nedjelja, 7. listopada 2012.

O samoubojstvu: jug i sjever



U nedavnoj raspravi o samoubojstvu napravljena je zanimljiva usporedba između onoga što se općenito naziva latinskom kulturom i onoga što se još općenitije, i manje dosljedno, naziva nordijskom, ili teutonskom, ili germanskom kulturom ovisno o aktualnoj vanjskoj politici. Jedan učeni pisac je istaknuo, vrlo istinito, da su zbog nekog razloga Nordijci podložniji samoubojstvu nego ljudi s Mediterana. Ljudi s Mediterana će radije olakšati svoje osjećaje ubijajući nekog drugog, a u ovome, žalim što to moram reći, imaju određenu polusvjesnu potporu u mojim simpatijama. Prihvaćam da ubojstvo mora biti svrstano među iznimno neispravne čine, čak štoviše moralno loše, ali samoubojstvo mi se čini najvećom blasfemijom protiv Boga, i čovjeka,  i zvijeri, i povrća. To je napad ne samo na jedan određeni život, nego na samu ideju života, ubojstvo cijelog svemira. No to je drugo pitanje kojim se ovdje neću baviti. Ono što me zanima vezano uz kriticizam ovih dviju kultura je sljedeće. Kritičar koji je dovoljno pronicljiv da zamijeti kako su Latini manje skloni ovoj posebnoj vrsti depresije od Teutonaca prirodno traga za uzrokom ili objašnjenjem, a budući da je riječ o modernom kritičaru odmah je doveden u kušnju da bude materijalist. Nešto je čudno u modernome umu prema kojemu se materijalni uzrok uvijek više čini kao pravi uzrok. U znanosti devetnaestoga stoljeća materijalni uzrok se općenito nalazio u fizičkom nasljedstvu. U rasi, da tako kažemo. Ali rasa je prilično potisnuta u zadnje vrijeme, kao i većina znanosti devetnaestoga stoljeća. Kritičar kojeg kritiziram je uzeo drugu varijantu materijalističkog uzroka. Isti onaj kojeg je najčešće podržavao gospodin Bernard Shaw. On je rekao da je većina ili mnogo razlike uzrokovana klimatskim uvjetima. 






Osobno vjerujem da su materijalni razlozi puno manje utjecali na povijest nego što se danas pretpostavlja. Vjerujem da su moralni razlozi bili mnogo bitniji nego što se danas pretpostavlja. Vjerujem da glavni faktor nisu čak niti fizičke predispozicije ili uvjeti okruženja, nego stanje svijesti. Ne bih mogao tražiti bolji slučaj za moj vlastiti argument od ovog slučaja samoubojstava svih nacija. U trenutnim okolnostima slučaj je povezan s tužnim završetkom dvojice poznatih financijera ili kapitalista, ali taj nas aspekt ne treba sada zabrinjavati, osim možda u jednoj određenoj točki. Čovjek bi pomislio da ako postoji ijedna osoba na koju se argument o klimi ne odnosi onda je to moderni milijunaš. Najnordijskiji milijunaš nema potrebu živjeti na sjeveru. Američki plutokrat bi mogao jednostavno živjeti na Floridi baš kao i u Maineu ili plaćati neprestane posjete Napulju umjesto Niagari. Sama činjenica da nikakva količina vedrog neba ne može njega samog učiniti vedrim je dovoljan dokaz da je tamni oblak u njemu samome. Ovo je, međutim, osobno pa čak i bolno pitanje i nije dio mog argumenta te se s njime ne planiram baviti. Stvar je u tome da kritičar pripisuje statistike o samoubojstvima razlici u klimi, a ja ih pripisujem razlici u kulturi.


Ono što me zapanjuje jest da postoji vrlo jednostavan test. Usporedite broj samoubojstava kada je latinski svijet bio poganski s brojem samoubojstava nakon što je postao kršćanski. Isto je sunce sjalo nad Brutom kad je pao od vlastitog mača, isto plavo more se smiješilo Katonu kada se probo kako bi izbjegao zatočeništvo, isti je blještavi krajolik maslina i vina bio pozadina desecima tisuća tragedija sebi nanesene smrti kojima završavaju priče heroja poganskih davnina. Nema sumnje da je život tih cvjetnih zemalja uvijek vodio ukrašenijem vanjskom veselju i dražesti. Kleopatra je bliještila cvjetovima, i draguljima, i osmjesima, ali to ju nije spriječilo da pronađe otrovnicu među cvijećem. Ista činjenica je očita i kod ljudi znatno respektabilnijih od Kleopatre. Ovi pogani starog latinskog svijeta počinjali su samoubojstva ne zato što su mu bili skloni kao poroku, nego zato što su se ponosili njime kao vrlinom. Kako bi objasnili njihov pogled na samoubojstvo trebalo bi izanalizirati cijelu težnju njihove poganske mitologije i filozofije. Oni su se ubijali dijelom zato što su imali previše, dok suvremeni svijet ima premalo, svijesti o osobnom dostojanstvu. Ubijali su se dijelom zbog toga što su imali nejasniji ili negativniji pojam o budućem životu. Ubijali su se zbog osjećaja teškog očaja koji leži čak i u srcu heroizma stoika. Ali, svakako, nisu se ubijali jer je sunce sjalo ili jer je grožđe raslo u grozdovima na vinovoj lozi. Što god da je uzrokovalo promjenu nije bilo u klimi koja se nije promijenila.




Ne! Test kontrasta između modernih Latina i modernih Teutonaca je baš poput testa kontrasta između modernih Latina i drevnih Latina. Nalazi se u stanju svijesti. Otkad je kršćanstvo došlo na ovaj svijet Latini imaju borbeno stanje svijesti. Doista, bili su, i još uvijek jesu, uključeni u borbu. Borbu hoće li kršćanstvo opstati ili neće. Borbu koja ima svoje uspone i padove, kao i u Vatikanu ili po pitanju sekularizacije Španjolske. Međutim, postoji nešto u atmosferi same afirmacije, čak i kod onih koji više vole poricanja, koja je učinila da ih revnost u ubijanju neprijatelja spriječi da se vrate u šatore i ubiju sami sebe.



U cijeloj mediteranskoj civilizaciji postoji pozitivan duh. Ljudi su ili samouvjereni da mogu biti zadovoljni s ovim svijetom ili, s druge strane, sigurni da se mogu pouzdati u drugi svijet. Obje ove uvjerenosti rezultiraju u relativnoj vedrini i u odlučnosti da izdrže za vrijeme trajanja rata. Kod Germana pak, i općenito u sjevernim kontinentalnim zemljama, cijela je mentalna atmosfera drugačija. To je atmosfera introspektivne melankolije i neka vrsta duhovne zlovolje. Točno je opisana u frazi koju je gosp. Augustine Birrell koristio govoreći o Hazlittu: „u središtu uma crni bazen metafizike.“. To je svijet u kojem se ljudi ne bore toliko s religijom koliko bježe od nje u divljine subjektivne spekulacije. Pun je skepticizma, ali nije bez sentimentalizma, a ta kombinacija uzrokuje pesimizam. Nije iznenađujuće da pesimizam ponekad izaziva samoubojstvo. To je svijet izoliranih mudraca, a ne antiklerikalne rulje ili klerikalnih zajednica. Sa sjevera dolaze Nietzsche-i i Schopenhauer-i i svi koji iz prkosa starom nazivu prirodne filozofije inzistiraju na stvaranju neprirodne filozofije. Ta neprirodna filozofija je treća stvar, prilično različita od prirodnog poganstva ili natprirodnog kršćanstva. To je raspoloženje, prilično morbidno raspoloženje, ali je rezultat određenih ideja u svijesti. Eskim ne postaje samoubilački manijak zato što živi na sjeveru, niti crnac postaje provansalski trubadur zato što ima mjesto pod suncem.


3 komentara:

  1. Dobar i zanimljiv post.

    Predložio bih samo da se font učini malo čitljivijim... i u ovom i u ostalim člancima. Ovako je presitan, razmak između redova premalen, a Times New Roman je inače nezahvalan za čitati sa ekrana.

    Pogledaj malo na drugim blogovima (TBiBM, KsdK) kako su oni to rješili.

    Inače svaka pohvala na odabiru tekstova :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Vidim da je promijenjen font.. odlično! :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Hvala na savjetu i pozitivnom osvrtu na tekstove :)

    OdgovoriIzbriši