Gdje je nestala pjesma?

Za svojeg posljednjeg jutra na flamanskoj obali, kada sam znao da ću za par sati biti u Engleskoj, za oko mi je zapeo jedan detalj gotičkog reljefa kojima Flandrija obiluje. Ne znam je li ta umjetnina bila stara, iako je očigledno bila oštećivana, ali je zasigurno bila u stilu i tradiciji ranog Srednjeg vijeka. Čini se da je prikazivala ljude kako se savijaju (da ne kažem uvijaju) u određenim primarnim poslovima. Neki su izgledali poput mornara koji vuku konopce, drugi su mislim bili žeteoci, treći su nešto energično prelijevali u nešto drugo. Ovo je sasvim karakteristično za slike i reljefe ranog trinaestog stoljeća, možda najsnažnijeg razdoblja u cijeloj povijesti. Veliki Grci su radije prikazivali svoje bogove i heroje kako ništa ne rade. Njihov raskošan i filozofski stav uvijek je odavao nešto što je bilo oznaka gospodara mnogih robova. Ali ako je postojalo nešto što je rani Srednji vijek volio to je bilo prikazivanje ljudi kako nešto rade. Kako love, ili veslaju u brodovima, ili cijede grožđe, ili prave cipele, ili kuhaju nešto u loncu. Srednji vijek je prepun toga duha u svim svojim spomenicima i rukopisima. To je bilo najranije i najmlađe uskrsnuće Europe, vrijeme kada je društveni mir jačao, ali još nije postao despotski, vrijeme kada su vjerska uvjerenja bila snažna, ali još nisu bila razdražena. Zbog ovog je razloga cijeli doživljaj grčkih i gotičkih reljefa različit. Likovi  se u Elginovim mramorima, iako često prikazani kako svoje konje obuzdavaju u zraku, čine zauvijek zamrznuti u savršenom trenutku. Ali masa srednjovjekovnih reljefa se čini poput neke vrste vreve ili graje u kamenu. Ponekad čovjek ne može izbjeći dojmu da se grupe ljudi uistinu kreću i miješaju, a cijelo pročelje katedrale šumi poput ogromne košnice.

Ali u vezi ovih posebnih likova bila je jedna posebnost u pogledu koje nisam mogao biti siguran. Oni koji su imali glave, imali su vrlo čudne glave, i čini mi se da su im usta bila otvorena. Je li to išta značilo ili je to bila samo slučajnost umjetnosti u razvoju ne znam, ali dok sam razmišljao o tome sjetio sam se da je pjevanje bilo povezano s brojnim zadaćama koje su tamo bile prikazane, da su postojale pjesme za žeteoce i pjesme za mornare koji su izvlačili uža. Još sam uvijek razmišljao o tom malenom problemu dok sam šetao uz gat grada Ostenda, kada sam začuo mornare kako izgovaraju odmjerene uzvike dok su radili, i sjetio sam se da mornari još uvijek pjevaju dok rade, čak da pjevaju različite pjesme, ovisno o dijelu posla koji obavljaju. Malo poslije toga, kad je moja plovidba završila, pogled na ljude koji rade na engleskim poljima ponovno me podsjetio da još postoje pjesme za žeteoce i za mnoge druge poljoprivredne poslove. Najedanput sam se zapitao zašto nije poznato da bilo koji suvremeni posao ima ritualnu poeziju. Kako to da je ljudima palo na pamet pjevati primitivne pjesme dok su vukli određena uža ili skupljali određene plodove, i zašto nitko ne čini ništa slično dok obavlja bilo koji od suvremenih poslova? Zašto ljudi dok tiskaju suvremene novine nikada ne pjevaju zajedno? Zašto trgovci tako rijetko, ako uopće ikada, pjevaju?

Ako žeteoci pjevaju dok žanju, zašto revizori ne pjevaju dok revidiraju, a bankari dok bankare? Ako postoje pjesme za svaku pojedinu  stvar koja se obavlja na brodu, zašto ne postoje pjesme za sve različite poslove u banci? Dok je vlak iz Dovera prolazio kroz vrtove Kentisha pokušao sam napisati par pjesama prikladnih za trgovačku gospodu. Dakle, rad bankarskih činovnika dok ispunjaju rubrike može započeti s gromoglasnom pjesmom u čast jednostavnog zbrajanja.

Ustajte momci, dižite knjige, budna je zemlja sva,

Čujte kliku jutarnjih zvijezda jedan plus jedan je dva.

Premda kraljevstva padnu, premda sofisti viču,

jedan plus jedan je dva, to ne mijenja priču.

Kada sam se vratio u londonsku maglu sreo sam prijatelja koji radi u banci, i podnio mu svoje prijedloge u rimi kako bi ih on moga koristiti sa svojim kolegama. Ali nije gajio preveliku nadu u vezi toga. Nije bila stvar u tome (uvjeravao me) da podcjenjuje stihove, niti je na bilo koji način jadikovao o izostanku njihove dotjeranosti. Ne, osjećao ja da je stvar bila u nečemu što je nemoguće definirati. Nečemu što se nalazi u samoj atmosferi društava u kojem živimo, a što čini duhovno teškim pjevati u bankama. Mislim da je bio sasvim u pravu, iako je stvar jako misteriozna. Uredu, banke su privatne, ali poštanski uredi su socijalistički, stoga je prirodno očekivati da će poštanski ured prihvatiti kolektivističku ideju zbora. Samo zamislite koje sam iznenađenje doživio kad je dama u mom lokalnom poštanskom uredu (koju sam poticao na pjesmu) odbila ideju s mnogo više hladnoće nego što je to učinio bankarski činovnik. Činilo se, štoviše, da je bila u znatno većem stanju depresije nego što je on bio. Kako netko ne bi slučajno pomislio da je razlog tomu bio učinak samih stihova koje sam predložio, pošteno ću reći kako su stihovi "Himne poštanskog ureda" glasili ovako:

Nad London pisma padaju k'o snijeg,

Telefonske žice prelaze brijeg.

Vijesti će usrećit' damu u Sarku

Il' ubiti staricu u Finsbury Parku.

[Zbor, s uzdahom radosti i energije]

Il' ubiti staricu u Finsbury Parku.

Što sam više razmišljao o samoj stvari to mi se s većom boli činilo da se najvažnije i najtipičnije moderne svari ne mogu obavljati u duhu zbora. Čovjek ne može, na primjer, biti veliki financijer i pjevati, jer je sama bit velikog financijera da radi u tišini. U mnogim suvremenim krugovima uopće ne možete biti javni čovjek i pjevati, jer je u tim krugovima sama bit javnog čovjeka u tome da gotovo sve čini privatno. Nitko ne bi mogao zamisliti zbor radnika u banci. Svi znaju priču o korpusu odvjetnika volontera koji su, kada je Colnel na bojištu zavikao "Napuni!" u istom glasu odvratili "Šest funti i osam penija". [Neprevediva šala na račun odvjetnika. „Chrage“ u engleskom jeziku znači „napuni“ (pušku), ali i „zaračunaj“. Odvjetnici su, makar na bojištu, pretpostavili ovo drugo značenje. nap.prev.] Ljudi mogu pjevati dok su na vojnoj dužnosti, ali teško dok su u civilnoj. Na kraju svojih osvrta nisam otišao dalje od podsvjesnog osjećaja moga prijatelja, bankovnog činovnika, da postoji nešto duhovno zagušujuće u vezi našeg života, ne samo u vezi naših zakona, nego u vezi samog života. Bankovni činovnici su bez pjesama, ne zato što su siromašni, nego zato što su tužni. Mornari su mnogo siromašniji. Dok sam išao prema svom domu prošao sam pokraj malene uske zgrade u vlasništvu vjerske zajednice koja se tresla od klicanja poput trube koja se trese od vlastite buke. Oni su unatoč svemu pjevali, i na trenutak mi je pala misao koju sam često imao i prije: nad-naravna mjesta su jedina mjesta u kojima se može naći ono čovjeku naravno. Ljudska narav je prognana iz svijeta i pobjegla je u svetište.