Gilbert Keith Chesterton - u obranu zdravog razuma

Gilbert Keith Chesterton (1874. – 1936.) engleski je pisac i novinar s početka 20. stoljeća. Velik u svakome pogledu, 193 cm visok i 130 kg težak, i svojim je dimenzijama djelovao poput gromade koja je u metežu raznih filozofija stajala na putu rijeci novovjekovnih hereza u obrani zdravog razuma od njihovih otrovnih voda. U doba njegovog djelovanja rasplamsavale su se filozofije čije strašne posljedice i danas vidimo u svijetu koji se naziva modernim. Od Nietzscheove potrage za nadčovjekom, agresivnih darvinista koji su pokušali kreirati ljudsku pasminu, materijalista koji nisu vidjeli dalje i dublje od opipljivog svijeta, skeptika koji su sumnjali u sposobnost ljudske spoznaje i raznoraznih drugih neprijatelja zdravog razuma Chesterton je stajao kao bastion u njegovoj obrani, te mu je stoga i dodijeljen naziv Apostola zdravog razuma.

Bitka u obranu zdravoga duha brojčano je uistinu bila neravnopravna, ali Chesterton se nije predavao bez borbe. Izuzetno plodan autor Chesterton je napisao 80 knjiga, 200 kratkih priča, 4000 tisuće eseja i nekoliko drama. Bio je književni i društveni kritičar, povjesničar, romanopisac, debatant, katolički apologet, pisac drama... O njegovom nenadmašnom talentu svjedoči činjenica da su, budući da se potpisivao sa GKC, mnogi mislili da se zapravo radi o grupi autora koji pišu pod istim pseudonimom jer jednostavno nisu mogli vjerovati da jedan čovjek može toliko pisati, a njegova tajnica svjedoči da je istovremeno dok je njoj diktirao jedno djelo svojom rukom radio na drugoj knjizi ili članku. Tako je neumornim pisanjem i debatiranjem Chesterton sam nadoknađivao premoć u brojnosti drugih mislilaca njegovog doba.

Ipak, koliko god se ne slagao s misliocima svoga doba, treba istaknuti da je među njima uvijek vladalo veliko međusobno poštovanje. Znao je odbaciti mišljenje, a zadržati osobu kao prijatelja. Lijepo je to izrazio kada se osvrnuo na G.B. Shawa i njegovu filozofiju ustvrdivši da je sve pogrešno u vezi njega osim njega samoga, dok je Shaw njega također cijenio kao iskrenog prijatelja priznavši da: “Svijet nije dovoljno zahvalan na Chestertonu.“

Među istomišljenicima Chestertonov najbliži suborac bio je njegov jako dobar prijatelj, još jedan engleski velikan, Hilarie Belloc. Njihova stajališta su bila vrlo bliska tako da je za njih dvojicu duhovito sročen naziv Chesterbelloc. Sam Chesterton je za Belloca napisao „Ovaj čovjek je vodio najveću bitku za dobre stvari od svih ljudi moga vremena“ , dok je Belloc o Chestertonu nakon njegove smrti ustvrdio, saževši mišljenja mnogih koji su ga poznavali i čitali,: “Chesterton se više nikada neće ponoviti!“

       Chesterton, Baring i Belloc

Chesterton i moderni um

"Moj stav prema napretku prešao je s antagonizma na dosadu. Davno sam se prestao raspravljati s ljudima koji preferiraju četvrtak umjesto srijede samo zato što je četvrtak." Tako je ukratko sažeo svoj stav prema misliocima koji su slijepo vjerovali u napredak neosvrćući se na moral niti na samog čovjeka. Moderni um njegovog doba u slijepoj vjeri da samo protjecanje vremena donosi kvalitetniji život (i kvalitetnijeg čovjeka!) odbacivao je kršćanstvo kao rudimentarni zaostatak kojeg treba što prije nadići i krenuti u potragu za nadčovjekom. Neki među njima su isticali da je kršćanstvo imalo svoj pokušaj u srednjem vijeku, a sada je vrijeme da oni stupe na scenu. No Chesterton se snažno usprotivio takvom poimanju prošlosti i budućnosti: „Kršćanski ideal nije isproban i proglašen neprikladnim. Utvrđeno je da je težak i ostavljen je neisprobanim..“ To je za njega prava tragedija našega svijeta, činjenica da taj istinski kršćanski ideal nije na velikom području nikada niti zaživio. Pokušaje pak da se napredak bezglavo razvija bez obzira na prirodu samog čovjeka opisao je u kritici upućenoj Shawu u knjizi Heretici: “Ako čovjek kakvog poznajemo nije sposoban za filozofiju napretka gosp. Shaw traži, ne novu vrstu filozofije, nego novog čovjeka. To je kao da dadilja pokuša godinama hraniti dijete gorkom hranom, i otkrivši da ta hrana nije prikladna, ne baca hranu u potrazi za novom, nego baca bebu kroz prozor i traži novu bebu.“

Chestertonov je, dakle, ideal čovjeka staviti u središte. Prilagoditi svijet njegovim potrebama. Potrebama normalnog prosječnog čovjeka koji pokušava zasnovati obitelj i sretno živjeti, saznati što on uistinu želi i pokušati to ostvariti. Moderni se pak um na njega niti ne osvrće nego ga ukalupljuju u njemu neprirodne okvire. Ovim se pitanjem poglavito bavio u svojoj knjizi Što ne valja sa svijetom, nakon čijeg čitanja nitko ne bi mogao razlučiti je li napisana danas ili prije više od sto godina, što jasno govori kako su problemi ostali neriješeni.

Duboki vjernik

Nemoguće je govoriti o Chestertonu, nemoguće ga je razumjeti, ako se ne spomene njegov stav prema vjeri. Mnogi zagovaratelji „vjerske slobode“ i guranja vjere u privatnu sferu bi se možda usprotivili isticanju njegovih vjerskih stajališta u opisu njegovog literalnog djela. Chesterton je taj duh lijepo sažeo kazavši: “Moglo bi se pretpostaviti da se pod pojmom vjerske slobode smatra da je svima dozvoljeno raspravljati o religiji. U praksi to znači da gotovo nikome nije dopušteno da ju spominje.“.  Uostalom, kako bi se bez spominjanja njegove vjere moglo shvatiti čovjeka koji sam o sebi kaže da od kad je  1922. godine postao katolikom nije napisao niti jedan redak niti jednu rečenicu o bilo kojoj temi koja nije bila povezana s tim događajem. Iako je katolikom postao 1922. u svim njegovim ranijim radovima osjeća se njegova ogromna simpatija i naklonost prema Katoličkoj Crkvi, tako da su mnogi bili iznenađeni smatrajući da je on već bio katolik. Na kraju krajeva, njegov najpoznatiji lik Otac Brown je katolički svećenik, a nastao je godinama prije nego je Chesterton pristupio Katoličkoj Crkvi. Odnos ljudi koji su izvan Crkve prema njoj lijepo je sažeo u svojoj knjizi Katolička Crkva i obraćenje koja govori o njegovom obraćenju: "Ne moguće je biti nepristran prema Katoličkoj Crkvi. U trenutku kad čovjek prestane vući protiv nje osjeća se privučen prema njoj. U trenutku kad ju prestane ušutkavati počinje ju slušati sa zadovoljstvom. U trenutku kad pokuša biti pošten prema njoj počinje ju voljeti." 

Možemo pretpostaviti da njegova odluka nije našla na odobravanje u sredini koja nije bila naklonjena katoličanstvu. Možda je cjelokupni dojam javnosti sažeo njegov dobar prijatelj G.B.Shaw koji je taj događaj prokomentirao: “Gilberte, sada si otišao predaleko.“ Osjetio je to zasigurno i sam Gilbert kada je zapisao: "Ovo su dani u kojima se od kršćanina očekuje da veliča svaku vjeru osim svoje vlastite", shvativši koliko se licemjerstva često krije iza tih podmuklih napada na Krista. Sam Chesterton, s druge strane, nije sebi pripisivao nikakvih zasluga po pitanju svog obraćenja jednostavno (kakav je i bio) ustvrdivši: "nikakva zasluga, osim zdravog razuma, ne pripada nikome koji joj se pridružio kad je toliko očito da je nada ovoga svijeta."  

Stavovi o kontroverznim pitanjima

Gilbert je, kako je rekao njegov prijatelj Shaw, uistinu išao daleko jer je išao za istinom koja se mnogima nije sviđala. Uistinu se držao svojih riječi koje je uputio novovjekovnim misliocima i umjetnicima koji su sami sebe, baš kao i danas, držali suludo hrabrima: „Nova škola misli i umjetnosti nosi u sebi dah drskosti i svuda izbija u blasfemije, kao da je potrebna ikakva hrabrost za izreći blasfemiju. Samo je jedna stvar koja zahtjeva stvarnu snagu da ju se izgovori, a to je istina.“  Chesterton je imao tu hrabrost, hrabrost činiti nepopularne poteze u obrani istine. Hrabro se zauzeo za pitanje Irske, čime se posebice bavio u svom djelu Irske impresije „Reći istinu o Irskoj nije za engleskoga patriota stvar koja je ugodna, ali je vrlo patriotska.“ U Belfastu je upozorio da se pitanje toga grada nikada neće moći riješiti političkim putem, što se do danas pokazalo istinitim, jer kako sam kaže: „Religija nije crkva koju čovjek posjećuje, nego kozmos u kojem živi.“ Nemoguće je dakle za njega bilo pitanje čovjekove vjere staviti u zagradu i baviti se politikom, jer pitanje vjere je pitanje koje se najdublje reflektira na čovjekovo svakodnevno ponašanje, a ne samo na crkveni prostor koji posjećuje.

Bio je žestoki protivnik engleskog imperijalizma. Njegov stav o imperijalizmu može se iščitati iz događaja opisanog na duhovit način u jednom od njegovih eseja: „Pokušavao sam dokazati agnostiku sa svoje desne strane da postoji mjesto kao što je raj, a imperijalistu sa svoje lijeve da postoji takvo mjesto kao što je Engleska.“ Za Chestertona čovjek koji voli svoju zemlju ne želi ju proširivati na tuđe teritorije, on voli Englesku zato što je Engleska. Kada bi imperijalisti uistinu voljeli svoju domovinu brinuli bi se prvenstveno o njoj, te ne bi imali potrebe pripajati druge zemlje. U imperijalizmu vidi i lažni pokušaj bijega od realnosti problema koji su postojali u Engleskoj. Umjesto da rade na popravljanju same Engleske imperijalisti su u uvijek novim zemljama pokušavali pronaći sreću daleko od vlastite zemlje.

Pionirsko djelo u borbi protiv onoga što se nazivalo eugenikom bila je zbirka eseja Eugenika i druga zla. Eugenika „označava rabljenje znanja o ljudskoj genetici radi utjecanja na stanovništvo i zdravstvenu politiku s ciljem povećanja udjela pozitivno ponderiranih gena (pozitivna eugenika) i smanjenja negativno ponderiranih gena (negativna eugenika) s ciljem poboljšanja određenih svojstava ljudske vrste.“ I dok su mnogi klicali fascinirani znanstvenim mogućnostima novoga doba lišenim moralne odgovornosti, Chesterton je već u korijenu prozreo gdje ta stvar vodi. Rijetki su ga nažalost poslušali. Ideje eugenike kulminirale su u Hitlerovoj Njemačkoj, a kakva je situacija u stavu prema eugenici bila na globalnoj razini svjedoči činjenica da je Hitler 1938. bio izabran za osobu godine u magazinu Time. Nakon drugog svjetskog rata Engleska je na svojoj koži osjetila tko je izabran za osobu godine, a sve se moglo puno prije anticipirati da se na vrijeme razmislilo kamo smjera put eugeničara. Chesterton po pitanju nemorala u određenim znanstvenim krugovima ironično primijetio: "Učimo kako činiti mnoge pametne stvari... Idući veliki zadatak će biti naučiti da ih ne činimo"

Danas s pozicije vremenskog odmaka od toga doba jasno se očitovalo koliko je Chesteron bio u pravu u svojim stavovima koji su tada bili žestoko osporavani od strane vodećih filozofskih i političkih elita. Teško je reći koliko će još vremena proći dok ljudi konačno uvide i nemogućnost ostvarenja zdravog društva bez da se pitanje morala stavi na prvo mjesto, bez da se poštuje ljudski život, bez da čovjek napokon postane zahvalan Stvoritelju. Bojim se da je težina odgovora na to pitanje u činjenici što nitko ne zna vrijeme sudnjega dana. Kakogod s time bilo, tužno je ustvrditi da se Chestertonova uloga nije dostojno obilježila. Umjesto da Engleska uzdigne svog velikana na pijedestal, ona kao svoje vodeće pisce toga doba gura ljude koji su dokazano bili u krivu, a razlog stavljanja pod tepih je zasigurno taj što mu „ljubitelji istine“ do današnjega dana ne opraštaju što ju je on uistinu i izrekao.

Smrt

Umro je 1936. godine u svome domu u Londonu. Sama njegova smrt najbolje oslikava cijeli njegov život. Nakon što mu je pozlilo, ugledavši po posljednji put svoju suprugu, rekao je jednostavno „Hello my dear!“. Čovjek koji je nalazio istinsku radost u svakoj, ma kako prozaičnoj, pojedinosti života bio je jednako dobro raspoložen kada je znao da odlazi. Ljubav prema ovome svijetu nije u njemu bila epikurejska ljubav prema užicima. To uostalom svjedoči njegova poznata izjava „Najbolji način da Bogu zahvalimo za burgundac je da ga ne popijemo previše.“ Bio je dovoljno mudar čovjek da zna da čovjek koji u burgundcu nalazi smisao ne može uživati čak niti u burgundcu (kamo li u bilo čemu drugome). Ljubav prema ovomu svijetu bila je za njega preko spoznaje da je ovaj svijet, ma kako nesavršen, stvoren od Boga i u njemu možemo promotriti odsjaj božanskoga. On je taj odsjaj nalazio i u zahrđalim željeznim klupama na željezničkim kolodvorima i na najdosadnijim mogućim mjestima jer je znao vidjeti istinsku dubinu stvari. Veselio se stvarima ovoga svijeta jer je znao da one upućuju prema svome Stvoritelju. Tako je riječima radosnoga pozdrava otišao G.K.Chesterton, a njegova dijela su ostala za mnoge da im otkriju filozofiju radosti i zdravog razuma.

Poznati o Chestertonu

C.S.Lewis

Chesterton je zasigurno ostavio dubok utjecaj na mnoge ljude širom svijeta koji su rado čitali njegova djela. Među brojnima mogu se izdvojiti C.S.Lewis koji o njegovoj knjizi Vječni Čovjek kaže: "Najbolja popularna obrana cjelokupnog kršćanskog gledišta je Chestertonov „Vječni Čovjek“, te ju navodi kao jedno od najznačajnijih djela koje je oblikovalo njegovu životnu filozofiju. Među ostalim poznatim autorima na koje je utjecao su J.R.R. Tolkien, Jorge Luis Borges, J.K.Rowling (članica društva GK Chestertona), George Orwell i mnogi drugi.

Njegov veliki poštovatelj Jorge Luis Borges je o njemu zapisao: „Smatram da je Chesterton jedan od najistaknutijih pisaca našega vremena, ne samo zbog svoje sretne inventivnosti, vizualne imaginacije i djetinje ili božanske radosti toliko očite u svim njegovim djelima, nego također zbog svoje retoričke vještine i potpune briljantnosti svoga umijeća.“

Etienne Gilson, jedan od vodećih katoličkih intelektualaca dvadesetog stoljeća, za njegovu biografiju svetog Tome Akvinskog priznaje: „Smatram ju, bez moguće usporedbe, najboljom knjigom koja je ikada napisana o Svetome Tomi... malo njih koji su potrošili dvadeset ili trideset godina proučavajući Svetoga Tomu Akvinskog, i objavili dvije ili tri knjige o njemu, neće pogriješiti ako ustvrde da je takozvana Chestertonova „dosjetljivost“ posramila njihovu učenost“ dok je za Pravovjerje rekao da je: „Najbolje apologetsko djelo stvoreno u našem stoljeću“

Papa Pio XI

Papa Pio XI, koji ga je primio u audijenciju za života, povodom njegove smrti uputio je brzojav sućuti dodijelivši mu naslov Branitelja Vjere (Fidei Defensor): "Sveti Otac je duboko ožalošćen smrću gosp. Gilberta Keitha Chestertona odanog sina Svete Crkve, nadarenog Branitelja Katoličke Vjere. Njegova Svetost iskazuje očinsku sućut engleskome narodu, obećaje molitve za dragog pokojnika, te udjeljuje apostolski blagoslov"

Nadbiskup Albino Luciani (Ivan Pavao I) pisao je već pokojnom Chestertonu povodom osvrta na njegovu knjigu Kugla i Križ kako bi izrazio svoje zahvalno slaganje s istinama o kojima je Chesterton pisao u svome djelu, posebno se osvrćući na činjenicu da oni koji pokušavaju uništiti križ završe uništavajući sve ostalo.

Čini se da je bio omiljen među Papama jer i sadašnji Sveti Otac Benedikt XVI rado citira Chestertona, iz čega se vidi da je dobro upoznat s njegovim djelom.

Djela

Kako je već istaknuto, Chesterton je bio vrlo plodan pisac koji se bavio raznim literalnim vrstama i problemima u društvu. Kao njegova najznačajnija djela mogu se navesti: Pravovjerje, Vječni čovjek, Heretici, Što ne valja sa svijetom, Čovjek koji je bio četvrtak, detektivske priče o ocu Brownu, zbirka eseja Ogromne tričarije i mnoge druge. Ako bi netko pročitao samo jednu njegovu knjigu onda neka to bude Pravovjerje. Pravovjerje je nastalo kao odgovor na knjigu Heretici u kojoj je već u naslovu jasno rekao što misli o umovima novoga doba. Nakon što je bio zatražen da on iznese svoj stav Chesterton je napisao Pravovjerje u kojemu na jedinstven i vrlo osebujan način iznosi temelj svoje (kršćanske) filozofije. Pravovjerje je unikatno apologetsko djelo koje na originalan „chestertonovski“ način brani kršćansku poziciju koja mnoge njene protivnike ostavlja zatečenima.

Detektivske priče o Ocu Brownu njegova su najprodavanija djela. Glavni lik je katolički svećenik (otac Brown) koji poznavanjem ljudskoga duha stečenog kroz godine svećeničkog iskustva, kao i briljantnim radom moždanih vijuga, otkriva zločince. Svaka priča, naravno, u sebi nosi i određenu moralnu poruku koja je uvijek središte oko kojega je cijela priča i napisana. Otac Brown je u svakom slučaju osebujan detektiv budući da on zločince koje hvata ne iznosi prvenstveno pred strogi ljudski sud, nego pred milosrdni božanski. Potiče ih na ispovijed.

U knjizi Što ne valja sa svijetom Chesterton se ponajprije osvrnuo na problem obitelji, stavljajući ju na prvo mjesto. Cijeli državni sustav trebao bi biti podređen upravo razvoju sretnih obitelji. Chesterton primjećuje kako nažalost on upravo na nju djeluje razarajuće. Sustav nas uvjerava da je obitelj dosadno mjesto, ženu se sve više odvlači od doma, odgoj djece sve više prelazi iz ruku roditelja u ruke javnog obrazovanja, a čak ni mjesto u kojem živi nije adekvatno onome kakvo bi trebalo biti. Dok je Pravovjerje uvid u Chesertonovu filozofiju Što ne valja sa svijetom je izvrstan prikaz Chestertonova pogleda na stanje društva i ponuda rješenja kakvo bi trebalo biti.

Što drugo na kraju reći nego pozvati Vas da izdvojite vremena i pročitate poneki Chestertonov esej, ili izvadak iz knjige, koji će se redovito objavljivati na ovome blogu i udahnete malo svježeg zraka zdravog razuma u magluštini obamrlosti zdrave misli.