srijeda, 3. listopada 2012.

Pismo Chestertonu




Nadbiskup Venecije Albino Lucini (Ivan Pavao I) 70-ih je godina pisao Chestertonu kako bi izrazio svoje slaganje s temeljnim problemima koji pogađaju moderni svijet. Chesterton je bio dovoljno drzak da nikada ne odgovori budućem papi. Ipak, kao olakotnu okolnost ćemo mu uzeti što je u vrijeme  nastanka pisma već tridesetak godina bio mrtav. O čemu je nadbiskup pisao kao gorućem problemu modernoga svijeta saznajte u njegovom pismu upućenom Chestertonu.


"Dragi Chestertone,

na talijanskoj televiziji tijekom proteklih nekoliko tjedana gledali smo Oca Browna, vašeg zadivljujućeg detektiva-svećenika, lika koji je tipičan za vas. Šteta što nismo imali i Profesora Lucifera i redovnika Michaela. Jako bih ih volio vidjeti, onako kako ste ih vi opisali u knjizi "Kugla i Križ", kako sjede jedan kraj drugoga u letećem brodu.

 „Nekoć sam poznavao čovjeka nalik tebi Lucifere“ reče Michael, „taj je čovjek također vjerovao da je ovaj simbol kršćanstva (križ) simbol divljaštva i svega nerazbora. Njegova je priča vrlo zanimljiva. Također je savršena alegorija o onome što se događa racionalistima poput tebe.
 Započeo je, naravno, zabranjujući raspelo u svojoj kući, ili oko vrata svoje žene, ili čak i na slici. Rekao je, baš kao što i vi kažete, da je križ despotski i čudnovat oblik, da je monstruozan, voljen zato što je paradoksalan. Nakon toga je postajao sve bjesniji i nastraniji. Budući da je živio u rimokatoličkoj zemlji čupao je križeve pokraj ceste. Napokon, na vrhuncu svog ludila, popeo se na zvonik župne crkve i odlomio križ, mašući s njime po zraku i držeći divljački monolog pod zvijezdama.

 Tada se jedne mirne ljetne večeri, dok je uskim prolazom išao svome domu, nad njim nadvio demon njegovog ludila s divljačkom preobrazbom koja mijenja svijet. Pušio je stojeći na trenutak ispred beskrajnog niza drvenih ograda, kada mu se najednom otvoriše oči. Svjetlost se nije promijenila, niti se list pomakao, no on je vidio, poput nagle promjene krajobraza, da su ove ograde vojska bezbrojnih križeva povezanih međusobno preko brda i dolina. Zamahnuo je svojim teškim štapom i zaputio se prema ogradama kao prema vojsci. Milju za miljom putem prema svome domu rušio ih je i trgao  jer  je mrzio križ, a svaka ograda je zid od križeva. 



Kada se vratio kući bio je doslovno luđak. Sjeo je na stolac i započeo s njime jer su prečke na drvenariji ponavljale mrsku sliku. Bacio se na krevet istovremeno shvativši da je on također, kao i sve stvari koje je načinio čovjek, izgrađen proklinjanom strukturom. Uništio je sav namještaj jer je bio načinjen od križeva. Zapalio je kuću jer je bila napravljena od križeva.

Našli su ga u rijeci“ 

Lucifer ga je promatrao grizući usnicu. „Je li ova priča stvarno istinita?“ zapitao je „O, ne“ reče Michael, „To je alegorija. To je alegorija koja govori o vama i svim vašim racionalistima. Počinjete uništavajući Križ, ali završite uništavajući nastanjivi svijet.“

Redovnikov zaključak, koji je Vaš dragi Chestertone, je ispravan. Uzmite Boga i što preostaje, što ljudi postaju? Na kakav nas to svijet srozava? "Na svijet napretka!" Čujem neke kako govore, "svijet izobilja!" Da,  ali ovaj slavni napredak nije sve što se nekoć hvalisavo isticalo da će svijet postati. Sadrži i druge stvari u sebi: projektile, bakteriološka i atomska oružja, proces zagađenja, sve stvari koje, ako se ne pozabavimo s njima na vrijeme, prijete padom cijele ljudske vrste u katastrofu.

Drugim riječima, napredak koji uključuje ljude koji vole jedni druge, koji misle na druge kao na braću i djecu jednog Oca, Boga, može biti veličanstvena stvar, ali napredak koji ne uključuje ljude koji prepoznaju jedinoga Oca u Bogu, postaje stalna opasnost. Bez usporednog moralnog napretka, koji je neprekidan i vječan, napredak razvija ono što je najniže i najokrutnije u čovjeku, stvarajući od njega stroj kojim vladaju drugi strojevi, broj kojim upravljaju drugi brojevi, postaje ono što Papini naziva "mahniti divljak, koji kako bi zadovoljio svoju grabežljivost, destruktivne i razuzdane instinkte, ne koristi više toljagu, nego posjeduje golemu snagu prirode i mehaničkih izuma i njima se koristi."



Da, znam da postoji mnogo ljudi koji misle suprotno od ovoga, koji gledaju na religiju kao na utješan san izmišljen od strane ugnjetavanih ljudi... koji smatraju Boga mrtvim ili umirućim... ipak, dragi Chestertone, vi i ja padamo na koljena pred Bogom koji je prisutniji nego ikada prije. Samo on može dati zadovoljavajući odgovor na pitanja koja su svima najbitnija: Tko sam ja? Odakle sam došao? Kamo idem?

Osjećaj za pravdu koji postoji u svakom čovjeku, neovisno o njegovoj vjeri, zahtijeva da dobro koje činimo i zlo koje podnosimo treba biti nagrađeno. Zahtijeva da glad za životom, koju svi mi posjedujemo, treba biti zadovoljena. Gdje i kako ako nema drugoga života? I od koga ako ne od Boga? I od kojeg Boga ako ne od Boga o kojem Sveti Franjo Saleški piše: "Ne boj se Boga, koji ti ne želi nauditi, nego ga ljubi od svega srca jer ti želi toliko dobra."

Ono protiv čega se mnogi ljudi bore nije pravi Bog, nego kriva ideja o Bogu koju su oni stvorili. Ideja Boga koji štiti bogate, koji samo pita i zahtjeva, koji je ljubomoran na naš rastući prosperitet, koji neprestano s nebesa špijunira na naše grijehe kako bi si dao užitak kažnjavanja ljudi.

Dragi Chestertone, vi znate da Bog nije takav, vi znate da je On i dobar i pravedan, otac izgubljenih sinova koji svima želi da budu, ne tužni i jadni, nego veliki i slobodni, tvorci vlastite sudbine. Naš Bog nije čovjekov protivnik. On želi da mu budemo prijatelji, on nas zove da sudjelujemo u Njegovoj božanskoj naravi i Njegovoj vječnoj radosti. On ne traži ništa pretjerano od nas, zadovoljan je s jako malo jer On zna jako dobro da mi nemamo puno."






2 komentara:

  1. ovaj je tekst savršeno istinit!!!
    Hvala ti što si ga objavio na svom blogu! Jako mi je poticajan jer je jasan, radikalan i direktan!

    OdgovoriIzbriši