Jesi li ti živ?

Jesi li ti živ? Pitanje je koje Chesterton postavlja svijetu koji je već za njegovog života postao toliko užurban da su ljudi prestali primjećivati kako druge ljude, tako i sve druge stvari s kojima se svaki dan susreću. Svakodnevica se svela na mehaničko ponavljanje istih poslova bez da se uopće i zapitamo zašto nešto radimo i bez da podignemo glavu i promotrimo svijet oko sebe. Jesi li ti živ? Pitanje koje uistinu odgovara okruženju u kojem živimo. Odgovor na to pitanje manifestira se ne samo kroz odnos s drugim ljudima nego i s cijelim stvorenim svijetom u kojem je Chesterton uvijek prepoznavao Stvoriteljevu brigu za čovjeka.

Ne mogu se sjetiti je li ova priča istinita ili ne. Da sam ju prilično pažljivo pročitao mislim da bih mogao doći do zaključka da nije, no nažalost ne mogu je pažljivo pročitati jer još nije napisana. Slika i ideja je bila vezana uz mene kroz veći dio mog djetinjstva. Možda sam ju sanjao prije nego što sam mogao govoriti, ili sam ju ispričao samome sebi prije nego sam mogao čitati, ili sam ju pročitao prije nego sam ju mogao zapamtiti. Sve u svemu, siguran sam da ju nisam pročitao jer djeca imaju vrlo jasno sjećanje o tim stvarima. Kod knjiga koje su mi se sviđale još se uvijek sjećam, ne samo oblika, veličine i uveza, nego čak i točnih pozicija na kojima su bile ispisane riječi na mnogim stranicama. Sve u svemu, naginjem prema mišljenju da se priča dogodila prije nego li sam se rodio.

U svakom slučaju, ispričat ću priču sa svim prednostima i nedostacima atmosfere koja se povezala uz nju. Možete me zamisliti, u svrhu argumentacije, kako sjedim na ručku u jednom od onih restorana s brzim jelom, u gradu gdje ljudi jedu svoju hranu toliko brzo da ona uopće nema kvalitetu hrane, a svoje polusatne odmore koriste toliko brzo da uopće nemaju kvalitetu razonode. Žuriti se s razonodom je najneposlovnija djelatnost. Svi oni nose sjajne šešire kao da ne mogu izgubiti niti trenutak kako bi ih objesili na vješalicu i svi imaju jedno oko koje nije prisutno, nego hipnotizirano velikim okom sata. Ukratko, oni su robovi suvremenog ropstva. Možete čuti njihove okove kako zveckaju. Svaki je od njih bio zapravo vezan lancem, najtežim lancem ikada vezanim na čovjeka, a ime mu je džepni sat. [Igra riječi. Na engleskom džepni sat = chain-watch, doslovno bi bilo sat-lanac. nap.prev.]

. . . . .

Među ovom grupom ušao je, i sjeo nasuprot meni, čovjek koji je gotovo odmah započeo neprekidan monolog. Bio je poput svih drugih ljudi u odijelima, ipak bio je na čudan način drugačiji od njih na svaki mogući način. Nosio je visoki sjajniji šešir i dugački frak, ali nosio ih je kao što se nose uzvišene stvari. Svileni šešir je nosio kao da je mitra, a frak kao da je oplećak velikog svećenika. Ne samo da je objesio svoj šešir na vješalicu, nego se činilo (takva je bila njegova dostojanstvenost) kao da traži dopuštenje šešira da to učini i kao da se ispričava vješalici što ju koristi. Kad je sjeo na drvenu stolicu s izrazom lica čovjeka koji razmišlja o njenim osjećajima, i blago se pognuo ili naklonio samom drvenom stolu kao da je oltar, nisam mogao spriječiti da mi komentar ne pobjegne s usana jer čovjek je bio velik, sangviničnog izraza lica, izgledao je napredno, a ipak tretirao je sve s pažnjom koja bi se gotovo mogla pripisati nervozi.

Kako bih rekao nešto što će izraziti moj interes rekoh: "Ovaj namještaj je prilično čvrst, ali naravno ljudi se prema njemu odnose previše nepažljivo."

Kada sam sumnjičavo podigao pogled pogledi su nam se susreli i fiksirali u apokaliptičnom prizoru. Smatrao sam ga običnim kad je ušao, izuzev njegovih čudnih opreznih manira, ali da su ga drugi ljudi vidjeli vrisnuli bi i napustili prostor. Nisu ga vidjeli i nastavili su stvarati buku sa svojim vilicama i žamor sa svojim razgovorom, ali čovjekovo lice je bilo lice manijaka.

"Jeste li mislili nešto posebno s tom primjedbom?" zapitao me naposljetku, a krv se polako vratila natrag u njegovo lice.

"Ništa posebno" odgovorih. "Čovjek ne misli ništa ovdje, to kvari tuđu probavu."

Odšepao je natrag i obrisao svoje široko čelo velikim rupcem, a ipak činilo se da postoji neko žaljenje u njegovom olakšanju.

"Mislio sam da se možda" reče tihim glasom "još jedna pokvarila."

"Ako mislite da se još jedna probava pokvarila," rekoh "nikada nisam čuo da je ijedna ovdje bila dobra. Ovo je srce Kraljevstva, a i drugi organi su u jednako lošem stanju."

"Ne, mislio sam da se još jedna ulica pokvarila," i nastavi teškim i tihim tonom "ali pretpostavljam da vam to ne govori previše. Mislim da ću vam morati ispričati priču. Činim to s tim manje odgovornosti jer znam da nećete povjerovati u nju. Četrdeset godina svoga života uvijek sam izlazio iz ureda, koji se nalazi u ulici Leadenhall, u četiri sata i trideset minuta poslijepodne uzimajući sa sobom kišobran u desnoj ruci i torbu u lijevoj ruci, skrenuo na prvom križanju lijevo i zatim na trećem križanju otišao na desno gdje bih kupio večernje novine. Nakon toga bih išao desnom stranom ceste oko dva tupa kuta i došao točno pred ulaz u stanicu na kojoj bih sjeo na vlak za doma. Četrdeset godina dva mjeseca i četiri dana išao sam ovom stazom stečenom navikom. Ulica kojom sam prolazio nije bila dugačka, trebalo mi je oko četiri i pol minute da prijeđem svoj put. Nakon četrdeset godina dva mjeseca i četiri dana, na peti dan, izišao sam na isti način s kišobranom u svojoj desnoj ruci i torbom u lijevoj ruci i počeo zamjećivati da me je hodanje po poznatoj ulici nekako više umorilo nego obično, a kada sam se okrenuo bio sam uvjeren da sam krenuo pogrešnom cestom jer se ulica uzdigla poput strmog nagiba, onakvog kakvog se može vidjeti u brežuljkastim predjelima Londona, ali u ovim predjelima uopće nije bilo brežuljaka. Ipak to nije bila pogrešna ulica. Imena napisana na njoj bila su ista, zatvoreni dućani bili su jednaki, rasvjetne lampe i cijeli izgled vidokruga bio je isti samo što je bio nagnut prema gore poput poklopca. Zaboravljajući sve brige vezane uz nedostatak zraka i umor snažno sam se zatrčao naprijed i došao do drugog od mojih uobičajenih skretanja koje me je trebalo dovesti gotovo do mjesta odakle se može vidjeti stanica, a kad sam zašao za taj ugao gotovo da sam se srušio na pločnik. Ulica se uzdigla ravno ispred mog nosa poput strmog stubišta ili stranice piramide. Miljama uokolo tog mjesta nije bilo nagiba većeg od onog u Ludgate Hillu, a ovo je bio nagib poput onog u Matterhornu. Cijela se ulica uzdignula poput vala, a ipak svaka točkica i detalj su bili jednaki i vidjeh u velikoj daljini, kao na vrhu alpskog prolaza, istaknut ružičastim slovima naziv moje papirnice.

Nastavio sam slijepo trčati sve dalje i dalje, prolazeći sve dućane i približavajući se dijelu ceste gdje se nalazio dugačak red sivih obiteljskih kuća. Imao sam, ne znam zašto, iracionalan osjećaj da sam ja dugački željezni most u praznom prostoru. Obuzela me pobuda te sam podigao željezni šaht. Gledajući dolje kroz njega ugledao sam prazan svemir i zvijezde.

Kada sam ponovno podigao pogled ugledah čovjeka kako stoji u svome predvorju. Čini se da je upravo izišao iz kuće. Naginjao se preko ograde zureći u mene. Bili smo sami na toj stravičnoj cesti. Zvijezde su iznad njegove glave bile veće i sjajnije nego što bi ljudske oči mogle izdržati.

'Ako ste ljubazni anđeo' rekoh 'ili mudri vrag ili imate bilo što zajedničko s ljudskim rodom, recite mi što je ova vragovima opsjednuta ulica.'

Nakon dugačke šutnje reče mi 'Što ti misliš da je ona?'

'To je ulica Bumpton, naravno,' odbrusih 'ide do stanice Oldgate.'

'Da,' prizna on turobno 'tamo ponekad ide, ali, kako god bilo, trenutno ide do raja.'

'Do raja?' Rekoh. 'A zašto?'

'Ide do raja tražiti pravdu' odgovori mi. 'Mora da si loše s njome postupao. Zapamti da uvijek postoji nešto što nitko ne može trpjeti, a ta neizdrživa stvar je biti preopterećen i uz to zanemaren. Možeš, na primjer, preopteretiti ženu, to svi rade, ali ne možeš zanemariti ženu - izazivam te da pokušaš. Također, možeš zanemariti skitnice i Cigane i sve ostale koje je država odbacila toliko dugo dok ih ne preopterećuješ. Niti jedna zvijer u polju, ni konj, ni pas ne može dugo izdržati da se od njega traži da radi više nego što treba i istovremeno ga tretirati ispod njegove časti. Ista je stvar i s ulicama. Iscrpio si ovu ulicu do smrti, a ipak se nikada nisi sjetio njezinog postojanja. Kad bi imao zdravu demokraciju, čak i pogansku, oni bi ovjenčali ovu ulicu vijencima i dali joj ime božanstva. Tada bi ona tekla mirno, ali ovoj je ulici naposljetku bilo dosta tvojeg neumornog bezobrazluka i sada se propinje i podiže svoju glavu do raja. Zar nisi nikada sjedio na propetome konju?'

Gledao sam u dugačku sivu ulicu i na trenutak mi se učinila baš poput dugačkog sivog konjskog vrata uzdignutog do nebesa, ali odmah mi se vratio zdrav razum i rekoh 'Ali sve je ovo glupost. Ulice idu do mjesta do kojeg moraju ići. Ulica mora uvijek ići do svoga kraja.'

'Zašto tako misliš o ulici?' upitao me stojeći vrlo mirno.

'Zato što sam ju uvijek vidio da čini istu stvar' odgovorih mu u razumljivoj ljutnji. 'Dan za danom, godinu za godinom, uvijek je išla do stanice Oldgate; dan za...'

Tu sam zastao budući da je bijesno okrenuo glavu prema ulici u znak protesta.

'A ti?' zavapio je strašno. 'Što misliš da ulica misli o tebi? Misli li ulica da si ti živ? Jesi li ti živ? Dan za danom, godinu za godinom, išao si do stanice Oldgate...'

Od tada poštujem stvari koje se nazivaju neživima."

I klanjajući se blago posudi sa senfom, čovjek iz restorana se povuče.