Manire

Jedna od velikih poteškoća filozofske diskusije o manirama je činjenica da se prisutnost loših manira i odsustvo bilo kakvih manira tretira kao ista stvar. Ravnodušno kažemo za čovjeka čije je društveno ponašanje odbojno da nema manira ili da ima loše manire. Potpunu različitost između ove dvije stvari možemo testirati činjenicom da nigdje drugo ove dvije fraze ne tretiramo kao sinonime. Te dvije stvari su različite kao na primjer kada kažemo da čovjek nema vina ili kažemo da ima loše vino. Između te dvije stvari postoji ogromna razlika kao i između prilično trivijalne biografske izjave: "On nema sinova." i vrlo uznemirujuće: "On ima loše sinove." Ako nam, baš kada počinjemo doručak s prijateljem, pristupi zajednički poznanik s primjedbom "Nećete jesti jaja", to bi nam zvučalo tek kao zanimljiv detalj. Ako bi nam pak prišapnuo: "Jest ćete loša jaja." odjednom bi se pojavio element tragedije. Razlika između "ne imati manire" i "imati loše manire" je nedvosmislena i važna kao razlika između "ne jesti jaja" i "jesti loša jaja".

Izostanak manira je nesvjesna i kaotična stvar, proizvod neodređenosti, monomanije, odsustva uma, ignorancije svijeta. Ali prisustvo loših manira je savršeno značajna, namjerna i umjetna stvar, rezultat ponosa i hvalisavosti, licemjerja i tvrdoće srca. Veliki se dio ljudskog društva može tako jednostavno podijeliti  u dvije određene grupe. Prava priroda loših manira vrijedna je nešto dubljeg ispitivanja i definiranja, jer manire koje vidimo u centrima društvenog života, poput engleskog parlamenta, su uistinu loše, ne u smislu da su nedostatne ili ignorantske, nego u smislu da krše ono što je cijeli smisao i značenje manira.

Ljubaznost je mistična stvar, možemo ju definirati kao spontano štovanje. Pristojnost je, zapravo, čak i punija strahopoštovanja od same religije, jer tretira gazdaričin salon kao što religiozan čovjek tretira hram. Za pristojnog su čovjeka sve kuće svete. Kada god, ili gdje god, uđe u neku od njih, natkriveno mjesto ga potiče da otkrije svoju glavu. Pristojnost je stoga nešto vrlo mistično i elementarno, seže sve do temelja svijeta. Budući da nijedan čovjek ne može izraziti kako je iznenađujuć, zastrašujuć i prekrasan svaki objekt u kojeg gledamo, tek kada postanemo uistinu izvorni svi ćemo postati pretjerano ljubazni. Skidat ćemo šešire pred vrapcima i ispričavati se što gazimo po tratinčicama. Pristojnost ove vrste je jednostavno sposobnost zamišljanja. To je neizbježan rezultat uočavanja da su stvari uistinu tamo. Ovdje, kao i u tolikim drugim slučajevima, vidimo osobitu neosjetljivost svih onih dijelova društva koji sebe nazivaju "nekonvencionalnima". Oni umišljaju da je nekonvencionalnost obilježje umjetnosti ili imaginacije. No nekonvencionalnost je, naravno, obilježje iznimne prozaičnosti i ograničenosti. Jer velike su konvencije, kao što i sama riječ gramatički implicira, jednostavno veliki dogovori, a dogovor je bitno obilježje svake umjetnosti, svih ceremonija i, štoviše, svega osim pukih slobodnih tučnjava. Ako je čovjek u slavljeničkom duhu, onda je konvencionalan.

Stoga, sve dok umjetničke klase vjeruju u lijeno i boemsko ponašanje, bore se protiv same prirode umjetnosti, i također protiv same prirode jasnog shvaćanja stvari. Ako  jednom shvatimo stvari jasno i uvidimo koliko su vrijedne, trebali bismo postati otmjenije ljubazni nego bilo koji staromodni kicoš. Ono što nije valjalo s kicošima stare škole nije bila činjenica da je njihova pristojnost bila ekstravagantna, nego to što nisu zbiljski vjerovali u nju. Bili su u krivu, ne zato što su se često klanjali daminoj ruci, nego zato što ju nisu poštivali niti u djelovanju niti u razgovoru. Klanjanje je bilo sasvim ispravno, jer ako barem na trenutak vidimo stvari kao što one zapravo jesu trebali bismo se zadržati u naklonu nekoliko minuta nad rukom dječaka koji raznosi novine ili čistača ulice, izazivajući vjerojatno senzaciju u susjedstvu.

Ako pristojnost počnemo smatrati kao čin iskazivanja poštovanja, izraz poštovanja prema našoj okolini, nije posebno bitno kojom ćemo se fizičkom pantomimom izraziti. Možemo ju izraziti, kao u slučaju kršćanske i židovske religije, skidajući šešir s glave, ili stavljajući ga na nju. U mnogim istočnim zemljama izražava se skidajući čizme, a u nekim velikim republikama antipoda moglo bi se, koliko ja znam, izražavati skidanjem ogrlice ili prsluka. Određena plemena trljaju noseve kada se susretnu, i uopće ne sumnjam da ih trljaju s poštovanjem. Forma nije bitna, sve dok je duh koji se želi prenijeti duh kavalirstva i poetične poniznosti. Ali velika središnja i osobita stvar u vezi društvenih manira u ovom desetljeću jest u tome da se njima ne namjerava izraziti ideja ljubaznosti, ideja da smo, tako reći, zadivljeni svojim okruženjem, nego naprotiv, naročito i savršeno želi izraziti ideju da nas nije briga ni koliko je crno pod noktom za bilo što kilometrima oko nas. Staromodni su nakloni možda bili smiješni i licemjerni, kada uzmemo u obzir materijalističke i nemoralne prakse koje su bile vezane uz njih, ali je barem sama forma, čin naklona, izražavala poštovanje i podlaganje. Moderni maniri bogatijih klasa, međutim, su zapravo uokvireni, poput pažljivog umjetničkog rada, kako bi izrazili nezainteresiranost za sve i svakoga.

Suvremeni džentlmen nije čovjek koji zna kako biti pristojan. On je čovjek koji zna kako biti drzak na u potpunosti gospodski način. Njegova je jedina skrupula u tome da ne bude nepristojan na jednak način na koji je kondukter u autobusu nepristojan. Nepristojan, da tako kažemo, na zabavan način. Cilj  suvremene urbanosti nije njegovati licemjernu pokornost starih mužjaka, nego njegovati način naklona dami koji je mnogo veća osobna uvreda nego da ju udari u lice. To, ukratko, uopće nije ljubaznost, nije čudan klaunovski pokušaj ukazivanja na to da nam je stalo do našeg okruženja. To je savršeno uglađen, namjeran i uspješan pokušaj davanja do znanja da nas nije briga ni za što na zemlji ili Nebu. Neobrazovani ljudi, tako reći, nemaju manira, obrazovani ljudi imaju loše manire.