U naglavačke okrenutoj zemlji (o braku i karijeri)

Prošlog sam tjedna, u uzaludnoj metafori, prikazao prevrtanje stabala i tajnu energiju vjetra kao svojstvo modernog svijeta da se pokreće pod utjecajem nevidljivoga (Vjetar i Drveće). Uzeo sam tu metaforu samo zato što sam igrom slučaja članak pisao u šumi. Ipak, sad kad sam se vratio u Fleet Street (koji mi se priznajem čini mnogo poetičnijim nego sve divlje šume svijeta), na čudan sam način progonjen ovom slučajnom usporedbom. Ljudski oblici mi se čine poput šume, a njihove duše poput vjetra. Sve te osobe koje sa mnom razgovaraju ili me pozdravljaju kao da imaju ovaj fantastični karakter rubova šume nasuprot neba. Čovjek koji sa mnom razgovara, što je on drugo nego stablo sposobno da govori? Onaj vozač kombija koji divljački maše kako bi mi rekao da se sklonim s puta, što je on nego hrpa grana miješanih i njihanih duhovnim vjetrom, šumski objekt kojeg mogu nastaviti kontemplirati u miru? Taj policajac koji podiže ruku kako bi upozorio tri autobusa da su u opasnosti zabijanja u mene, što je on nego grm potresen na trenutak tim naletom ljudskog prava koje je jače od anarhije? Postupno taj dojam šume nestaje, ali taj crno-bijeli kontrast između vidljivog i nevidljivog, taj duboki osjećaj da je osnovno uvjerenje u nevidljivo nasuprot vidljivome, je najednom naglo vraćeno nazad u moj um. Upravu u trenutku kad je Fleet Street postao najfamilijarniji (to jest, najdivljiji i najsvjetliji) u oko mi je zapeo živopisan ljubičasti poster na kojemu sam vidio velikim slovima napisane ove upečatljive riječi: "Bi li se radnici u dućanima trebali ženiti"

. . . . .

Kada sam vidio te riječi najedanput se i sve drugo moglo okrenuti naglavačke. Ljudi u Fleet Streetu su mogli početi hodati na rukama. Križ na katedrali Svetoga Pavla je mogao visjeti u zraku okrenut naopako jer shvatio sam da sam došao u zemlju koja je okrenuta naglavačke. Došao sam u zemlju gdje ljudi definitivno vjeruju da njihanje drveća stvara vjetar. To jest, oni vjeruju da su materijalne okolnosti, koliko god crne i naopake, važnije od duhovnih stvarnosti ma koliko one bile snažne i čiste. "Bi li se radnici u trgovinama trebali ženiti?". U nedoumici sam dok razmišljam što bi neka razdoblja i škole ljudske povijesti učinili s takvim pitanjem. Asketi s istoka ili iz nekog perioda rane Crkve pomislili bi da pitanje zapravo znači: "Nisu li radnici u trgovinama previše sveti, previše vezani uz drugi svijet, da bi uopće osjetili emocije među spolovima?", ali pretpostavljam da to nije ono što je ljubičasti poster označavao. U nekim poganskim gradovima mogao je značiti: "Bi li robovima, koji su toliko zli poput radnika u dućanu, trebalo uopće biti dopušteno razmnožavati svoju bijednu rasu?“, ali pretpostavljam da to nije ono što je ljubičasti poster označavao.

Bojim se da se moramo suočiti s punom ludošću onoga što taj poster znači. On zapravo znači da dio ljudske vrste postavlja pitanje jesu li osnovni odnosi dvaju ljudskih spolova posebno dobri za moderne dućane. Ljudska vrsta pita jesu li Adam i Eva u potpunosti prikladni za Marshalla i Snelgrova. Ako ovo nije naopako ne mogu niti zamisliti što bi bilo naopako. Mi pitamo hoće li univerzalna institucija poboljšati našu (daj Bože) privremenu instituciju. Ipak, dosad sam čuo mnogo takvih pitanja. Na primjer, upoznao sam čovjeka koji je ozbiljno zapitao: "Pomaže li demokracija Kraljevini?", što je jednako kao da kažete "Pogoduje li umjetnost freskama?"

Kažem da se mnoga takva pitanja postavljaju, ali ako ih svijetu ipak ponestane mogao bih predložiti veliki broj pitanja u potpunosti iste vrste, baziranih na u potpunosti istome principu.

"Poboljšavaju li stopala čizme?" "Je li kruh bolji kad ga se jede?"  "Bi li šeširi trebali imati glave u sebi?" "Kvare li ljudi grad?" "Narušavaju li zidovi postere?" "Bi li kravate trebale obavijati vratove?" "Ozljeđuju li ruke štapove za hodanje?" "Uništava li gorenje drva za ogrjev?" "Je li čistoća dobra za sapun?" "Može li kriket poboljšati palice za kriket?" "Bi li trebali uzeti mladenke skupa s vjenčanim prstenjem?" i stotine drugih.

Niti jedno od ovih pitanja nimalo se ne razlikuje u intelektualnom smislu ili intelektualnoj vrijednosti od pitanja koje sam citirao s ljubičastog postera ili od bilo kojeg tipičnog pitanja postavljenog od strane polovice ozbiljnih ekonomista našega vremena. Sva pitanja koja oni postavljaju ovog su karaktera, sva zvone istom početnom apsurdnošću. Ne pitaju pristaje li sredstvo svrsi, svi oni pitaju (s dubokim i prodornim skepticizmom) pristaje li svrha sredstvu. Oni ne pitaju pristaje li rep psu, nego svi pitaju je li pas (prema visokim umjetničkim kanonima) najdekorativniji privjesak koji se može staviti na kraj repa. Ukratko, umjesto preispitivanja da li naše suvremeno uređenje, naše ulice, trgovine, cijene, zakoni i konkretne institucije pristaju osnovnoj i trajnoj ideji zdravog ljudskog života, oni uopće nikada ne uzimaju u obzir zdrav ljudski život, osim iznenadno i slučajno u čudnim trenucima i tada samo pitaju je li zdrav ljudski život prikladan našim ulicama i trgovinama. Savršenstvo može biti ostvarivo ili neostvarivo na kraju. Može ili ne može biti moguće govoriti o nesavršenostima kao sredstvima na putu do savršenstva, ali zasigurno prelazi svaki prag tolerancije razgovarati o savršenstvu kao sredstvu do nesavršenstva. Novi Jeruzalem može biti stvarnost. Može biti san. Ali zasigurno je nečuveno govoriti da je Novi Jeruzalem stvarnost na putu do Birminghama.

Ovo je najveća i istodobno najtajnija od svih suvremenih tiranija materijalizma. U teoriji se stvar čini dovoljno jednostavna. Istinski čovječno ljudsko biće uvijek stvara duhovne stvari na prvo mjesto. Hodajuća i govoreća skulptura božanstva se nalazi u određenom trenutku zaposlena kao radnik u trgovini. U sebi ima snagu strašne ljubavi, obećanje očinstva, žeđ za odanošću koja će ujediniti život i na običan način se pita "Koliko se postojeći uvjeti mog rada u trgovini uklapaju u moju očitu i epsku sudbinu po pitanju ljubavi i braka?". Ali ovdje, kao što sam naglasio, dolazi tiha i razarajuća snaga modernoga materijalizma. Sprječava ga da se ustane na pobunu kao što bi inače učinio. Neprestanim govorom o okolini i vidljivim stvarima, neprestanim govorom o ekonomskim i fizičkim potrebama, slikajući i održavajući naslikanom trajnu sliku čelične mašinerije i nemilosrdnih strojeva od tračnica i čelika i kula od kamena, moderni materijalizam na kraju proizvodi ovaj zapanjujući dojam u kojem je istina izrečena naopako. Rezultat je na raju postignut. Čovjek ne govori, kao što bi trebao govoriti, "Bi li oženjen čovjek trebao i dalje ostati radnik u trgovini?" on govori: "Bi li se radnici u trgovini trebali ženiti?". Ogromna iluzija materijalizma je dovršila trijumf. Rob ne govori: "Jesu li me ovi okovi vrijedni?". Rob znanstveno i zadovoljno govori: "Jesam li ja vrijedan ovih okova?"