subota, 27. listopada 2012.

Pravovjerni brijač



U prvome se dijelu ovoga eseja Chesterton na duhovit način obračunava sa samoprozvanim "filantropima", razotkrivajući na duhovit način svo licemjerje njihovog "čovjekoljublja". U drugome se dijelu kroz razgovor s brijačem, preko alegorije problema "Novog brijanja", bavi pitanjem relativizacije istine, prije svega u pogledu dobra i zla, u nekim teološkim strujama njegovog doba.



Mislioci koji ne mogu vjerovati niti u jednoga boga često tvrde da je njima dovoljna sama ljubav prema čovječanstvu. Možda bi im uistinu i bila dovoljna kada bi ju imali. Postoji vrlo realna stvar koju možemo nazvati ljubav prema čovječanstvu. U naše vrijeme postoji gotovo isključivo među onima koje nazivaju neobrazovanima, a uopće ne postoji među onima koji o njoj govore.


Pozitivno zadovoljstvo prisutnosti bilo kojeg drugog ljudskog bića je uglavnom zamjetljivo, na primjer, u gomilama okupljenim na državnim praznicima. To je razlog zbog kojeg su toliko bliže nebu (unatoč svojem vanjskom izgledu) nego bilo koji drugi dio populacije.

Sjećam se da sam jednom vidio gomilu djevojaka, tvorničkih radnica, kako ulaze u prazan vlak na prigradskoj postaji. Bilo ih je dvadesetak, i sve su ušle u jedan vagon, ostavljajući sve ostale vagone u potpunosti praznima. To je prava ljubav prema čovječanstvu. To je jasno zadovoljstvo zbog neposredne blizine svoje vlastite vrste. Samo što se čini da ova priprosta, plodna, stvarna ljubav prema ljudima u potpunosti nedostaje onima koji traže ljubav prema čovječanstvu kao zamjenu za sve druge ljubavi. Časnim racionalnim idealistima.

Dobro se sjećam eksplozije ljudske radosti koja je obilježila iznenadno pokretanje vlaka. Sve djevojke koje nisu mogle naći sjedeće mjesto (a one su bile u većini) izrazile su svoje osjećaje skačući gore dolje. Nikada nisam vidio racionalnog idealistu kako čini nešto takvo. Nikada nisam vidio dvadeset modernih filozofa skupljenih u jedan trećerazredni vagon zbog čistog užitka što su skupa. Nikada nisam vidio dvadeset gospodina McCabes, svih u jednom vagonu, kako skaču gore dolje.

Neki ljudi izražavaju bojazan da će vulgarni izletnici preplaviti sva predivna mjesta poput Hampsteada ili Burnham Beechesa, ali njihov strah je nerazuman zato što izletnici uvijek preferiraju putovati zajedno. Skupe se jedan do drugoga koliko god bliže mogu. Oni imaju upravu „zagušujuću“ strast za filantropijom.

...

No među manjim i blažim aspektima istog principa bez oklijevanja ću prikazati problem preko običnog brijača. Prije nego što bilo koji moderni čovjek počne s autoritetom govoriti o ljubavi prema ljudima, inzistiram (nasilno inzistiram) da bi trebao biti jako sretan kada njegov brijač pokuša razgovarati s njim. Njegov brijač je čovječanstvo: neka ga voli. Ako nije zadovoljan s time neću prihvatiti nikakvu zamjenu u obliku interesa za Kongo ili budućnost Japana. Ako čovjek ne može voljeti brijača kojeg vidi, kako će voljeti Japanca kojeg ne vidi?

Brijaču se često prigovara to što uvijek prvo započne razgovorom o vremenu, ali svi knezovi i diplomati čine isto. Razlika je samo što oni govore o vremenu s hvalisavim zamorom i nezainteresiranošću, dok brijač govori o njemu sa zapanjujućom, bolje rečeno nevjerojatnom, svježinom i interesom. Zamjera mu se što govori ljudima da počinju ćelaviti. Njegova se vrlina, da tako kažemo, okrenula protiv njega. Optužen je jer je kao specijalist ozbiljan specijalist, i što kao trgovac nije u potpunosti rob. Ali jedini način da se stvari koje sam naveo dokažu je primjer. Stoga ću dokazati izvrsnost razgovora s brijačem jednim posebnim slučajem. Da me nitko ne bi optužio za pokušaj dokazivanja lažnim sredstvima, moram naglasiti da se, iako sam zaboravio točne riječi koje su bile izgovorene, sljedeći razgovor između mene i čovjeka (nadam se), živućeg brijača, uistinu prije nekoliko dana dogodio.

...

Bio sam pozvan na kućno druženje s ministrima u kolonijalnim zemljama, a za slučaj da ne bih bio zamijenjen za nekog polureformiranog bjegunca skrivenog u središnjoj Australiji, otišao sam u brijačnicu u Standu kako bih se obrijao. Dok sam bio izložen toj torturi brijač mi je rekao:
„Čini se da u novinama puno pišu o novom brijanju gospodine. Čini se da se možeš obrijati s bilo čime: štapom, ili kamenom, ili stupom, ili žaračem,“ (ovdje sam počeo po prvi puta primjećivati sarkastičnu intonaciju „ili s lopatom, ili...“

Tu je zastao kako bi pronašao novu riječ, a ja sam mu, iako nisam znao ništa o ovoj temi, pomogao sa sugestijama u istom retoričkom raspoloženju.

„Ili sa žlicom za cipele“ rekoh mu, „ili s kuburom, ili s ovnom za razbijanje vrata, ili s...“

Tada je on nastavio osvježen mojom pomoći, „ili sa šipkom za zavjese, ili s držačem za svijeće, ili...“

„Peglom“ predložih oštro, i tako smo nastavili u ekstatičnom duetu neko vrijeme. Tada sam ga zapitao o čemu se zapravo radi i on mi je objasnio. Objasnio je stvar elokventno i opširno.

„Smiješna stvar u vezi toga je“, reče mi, „da to nije uopće ništa novo. Otkad sam bio dječak pričalo se o tome, čak i davno prije. Uvijek postoji mišljenje da se nekako može bez britvice, ali nijedan od tih planova nikada nije urodio plodom i ja osobno ne vjerujem da ikada hoće.“

„Što se toga tiče,“ rekoh podižući se polagano sa svoje stolice pokušavajući pritom obući svoj kaput s krive strane, „ne znam kako će se stvar razvijati s vama i novim brijanjem. Brijanje je, sa svim dužnim poštovanjem prema vama, trivijalna i materijalna stvar, a u takvim stvarima se ponekad dogode zapanjujuće inovacije. Ali to što govorite podsjeća me, na neki mračan i sanjarski način, na nešto sasvim drugo. Podsjetilo me posebno kada ste mi rekli, s takvim jasnim iskustvom i ozbiljnošću, da novo brijanje nije uopće novo. Prijatelju moj, ljudska rasa uvijek pokušava ovu smicalicu pretvaranja svega u nešto što izgleda jednostavno, ali poteškoća koju makne s jedne stvari prebaci se na drugu. Ako jedna osoba ne obavi težak rad pripreme nečije brade, pretpostavljam da će se netko drugi morati namučiti kako bi pripremio nešto vrlo neobično što bi se stavilo na čovjekovu bradu. Bilo bi lijepo kada bi se mogli obrijati bez da ikoga smetamo. Bilo bi još ljepše kada bi mogli hodati neobrijani bez da ikoga ozlovoljimo:

„Ali, o mudri prijatelju, ti glavni strandovski brijaču,
brate moj, niti ti niti ja nismo stvorili ovaj svijet“

Tko god da ga je stvorio, onaj koji je mudriji i nadamo se bolji nego mi, stvorio ga je pod čudnim ograničenjima i s bolnim uvjetima užitka.

U prvoj i najmračnijoj od njegovih knjiga vatreno je zapisano da čovjek ne smije pojesti kolač i istovremeno ga imati. I kada bi svi ljudi mudrovali sve dok zvijezde ne bi ostarjele, još uvijek bi bilo istinito da čovjek koji je izgubio svoju britvicu ne može brijati s njom. Ali ljudi neprestano iskaču s nečim novim ili drugačijim i kažu da se sve može učiniti bez žrtve, da je, ako si prosvijetljen, i zlo dobro i da ne postoji stvarna razlika između biti obrijan i biti neobrijan. Razlika, kažu oni, je samo u stupnjevitosti. Sve je evolucionarno i relativno. Obrijanost je imanentna u čovjeku. Svaki jeftini čavao je potencijalna Britvica. Praznovjerni ljudi su u prošlosti (tako nam barem kažu povjesničari) vjerovali da je puno crnih dlaka koje pod određenim kutem stoje na čovjekovu licu pozitivna stvar. Ali ispravni i uzvišeni kriticizam nas uči bolje. Dlake su isključivo negativne, one su Sjena tamo gdje bi trebala biti Obrijanost.

I tako sve to ide dalje, pretpostavljam da u svemu tome ima nekog smisla. Ipak je dijete Božje Kraljevstvo, a ako pokušaš poljubiti dijete ono će znati jesi li obrijan ili nisi. Možda miješam pojam obrijanosti s pojmom spašenosti. [Neprevediva igra riječi. U engleskom jeziku obrijan=shaved, spašen=saved, razlikuju se samu u slovu „h“ nap.prev.]. U idućem bih trenutku mogao sugerirati da jarci simboliziraju izgubljene duše jer jarci imaju dugačke brade. Ovo sve skupa postaje previše alegorično.

„Ipak,“ dodah dok sam plaćao račun „uistinu sam bio duboko zainteresiran za ono što ste mi rekli o Novom brijanju. Jeste li ikada čuli za stvar nazvanu Nova teologija?“

Samo se nasmijao i rekao da nije. 


1 komentar: