Paradoks kritičara Crkve

Većina bi se ljudi vratila staroj vjeri i moralu kada bi mogli proširiti svoje umove za takvo što, ipak ograničenost ih uglavnom drži u rupi negiranja. Ali ovo proširenje se prečesto krivo shvaća, jer um mora biti proširen kako bi vidio jednostavne stvari, ili kako bi uopće mogao vidjeti očite stvari. Potrebno je određeno protegnuće mašte kako bismo uočili očite predmete i očitu pozadinu, a na poseban način velike objekte ispred velike pozadine. Uvijek postoji vrsta ljudi koji ne mogu vidjeti ništa drugo nego mrlju na tepihu, tako da uopće ne mogu vidjeti sam tepih. To ih potiče na iritaciju, koja se može proširiti u pobunu. S druge strane postoje ljudi koji vide samo tepih, možda samo zato što je novi tepih. Ovo je više nalik čovjeku, ali može biti obojeno ispraznošću i vulgarnošću. Postoje ljudi koji mogu vidjeti samo sobu u kojoj je tepih, i to će ih odvojiti od ostalih stvari u sobi, posebice od kuta u kojem je služinčad. Naposljetku, postoje ljudi proširenog poimanja stvari koji ne mogu sjediti u sobi s tepihom, ili čak u šupi s ugljenom, bez da cijelo vrijeme vide obris čitave kuće nasuprot njene pozadine, zemlje i neba. Oni, koji razumiju da je krov podignut kao zaštita protiv sunca i snijega, a vrata protiv smrzavanja ili blata, će bolje od svih razumjeti unutarnja pravila. Oni će bolje od ostalih znati da mrlje na tepihu ne bi trebalo biti, ali će znati, za razliku od ostalih, čemu služi tepih.   

Oni će na jednak način promatrati trunku ili mrlju na zapisima svoje tradicije ili svoje vjere. Vidjet će ju vrlo jednostavno, ali će ju ujedno vidjeti veoma široko, i u kontekstu većih stvari. Oni će učiniti ono što njihovi kritičari nikada niti slučajno ne naprave: vidjet će tu očitu stvar i postavljati očita pitanja. Što više čitam suvremene kritičare religije, posebno kritičare svoje religije, više sam zapanjen ovom uskom koncentriranošću i ovom nesposobnošću promatranja problema u cjelini. Nedavno sam čitao vrlo umjerenu osudu trenutnih katoličkih praksi, koja je došla iz Amerike, gdje je osuda često daleko od umjerene. Osuda je u formi roja pitanja na koja bih vrlo rado odgovorio. Ali jasnije sam svjestan velikih pitanja koja nisu postavljena, nego onih malenih koja jesu.

Osjećam, iznad svega, ovu jednostavnu i zaboravljenu činjenicu da su, bez obzira jesu li ili nisu određene optužbe isitnite u vezi katolika, one sasvim točne za sve druge. Kritičaru nikada ne pada na pamet usporediti ono što je katoličko s onim što je nekatoličko. Misao koja mu se nikada ne javlja u glavi je jednostavno pitanje: kakav bi svijet bio bez Crkve.

To je ono na što mislim kada kažem da je netko preuzak da bi vidio kuću zvanu Crkva u kontekstu pozadine zvane svemir. Na primjer, kritičar o kojem govorim ističe milijune mehaničkih ponavljanja. On kaže da mi ponavljamo molitve i ostale verbalne oblike bez da razmišljamo o njima. I bez sumnje, postoji mnogo njegovih simpatizera koje će ponoviti ovu optužbu nakon njega, bez da uopće razmisle o njoj. Ali, prije nego objasnim stvarno crkveno učenje u vezi ovih stvari, ili citiram njene bezbrojne preporuke na pažnju i budnost, ili protumačim razlog za razumne iznimke koje Crkva dozvoljava, istaknut ću da postoji široka, jednostavna i prosvjetljujuća istina u vezi cijele situacije koju svi mogu vidjeti ako širom otvore oči. Očita je činjenica da SVI ljudski oblici govora imaju tendenciju da fosiliraju u formalizam, a da Crkva stoji kao jedinstvena u povijesti ne kao ona koja govori mrtvi jezik među vječnim jezicima, nego naprotiv, kao ona koja je očuvala živi jezik u svijetu umirućih jezika. Kada se za vrijeme latinske mise začuje grčki vapaj, star koliko i samo kršćanstvo, moglo bi nekoga začuditi to što jako puno ljudi u crkvi koji govore KYRIE ELEISON uistinu misle ono što izgovaraju. Ali kako god, misle ono što govore mnogo više nego što čovjek koji započinje pismo s "Dragi gospodine" misli ono što piše. "Dragi" je mrtva riječ, na tom mjestu je prestala imati bilo kakvo značenje. To je upravo ono što bi protestanti navodili kao odliku papinskih obreda i formi, pisanje te riječi je brzo, ritualno, i bez ikakva sjećanja ili značenja. Kada odvjetnik, gospodin Jones, koristi tu riječ u pismu bankaru Brownu, on ne misli da mu je bankar drag, ili da mu je srce ispunjeno kršćanskom ljubavlju, makar onoliko koliko je ispunjeno nekom jadnom ignorantnom papistu koji sluša misu. Život, obični, sretni, poganski, ljudski život je jednostavno prepun ovakvih mrtvih riječi i beznačajnih ceremonija. Nećete pobjeći od njih bježanjem od Crkve prema svijetu. Kada kritičar o kojem govorim, ili tisuću drugih kritičara poput njega, kažu da mi trebamo ostvarivati samo materijalno ili mehaničko prisustvo na misi, on govori nešto što NIJE istinito u vezi osjećaja običnog katolika vezano uz katoličke sakramente, ali govori nešto što JEST istinito u vezi običnog činovnika ili recepcionara, i u vezi oko tri četvrtine društvenih poziva i posjeta u gradu. Ovo ponavljanje određene društvene forme može biti bezopasna stvar, može biti melankolična stvar, može biti obilježje palog čovjeka, može biti bilo što što kritičaru može pasti na pamet. Ali oni koji su od toga napravili, stotine i stotine puta, posebnu i određenu kritiku protiv Crkve su ljudi slijepi za cijelu svijet u kojem žive i nesposobni vidjeti bilo što osim stvari koju kleveću.

Postoji mnogo drugih primjera ove čudne i tajanstvene nesvjesnosti. Pisac prigovara da su svećenici vođeni s povezom preko očiju u svoj poziv, i da ne razumiju dužnosti koje su povezane s njime. I ovaj prigovor kao da smo već negdje čuli, ali rijetko smo ga kada mogli čuti u takvoj formi kao u ovoj rečenici, da čovjek može biti konačno predan u svećeništvo dok je još "dijete". Čini se da kritičar ima čudnovato i vrlo elastično poimanje trajanja djetinjstva. Kao što je gospodin Michael Williams istaknuo u svojoj zbirci eseja "Katoličanstvo i Moderni Um", ovo je iskrivljavanje očite činjenice, budući da svećenik ima najmanje dvadeset i četiri godine kada polaže zavjete. Ali ovdje sam ponovno opsjednut ovom velikom i golom, a ipak negiranom usporedbom između Crkve i svega izvan Crkve.

Što bismo rekli oima koji bi stavili šuplji patriotizam ili pogansko građanstvo protiv Crkve po tome pitanju? Oni nasiljem obvezuju mladiće od osamnaest godina, plješću onima koji imaju šesnaest, a pretvaraju se da imaju osamnaest, bacaju ih u tisućama u veliku peć za mučenje, koju njihova mašta ne može niti zamisliti i iz koje ih njihova čast sprječava da pobjegnu. Drže ih u tim užasima godinama bez znanja uopće i o mogućnosti ratne pobjede, i ubijaju ih poput muha u milijunima prije negoli su uopće počeli živjeti. To je ono što Država čini, to je ono što svijet čini, to je ono što njihovo protestantsko, praktično, razumno, sekularno društvo čini. I nakon svega toga imaju zapanjujuću drskost doći i prigovarati nama, zato što dopuštamo čovjeku da se obveže na karitativan i miran život kad je već na putu prema tridesetim godinama, i nakon što je imao deset godina da u miru razmisli hoće li to učiniti ili ne.

Ukratko, ono što mi fali u svim tim stvarima je očita stvar: pitanje kakva je Crkva u odnosu sa svijetom izvan Crkve, ili svijetom koji joj se protivi, ili koji se nudi kao zamjena za Crkvu. Očita je činjenica da će svijet činiti ono za što je uvijek optuživao Crkvu, i da će to činiti mnogo gore, i činiti to na mnogo većoj skali, i (ono što je najgore i najvažnije od svega) činiti to bez ikakvih standarda za povratak zdravom razumu ili bez ikakvih motiva za pokajanje. Katoličke pogreške mogu biti reformirane zato što postoji priznanje ustrojstva. Katolički grijesi mogu biti okajani, zato što postoji test i princip okajanja. Ali gdje drugo u današnjem svijetu postoji bilo kakav takav test ili standard, ili išta osim promjenjivog raspoloženja, koje čini patriotizam modom prije deset godina, a pacifizam modom deset godina nakon?

Danas postoji opasnost da ljudi neće dovoljno proširiti svoje umove kako bi primili očite stvari, a ovo je jedna od njih. Ljudi optužuju rimsku tradiciju da je polupoganska, a nakon toga bježe u zaklon potpunog poganstva. Prigovaraju kršćanstvu da je zaprljano poganstvom, a nakon toga bježe od uočene mrlje kako bi se sklonili u samu prljavštinu. Ne postoji niti jedna od grešaka koje se navode protiv katoličke institucije koja nije mnogo više nepodnošljiva u bilo kojoj drugoj instituciji. I upravo u tim institucijama, države, škole, modernih mašinerija poreza i policije, ljudi pokušavaju naći spas od „praznovjerja“ njihovih očeva. To je kontradikcija, to je neizbježna intelektualna pošast u koju su se već uključili, i samo moramo čekati što je strpljivije moguće kako bismo vidjeli koliko će im dugo trebati prije nego što shvate što se dogodilo.