četvrtak, 15. studenoga 2012.

Mi smo griješili i ostarili, i naš je Otac mlađi od nas



Sav ambiciozni materijalizam, koji dominira današnjim razmišljanjem, počiva na jednoj pretpostavci; na pogrešnoj pretpostavci. Pretpostavlja se da ako se neka stvar ponavlja, onda je vjerojatno mrtva; običan kotačić u velikom stroju... Sunce izlazi svakoga jutra. Ja ne ustajem svakog jutra; ali uzrok te promjene nije moja aktivnost, već neaktivnost. Dakle, ako bi problem izrazili popularnom frazom, moglo bi biti istina da sunce izlazi jer se nikada ne zamori od izlaženja. Možda njegova stalna kolotečina nije posljedica beživotnosti, već naročite životnosti. Mislim da se to, na primjer, može vidjeti kod male djece, kada otkriju neku igru ili šalu u kojoj naročito uživaju. Dijete ritmički udara nogama jer je puno života, a ne zato što je beživotno. Budući da djeca imaju izobilje vitalnosti, budući da su u duhu strastveni i slobodni, oni stoga žele da se stvari ponavljaju i da se ne mijenjaju. Oni uvijek kažu: „Učini to opet!“, a odrasla osoba to ponavlja dok gotovo onemoća. Jer odrasle osobe nisu dostatno snažne da bi uživale u monotoniji. No, možda Bog jest dovoljno snažan da uživa u monotoniji. Moguće je da Bog svakog jutra kaže suncu: „Učini to opet!“, a mjesecu svake večeri: „Učini to opet!“ Možda nije automatska nužnost to što čini sve tratinčice sličnim; možda Bog svaku tratinčicu stvara odvojeno, ali se nije nikada zamorio od toga da ih stvara. Možda On posjeduje vječnu potrebu za djetinjstvom; jer mi smo griješili i ostarjeli, i naš je Otac mlađi od nas. Ponavljanje u prirodi možda nije samo ponovno pojavljivanje. Možda je to bis, kao u kazalištu. Nebo može tražiti bis od ptice koja je izlegla jaje.

Iz djela Pravovjerje

Nema komentara:

Objavi komentar