Suvremena civilizacija i čuda

Gospodin Blatchford je sažeo sve što je bitno u čitavom njegovom stavu u tri rečenice. One su savršeno iskrene i jasne.  Nisu ništa manje iskrene i jasne zbog činjenice da su prve dvije lažne, a treća  zabluda. On kaže: "Kršćanin negira muslimanska čuda. Musliman negira kršćanska čuda. Racionalist negira sva čudesa podjednako."

S povijesnom pogreškom u prve dvije primjedbe ću se ubrzo pozabaviti. Ograničit ću se na trenutak na hrabrom priznanju gospodina Blatchforda da racionalist negira sva čuda jednako. On ih ne propituje. On se ne pretvara da je agnostičan u vezi pitanja čuda. On ne zadržava svoj sud sve dok se ne dokaže točnim. On ih negira.

Suočen s ovom zapanjujućom dogmom upitao sam gospodina Blatchforda zašto smatra da se čuda ne događaju. On mi je odgovorio da je svemir reguliran zakonima. Ovaj odgovor je očito bez ikakvog smisla, jer ne možemo smatrati nešto nemogućim zato što je svijet reguliran zakonima, sve dok ne znamo kojim zakonima. Zna li gospodin Blatchford sve o zakonima svemira? A ako ne zna sve o zakonima, kako uopće može išta znati o iznimkama?

Očito je da sama činjenica da se neka stvar događa rijetko, pod čudnim okolnostima i bez objašnjenja u našem znanju, nije dokaz da je to protiv zakona prirode. Taj argument prije samo tri godine odnosio bi se i na sijamske blizance, ili na novi komet, ili na atom radija.

Filozofski argument protiv čuda je još lakše oboriti, jer jednostavno filozofski argument protiv čuda ne postoji. Racionalno govoreći postoji takva stvar kao što su prirodni zakoni. Ono  što svi znamo je jednostavno ovo: Postoji ponavljanje u prirodi. Ono što svi znamo jest da bundeve proizvode bundeve. Ono što nitko ne zna jest zašto bundeve ne bi proizvodile slonove ili žirafe.

Postoji jedno jedino filozofsko pitanje u vezi čuda. Čini se da to pitanje mnogim sposobnim suvremenim racionalistima ne može ući u glave. Najsiromašniji dječak u srednjovjekovnom Oxfordu bi razumio to pitanje. (Dok se zadnja rečenica čini čudnom u našem "prosvijetljenom" svijetu, možda će trebati objasniti da se pod "okrutnim kraljevanjem srednjovjekovnog praznovjerja" siromašne dječake na Oxfordu obrazovalo do najveće mjere. Bogu hvala da danas živimo u boljim danima.) Pitanje je jednostavno ovo: Znate li zašto bundeva uvijek nastavlja biti bundevom? Ako ne znate ne možete reći niti zašto se ne bi mogla pretvoriti u kočiju, i to je sve.

Sve ostale znanstvene izraze koje imate običaj koristiti dok razgovarate za doručkom su riječi bačene u vjetar. Kažete: "Zakon prirode nalaže da bi bundeve trebale ostati bundevama." To samo znači da bundeve obično ostaju bundeve, što je očito, ali ne kaže zašto je to tako. Kažete "Iskustvo je protiv toga." To samo znači "Poznajem vrlo intimno mnogo bundeva i nijedna od njih se nije pretvorila u kočiju"

Ovoj školi pripada i jedan veliki irski racionalist koji je, nakon što ga je svjedok optužio da je vidio kako počinja ubojstvo, odgovorio da bi mogao dovesti na stotine svjedoka koji nisu vidjeli da on počinja to ubojstvo.

Kažete: "Suvremeni svijet je protiv toga" To samo znači da londonska, ili birminghamska, ili Čikaška rulja, u bundevastom stanju uma, ne može činiti čuda svojom vjerom.

Kažete: "Znanost je protiv toga." To znači da je sve dok su bundeve bundeve, njihovo ponašanje bundevasto, i ne pruža nikakvu sličnost s ponašanjem kočije. To je sasvim očito.

Ono što kršćanstvo kaže je jednostavno ovo: Ponavljanje u prirodi ima svoje porijeklo ne u stvari vođenoj zakonom, nego vođenoj voljom. Kršćanstvo smatra da svijet, i njegovo ponavljanje, dolazi od volje tj. od ljubavi, baš kao što djeca dolaze od oca, te stoga i neke druge stvari mogu iz njegove volje proizaći. Ukratko, kršćanstvo vjeruje da je Bog, koji može činiti tako čudesne stvari kao održavati bundeve da i dalje budu bundeve, svemoćan. Ako ne smatrate čudnim to što je bundeva uvijek bundeva, promislite ponovno. Niste još niti počeli s filozofijom, niste još niti vidjeli bundevu.

Povijesni argument protiv čuda je vrlo jednostavan. Sastoji se od toga da se čuda proglašavaju nemogućima, zatim se ustvrđuje da bi samo budala mogla vjerovati u ono što je nemoguće, a onda se proglašava da ne postoji niti jedan razborit argument u korist čuda. Cijeli trik je učinjen oslanjajući se naizmjenično na filozofski i povijesni prigovor. Ako mi kažemo da su čuda teoretski moguća, oni odgovaraju: "Da, ali ne postoji nikakav dokaz za njih." Kada mi nakon toga prikupimo sve zapise ljudske vrste i kažemo: "Evo vam dokaza" oni odgovaraju: "Ali ovi ljudi su bili praznovjerni, vjerovali su u nemoguće stvari."

Pravo je pitanje je li naša malena oksfordska civilizacija uvjerena da je u pravu, a cijeli ostali svijet uvjeren da je u krivu. Gospodin Blatchford misli da je materijalizam zapadnjaka devetnaestog stoljeća jedno od najplemenitijih otkrića. Ja smatram da je on sumoran poput njihovih kaputa, prljav poput njihovih ulica, ružan poput njihovih hlača, i glup poput njihovog industrijskog sustava.

.......

Gospodin Blatchford je prilično u krivu i kada pretpostavlja da kršćani i muslimani međusobno negiraju jedni drugima njihova čuda. Nijedna religija koja sebe smatra ispravnom ne bavi se čudima druge religije. Religije negiraju doktrine drugih religija, njihov moral, ali nikada ne smatraju vrijednim bavljenja negirati njihove znakove i čuda.

A zašto je to tako? Zato što su te stvari ljudi uvijek smatrali mogućima. Zato što bilo koji lutajući ciganin može posjedovati psihičke moći. Zato što je opće postojanje duhovnog svijeta i čudnih mentalnih snaga dio zdravog razuma čitavog čovječanstva. Farizeji nisu osporavali Kristova čuda, oni su rekli da ih je činio vradžbinama. Kršćani ne osporavaju muslimanska čuda. Oni kažu da su učinjena vradžbinama. Rimljani nisu negirali mogućnost da je krist bog. Bili su previše prosvijetljeni za takvo što.

Sve dok je Crkva (uglavnom tijekom korumpiranog i skeptičnog osamnaestog stoljeća) isticala čuda kao razlog za vjeru, njezina je pogreška bila očita. Ono što je bitno u vezi religije nije pitanje može li činiti čuda poput dronjavog indijskog mađioničara, nego ima li istinitu filozofiju svemira ili nema. Rimljani su bili spremni priznati da je Krist bio bog. Ono što su negirali bilo je da je Krist bio Bog - najviša istina kozmosa. I to je jedina stvar vrijedna rasprave u vezi kršćanstva.