U prvome se dijelu ovoga eseja Chesterton na duhovit način obračunava sa samoprozvanim "filantropima", razotkrivajući na duhovit način svo licemjerje njihovog "čovjekoljublja". U drugome se dijelu kroz razgovor s brijačem, preko alegorije problema "Novog brijanja", bavi pitanjem relativizacije istine, prije svega u pogledu dobra i zla, u nekim teološkim strujama njegovog doba.
Mislioci koji ne mogu
vjerovati niti u jednoga boga često tvrde da je njima dovoljna sama ljubav
prema čovječanstvu. Možda bi im uistinu i bila dovoljna kada bi ju imali.
Postoji vrlo realna stvar koju možemo nazvati ljubav prema čovječanstvu. U naše
vrijeme postoji gotovo isključivo među onima koje nazivaju neobrazovanima, a
uopće ne postoji među onima koji o njoj govore.
Pozitivno zadovoljstvo
prisutnosti bilo kojeg drugog ljudskog bića je uglavnom zamjetljivo, na
primjer, u gomilama okupljenim na državnim praznicima. To je razlog zbog kojeg
su toliko bliže nebu (unatoč svojem vanjskom izgledu) nego bilo koji drugi dio
populacije.
Sjećam se da sam jednom
vidio gomilu djevojaka, tvorničkih radnica, kako ulaze u prazan vlak na
prigradskoj postaji. Bilo ih je dvadesetak, i sve su ušle u jedan vagon,
ostavljajući sve ostale vagone u potpunosti praznima. To je prava ljubav prema
čovječanstvu. To je jasno zadovoljstvo zbog neposredne blizine svoje vlastite
vrste. Samo što se čini da ova priprosta, plodna, stvarna ljubav prema ljudima
u potpunosti nedostaje onima koji traže ljubav prema čovječanstvu kao zamjenu
za sve druge ljubavi. Časnim racionalnim idealistima.
Dobro se sjećam
eksplozije ljudske radosti koja je obilježila iznenadno pokretanje vlaka. Sve
djevojke koje nisu mogle naći sjedeće mjesto (a one su bile u većini) izrazile
su svoje osjećaje skačući gore dolje. Nikada nisam vidio racionalnog idealistu
kako čini nešto takvo. Nikada nisam vidio dvadeset modernih filozofa skupljenih
u jedan trećerazredni vagon zbog čistog užitka što su skupa. Nikada nisam vidio
dvadeset gospodina McCabes, svih u jednom vagonu, kako skaču gore dolje.
Neki ljudi izražavaju
bojazan da će vulgarni izletnici preplaviti sva predivna mjesta poput
Hampsteada ili Burnham Beechesa, ali njihov strah je nerazuman zato što
izletnici uvijek preferiraju putovati zajedno. Skupe se jedan do drugoga koliko
god bliže mogu. Oni imaju upravu „zagušujuću“ strast za filantropijom.
...
No među manjim i blažim
aspektima istog principa bez oklijevanja ću prikazati problem preko običnog
brijača. Prije nego što bilo koji moderni čovjek počne s autoritetom govoriti o
ljubavi prema ljudima, inzistiram (nasilno inzistiram) da bi trebao biti jako
sretan kada njegov brijač pokuša razgovarati s njim. Njegov brijač je
čovječanstvo: neka ga voli. Ako nije zadovoljan s time neću prihvatiti nikakvu
zamjenu u obliku interesa za Kongo ili budućnost Japana. Ako čovjek ne može
voljeti brijača kojeg vidi, kako će voljeti Japanca kojeg ne vidi?
Brijaču se često prigovara
to što uvijek prvo započne razgovorom o vremenu, ali svi knezovi i diplomati
čine isto. Razlika je samo što oni govore o vremenu s hvalisavim zamorom i
nezainteresiranošću, dok brijač govori o njemu sa zapanjujućom, bolje rečeno
nevjerojatnom, svježinom i interesom. Zamjera mu se što govori ljudima da
počinju ćelaviti. Njegova se vrlina, da tako kažemo, okrenula protiv njega.
Optužen je jer je kao specijalist ozbiljan specijalist, i što kao trgovac nije
u potpunosti rob. Ali jedini način da se stvari koje sam naveo dokažu je
primjer. Stoga ću dokazati izvrsnost razgovora s brijačem jednim posebnim
slučajem. Da me nitko ne bi optužio za pokušaj dokazivanja lažnim sredstvima, moram
naglasiti da se, iako sam zaboravio točne riječi koje su bile izgovorene,
sljedeći razgovor između mene i čovjeka (nadam se), živućeg brijača, uistinu
prije nekoliko dana dogodio.
...
Bio sam pozvan na kućno
druženje s ministrima u kolonijalnim zemljama, a za slučaj da ne bih bio
zamijenjen za nekog polureformiranog bjegunca skrivenog u središnjoj Australiji,
otišao sam u brijačnicu u Standu kako bih se obrijao. Dok sam bio izložen toj
torturi brijač mi je rekao:
„Čini se da u novinama
puno pišu o novom brijanju gospodine. Čini se da se možeš obrijati s bilo čime:
štapom, ili kamenom, ili stupom, ili žaračem,“ (ovdje sam počeo po prvi puta
primjećivati sarkastičnu intonaciju „ili s lopatom, ili...“
Tu je zastao kako bi
pronašao novu riječ, a ja sam mu, iako nisam znao ništa o ovoj temi, pomogao sa
sugestijama u istom retoričkom raspoloženju.
„Ili sa žlicom za cipele“
rekoh mu, „ili s kuburom, ili s ovnom za razbijanje vrata, ili s...“
Tada je on nastavio
osvježen mojom pomoći, „ili sa šipkom za zavjese, ili s držačem za svijeće,
ili...“
„Peglom“ predložih
oštro, i tako smo nastavili u ekstatičnom duetu neko vrijeme. Tada sam ga
zapitao o čemu se zapravo radi i on mi je objasnio. Objasnio je stvar
elokventno i opširno.
„Smiješna stvar u vezi
toga je“, reče mi, „da to nije uopće ništa novo. Otkad sam bio dječak pričalo
se o tome, čak i davno prije. Uvijek postoji mišljenje da se nekako može bez
britvice, ali nijedan od tih planova nikada nije urodio plodom i ja osobno ne
vjerujem da ikada hoće.“
„Što se toga tiče,“
rekoh podižući se polagano sa svoje stolice pokušavajući pritom obući svoj
kaput s krive strane, „ne znam kako će se stvar razvijati s vama i novim
brijanjem. Brijanje je, sa svim dužnim poštovanjem prema vama, trivijalna i materijalna
stvar, a u takvim stvarima se ponekad dogode zapanjujuće inovacije. Ali to što
govorite podsjeća me, na neki mračan i sanjarski način, na nešto sasvim drugo.
Podsjetilo me posebno kada ste mi rekli, s takvim jasnim iskustvom i
ozbiljnošću, da novo brijanje nije uopće novo. Prijatelju moj, ljudska rasa
uvijek pokušava ovu smicalicu pretvaranja svega u nešto što izgleda
jednostavno, ali poteškoća koju makne s jedne stvari prebaci se na drugu. Ako
jedna osoba ne obavi težak rad pripreme nečije brade, pretpostavljam da će se
netko drugi morati namučiti kako bi pripremio nešto vrlo neobično što bi se stavilo na čovjekovu bradu. Bilo bi lijepo kada bi se mogli obrijati bez da
ikoga smetamo. Bilo bi još ljepše kada bi mogli hodati neobrijani bez da ikoga
ozlovoljimo:
„Ali, o mudri
prijatelju, ti glavni strandovski brijaču,
brate moj, niti ti niti
ja nismo stvorili ovaj svijet“
Tko god da ga je
stvorio, onaj koji je mudriji i nadamo se bolji nego mi, stvorio ga je pod
čudnim ograničenjima i s bolnim uvjetima užitka.
U prvoj i najmračnijoj
od njegovih knjiga vatreno je zapisano da čovjek ne smije pojesti kolač i
istovremeno ga imati. I kada bi svi ljudi mudrovali sve dok zvijezde ne bi
ostarjele, još uvijek bi bilo istinito da čovjek koji je izgubio svoju britvicu
ne može brijati s njom. Ali ljudi neprestano iskaču s nečim novim ili
drugačijim i kažu da se sve može učiniti bez žrtve, da je, ako si
prosvijetljen, i zlo dobro i da ne postoji stvarna razlika između biti obrijan
i biti neobrijan. Razlika, kažu oni, je samo u stupnjevitosti. Sve je
evolucionarno i relativno. Obrijanost je imanentna u čovjeku. Svaki jeftini
čavao je potencijalna Britvica. Praznovjerni ljudi su u prošlosti (tako nam
barem kažu povjesničari) vjerovali da je puno crnih dlaka koje pod određenim
kutem stoje na čovjekovu licu pozitivna stvar. Ali ispravni i uzvišeni kriticizam
nas uči bolje. Dlake su isključivo negativne, one su Sjena tamo gdje bi trebala
biti Obrijanost.
I tako sve to ide dalje,
pretpostavljam da u svemu tome ima nekog smisla. Ipak je dijete Božje
Kraljevstvo, a ako pokušaš poljubiti dijete ono će znati jesi li obrijan ili
nisi. Možda miješam pojam obrijanosti s pojmom spašenosti. [Neprevediva igra
riječi. U engleskom jeziku obrijan=shaved, spašen=saved, razlikuju se samu u
slovu „h“ nap.prev.]. U idućem bih trenutku mogao sugerirati da jarci
simboliziraju izgubljene duše jer jarci imaju dugačke brade. Ovo sve skupa
postaje previše alegorično.
„Ipak,“ dodah dok sam
plaćao račun „uistinu sam bio duboko zainteresiran za ono što ste mi rekli o
Novom brijanju. Jeste li ikada čuli za stvar nazvanu Nova teologija?“
Samo se nasmijao i rekao
da nije.
Izvrsno!
OdgovoriIzbriši