Po pitanju reformiranja stvari, za razliku od deformiranja stvari, postoji jedan jasan i jednostavan princip, princip koji će se vjerojatno prozvati paradoksom. Uzmimo da postoji određena institucija, ili zakon, ili zbog jednostavnosti recimo da su vrata ili neka ograda podignuti preko ceste. Suvremeni reformator veselo dolazi do ograde i kaže: "Ne vidim koja je svrha ovoga, uklonimo ju." Na što će inteligentniji reformator odgovoriti: "Ako ne vidiš njenu svrhu, zasigurno ti neću dopustiti da ju ukloniš. Otiđi i razmišljaj. Tada, kad se vratiš i kažeš mi da vidiš koja je njena svrha, možda ću ti dopustiti da ju ukloniš"
Ovaj paradoks počiva na najosnovnijem zdravom razumu. Vrata, ili ograda, nisu izrasli tamo. Nije ih postavio neki mjesečar dok je hodao u snu. Malo je vjerojatno da su ih postavili neki odbjegli luđaci, koji su zbog nekog razloga slobodno šetali ulicom. Neka je osoba imala određeni razlog zbog kojeg je smatrala da bi ta ograda bila dobra za nekoga. I sve dok ne znamo koji je to razlog, ne možemo prosuđivati je li razlog bio razuman. Ako nam se nešto, postavljeno od strane ljudskih bića poput nas, čini u potpunosti beskorisnim i misterioznim, vrlo je vjerojatno da smo previdjeli cijeli aspekt postojanja te stvari. Postoje neki reformatori koji ovu poteškoću prevladavaju pretpostavljajući da su naši očevi bili budale, ali ako je to istina, možemo samo ustvrditi da je ta budalaština očito nasljedna bolest. No istina je da nitko ne smije uništiti društvenu instituciju sve dok ju nije promotrio kao povijesnu instituciju. Ako zna kako je nastala, i kojoj je svrsi služila, bit će u mogućnosti reći je li to bila loša svrha, ili je postala lošom svrhom, ili ima li svrhu koja nam više ne koristi. Ali ako samo bulji u stvar kao u besmislenu monstruoznost koja mu se nekako ispriječila na putu, onda je on, a ne tradicionalist, taj koji pati od iluzije.
............................
Neki društveni reformatori pokušavaju izbjeći poteškoću nejasnim poimanjem države ili apstrakcijom nazvanom "Obrazovanje koje eliminira roditeljsku ulogu" Ali ovo, baš kao i mnoge druge primjedbe uvaženih znanstvenika, je divlja iluzija pukog mjesečara. Bazirana je na tom čudnom novom praznovjerju: ideji beskonačne moći organizacije. Kao da bi državni službenici mogli nicati poput trave ili biti uzgojeni poput zečeva. Čini im se da ima beskonačna količina plaćenih osoba, kao i plaća za sve njih. Ti službenici bi trebali preuzeti sve što ljudska bića po prirodi čine, uključujući brigu za djecu. Ipak, ljudi ne mogu živjeti tako da jedni drugima otimaju posteljinu za bebe, ne mogu omogućiti odgojitelja za svakog građanina, tko bi onda uopće odgajao odgajatelje? Ljudi ne mogu biti odgajani mašinerijom, i iako bi mogao postojati robot za polaganje cigli ili čišćenje ulica, nikada neće moći postojati robot učitelj ili robot odgajatelj. Stvarni učinak ove teorije je da jedna izmaltretirana osoba mora paziti na stotinu djece, umjesto da jedna normalna osoba pazi na normalan broj djece. U normalnim je okolnostima ta normalna osoba potaknuta na to prirodnom silom koja ništa ne košta i koja ne zahtijeva plaću, silom prirodne privrženosti svome djetetu koja postoji čak i među životinjama. Ako otkinete prirodnu silu, i umjesto nje stavite plaćenu birokraciju, vi ste poput luđaka koji plaća ljude kako bi okretali njegov mlin, zato što odbija koristiti vjetar ili vodu koje bi mogao dobiti besplatno. Poput luđaka ste koji oprezno zaljeva svoj vrt iz kante za zalijevanje, dok u ruci drži kišobran kako bi spriječio padanje kiše.
Sada je potrebno isticati ove istine, jer samo tako možemo započeti dobivati uvid u taj RAZLOG za postojanje obitelji, s čijim je traženjem ovaj esej započeo. Svi su ovi razlozi bili poznati našim očevima koji su vjerovali u vezu srodstva, baš kao i u vezu logike. Danas se naša logika sastoji uglavnom od veza koje nedostaju, a naša obitelj uglavnom od članova koji nedostaju. Ali, kakogod, ovo je pravi kraj s kojeg trebamo započeti bilo koju sličnu potragu, a ne započinjati s nekim tužnim završetkom neke privatne zbrke, u kojoj je Dick postao nezadovoljan ili Susan otišla svojim putem. Ako Dick ili Susan žele uništiti obitelj zato što ne vide njenu svrhu, kažem isto ono što sam rekao i na početku. Ako ne vide njenu svrhu, bilo bi im bolje da ju sačuvaju. Nemaju što niti pomišljati o tome da ju unište, sve dok nisu uvidjeli njenu svrhu.
Ali obitelj ima i drugih namjena, osim očite činjenice da označava nužan društveni rad učinjen iz ljubavi, kada se ne može učiniti za novac, i (čovjek bi se mogao ohrabriti primijetiti) rad otplaćen ljubavlju budući da se nikada ne otplaćuje novcem. Postojeći generalni društveni sustav, podložan u našem dobu industrijske kulture brutalnim zloupotrebama i bolnim problemima, je unatoč svemu normalan. Temelji se na ideji da je politička zajednica sačinjena od mnogo malih kraljevstva, u kojima muž i žena postaju kraljem i kraljicom, i u kojima koriste razuman autoritet, podložan zdravom razumu zajednice, sve dok oni koji su pod njihovom skrbi odrastu i utemelje slična kraljevstva i ne počnu koristiti sličan autoritet. Ovo je društvena struktura čovječanstva, mnogo starija od sve zabilježene povijesti i univerzalnija od svih religija, i svi pokušaji za njezinom promjenom su obične ludorije.
Druga prednost male grupe u današnje vrijeme nije toliko zanemarena koliko je jednostavno nezapažena. Ovdje opet imamo neke neobične zablude proširene cjelokupnom literaturom i novinarstvom našeg doba. Te zablude danas postoje u tolikoj mjeri, da možemo reći, da kada se stvar izgovori tisuću puta kao očita istina, gotovo je sigurno da se radi o očitoj laži. Jednu takvu izjavu ću ovdje posebno naglasiti. Bez sumnje bi se nešto moglo reći i protiv obiteljskog doma, a u prilog općem otklonu prema životu u hotelima, klubovima učilištima, komunalnim naseljima i ostalome, ili u prilog društvenog života organiziranog po planu velikog komercijalnog sustava našeg doba. Ali uistinu neobična primjedba koju se čuje je da je ovaj bijeg od doma bijeg u veću slobodu. Promjena je zapravo povoljnija za razvoj slobode.
Bilo kome tko razmišlja stvar je, naravno, upravo suprotna. Obiteljska podjela ljudskog društva nije savršena, budući da je ljudska. Ne postiže potpunu slobodu, nju je prilično teško postići ili uopće definirati. Ali je puka stvar aritmetike da daje većem broju ljudi mogućnost za vrhovnu kontrolu nečega, i mogućnost oblikovanja prema osobnim sviđanjima, nego što to daju goleme organizacije koje vladaju društvom izvana, bilo da su ti sustavi pravni ili poslovni ili samo društveni. Čak ako promatramo samo roditelje, jasno je da postoji više roditelja nego što ima policajaca, ili političara, ili vođa velikih biznisa, ili vlasnika hotela. Kao što ću istaknuti za trenutak, argument se indirektno odnosi i na djecu baš kao što se direktno odnositi na roditelje, ali glavna stvar je da je svijet IZVAN doma pod strogom disciplinom i rutinom, i samo unutar doma uistinu postoji mjesto za individualnost i slobodu. Svatko tko izađe kroz vrata doma dužan je uskočiti u procesiju koja ide istim putem i koja je u velikoj mjeri obavezna nositi istu uniformu. Biznis, posebice veliki biznis, danas je organiziran poput vojske. Neki bi rekli da je poput neke vrste umjerenog militarizma bez prolijevanja krvi, ja bih rekao da je poput militarizma bez vojničkih vrlina. Kakogod, očito je da su stotinu službenika u banci ili stotinu konobara u kafiću više režimirani određenim zakonima, nego isti pojedinci kada se vrate nazad svojem domu, u kojem vise njegove ili njezine omiljene slike ili miris s njegovih ili njezinih omiljenih cigareta. Ali ovo, što je toliko očito u poslovnom slučaju, još je očitije u društvenom slučaju. U praksi, potraga za zadovoljstvom je puka potraga za modom. Potraga za modom je puka potraga za usvojenim pravilom ponašanja, samo što se događa da je usvojeno pravilo ponašanja uvijek novo. Jazz plesovi, uzbudljive vožnje, veliki zabavni partiji i hotelske zabave, ne omogućuju neovisniji ukus nego što su to činile druge mode u prošlosti. Ako mlada bogata dama želi činiti ono što druge mlade bogate dame čine, ona će u tome uživati, jednostavno zato što je mladost zabavna, i zato što je društvenost zabavna. Ona će uživati u tome što je moderna jednako kao što je njena viktorijanska baka uživala u tome što je viktorijanka. Ona ima svo pravo na to, ali to je uživanje u usvojenim pravilima, a ne uživanje u slobodi. Savršeno je zdravo za sve mlade ljude svih povijesnih razdoblja da se u razumnoj mjeri drže zajedno, i da entuzijastično kopiraju jedni druge. Ali u tome nema ničeg posebno svježeg i zasigurno ničeg posebno slobodnog. Djevojka koja želi ošišati svoju kosu, napudrati nos i nositi kratke suknje pronaći će svijet organiziran za nju i marširat će sretno u svjetovnoj procesiji. Ali djevojci kojoj se više sviđa imati kosu sve do peta, ili zabavljati se u barbarskim svečanostima i pratećim haljinama, ili (najgore od svega) kojoj se sviđa ostaviti nos u prirodnom stanju, će biti najbolje da ove stvari čini u njezinim vlastitim odajama. Ako se vojvotkinja želi igrati žabljih skokova, ne smije najedanput početi skakati poput žabe kroz dvoranu hotela, dok je krcat parovima koji profesionalno izvode najsuvremeniji ples. Vojvotkinji će biti mnogo lakše vježbati žablje skokove pred njezinom udivljenim bliskim prijateljicama u njenom vlastitom domu.
Ako postoji ova neosobna rutina u poslovnim, pa čak i društvenim stvarima, prešućuje da ona također postoji, i uvijek mora postojati, u političkim i pravnim stvarima. Na primjer, kazne države moraju biti sveobuhvatne generalizacije. Samo kazna koja se izriče u vlastitom domu može biti prilagođena pojedinačnom slučaju, zato što samo tamo sudac može znati nešto o pojedincu. Ako Tomica uzme srebrni naprstak iz košare sa šivaćim priborom, njegova majka može različito reagirati prema tome što zna je li on to učinio iz zabave, ili da ga nekome proda, ili kako bi uvalio nekoga u nevolju. Ali ako Tomo uzme srebrni naprstak iz dućana, zakon ne samo da može, nego ga mora kazniti prema pravilu koje se odnosi na sve kradljivce srebra. Samo obiteljska disciplina može pokazati bilo kakvo suosjećanje ili bilo kakav humor. Ne kažem da obitelj uvijek to čini, ali kažem da država to nikada ne bi trebala niti pokušavati. Tako da ako promotrimo roditelje kao nezavisne prinčeve, a djecu kao njima podređene, sloboda obitelji može, i često djeluje u korist podređenih. Ali sve dokle god su djeca djeca, ona će uvijek biti nekome podređena. Pitanje je samo trebaju li biti raspodijeljena prirodno, pod vlašću prirodnih prinčeva, kao što je to oduvijek bilo. Pod vlašću onih koji prirodno osjećaju prema njima ono što nitko drugi neće osjećati: prirodnu ljubav.
Nema komentara:
Objavi komentar