Ne postoji opasnija i
odvratnija navika od navike slavljenja Božića prije nego što Božić dođe, kao
što primjerice ja sada radim pišući ovaj članak. Sama je bit proslave u tome
što dolazi blještavo i naglo. U tome što u jednome trenutku veličanstveni dan
nije, a u drugome trenutku jest. Sve do određenog trenutka osjećate se obično i
tužno jer je samo srijeda. U idućem trenutku vaše srce skače, a vaša duša i
tijelo plešu zajedno poput dvoje ljubavnika, jer u jednom bljesku i eksploziji
postaje četvrtak. Ovdje pretpostavljam, naravno, da ste štovatelj Thora i da
jednom tjednom slavite njegov blagdan, po mogućnosti s ljudskim žrtvovanjima.
Ako ste, s druge strane, suvremeni engleski kršćanin, slavite (naravno) s jednakom eksplozijom radosti pojavu engleske nedjelje. Ali kažem da je, koji god dan vama bio slavljenički, od iznimne važnosti postojanje jasnog odjeljenja između toga dana i svih ostalih dana prije njega. Svi zdravi stari božićni običaji povezani su sa stvaranjem ozračja da nitko ne smije dodirnuti, ili vidjeti, ili znati, ili govoriti o bilo čemu vezanom uz Božić prije stvarne pojave Božića.
Tako, na primjer, djeci nikada nisu darovani pokloni do dolaska određenog sata. Pokloni su čuvani zamotani u smeđi papir, iz kojega su ponekad slučajno virili lutkina ruka ili magarčeva noga. Volio bih kada bi se ovaj princip prihvatio u pogledu suvremenih božićnih ceremonija i publikacija. Posebno bi se trebalo paziti po pitanju onoga što se naziva "božićna izdanja" i "božićni časopisi". Urednici časopisa iznose božićna izdanja toliko puno prije vremena, da je vjerojatnije da čitatelj još žali za prošlogodišnjom puricom, nego što se ozbiljno pripremio za iščekivanje purice koja će tek doći. Božićna izdanja časopisa trebala bi biti zavezana u smeđe papire i čuvana za Božić. Kada malo razmislim, mislim da bi urednike trebalo zavezati u smeđi papir. Bi li noga ili ruka urednika trebala ikada proviriti iz omota, ostavljam čitateljima na volju.
Ako ste, s druge strane, suvremeni engleski kršćanin, slavite (naravno) s jednakom eksplozijom radosti pojavu engleske nedjelje. Ali kažem da je, koji god dan vama bio slavljenički, od iznimne važnosti postojanje jasnog odjeljenja između toga dana i svih ostalih dana prije njega. Svi zdravi stari božićni običaji povezani su sa stvaranjem ozračja da nitko ne smije dodirnuti, ili vidjeti, ili znati, ili govoriti o bilo čemu vezanom uz Božić prije stvarne pojave Božića.
Tako, na primjer, djeci nikada nisu darovani pokloni do dolaska određenog sata. Pokloni su čuvani zamotani u smeđi papir, iz kojega su ponekad slučajno virili lutkina ruka ili magarčeva noga. Volio bih kada bi se ovaj princip prihvatio u pogledu suvremenih božićnih ceremonija i publikacija. Posebno bi se trebalo paziti po pitanju onoga što se naziva "božićna izdanja" i "božićni časopisi". Urednici časopisa iznose božićna izdanja toliko puno prije vremena, da je vjerojatnije da čitatelj još žali za prošlogodišnjom puricom, nego što se ozbiljno pripremio za iščekivanje purice koja će tek doći. Božićna izdanja časopisa trebala bi biti zavezana u smeđe papire i čuvana za Božić. Kada malo razmislim, mislim da bi urednike trebalo zavezati u smeđi papir. Bi li noga ili ruka urednika trebala ikada proviriti iz omota, ostavljam čitateljima na volju.
Nema komentara:
Objavi komentar