Sav ambiciozni
materijalizam, koji dominira današnjim razmišljanjem, počiva na jednoj
pretpostavci; na pogrešnoj pretpostavci. Pretpostavlja se da ako se neka stvar
ponavlja, onda je vjerojatno mrtva; običan kotačić u velikom stroju... Sunce
izlazi svakoga jutra. Ja ne ustajem svakog jutra; ali uzrok te promjene nije
moja aktivnost, već neaktivnost. Dakle, ako bi problem izrazili popularnom
frazom, moglo bi biti istina da sunce izlazi jer se nikada ne zamori od
izlaženja. Možda njegova stalna kolotečina nije posljedica beživotnosti, već
naročite životnosti. Mislim da se to, na primjer, može vidjeti kod male djece,
kada otkriju neku igru ili šalu u kojoj naročito uživaju. Dijete ritmički udara
nogama jer je puno života, a ne zato što je beživotno. Budući da djeca imaju
izobilje vitalnosti, budući da su u duhu strastveni i slobodni, oni stoga žele
da se stvari ponavljaju i da se ne mijenjaju. Oni uvijek kažu: „Učini to
opet!“, a odrasla osoba to ponavlja dok gotovo onemoća. Jer odrasle osobe nisu
dostatno snažne da bi uživale u monotoniji. No, možda Bog jest dovoljno snažan
da uživa u monotoniji. Moguće je da Bog svakog jutra kaže suncu: „Učini to
opet!“, a mjesecu svake večeri: „Učini to opet!“ Možda nije automatska nužnost
to što čini sve tratinčice sličnim; možda Bog svaku tratinčicu stvara odvojeno,
ali se nije nikada zamorio od toga da ih stvara. Možda On posjeduje vječnu
potrebu za djetinjstvom; jer mi smo griješili i ostarjeli, i naš je Otac mlađi
od nas. Ponavljanje u prirodi možda nije samo ponovno pojavljivanje. Možda je
to bis, kao u kazalištu. Nebo može tražiti bis od ptice koja je izlegla jaje.
Iz djela Pravovjerje
Nema komentara:
Objavi komentar