Upoznavanje Srednjeg vijeka

Sasvim je prirodno da prosperitetni ljudi našeg doba ne bi trebali znati ništa od povijesti. Kada bi znali, znali bi vrlo nepoučnu povijest toga kako su oni postali prosperitetni. Sasvim je jasno, kažem, da ne bi trebali znati ništa o povijesti, ali zašto onda misle da ju poznaju? Citiram rečenicu uzetu nasumično iz knjige napisane od strane jednog od naših najuglednijih suvremenih mladih kritičara. Pisac kaže: "Društveni i politički napredak u Srednjem vijeku bio je jako malen" sve do reformacije i renesanse. Ja bih sada mogao na jednak način reći da je bilo jako malo napretka u izumiteljstvu devetnaestoga stoljeća, sve do dolaska Williama Morrisa [engleski tekstilni dizajner iz 19. st. nap.prev.], i tada se ispričati govoreći da osobno nisam zainteresiran za strojeve za obradu pamuka, što uistinu i jest slučaj. Jer to je upravo ono što pisac želi reći. On želi reći da nije osobno zainteresiran za redovničke mitre ili srednjovjekovne glasnike. On ima pravo na to, ali zašto bi, kada piše o nečemu što  nije postojalo u Srednjem vijeku, dogmatizirao o priči  koju očito nije nikada čuo? Ipak, to bi mogla biti vrlo zanimljiva priča.

Malo prije normanskih pohoda, zemlje kao što je naša bile su prašina tada još slabašnog feudalizma, neprestano raspršivane u vrtlozima barbarskih napada, barbara koji nisu znali niti konje jahati. Jedva da je bilo kuće od kamena ili cigle u cijeloj Engleskoj. Jedva da je bila poneka cesta osim utabanih puteva. Praktički nije bilo nikakvih zakona osim lokalnih običaja. To je bilo Mračno doba iz kojeg je Srednji vijek izašao. Pogledajte Srednji vijek dvjesto godina nakon normanskih pohoda, sve do pred početak reformacije. Veliki gradovi su izgrađeni, građani su postali privilegirani i važni, poslovi su organizirani u slobodna i odgovorna trgovačka uređenja, parlamenti su bili snažni i mogli su raspravljati s prinčevima, ropstvo je gotovo iščezlo, velika sveučilišta su otvorena za poučavanje s odličnom organizacijom obrazovanja, republike su bile ponosne i građanske, a duž cijelog sjevera ljudi su izgradili takve crkve kakve nitko više nikada neće izgraditi. A sve ovo, od čega je najbitniji dio učinjen unutar jednog do dva stoljeća, je ono što je kritičar nazvao: "malenim društvenim ili političkim napretkom". Jedva da postoji važna suvremena institucija pod kojom živi, od sveučilišta koje ga je obučavalo, do parlamenta koji vlada nad njim, koja nije svoj najznačajniji napredak ostvarila u tom dobu.

Ako netko misli da ovo pišem iz cjepidlačenja, nadam se da ću mu ubrzo pokazati da imam mnogo skromniji i praktičniji cilj. Želim promotriti prirodu ignorancije, i započeo bih govoreći da sam u svakom znanstvenom i akademskom smislu i ja sam vrlo ignorantan. Kao što kažemo o čovjeku poput Lorda Broughama da je njegovo opće znanje veliko, ja bih mogao reći da je moja opća ignorancija vrlo velika. Ali upravo je u tome stvar. To je opće znanje i opća ignorancija. Osobno znam malo o povijesti, ali znam ponešto gotovo svih dijelova povijesti. Ne znam mnogo o Martinu Lutheru i njegovoj reformaciji, ali znam da je napravila znatan utjecaj. Ne znati da je brzi napredak dvanaestog i trinaestog stoljeća napravio veliki utjecaj  je toliko neobično, kao nikada ne čuti za Martina Luthera. Nisam pretjerano informiran o budistima, ali znam da se zanimaju za filozofiju. Vjerujte mi, ne znati da se budisti zanimaju za filozofiju nije ništa manje začuđujuće nego ne znati da su ljudi u srednjem vijeku bili zainteresirani za politički napredak ili eksperimente. Ne znam mnogo o Frederiku Velikom. Za vrijeme djetinjstva sam bio uplašen količinom svezaka o toj temi. Čini se da je bilo toliko toga za naučiti o njemu. Ali, unatoč mojim strahovima, mislim da bih trebao biti sposoban pogoditi s određenom dozom vjerojatnosti vrstu stvari koju su ti svesci sadržavali. Mogao bih pogoditi da su svesci sadržavali riječ "Pruska" na jednom ili više mjesta, da bi se povremeno dotaknuli rata, da bi se spomenuli ugovori i granice, da bi marljivi istraživači mogli pronaći riječ "Silesia", baš poput imena Marije Terezije i Voltairea, da bi negdje u svim tim svescima njihov autor spomenuo je li Frederik Veliki imao oca, je li bio oženjen,  je li imao dobrih prijatelja,  je li imao hobije ili književni ukus određene vrste,  je li umro na stratištu ili na postelji, i tako dalje. Da sam smogao hrabrosti otvoriti neki od tih svezaka, vjerojatno bih pronašao barem nešto o ovome što sam naveo.

Sada zamijenite sliku, i zamislite prosječnog mladog, dobro obrazovanog novinara ili pisca iz javne škole ili fakulteta kako stoji ispred još veće količine, još većih knjiga iz knjižnica srednjeg vijeka: na primjer ispred svih svezaka svetoga Tome Akvinskog. Uvjeren sam da u devet od deset slučajeva dobro obrazovani mladić ne bi znao što će pronaći u tim kožnim svescima. On misli da će pronaći polemike o sposobnosti anđela da balansiraju na iglama, i uistinu bi to pronašao. Ali ono što želim reći je da ne zna da bi pronašao učene ljude kako raspravljaju o gotovo svim stvarima o kojima je Herbert Spencer raspravljao: politici, sociologiji, oblicima vladanja, monarhiji, slobodi, anarhiji, vlasništvu, komunizmu, i svim različitim pojmovima koje se bore u naše doba "Socijalizma". Ili s druge strane, ne znam mnogo o Muhamedu i Islamu. Ne uzimam Kuran sa sobom u krevet svake večeri prije spavanja. Ali ako bi ga neke određene noći uzeo, postoji barem nešto što znam da tamo zasigurno ne bih pronašao. Predosjećam da ne bih pronašao djelo koje snažno potiče na štovanje idola, da se pohvale o politeizmu ne bi pjevale na sav glas, da lik Muhameda ne bi bio podvrgnut ničemu nalik na mržnju ili podsmijeh, i da se velika suvremena doktrina o nebitnosti religije ne bi bespotrebno naglašavala. Ali ponovno zamijenite sliku, i zamislite suvremenog čovjeka (nesretnog suvremenog čovjeka) koji je uzeo svezak srednjovjekovne teologije sa sobom u krevet. On bi očekivao da će u njemu pronaći pesimizam, kojeg tamo nema, fatalizam, kojeg tamo nema, ljubav prema barbarstvu, koje tamo nema, prezir prema razumu, kojeg tamo nema. Neka isproba eksperiment. Učinit će mu barem jednu od dvije dobre stvari: uspavat će ga ili napokon probuditi.