subota, 3. studenoga 2012.

Nezamjenjivost roditeljskog autoriteta




Bio bi prevelik i nadobudan kompliment reći da svijet postaje u potpunosti djetinjast, jer je glavni razlog njegovog slaboumlja u nemogućnosti da cijeni inteligenciju djece. Na svakom kutu čujemo šaputanja i upozorenja koja bi se mudrim ljudima činila budalastima. Ovoga su mi Božića u prodavaonici igračaka rekli da se više ne proizvodi toliko lukova i strijela za dječake, jer ih se smatra opasnima. U nekim bi okolnostima bilo opasno imati malenu strijelu, ali uvijek je opasno imati malenog dječaka. Ali nijedno drugo društvo, koje za sebe tvrdi da ima zdrav razum, ne bi nikada sanjalo da se može zabraniti sve strijele, osim ako se ne zabrane svi dječaci. Čini se da moderni um nije sposoban razlikovati sredstvo i cilj, organ i bolest, uporabu i zlouporabu.


No dopustite da malenom studijom u ovom mračnom stanju stvari, promotrimo ovaj slučaj opasne igračke. Prva i najočitija istina je da je, od svih stvari koje dijete vidi i dodiruje, najopasnija igračka vezana uz najbezopasnije stvari. Gotovo da ne postoji nijedna naprava u domaćinstvu koja nije puno opasnija od malenog luka i strijele. Može se spaliti vatrom, može opeći u kadi, može si prerezati vrat nožem, može se opariti na kotliću, može se ugušiti s bilo čime dovoljno malenim, može slomiti vrat s bilo čega dovoljno visokog. Cijeli dan se kreće između te smrtonosne mašinerije, sposobne da ga ubije i osakati poput kotača najstrašnije tvornice. Igra se čitav dan u kući prepunoj torture poput španjolske inkvizicije. I dok tako pleše u smrtnoj sjeni, želi ga se sačuvati od svih opasnosti posjedovanja komada užeta, vezanog na savijenu granu ili šibu. Kada je još mali, dječaku treba dosta vremena da nauči kako držati luk. Kad ga nauči držati presretan je ako strijela poleti par metara poput pera ili jesenjeg lišća. Ali čak i ako postane vještiji (a da pri tome još uvijek voli strijele više od aviona) šteta koju bi mogao učiniti sa svojim malim strelicama bila bi stoti djelić štete koju uvijek može učiniti jednostavno uzimajući kamen iz vrta.

Vjerujem da ne sprječavate malenog dječaka da baca kamenje na način da mu ne dozvoljavate da ga ikada vidi. Ne činite to tako da zaključate svo kamenje u geološki muzej, dopuštajući prodaju ulaznica samo odraslima. Ne činite to tako da pokušate pokupiti sav šljunak s plaže, zbog straha da bi mogao početi vježbati bacanje kamenja bacajući ih u more. Ne pokušavate čak niti primijeniti socijalnu reformu zabrane izgradnje cesta od bilo čega osim asfalta ili naredbom da svi parkovi moraju biti izgrađeni na zemlji, a ne na šljunku. Zanemarujete sve te prekrasne prilike koje vam se otvaraju, zanemarujete sve te inspirirajuće vidike društvene znanosti i prosvjetiteljstva. Kada želite spriječiti dijete da baca kamenje koristite najzastarjelije, najsentimentalnije, čak i najpraznovjernije metode. Činite to pokušavajući zadržati razuman autoritet i utjecaj na dijete. Vjerujete u svoj osobni odnos s dječakom, a ne u svoj javni odnos s kamenjem, a ono što je istina za prirodni projektil jednako je istina, naravno, i za umjetni projektil. Posebno zato što je to puno neuspješniji i stoga neškodljiviji projektil. Čovjek bi uistinu mogao biti ubijen kamenjem s ceste, poput sv. Stjepana. Sumnjam da bi mogao biti ubijen, poput sv. Sebastijana, strijelama iz dućana s igračkama. Međutim, princip je isti. Ako možete naučiti dijete da ne baca kamenje, možete ga naučiti i kada smije ispuštati strijele. Ako ga ne možete naučiti ništa, uvijek će imati nešto za baciti.


Ako može biti naučen da ne udara svećenikov šešir teškim kremenom, možda će biti moguće odvratiti ga od probadanja tog pokrivala za glavu dječjom strijelom. Ako ga njegov odgoj odvraća od podizanja cigle na poštara, vjerojatno će ga također odvraćati od neprestanog ispuštanja "strijela smrti" na policajca. Ali primjedba da dijete ovisi o određenim napravama, označenim kao opasnim, u pogledu opasnosti usmjerenoj prema sebi i drugim ljudima, je toliko besmislena da je teško vidjeti kako ju ijedan ljudski um može zadržati čak i trenutak. Istina je da su razne vrste privremenih moda, službenih i teoretskih, slomile prirodni autoritet institucije obitelji, posebice onih siromašnih, a modernisti sada očajnički traže zamjenu za stvar koju su sami uništili. Za roditelje je normalna stvar spriječiti dječaka da učini nekakvu veću štetu svojim lukom i strijelom, a u vezi svega ostaloga prepustiti njemu da uživa u igri. Službenici ne mogu slijediti život svakog pojedinog dječaka, kao što mogu njihovi anđeli čuvari. Ne možete imenovati posebnog policajca za svakog dječaka da ga prati kada se penje po drveću ili pada u jezerca. Tako se moderni duh spustio na neopisivu mentalnu degradaciju pokušavanja zlouporabe stvari zabranom samih stvari, što bi bilo jednako zabrani jezeraca ili zabrani drveća. Možda će uskoro pokušati i s time.

Broj komentara: 16:

  1. Sjajan tekst, prikladan uz trendove o kojima možemo čitati.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Meni je uvijek zadivljujuće kako Chesterton iz jednog naoko potpuno nebitnog detalja, poput pada prodaje dječjeg luka i strijele, izvuče snažnu društvenu kritiku. Taj dar ukazivanja na bit problema u najsitnijim detaljima je nešto u čemu mu nema ravnog.

      U ovome se tekstu očitava Chestertonov stav o odgoju djece koji ističe i na mnogim drugim mjestima, a uklapa se i u njegov cjelokupan pogled na društvo i obitelj koja je za Chestertona središte prema kojoj treba prilagoditi cijelo društvo. Tužna degradacija majčinske uloge žene i stavljanja ideala buntovne radnice nešto je na što je Chesterton također upozoravao. Kasnije se ta nenadomjestiva roditeljska uloga pokušava "zakrpati" tako što će se se ukazivati na opasnost prodaje dječjeg luka i strijele, a to je na neki način samo metafora svega onoga čega smo i mi danas svjedoci u našem drušvu. Roditelja neće zamjeniti nikakvi plakati, tribine raznoranih "sociologa", poremećeni "zdravstveni odgoj" i isprazna naklapanja onih koji do djeteta ne drže previše. Roditelj može omogućiti da se dijete razvija u slobodi posvećujući mu cjelokupnu pažnju. "Državni odgoj", budući da sve mora stavljati u jedan kalup, može samo nametati zabrane.

      Za širi Chestertonov pogled na društvo kroz primu obitelji preporučam knjigu: What's wrong with the world?

      Izbriši
    2. Zanimljivo mi je da već Chesterton piše o tome, danas je taj trend sveobuhvatan; prije je jedan od najdražih poklona bio švicarski nožić, danas da ga pokloniš nekom klincu svi smatrali da si nepromišljen, ako ne i nešto gore. Da netko donese takav nožić u školu u nekim državama bi završio u zatvoru. Postoji trend feminizacije dječaka (i muškaraca općenito), svakakve gluposti; ukidanja "pobjednika" jer su svi pobjednici, ukidanje sportskih natjecanja, davanje lijekova nemirnim dječacima - možda je opravdano za neke, ali sigurno mnogima nije potrebno. Dovoljno je pogledati serije i način na koji se prikazuju odnosi unutar obitelji, posebno odnos djece i žene prema ocu/mužu.

      (Zanimljivo mu je i razmišljanje o tome kako se žena osobađa "ovisnosti" o mužu da bi postala ovisna o šefu. Ima nešto dublje u toj primjedbi jer feministkinje napadaju odnos muž-žena jer ne vide nikakvu vrijednost u tome, a hvale odnos žena-poslodavac koji se često svodi tek na nužnost i nikakav zajednički interes - osim ekonomski. Zapravo ne znam što je sve pisao o feminizmu, ali kao i za feminizaciju dječaka, zanimljivo je da je pisao o feminizmu.)

      Izbriši
    3. O feminizmu je pisao na jedan vrlo duhovit način ukazujući na paradoksalnost agresivnih feminsistkinja. Prafrazirajući jedan citat Chesterton je rekao da je jednom vidio stotinu feministkinja kako viču "Ne želimo da nam se diktira!", a kasnije su se zaposlile kao daktilografi. Rekao bih ga da ga je najviše smetala degradacija uloge majke. Na jednom mjestu je zapisao da mu nije jasno zašto bi veća čast za ženu bila učiti drugu djecu npr. Pitagorin poučak, nego svoju vlastitu učiti o cijelom svemiru. Općenito je feministkinju definirao kao ženu kojoj smeta sve ženstveno u ženi. Mislim da bi se teško mogla naći bolja definicija.

      Problem u pogledu primjera poklanjanja švicarskog nožića je zasigurno baš ovo što je Chesterton istaknuo. Ljudi danas više ne razlikuju uporabu od zlouporabe u mnogim pitanjima odgoja. Nemamo vremena, volje, želje baviti se razmišljanjem svrhe kako predmeta tako i ljudskog tijela i ostalih stvari vezanih uz odgoj.

      Izbriši
    4. Mogu ja objasnit zašto bi veća čast bila učiti drugu djecu Pitagorin poučak, nego vlastitu učiti o cijelom svemiru? E pa iz prostog razloga što se ovo prvo plaća, a ovo drugo ne. Posao domaćice je jako nezahvalan, to moja mama često kaže, a to isto čujem od puno žena sa strane. Nezahvalan zato što ima puno posla, a učinak se slabo vidi. Npr. za skuhat ručak treba sat ili dva, a pojede se u petnaest minuta i još iza njega ostane hrpa prljavog posuđa za prati. I često u takvim obiteljima muževi brzo dođu do zaključka za ženu 'ti ionako ništa ne radiš'. Evo jedan lijep primjer toga kojeg se sjećam ovako na prvu. Ova cura je i inače prilično odlučna i čvrsta, pa je lijepo reagirala i dotjerala u red svog muža po tom pitanju. Recimo da nisu ni sve žene takve da to znaju, a ni svi muževi... khm... poučljivi. U takvoj situaciji žena domaćica koja je financijski ovisna o nerazumnom mužu nema druge nego da trpi svakakva ponižavanja, kao što su to trpjele brojne žene kroz povijest. Muškarci nisu cvijeće iz pitara, živimo u palom svijetu kako to kršćani vole kazati, i zato mislim da su prilično promašena iščuđavanja raznoraznih mudrijaša 'pa zašto bi žene htjele raditi, a ne sjedit doma i odgajati djecu'.

      Izbriši
    5. Slažem se s vama da muškarci nisu cvijeće, slažem se i s mišljenjem da muškarci snose svoju odgovornost za bunt žena. Nisam čuo jednom da se žene promatra kao komad mesa. Često se čuje obrana od strane nekih muškaraca u duhu Adamovog odgovora "ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.", ali mislim da to nipošto nije pravi put za rješenje problema. Muškarac koji ne poštuje dostojanstvo žene razara i nju i sebe i uvjeren sam da za kvalitetno rješenje problema treba krenuti od sebe

      Ipak, ne smatram da se problem odnosa muškarac-žena, koji je temelj za kvalitetno društvo jer je temelj obitelji, rješava odnosom poslodavac-žena. Sumnjam da je ženin položaj popravljen tim odnosom poslodavac-žena. Poslodavci su često mnogo okrutniji od muževa. Nerijetko uvjetuju radno mjesto pitanjem o „planovima o rađanju djece“ što je gruba povreda dostojanstva. Sumnjam da ga previše zanimaju njeni osobni problemi i da je poslodavac prikladno rame za plakanje. Prema nekom iskustvu vjerujem da će muž u većini slučajeva poslušat ženu, hoće li poslodavac?

      Bio sam u mnogo javnih ustanova škola, bolnica i sl. i nisam vidio nijednog muškog čistača. Žena u radnom svijetu i dalje obavlja poslove koje obavljala u svome domu i zbog kojih je iz njega otišla. U vrtićima rade preko 90% žena, baš kao i u osnovnim školama kao učiteljice. Sve ove poslove je žena obavljala i u svome domu. Žena ima urođen poziv za brigu o djeci i urednom i sretnom domu, ako ne svom vlastitom onda nečjem drugom.

      Chesterton piše o muškarcu i ženi kao osobama koje su upućeni jedno na drugo i u braku ovisni jedno o drugom. Oni su suradnici. Muž je osoba koju žena sama sebi bira da provede čitav život s njime. To je osoba s kojom je ona odlučila dijeliti i dobro i zlo. Poslodavca se ne bira nego ga nameće radno mjesto. Ne bi li dakle trebalo biti puno lakše „izaći na kraj“ s onom osobom koju u potpunoj slobodi žena sama sebi bira. Mislim da nije rješenje za sretnu obitelj nagomilavanje nekog hladnoratovskog „financijskog naoružanja“ u slučaju da dođe do sukoba, odnosno prekida. Iscijeliti odnos muža i žene na obostranu radost mogu samo njih dvoje približavanjem jedan drugome, a ne stvaranjem dvaju financijski neovisnih tabora. Žena nije sretna ako je financijski neovisna o mužu, nego ako ima muža koji ju cijeni i poštuje (isto naravno vrijedi i obratno). Ja sam dakle za koncentraciju svih naših snaga za obnovu ovog drugog. To naravno ne znači da žena ne treba, ako to želi, financijski privređivati za obitelj, nego da to privređivanje treba biti na izgradnju obitelji, a ne stvaranje financijske neovisnosti.


      Izbriši
    6. Za kvalitetno rješenje problema treba krenuti od sebe? Čula sam svojevremeno priču o liku nasilniku za kojeg su se redom udale dvije žene. Patrijarhalna sredina, dakle žena je financijski ovisna o mužu. Prva je, kad je vidjela kako stvari stoje, digla sidro i otišla sama u najbliži veći grad, što je bilo nečuveno i velika sramota i povreda tog načina života. No ona se tamo zaposlila, preudala i živjela ko gospođa do kraja života. Druga je pak bila plaha i nije imala tu petlju. Ta se vraćala svojima u par navrata, koji su joj svaki put savjetovali valjda da 'krene od sebe' i da pretrpi. Ta se ubila. Tako da i ja mislim da treba krenuti od sebe, ta i ne možeš od drugih, ali na način s kojim se ti vjerojatno ne bi složio.

      Nadalje, to o vrsti poslova koje žene rade i u poduzeću je posve promašeno, jer moja poanta je bila na plaćanju posla, a ne na vrsti posla. ;) Također, to o biranju muža je opet posve promašeno. Naime, čak i da čovjek ima priliku odabrati baš ono što hoće (što često nema, jer često se dogodi da taj netko neće tebe), muževi se s vremenom mijenjaju. A muža je puno teže promijeniti nego poslodavca, pogotovo u sistemu u kojem je žena financijski ovisna o mužu. O tome koliko je odnos žena-poslodavac popravio položaj žene puno mjerodavnijim smatram mišljenje moje mame i tete koje su odrasle u patrijarhalnom svjetu ženske ovisnosti o muškarcu, a udale se i živjele u svijetu ženskih zaposlenja. One se ne slažu s tobom.

      Te priče o idealnom i sretnom domu možeš objesiti mačku o rep. Naravno da bi svaka žena potpisala nešto tako - dobar muž koji je poštuje, dobra dječica, kućica u cvijeću, sređene financije, a još ne mora ni radit. To su bajke. A ovo je pali svijet. Trebaju nam rješenja za pali svijet, ne za onaj idealni. "Financijsko naoružanje" je potrebno ne za slučaj prekida, nego za život u braku. Kolika tolika financijska neovisnost osigurava da će te prosječan muž poštivati u braku, jer zna da možeš otići ako te počne maltretirat, a ne da se možeš snaći u slučaju prekida. Spominješ 'obnovu' tog uređenja u kojem su obitelji takve da muž ženu poštuje i cijeni, a ona sjedi doma i financijski je ovisna o njemu. To ne bi bila 'obnova', to bi bilo 'stvaranje'. Jer naivna je iluzija iz činjenice da prije nije bilo razvoda izvlačiti zaključak da su prije obitelji bile takve. Ne, obitelji nisu bile takve, nego su žene to morale trpjeti jer nisu imale kud. Pa su mnoge završile u grobu prije vremena zbog batinama odbijenih bubrega ili čavla zabodenog ispod kose u glavu gdje se ne vidi (priče iz stvarnog života).

      Izbriši
    7. Ako je "financijsko naoružanje" potrebno za život u braku onda to nije brak, nego prije neka simbioza. "Želim imat nekoga čisto da mi ne bude dosadno kad dođem doma." ili "Želim ostaviti svoj DNA na ovome svijetu, pa zato idem u brak." to nisu argumenti za brak. Argument za brak je "Želim dati svoj život za ovu osobu i želim da ta ljubav ne ostane samo na nas dvoje, nego da se prenese na naše potomstvo." Kada ja govorim o braku mislim na ovu rečenicu. Vi čini mi se mislite više na neki „tolerantni suživot“. Dakle nesporazum je rekao bih prije svega u definiciji braka.

      Ako trebaš nekoga čisto zato da ti ne bude dosadno onda možeš nabaviti i psa. Štoviše, mnogi su otkrili sve blagodati te opcije u odnosu na ženidbu/udaju ili rađanje djece. Dakle, ako ulaziš u brak s namjerom da se daješ za tu osobu, ne znam kako možeš biti ispunjen i sretan, kako se možeš predati, ako neprestano stojiš jednom nogom na svojoj „financijskoj neovisnosti“. Ljudi su upućeni jedni na druge i te se upućenosti ne može riješiti financijskom neovisnošću jer ti ona neće dati sve što ti daje jedna zastarjela, konzervativna riječ „predanje“. Čovjek ima potrebu za predanjem Bogu, drugoj osobi, djeci, i onaj tko ga želi toga lišti lišava ga čovječnosti. Ti smatraš da žena i muž ne trebaju biti toliko predani nego da radije imaju i neke druge opcije otvorene. Ja smatram da takav stav ne može donijeti sretan život niti u braku niti izvan njega. Muž koji te neće voljeti i poštovati kao kućanicu neće te voljeti i poštovati niti kao radnicu. Ništa ne može biti jasnije od toga. Onaj koji ne poštuje majku svoje djece, neće sigurno poštovati ni financijerku.

      To što ima brakova u kojima se događaju loše stvari ne znači da je brak sam po sebi loš, to Vam je siguran sam jasno. U protivnom bi i glazba bila loša stvar samo zato jer je Lady Gaga na vrhovima top ljestvica. Kako drukčije da se neka stvar obnovi osim ako se ne usmjeravamo prema idealu? Kako drukčije popraviti ljude osim ako ih ne uputimo na ideal predanja? Ako je pak ideal predanja nedostižan, onda je nedostižan i sretan život na ovom svijetu. Odbijam u to vjerovati.

      Izbriši
    8. Da, izgleda da se nismo razumjeli, jer taj "brak" o kojem ti pričaš je pojava koja je u ljudskom društvu prisutna u tragovima. Ono što jest uvelike prisutno u ljudskom društvu je ono što ti nazivaš "tolerantni suživot". I ako ćemo pričati o stvarima relevantnim za ovaj i ovakav svijet, onda treba pričati o tom "tolerantnom suživotu". A priče o "braku" se svode na bajke.

      Ono što je problem od samog početka je da ima dosta brakova u kojima se događaju loše stvari, jer živimo u takvom svijetu, i da se tim i takvim brakovima treba baviti, i za njih pronalaziti rješenja, a ne zamišljati nekakve idealne situacije. I činjenica jest da je financijska neovisnost žena omogućila ženama da manje moraju trpjeti nasilje u braku. A predanje o kakvom ti pričaš bi se u dosta situacija u praksi svodilo na "od milog muža mile i batine" što je politika koju ja nikad neću podržavati, i protiv koje ću uvijek upozoravati. No, naravno, kad bi se neka žena povela za tvojim i chestertonovim pričicama o vječnoj ljubavi, predanju i kućicama u cvijeću koje čekaju žene koje ne rade i financijski su ovisne o mužu, pa kad bi ispalo da stvarnost zapravo i nije baš tako ružičasta, nego dapače da zna imati sivih do crnih tonova, onda bi ti valjda slegnuo ramenima uz komentar 'pa da, u praksi se u brakovima znaju događati loše stvari, ali bitno da je nama ideal dobar'.

      Izbriši
    9. Mislim da smo prilično brzo uočili razliku u onome što podrazumjevamo pod pojmom braka jer, prema nekom skromnom iskustvu, znam da neki znaju u nedogled raspravljati bez da bilo koja od osoba u raspravi ima ideju o definicijama drugih sugovornika.

      Možda je moja priča o odnosu muža i žene bajka, ali Vaša je noćna mora. Ne mislim da je svaki brak ružičast, niti je to Chesterton mislio, niti itko s bilo kakvim iskustvom u ljudskim odnosima. Ako si predan onda si i ranjiv, ali ako nisi predan onda si proklet. Opet kažem, čovjek je biće nužno usmjereno prema drugoj osobi. Ne na način da mu treba druga osoba koja će mu zaliti cvijeće kad njega ili nje nema doma, nego na način da treba osobu za koju će živjeti. Smatram da je to u čovjekovoj naravi i da bez toga život postaje noćna mora. Sjećam se priče jednog svećenika o djedu koji je umirao u bolnici, doktori mu nisu mogli pomoći, a ni on sam nije imao pretjeranog duha. Jednog dana se na iznenađenje doktora djed ustao na noge i tražio da što prije izađe iz bonice. Svi su bili šokirani i nisu znali što se čovjeku tako iznenadno dogodilo da je dobio natrag životnu snagu. Djed im je rekao: „Sinoć mi je u posjeti bio moj mali unučić i rekao: 'Djede moraš brzo doći, pokvarilo mi se biciklo'“ Dakle, bez toga motiva „živjeti za nekoga“ život postaje nepodnošljiva mora. „Tolerantni suživot“ sa unukom ne bi sigurno djedu dao snage da ustane iz kreveta, niti bi mogao dati snage supružnicima u teškim trenucima. Možda se neki brak može pretvoriti u noćnu moru koju treba radi ljubavi izdržati, ali „tolerantni suživot“ je noćna mora od samoga početka, besmislen život.

      Izbriši
    10. Noćna mora? A izgleda da ljude različite stvari straše... Meni bi recimo noćna mora bila biti privezan uz čovjeka koji me maltretira i ponižava, a ne imati izlaz.

      To da smo se složili oko definicija, to možda i stoji, ali uz jedan sitan ali bitan nadodatak. Riječ "brak" bi trebala pripasti meni, a ti bi za svoj pojam trebao tražiti novu riječ. Jer riječ "brak" se uvriježila za zajednice muškarca i žene na ovom svijetu, a te puno više udovoljavaju mom opisu, nego tvom.

      Nadalje, što se te priče o unučiću tiče, ti uporno suprotstavljaš nešto što nije nužno suprotstavljeno. Biti financijski neovisan ne implicira nužno ne brinuti se ni o kome ili ni o čemu. Taj djed iz tvoje pričice je vjerojatno uplaćivao u mirovinski fond, dakle nije se oslanjao da će ga taj unuk dohraniti pod stare dane, pa mu to nije priječilo da voli unuka. Stara je narodna - daj nekome vlast u ruke, pa ćeš znati kakav je. Ne vidim zašto bi znakom predanja bilo dovođenje nekog u napast davanjem mu apsolutne vlasti nad sobom? Prepustiti nekoga njegovim slabostima? Ja ne vidim da je to neka velika ljubav.

      Uglavnom, ja sam odrasla u okruženju u kojem je još uvijek bilo vrlo živo sjećanje na život u svijetu ženske ovisnosti u muškarcu. Ljudi koji se tog vremena sjećaju uglavnom kažu 'ne ponovilo se'. Praksa je nešto drugo od vaših teorija koje su zapravo filozofiranja dokonih filozofa koji bi, što narod kaže, tuđim kurcem koprive mlatili.

      Izbriši
    11. Brak kakav poznaje zapadnoeropska kultura ima svoje temelje u kršćanstvu. To nitko ne može zanijekati. Temeljno obilježje kršćanskog braka je „u dobru i zlu dok nas smrt ne rastavi“. To nije neka periferna karakteristika koja se može mijenjati ili izostaviti nego temeljno obilježje. To je kao da se uvede pravilo da se nogomet od sada igra rukama, a ne nogama, i zatraži zadržavanje naziva nogomet. Temelj nogometne igre je da se igra nogama, baš kao što je temelj braka „u dobru i zlu dok nas smrt ne rastavi“. Usput rečeno, ovo obilježje braka, koje mu je Isus Krist vratio, bilo je na korist žene protiv samovolje muškarca. Od tog se trenutka zna što znači brak. Neću sada tvrditi da nijedan brak koji nije sklopljen u crkvi nije brak, ali reći ću da brak koji nije sklopljen s nakanom „u dobru i zlu dok nas smrt ne rastavi“ jednostavno nije brak. To nije čak niti pošteni ugovor, ako se sklapa s namjerom da će jednog dana biti poništen. Bez ove temeljne dimenzije ne znam zašto bi se uopće itko mučio nešto sklapati. To naravno danas mnogi primjećuju pa žive nevjenčani, što i nije čudno. Ljudi si jednostavno postave pitanje: čemu to besmisleno potpisivanje papira ako brak nema te više dimenzije. Naravno da ako muškarac zlostavlja ženu po svim ljudskim i Božjim zakonima žena može otići od njega i prijaviti ga policiji. Tada je to i za njegovo dobro.

      Što se tiče financijske neovisnosti ono što ja govorim nije da mi smeta nešto financijsko nego mi smeta riječ „neovisnost“. Žena, naravno, može privrjeđivati za obitelj, nažalost po djecu danas često nema niti izbora. Ono što je bitno da to privrjeđivanje bude u duhu predanja za obitelj, a ne izgrađivanje neke neovisnosti. Neminovno je da će u životu obitelji te dvije stvari doći u sukob. Onaj uvjet koji je nužan za pravi brak je da žena i muškarac imaju na prvome mjestu obitelj, pa i kada na oltar obitelji treba predati možda bolji vlastiti položaj u stvaranju „financijske neovisnosti“. Dakle neka bude i izgradnje karijere i boljih financijskih položaja, sve dok je to u službi obitelji, a ne neovisnosti.

      Preko priče o unuku i djedu sam htio na glasiti da „tolerantni suživot“ nikome ne daje istinski sretan život nego neku vrstu vegetacije, iz koje ne možeš crpsti snagu da ustaneš iz bolesničke postelje. Ono što ti može dati snagu jest da staviš nekog drugog iznad svoje vlastite situacije, kao što to čini majka za dijete kad se zbog njega, ako je potrebno, odriče karijere. Da, u braku i obitelji daješ nekome vlast nad sobom (iako apsolutna pripada samo Bogu). To je istina, i to je ono što dvije zaljubljene duše i žele. Lijep primjer toga je da u nekim gradovima zaljubljeni parovi stavljaju lokote sa svojim inicijalima i zakvačuju ih na ograde mostova. Zašto žele simbolizirati svoju ljubav lokotom? Lokot je neki simbol ropstva, a ipak to oni sami od sebe čine. Što ćeš takva je ljubav, koja jedina može čovjeka učiniti uistinu sretnim! Kao što je i Chesterton rekao u jednom od svojih eseja. „Moderni mudraci nude ljubavniku, s bolesnim cerekanjem, najveće slobode i najpotunije neodgovornosti, ali ga ne poštuju kao što ga stara Crkva poštuje. Ne pišu njegovu prisegu na nebesa, kao svjedočanstvo njegovog najuzvišenijeg trenutka. Daju mu svaku slobodu osim slobode da proda svoju slobodu, a to je jedina sloboda koju on želi.“

      Izbriši
  2. Chesterton je rekao da je jednom vidio stotinu feministkinja kako viču "Ne želimo da nam se diktira!", a kasnije su se zaposlile kao daktilografi.

    Hahaha! Genijalna primjedba, i tako puno toga u sebi sadržava.

    OdgovoriIzbriši
  3. Lijep pozdrav svima. Prvo, pohvaljujem blog, ideju snivanja društva G.K. Chestertona i dijelove iz njegovih djela koje objavljujete ovdje. Odnedavno su mi Chestertonova djela pravo otkriće. Genijalan mislioc koji bi trebao biti uvršten među filozofe današnjice. Uostalom i sam Žižek ga često spominje i navodi.
    Odlična stvar kod njega mi je što iz sasvim uobičajenih situacija , pa i iz neuobičajenih i onih naizgled banalnih, zna čitati zmeđu redaka ono što i nije rečeno ali je prisutno. Zna gledati u bit, ovdje, recimo, ljudske gluposti, razotkriti ju i izložiti je,na duhovit način, u njezinom besmislu i paradoksalnosti.
    Npr., kad kaže: Ne možete imenovati posebnog policajca za svakog dječaka da ga prati kada se penje po drveću ili pada u jezerca. Tako se moderni duh spustio na neopisivu mentalnu degradaciju pokušavanja zlouporabe stvari zabranom samih stvari, što bi bilo jednako zabrani jezeraca ili zabrani drveća. Možda će uskoro pokušati i s time. Da, to što se u duhu tog vremena kuhalo već tada imamo danas kao vlo jasno i očito. Samo, ne tiče se to samo odnosa roditelj- dijete, već i odnosa na svim dugim razinama. Tako učitelji pred svojim učenicima imaju manja prava nego pije, uhićeni kriminalac kao da je zaštićeniji od policajca koji ga uhićuje negoli prije...
    Ako možete naučiti dijete da ne baca kamenje, možete ga naučiti i kada smije ispuštati strijele... Da, ali imam dojam da živimo u vremenu gdje se pravo čovjeka da slobodno baci kamen gdje god hoće nameće kao važnije od onoga razloga koji mu to ne dopušta ili barem ne uči. Svakoj promjeni odnosa, duštvenih, interpersonalnih itd. prethodi ideja. A filozofija se bazira na idejama. Chesterton je bio bio genijalac u prepoznavanju ideja.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala lijepo na pohvali za blog. Istina Chesterton je bio genijalac u prepoznavanju ideja, a mislim da je jedan dobar razlog u tome što je on sam imao ideju, u svijetlu koje je mogao promatrati sve ostale. Imao je jednu čvrstu točku iz koje je mogao promatrati i kritizirati druge ideje, a to mnogima fali. Nije se povodio za pomodarskim razmišljanjima. Čvrsta točka na kojoj je on temeljio svoju filozofiju promatranja pojava u svijetu uvijek je bila obrana čovjeke naravi, odnosno dostojansva.

      Dobro ste primjetili da Chesterton iz banalnih i naoko nebitnih stvari uočava čitavu filozofiju. Slikovito govoreći znao je da je ispod vrha sante leda puno veća masa koja se ne vidi golim okom osim ako ne zavirimo ispod površine vode, odnosno filozofije. Uistinu je bio genijalac po pitanju prepoznavanja što stoji iza određenih društvenih pojava. Manipulacije masmedija njega nikada nisu uspjele zavarati kao što to danas mnogima čine.

      Izbriši