subota, 17. studenoga 2012.

Djecokradice



Chestertonov članak o ukidanju roditeljske skrbi siromašnih roditelja nad svojom djecom podsjetio me na tužne zakonske odredbe prema kojima država i kod nas, iako ne izravnim otimanjem, pokušava preodgajati djecu pod pretpostavkom da jedino određeni „prosvijetljeni“ znaju kako pravilno usmjeriti tuđu djecu pokušavajući preinačiti odgoj koji djeca dobivaju od svojih „neprosvjetljenih“ roditelja čija se prava na odgoj danas pokušavaju znatno suziti.

Nedavno je u novinama objavljena vijest o skupu određenih uglednih dama, političke i filantropske vrste, koje su diskutirale veliki suvremeni problem: „Što treba učiniti s Djetetom?“. Ne moram isticati da se o Djetetu uvijek raspravlja kao da je čudovište, ogromne veličine, velike složenosti i čudne i zapanjujuće novine. Također, ne treba podsjećati čitatelja da Dijete nije dijete, nije nijedno dijete koje smo mi obični ljudi ikada vidjeli. Dijete nije Jack, ili Joan, ili Peter, nije dijete tetke Ethel ili dijete strica Williama. Ono je stvorenje u potpunosti osamljeno i živi u sirotinjskoj četvrti.


Mnogo primjedbi je dano, većinom iskrenih, ponešto razumnih, a nekoliko vrlo smiješnih. Mislim da je odlomak koji se meni najviše sviđa onaj u kojem određena filantropkinja kaže da bi siromašno dijete bilo sretno kada bi vidjelo policajca, sve dok je odjeven poput policajca, ali da bi se dijete moglo ispuniti manijakalnim strahom ako je odjeven poput običnog čovjeka. Čini se, dakle, da ne samo da su policajci uvijek ljubazni prema siromašnima, nego da su oni jedini koji su uopće ljubazni prema njima. Ja nisam Dijete, i prema tome nisam odgojen u sirotinjskoj četvrti, ali znam malo više o sirotinjskim četvrtima od toga. Sve ove druge primjedbe, međutim, po mom mišljenju padaju u drugi plan u usporedbi s jednom jednostavnom primjedbom koja će se većini činiti jednako nevinom koliko je i jednostavna. Ipak, u toj jednoj bezazlenoj primjedbi - gotovo bih mogao reći u toj nesvjesnoj ispovijedi - sadržana je sva kompleksnost kontradikcija i obmana koje su u naše vrijeme upropastile odnose između društvenih klasa i uništile opći moral društva. Vrlo poznata političarka, koja zasigurno vjeruje da ono što govori predstavlja najuzvišeniji svijetli idealizam,  izgovorila je ovom prilikom sljedeće riječi: "Moramo brinuti za tuđu djecu kao da su naša vlastita." Kada sam pročitao te riječi udario sam rukom po stolu, kao čovjek koji iznenada zamijetio osu i zgnječio ju rukom. Rekoh sebi "To je to! Pogodila je! Izgovorila je pravu formulu najgorih i najotrovnijih od svih političkih pogrešaka koje su pokvarile utrobu svijeta. To je ono što je uništilo demokraciju, uništilo obiteljski život, uništilo dostojanstvo kao jedini oslonac i stup obiteljskog života i demokracije. To je ono što je odnijelo ponos siromašnih i čast oca kao glave obitelji, tako da više ne može osjećati ponos osjećaja da je građanin, proglašavajući ga pukim glasačem. Englezov dom nije više njegov dvorac, niti je on kralj u tome dvorcu. Njegova koliba više nije njegova koliba, njegova djeca više nisu njegova djeca, a demokracija je mrtva. Ona ne misli nikakvo zlo. Ona uopće ne zna što govori. Ona ne razumije niti riječ užasne rečenice koju je izgovorila. Ali rečenica je uistinu izgovorena." A rečenica koju je izgovorila je ovo: "Mi, bogataši, možemo brinuti o djeci siromaha kao da su naša vlastita. Budući da smo ukinuli sve njihove roditelje, oni su svi siročad."

Ideal nam je svima dovoljno poznat, naravno i nemamo ništa puno za reći protiv njega osim da je krajnje nemoralan. Čovjek koji kaže da će tretirati tuđu djecu kao svoju vlastitu je jednak čovjeku koji kaže da će tretirati tuđe žene kao svoju vlastitu. Može izvući određenu količinu pjesničkog ili sentimentalnog užitka iz djece, ali jednako može i iz žena. Pitanje je da li ikakva ljudska prava ostaju drugom čovjeku koji bi trebao biti odgovoran za svoju ženu i djecu. Ako loše postupa prema njima, savršeno je pravedno uspostaviti legalnu mašineriju koja će se baviti tim iznimkama, koje i postoje kako bi se tretirala ta zla, u postupku protiv njega. Ali nije pravedno, po bilo kojem moralnom kodeksu prepoznatom od strane ljudi, od samoga početka započeti s pretpostavkom da njegova djeca pripadaju vama u istoj mjeri u kojoj pripadaju njemu. Ako postoji adekvatan slučaj protiv njega mora mu se dokazati, ali ovdje se ne bavimo takvim slučajem. Bavimo se temeljnom plutokratskom pretpostavkom, slučajno otkrivenom uobičajenom frazom.  ...  Primijetite da dama ne kaže - iako bi bez sumnje rekla - "Kada čujem da je neko dijete izmlaćeno užarenim žaračem, moja me ljudskost čini da se osjećam ljutitom kao da je to moje vlastito dijete." Ona se ne bavi teškim slučajevima, ili pojedinačnim slučajevima, nego od samog početka generalizira. Ona pretpostavlja da će upravljati, pretpostavlja da će joj biti dozvoljeno upravljati, tuđom djecom kao da su njena vlastita. U praksi je vjerojatno u pravu, a to je najbolji i konačni dokaz da je u teoriji u potpunosti u krivu. Naše društvo je nesvjesno i bez otpora prihvatilo ovu veliku herezu protiv čovječanstva. Pojam doživljavanja glave skromne obitelji kao uistinu neovisnog i odgovornog građanina je zaista nestao iz umova većine realista našega svijeta. Još manje se treba čuditi tome da uopće nikada nije niti ušao u glavu "idealista".

Stari torijevci su inzistirali u poučavanju siromašnih o principima poštivanja privatnog vlasništva kako se ne bi pobunili i oplijenili bogate. Zapravo, upravo su bogati ti koje bi se trebalo poučavati o postojanju privatnog vlasništva, a posebno o postojanju privatnog života. Nijedna dronjava rulja neće upasti u odgajalište u Mayfairu, ili ukrasti dječja kolica francuskim medicinskim sestrama, ili učenike njemačkih guvernatora. Ali filantropi, pod raznoraznim izlikama, uistinu pljačkaju igrališta siromašnih. Takvu pljačku nazivaju reformom, a zapravo je ono što čine revolucija. Suvremeni pisci spremni su prekriti velike povijesne događaje velom zločina, govore da je Veliki rat bio ubojstvo na velikoj skali ili da je ruska revolucija bila krađa na velikoj skali. Ipak, oni ne mogu shvatiti koliko je obrazovna i filantropska reforma otmica djece na velikoj skali. To jest, pokazala je povećanje nepoštivanja privatnosti privatnog građana koji se smatra roditeljem. Ja sam to nazvao revolucijom, i zapravo je to uistinu boljševistička revolucija. Jer što može biti više i savršenije komunističko nego reći da držite tuđu djecu kao da su vaša vlastita?

Čovjeka koji tretira tuđe pse kao da su njegovi vlastiti zovemo kradljivcem pasa. Čovjeka kojeg uhvatimo kako se brine za tuđe konje kao da su njegovi vlastiti zovemo konjokradicom. Ali čak je i ovo istina samo ako su lopovi siromašni i ignorantni da bi se pozvali na izliku humanitarizma. Bogatog komunistu koji tretira tuđu djecu kao da su njegova ne zovemo otmičarom, što samo pokazuje kako komunizam neće biti vladavina siromašnih, niti bezvlašće siromašnih, nego samo proširenje već postojećeg bezvlašća bogatih.

Nema komentara:

Objavi komentar