Dogma – negacija razuma ili odraz razuma?

Zabluda suvremenog poimanja mentalnog napretka jest u tome što se uvijek bavi lomljenjem veza, brisanjem granica, odstranjivanjem dogmi. Ali ako postoji nešto kao što je mentalni napredak to onda mora označavati napredak u sve većem i većem broju utvrđenih uvjerenja, napredak u sve većem broju dogmi. Ljudski mozak je stroj čija je svrha izvoditi zaključke. Ako ne može izvoditi zaključke, onda je zahrđao. Kada čujemo da postoji osoba koja je "prepametna da bi vjerovala", to gotovo zvuči kao suprotnost termina. To je kao da čujemo da postoji čavao koji je predobar da bi zadržao tepih ili kvaka koja je previše dobra da bi mogla držati vrata zatvorenima. Teško da čovjeka možemo definirati kao životinju koja proizvodi oruđa. Mravi i dabrovi i mnoge druge životinje također proizvode oruđa, u smislu da izrađuju razna pomagala. Čovjeka se može definirati kao životinju koja stvara dogme. Dok gomila doktrinu za doktrinom, zaključak za zaključkom formirajući veličanstvenu shemu filozofije i religije, čovjek (u jedinom legitimnom smislu u kojem je ovaj termin primjenjiv) postaje sve više i više čovjek. Kada pak uglađenim skepticizmom zapostavlja jednu doktrinu za drugom, kada se odbija vezati uz sustav, kada kaže da je prerastao definicije, kada kaže da ne vjeruje u konačnost zaključka, kada u svojoj vlastitoj mašti on zasjedne na mjesto Boga, promatrajući sve bez da zadržava bilo kakav čvrst oblik vjere, tada on, samim tim procesom, tone polagano nazad u neodređenost lutalačkih životinja i besvjesno stanje u kojem se nalazi trava. Drveća nemaju dogmi. Repe su savršeno širokoumne.

Iz djela Heretici