subota, 2. veljače 2013.

Upoznavanje Srednjeg vijeka


Sasvim je prirodno da prosperitetni ljudi našeg doba ne bi trebali znati ništa od povijesti. Kada bi znali, znali bi vrlo nepoučnu povijest toga kako su oni postali prosperitetni. Sasvim je jasno, kažem, da ne bi trebali znati ništa o povijesti, ali zašto onda misle da ju poznaju? Citiram rečenicu uzetu nasumično iz knjige napisane od strane jednog od naših najuglednijih suvremenih mladih kritičara. Pisac kaže: "Društveni i politički napredak u Srednjem vijeku bio je jako malen" sve do reformacije i renesanse. Ja bih sada mogao na jednak način reći da je bilo jako malo napretka u izumiteljstvu devetnaestoga stoljeća, sve do dolaska Williama Morrisa [engleski tekstilni dizajner iz 19. st. nap.prev.], i tada se ispričati govoreći da osobno nisam zainteresiran za strojeve za obradu pamuka, što uistinu i jest slučaj. Jer to je upravo ono što pisac želi reći. On želi reći da nije osobno zainteresiran za redovničke mitre ili srednjovjekovne glasnike. On ima pravo na to, ali zašto bi, kada piše o nečemu što  nije postojalo u Srednjem vijeku, dogmatizirao o priči  koju očito nije nikada čuo? Ipak, to bi mogla biti vrlo zanimljiva priča.

Malo prije normanskih pohoda, zemlje kao što je naša bile su prašina tada još slabašnog feudalizma, neprestano raspršivane u vrtlozima barbarskih napada, barbara koji nisu znali niti konje jahati. Jedva da je bilo kuće od kamena ili cigle u cijeloj Engleskoj. Jedva da je bila poneka cesta osim utabanih puteva. Praktički nije bilo nikakvih zakona osim lokalnih običaja. To je bilo Mračno doba iz kojeg je Srednji vijek izašao. Pogledajte Srednji vijek dvjesto godina nakon normanskih pohoda, sve do pred početak reformacije. Veliki gradovi su izgrađeni, građani su postali privilegirani i važni, poslovi su organizirani u slobodna i odgovorna trgovačka uređenja, parlamenti su bili snažni i mogli su raspravljati s prinčevima, ropstvo je gotovo iščezlo, velika sveučilišta su otvorena za poučavanje s odličnom organizacijom obrazovanja, republike su bile ponosne i građanske, a duž cijelog sjevera ljudi su izgradili takve crkve kakve nitko više nikada neće izgraditi. A sve ovo, od čega je najbitniji dio učinjen unutar jednog do dva stoljeća, je ono što je kritičar nazvao: "malenim društvenim ili političkim napretkom". Jedva da postoji važna suvremena institucija pod kojom živi, od sveučilišta koje ga je obučavalo, do parlamenta koji vlada nad njim, koja nije svoj najznačajniji napredak ostvarila u tom dobu.

Ako netko misli da ovo pišem iz cjepidlačenja, nadam se da ću mu ubrzo pokazati da imam mnogo skromniji i praktičniji cilj. Želim promotriti prirodu ignorancije, i započeo bih govoreći da sam u svakom znanstvenom i akademskom smislu i ja sam vrlo ignorantan. Kao što kažemo o čovjeku poput Lorda Broughama da je njegovo opće znanje veliko, ja bih mogao reći da je moja opća ignorancija vrlo velika. Ali upravo je u tome stvar. To je opće znanje i opća ignorancija. Osobno znam malo o povijesti, ali znam ponešto gotovo svih dijelova povijesti. Ne znam mnogo o Martinu Lutheru i njegovoj reformaciji, ali znam da je napravila znatan utjecaj. Ne znati da je brzi napredak dvanaestog i trinaestog stoljeća napravio veliki utjecaj  je toliko neobično, kao nikada ne čuti za Martina Luthera. Nisam pretjerano informiran o budistima, ali znam da se zanimaju za filozofiju. Vjerujte mi, ne znati da se budisti zanimaju za filozofiju nije ništa manje začuđujuće nego ne znati da su ljudi u srednjem vijeku bili zainteresirani za politički napredak ili eksperimente. Ne znam mnogo o Frederiku Velikom. Za vrijeme djetinjstva sam bio uplašen količinom svezaka o toj temi. Čini se da je bilo toliko toga za naučiti o njemu. Ali, unatoč mojim strahovima, mislim da bih trebao biti sposoban pogoditi s određenom dozom vjerojatnosti vrstu stvari koju su ti svesci sadržavali. Mogao bih pogoditi da su svesci sadržavali riječ "Pruska" na jednom ili više mjesta, da bi se povremeno dotaknuli rata, da bi se spomenuli ugovori i granice, da bi marljivi istraživači mogli pronaći riječ "Silesia", baš poput imena Marije Terezije i Voltairea, da bi negdje u svim tim svescima njihov autor spomenuo je li Frederik Veliki imao oca, je li bio oženjen,  je li imao dobrih prijatelja,  je li imao hobije ili književni ukus određene vrste,  je li umro na stratištu ili na postelji, i tako dalje. Da sam smogao hrabrosti otvoriti neki od tih svezaka, vjerojatno bih pronašao barem nešto o ovome što sam naveo.

Sada zamijenite sliku, i zamislite prosječnog mladog, dobro obrazovanog novinara ili pisca iz javne škole ili fakulteta kako stoji ispred još veće količine, još većih knjiga iz knjižnica srednjeg vijeka: na primjer ispred svih svezaka svetoga Tome Akvinskog. Uvjeren sam da u devet od deset slučajeva dobro obrazovani mladić ne bi znao što će pronaći u tim kožnim svescima. On misli da će pronaći polemike o sposobnosti anđela da balansiraju na iglama, i uistinu bi to pronašao. Ali ono što želim reći je da ne zna da bi pronašao učene ljude kako raspravljaju o gotovo svim stvarima o kojima je Herbert Spencer raspravljao: politici, sociologiji, oblicima vladanja, monarhiji, slobodi, anarhiji, vlasništvu, komunizmu, i svim različitim pojmovima koje se bore u naše doba "Socijalizma". Ili s druge strane, ne znam mnogo o Muhamedu i Islamu. Ne uzimam Kuran sa sobom u krevet svake večeri prije spavanja. Ali ako bi ga neke određene noći uzeo, postoji barem nešto što znam da tamo zasigurno ne bih pronašao. Predosjećam da ne bih pronašao djelo koje snažno potiče na štovanje idola, da se pohvale o politeizmu ne bi pjevale na sav glas, da lik Muhameda ne bi bio podvrgnut ničemu nalik na mržnju ili podsmijeh, i da se velika suvremena doktrina o nebitnosti religije ne bi bespotrebno naglašavala. Ali ponovno zamijenite sliku, i zamislite suvremenog čovjeka (nesretnog suvremenog čovjeka) koji je uzeo svezak srednjovjekovne teologije sa sobom u krevet. On bi očekivao da će u njemu pronaći pesimizam, kojeg tamo nema, fatalizam, kojeg tamo nema, ljubav prema barbarstvu, koje tamo nema, prezir prema razumu, kojeg tamo nema. Neka isproba eksperiment. Učinit će mu barem jednu od dvije dobre stvari: uspavat će ga ili napokon probuditi.


Broj komentara: 6:

  1. "On misli da će pronaći polemike o spobnosti anđela da balansiraju na iglama, i uistinu bi to pronašao."

    Pronašao bi pitanje može li više anđela biti na jednom mjestu (uz još neka o anđelima, a kako su anđeli ne-materijalna duhovna bića pitanje nije apsurdno, usporedite to sa raspravama u današnjoj kvantnoj fizici).

    Ono što želim istaknuti, ne samo da rasprave o tome koliko anđela pleše na vrhu igle nisu imale bitno mjesto, nego takvog pitanja niti nema u srednjem vijeku. (Postoji u kasnijim stoljećima, više kao optužba o besmislenosti rasprava.)

    Naravno, danas to pitanje koriste kao način da ismiju (odbace) srednji vijek i filozofiju, ali radi se mitu, modernoj izmišljotini koju neki rado propagiraju.

    (Bitan je i kontekst u kojem se razna pitanja postavljaju), više ovdje;
    Dancing with Angels
    http://bedejournal.blogspot.com/2010/01/dancing-with-angels.html

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. SMBC ima strip o ovoj tematici;
      http://www.smbc-comics.com/comics/20120410.gif

      Izbriši
    2. Chesterton baš u svojoj biografiji o Tomi spominje kako su ga neki htjeli diskreditirati govoreći kako se bavio raspravama o tome koliko anđela može stati na vrhu igle. Zapitao se da li i Tomin naziv "Anđeoski naučitelj" ima za cilj odrediti Tomu samo kao uskog specijalista za anđele. Jasno je da je pitanje sasvim nebitno, osim onima koji ga žele koristiti za diskreditiranje. Ovjde je Chesterton to uzgred spomenuo, kao informaciju koju zasigurno nije išao provjeravati u Tominim knjigama.

      Ali ono što bih htio dodati je da sam Chesterton zasigurno ne bi uzeo za manu Tomi da je odgovorio i na to pitanje, budući da je u biografiji Chesterton istaknuo Tomu kao poniznog čovjeka kome nije bilo ispod časti odgovarati ljudima na pitanja koja su ih okupirala, iako je zasigurno bio svjestan njihove nebitnosti.

      "We have records of a great many cases in which complete strangers wrote to ask him questions, and sometimes rather ridiculous questions. To all of these he replied with a characteristic mixture of patience and that sort of rationality, which in some rational people tends to be impatience. Somebody, for instance, asked him whether the names of all the blessed were written on a scroll exhibited in heaven. He wrote back with untiring calm; "So far as I can see, this is not the case; but there is no harm in saying so.""

      Izbriši
    3. Naravno, zato sam dodao; "Bitan je i kontekst u kojem se razna pitanja postavljaju.", na prvom linku se bave tim;

      "Another strand of medieval intellectual life that has led to much misunderstanding is the tradition of quodlibeta (now the name of my blog). A loose translation for this Latin term would be “anything you like”. This was a special occasion at a medieval university when the students could quiz their masters with the most fiendish conundrums they could dream up. The professor had a chance to show off his intellectual dexterity, as well as an ability to think on his feet, by producing an answer that conformed to all the strict rules of logic. The result was a perplexing form of cerebral entertainment.

      Many examples of these questions have come down to us, including ‘Should someone born with two heads be baptised as one person or two?’, ‘Can a bishop who is raised from the dead return to his office?’ and ‘Is a hog that is led to market on a rope by a man, led by the man or the rope?’ Even Thomas Aquinas suffered the indignity of being asked, ‘Is it better for a crusader to die on the way to the Holy Land or on the way back?’ If anyone had asked how many angels can dance on the head of a pin, it would have been meant in this spirit."

      Izbriši
  2. Drag mi je sofist Chesterton, silno vrckav i simpatičan pisac. Ali ne mogu se oteti dojmu da upravo on najbolje potvrđuje onu izreku kako je bogatoj klasi u Engleskoj potrebno njezino kršćanstvo da bi mogla podnositi svoje probavne teškoće i glavobolje. :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Chesterton zasigurno nije reprezentativni primjerak bogate klase. Možete pronaći brojna njegova razmišljanja o opasnosi bogastva po čovjekov duh i kritika na račun bogatih. Još manje je shvaćao kršćanstvo kao dokolicu, inače bi išao niz dlaku, a ne uz dlaku po svim moralnim pitanjima koja su se počela javljati u suvremeno doba.

      Izbriši