ili četvrti put se to počinja mnogo lakše sve dok, na kraju, ne postoji više potreba za muškarca ili ženu za kršenje riječi ponovno i ponovno; slomljena je do kraja i za sve stvari. Ovo je uobičajeni put na koji se kvaliteta posvećenja gubi: put izdaje. Oko onih koji biraju ovakav način olakšanja raste ozračje izdaje. Takvi na kraju izdaju sve stvari, čak i uobičajeno prijateljstvo. Kraj ovog lažnog stanja je očaj.

Drugi izlaz je bijeg od nas samih u užitke, a to često čine, ne lošiji, nego bolji ljudi od prethodnih; jer među njima postoje neki, nekolicina njih, koji nikada ne bi izdali ili prekršili svoje drevno obećanje, ali koji, nevidjevši nikakvu svrhu u požrtvovnosti ili bremenu, bježe od nje kroz užitke kao kroz drogu, a ove užitke pronalaze u svakojakim stvarima, i uvijek ih duh koji je kraj njih, koji uništava njihovu oznaku posvećenosti, uvjerava da su u pravu, i da je na ovaj način žrtva izbjegnuta. Neki od njih će se natapati u rimama, neki u krajolicima, neki u slikama, neki u promatranju kompleksnosti i promjeni u stvarima, neki u glazbi, neki u djelovanju, neki u pukoj udobnosti. Čini se kao da su muškarci i žene koji bi tako zaboravili svoju posvećenost više voljeni od onih koji uzimaju prvi put, jer nikada ne zaboravljaju određene blagotvorne stvari koje bi trebale biti pogodne umu, i ne gube svoje prijatelje. Ali to da su krenuli krivim putem može se lagano uočiti iz znakova: ovi užitci, kao i svaka druga droga, ne zasićuju niti zadovoljavaju, nego ih se mora povećavati sa svakom dozom, pa čak i tako brzo blijede, a nastavljaju se ne zato što su još uvijek užitci, nego zato što se, iako su ostali bez sjaja, bez njih osjeća snažna bol.

Nemoj ići nijednim od tih puteva, nego zadrži, preklinjem te, kada vrijeme dođe, tu kvalitetu posvećenosti o kojoj govorim, jer ne postoji alternativa. Nekakva je nevolja zadesila naš rod, i svi mi moramo na sebe preuzeti zadatak i teret. Ako pokušaš bilo koji izlaz iz toga vodit će te u gore stvari. Nemamo ispred sebe sve moguće izbore, nego samo jedan, ili samo nekolicinu, i svaki od te nekolicine je smrtan, i svaki od njih osim jednoga je zao.

Upamti i ovo, drago dijete, da na početku - oh, samo na početku života - čak i tvoj razum koji ti je Bog darovao može te prevariti. Jer s tim sjećanjima o savršenoj volji, o jasnom razumijevanju, i o skladnoj ljepoti oko sebe, vjerovat ćeš da je svijet u kojem stojiš onaj svijet iz kojega si došla i prema kojemu si usmjerena. Ako se makar nakratko budeš odnosila prema ovom svijetu kao da je onakav kakvim ga smatraš, ubrzo ćeš shvatiti da nije takav.

Znaš li da ono što najsnažnije miriše u ovom životu besmrtnosti, ono što je pjesnik nazvao "krajnje predvorje vječnosti", nesigurno i nestalno? Mislim na strastvenu zanesenost rane mladosti. Ako to ne ostaje, što onda uopće može ostati? Kažem ti da ništa što smatraš trajnim oko sebe kada si jako mlada nije više od simbola ili privida trajnosti. Jedan drugi pjesnik je zapisao govoreći o brdima od krede

Samo nakratko ostaju u svojoj uzvišenosti 

Ova uzrečica nije pretjerana. Muškarci i žene ne mogu se vezati čak niti uz brežuljke na kojima su se prvo igrali.

Neki ljudi, mudri ali neprosvijećeni, i nesvjesni svjetla koje ovdje fizički vidim kako svijetli uokolo i kroz tebe, u slici koja je ispred mene dok pišem, su rekli da je umrijeti mlad i završiti svoj posao rano veliki blagoslov. Ne znamo. Ali znamo da umrijeti dugo nakon toga i proći kroz ovaj zadatak mora biti blagoslovljeno, s obzirom da su blagoslovljenost, svetost i posvećenost sve troje povezani u jedno.

Ali, od ovog troje, budi uvjerena da je posvećenost tvoj glavni zadatak. Blaženstvo, nakon svog ranog djetinjstva više nećeš upoznati, a svetost možeš upoznati samo kao što čovjek vidi udaljene planine podignute iznad ravnice; ona ne može biti tvoje prebivalište. Posvećenost, koja je obilježje te svrhe čiji je nasljednik blaženstvo, a čiji je kraj svetost, će biti nad tobom sve dok ne umreš. Zadrži ju, neka bude tvoja glavna briga.


Zaključujem s Bellocovom pjesmom koja se lijepo uklapa: 

The Prophet Lost in the Hills at Evening

Strong God which made the topmost stars
To circulate and keep their course,
Remember me; whom all the bars
Of sense and dreadful fate enforce.

I hunger and I have no bread.
My gourd is empty of the wine.
Surely the footsteps of the dead
Are shuffling softly close to mine!

It darkens. I have lost the ford.
There is a change on all things made.
The rocks have evil faces, Lord,
And I am awfully afraid.

Remember me: the Voids of Hell
Expand enormous all around.
Strong friend of souls, Emmanuel,
Redeem me from accursed ground.

The long descent of wasted days,
To these at last have led me down;
Remember that I filled with praise
The meaningless and doubtful ways
That lead to an eternal town.

I challenged and I kept the Faith,
The bleeding path alone I trod;
It darkens. Stand about my wraith,
And harbour me--almighty God.