subota, 24. studenoga 2012.

Spasite očeve!



Suvremena je zabluda da obrazovanjem možemo dati drugima nešto što ni sami ne posjedujemo. ... Ove stranice nemaju nikakvu drugu svrhu od te da se istakne da ne možemo stvoriti ništa dobroga dok to dobro nismo sami pojmili. Čudno je da ljudi koji su po pitanju nasljeđivanja tako oštro priklonjeni strogim zakonima, po pitanju okoline gotovo da vjeruju u čuda. Inzistiraju na tome da ništa što nije prije bilo u tijelima roditelja ne može biti niti u djetetu. Ali čini se da nekom čudnom logikom smatraju da stvari koje nisu bile u glavama roditelja, ili općenito u ničijim glavama, mogu biti ulivene u glave djece. 


U vezi s ovime se podigao budalast i uvrnut krik, tipičan za ovu konfuziju. Mislim na krik "Spasite djecu!". Taj krik je, naravno, dio suvremene morbidnosti koja tretira državu (koja je čovjekov dom) kao vrstu očajničkog sredstva u vrijeme panike. Ovaj zastrašujući oportunizam porijeklo je socijalizma i ostalih sličnih programa. Baš kao što ljudi prikupljaju i dijele svu hranu u danima gladi, tako bi oni dijelili djecu od njihovih očeva, kao što se to čini kod brodoloma. Čini se da njihovim umovima nikada nije prošla misao da ljudsko društvo možda može uopće ne biti u stanju gladi ili brodoloma. Ovaj krik "Spasite djecu!" ima u sebi omraženu implikaciju da je nemoguće spasiti očeve. Drugim riječima, smatraju da mnogo milijuna odraslih, normalnih, odgovornih, samostalnih Europljana treba tretirati kao prašinu ili ruševine, te ih izbaciti iz svih diskusija. Prozivaju ih nezapošljivima jer nitko ne zna kako ih zaposliti, tupoglavima ako se još uvijek pridržavaju konvencija, skitnicama ako još uvijek vole slobodu. Ono što želim dokazati je da ako ne možete spasiti očeve, ne možete spasiti niti djecu. Ne možemo spasiti druge ako ne možemo spasiti same sebe. Ne možemo podučavati građanstvu, ako sami nismo građani. Ne možemo osloboditi druge ako smo sami zaboravili glad za slobodom. Obrazovanje označava prenošenje određene istine. A kako možemo prenositi istinu ako ona nikada nije bila niti u našim glavama? Uzaludno je spašavati djecu jer ona ne mogu vječno ostati djeca. U obrazovanju polazimo od pretpostavke da ih učimo kako bi postali ljudi. A kako to da može biti tako jednostavno podučavati idealnoj čovječnosti druge ako je tako uzaludno i beznadno da ju mi sami steknemo?

Znam da su se određeni suludi pedanti pokušali suprotstaviti ovoj teškoći tvrdeći da obrazovati ne znači davati instrukcije, da se poučavanje ne provodi uspostavljanjem autoriteta. Oni smatraju da proces obrazovanja ne dolazi izvana, odnosno od učitelja, nego u potpunosti iznutra, odnosno iz dječaka. Obrazovanje, kažu oni, je latinska riječ za izvođenje uspavane sposobnosti iz svake pojedine osobe. Negdje duboko u maglovitim predjelima dječakove duše nalazi se iskonska čežnja za učenjem grčkih naglasaka ili nošenjem čistih kolara. Sve što treba učitelj učiniti je nježno i osjećajno osloboditi ovu zarobljenu potrebu. U novorođenčetu su zatočene suštinske tajne metode jedenja šparoga i znanja kojeg je datuma bio Bannockburn [Bitka za neovisnost Škotske nap.prev]. Nastavnik samo izvlači iz samog djeteta nejasnu ljubav za dugačkim diobama, on iz djeteta samo izvodi lagano prekrivenu djetetovu ljubav za mliječnim pudingom naspram kolača. Nisam siguran da vjerujem u tu metodu izvođenja. Čuo sam sramotnu sugestiju da riječ "odgojitelj", ako pogledamo rimske učitelje, nije označavala čak niti izvođenje naših mladalačkih djelovanja na slobodu, nego samo izvođenje malog dječaka u šetnju. U netočnost ove doktrine sam još sigurniji. Mislim da bi reći da djetetove obrazovne zasluge izlaze iz njega samoga bilo jednako apsurdno kao reći da mlijeko kojim se dijete doji izlazi iz samoga djeteta. U svakome živome stvoru postoje snage i funkcije, ali obrazovanje znači oblikovati ove snage i funkcije u određene forme i vježbati ih za određene svrhe. Ako riječ obrazovanje ne znači to, onda ne znači ništa. Govor je najpraktičniji primjer čitave situacije. Uistinu možete "izvući" kmečanje i groktanje iz djeteta tako da ga jednostavno lupnete ili vučete naokolo. To je ugodna, ali vrlo okrutna zabava o kojoj su mnogi psiholozi ovisni. Ali morat ćete čekati i promatrati vrlo strpljivo prije nego izvedete engleski jezik iz njega. To morate staviti u njega, i tu je kraj rasprave.

4 komentara:

  1. Gospodine Chestertonian, znači li to da smo određeni onime što naši roditelji stave u nas, tj. njihovom uspješnošću da naše snage i funkcije stave u određene forme?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Čovjek kao slobodno biće zasigurno nije određen niti odgojiteljima (tu su u prvom redu roditelji), niti genima, niti okolinom, niti bilo čime izvanjskim. Chesterton se, štoviše, prije ovog ulomka koji sam naveo obračunava upravo s deterministima i eugeničarima koji su pokušavali matematičkim formulama doći do zaključka kako će se čovjek ponašati. Slikovito i duhovito je o njima rekao: "Mr. Shaw and his friends admit it is a superstition that a man is judged after death, they stick to their central doctrine, that he is judged before he is born."

      U trećem odlomku ovog citata Chesterton ne cilja na to da će dijete odgojem biti determinirano, nego se prvenstveno obračunava s onime što se danas i kod nas stalno promiče, a to je „neutralno obrazovanje“. Chesterton tvrdi da takva stvar ne postoji. Tvrdi da takvo što ne postoji jer je upravo temeljna bit odgoja i obrazovanja usmjeravati: "You cannot have free education; for if you left a child free you would not educate him at all." Danas je i kod nas trend da se nerijetko nitko ne usudi uopće niti reći „ovo je dobro“ ili „ovo je loše“, jer se, kažu, ne želi narušavati djetetova sloboda. Ipak Chesterton uočava dublji razlog koji leži iza te neodlučnosti, a taj je da niti odgojitelji sami ne znaju. "That is the one eternal education; to be sure enough that something is true that you dare to tell it to a child. From this high audacious duty the moderns are fleeing on every side; and the only excuse for them is... that they cannot convince themselves enough to convince even a newborn babe." Bez toga da se dijete ne samo upoznaje sa činjenicama, nego i upućuje na to kako se pravilno njima koristiti nema pravog odgoja.

      Izbriši
  2. Poštovanje,
    prvo pohvale za blog, Chesterton mi je ugodno otkriće i sasvim sigurno ga imam u vidu čitati no ovdje bih se htio osvrnuti na vaš komentar
    "Čovjek kao slobodno biće zasigurno nije određen niti odgojiteljima (tu su u prvom redu roditelji), niti genima, niti okolinom, niti bilo čime izvanjskim."

    Ako znanost promatra čovjeka kao mašinu što velikim djelom zaista i jesmo nije li na neki način potrebna jaka vjera da se ovako šta izjavi? Ponajviše mislim na to da ljudi nisu određeni ni genima ni okolinom, da su ta dva faktora zabluda?
    Zašto ovo pitam, radim s dijetetom koji ima blagu mentalnu retardaciju, on je od rođenja takav i sad mi recite da cijeli njegov život nije time određen.
    Njegovo ponašanje vidim i vidim da je takav zbog blage mentalne retardacije koja mu oblikuje život, okolina u njegovom slučaju ne igra gotovo nikakvu ulogu pošto kad on osjeti bijes on ga izrazi iako ga svi uče da to nije dobro on svaki put ponovi istu stvar kad osjeti bijes. S druge strane on ništa ne može naučiti, ništa ne može razumijeti jer ne može takav je od rođenja i gdje se tu uklapa u vašem komentaru da čovjek nije određen genima. Gdje se tu uklapa da je on slobodno biće?
    Radim sa tim dijetetom čiji je život određen, on već sada ima težak život i pati zbog svoga stanja i moram priznati da se radeći s njim uvijek sjetim Nietzscheove svete okrutnosti naime on kaže: "Sveta okrutnost - Nekom svecu pristupi čovjek koji je u rukama držao tek rođeno dijete. „Što da učinim s djetetom?"- upita "jadno je, nakazno, a nema dovoljno života ni za umrijeti.“ „Usmrti ga,povika svetac užasnim glasom, usmrti ga i drži ga potom tri dana i tri noći na rukama da ga dobro upamtiš: tako nikada više nećeš začeti dijete kad ti nije vrijeme za začinjanje.“Kad je to čovjek čuo ode razočaran; a mnogi grđahu sveca što je savjetovao okrutnost, jer bijaše savjetovao da se dijete usmrti. „No nije li okrutnije pustiti ga da živi“ - reče svetac."
    I sada se to isto i ja pitam.
    S druge strane on pati iako je intelektualno tup, pati i želi se ubiti, on kaže da se želi ubiti iako nije svjestan šta to znači, jedanput mi je rekao dok smo igrali čovječe ne ljuti se da mu pokažem kako se baciti pod vlak, tada sam prvi put vidio da kada osjeti bol, patnju da se hoće ubiti, njemu to instinkt govori ono ne dolazi iz svijesti, on kada osjeti patnju on je želi prekinuti prekidajući si život.
    Jedino dobro koje vidim kod njega i drugih je to što nije svjestan i u tome vidim neku vrstu blaženstva, ne samo kod njega koji ima blagu mentalnu retardaciju već i kod svih ljudi. Mi nismo svjesni stanja u kojem se nalazimo i to je dobro jer kad bi npr. bili u potpunosti svjesni samo jedne činjenice kao što je biti svjestan vlastite smrtnosti ne znam koji bi čovjek izdržao bol i patnju koja bi uslijedila nakon toga. Neznanje je blaženstvo, što čovjek više zna to više pati ili rečeno mojim jezikom: Znanje je kao ruksak koji nosimo na leđima i što više stvari u njemu imamo to nam ga je teže nositi.

    No, skrećem s teme.
    I sada recite da svo njegovo ponašanje nije određeno njegovim stanjem koje se zove blaga mentalna retardacija?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Poštovani,

      hvala Vam na pohvali za blog. Nadam se da ćete biti potaknuti posuditi ili kupiti neku Chestertonovu knjigu i dublje upoznati ovog velikog mislioca.
      U vezi vašeg prvog pitanja: zasigurno je potrebna vjera. Štoviše, Chesterton na jednom mjestu kaže: "Tvrditi da bilo što o čemu mislimo ima ikakve veze sa stvarnošću, čin je vjere." Kada sam rekao da čovjek nije određen genima, okolinom i sl., tada nisam htio reći da oni nemaju nikakvog utjecaja na čovjekov život, ali da je karakteristika čovjeka da upravo u svim okolnostima, koliko god nepovoljne bile, zadržava mogućnost izbora. Čovjek ne može izbjeći da mu se nekad ne nanese nepravda, ali može birati hoće li ju on kao posljedicu toga nanositi drugima, ili će se odlučit boriti protiv nepravde u svojoj okolini. Čovjeka ne određuju okolina ili genetika koju ima, nego ono što s njima čini. Po ovom Vam pitanju preporučam jako dobru knjigu V.Frankla: "Čovjekovo traganje za smislom" u kojoj iz vlastitog iskustva boravka u konc. logorima svjedoči kako je upravo tamo gdje su ljudi bili lišeni apsolutno svega, pa čak i nade za vlastiti život, najjasnije zasvjetlila činjenica da čovjek nije određen okolinom u kojoj se nalazi. Tamo je najjasnije na brojnim primjerima dokazano kako čovjek nije puka životinja koja se bori za opstanak, nego da i u najsirovijim uvjetima ima slobodu biti čovječan ili nečovječan.
      Apsolutno se slažem o izbjegavanju svijesti o vlastitoj smrtnosti, o tome sam i sam dosta razmišljao. Mislim da je ignorancija tog pitanja pretežit način na koji se ljudi s time nose, jer kad ne bi bilo tako bilo bi mnogo više vjernika. Ne kažem da strah od smrti čini kvalitetnog vjernika, ali puno više ljudi bi razmišljalo o vjeri.
      O pitanju slobodne volje osoba s raznim oblicima mentalne retardacije nažalost ne znam puno, ali ono što znam jest da osobe koje primaju takvu djecu na najbolji način dokazuju da čovjek nije = uspjeh + karijera + zdravlje + inteligencija... i sve ostale stvari koje "definiranju" čovjeka po nekim suvremenim standardima. Dokaz su da se neizmjerna čovjekova vrijednost ne temelji ni na kakvim vanjskim uvjetovanostima, nego na činjenici da smo stvoreni na sliku Božju.
      U vezi Nietzschea, poznato je da je i sam mentalno obolio i zadnje godine života proveo kao psihopat. Zašto se sam nije držao svojih principa u vlastitom slučaju ostavljam svima na razmatranje.

      Izbriši