Udaljavanje od obitelji

Po pitanju reformiranja stvari, za razliku od deformiranja stvari, postoji jedan jasan i jednostavan princip, princip koji će se vjerojatno prozvati paradoksom. Uzmimo da postoji određena institucija, ili zakon, ili zbog jednostavnosti recimo da su vrata ili neka ograda podignuti preko ceste. Suvremeni reformator veselo dolazi do ograde i kaže: "Ne vidim koja je svrha ovoga, uklonimo ju." Na što će inteligentniji reformator odgovoriti: "Ako ne vidiš  njenu svrhu, zasigurno ti neću dopustiti da ju ukloniš. Otiđi i razmišljaj. Tada, kad se vratiš i kažeš mi da vidiš koja je njena svrha, možda ću ti dopustiti da ju ukloniš"

Ovaj paradoks počiva na najosnovnijem zdravom razumu. Vrata, ili ograda, nisu izrasli tamo. Nije ih postavio neki mjesečar dok je hodao u snu. Malo je vjerojatno da su ih postavili neki odbjegli luđaci, koji su zbog nekog razloga slobodno šetali ulicom. Neka je osoba imala određeni razlog zbog kojeg je smatrala da bi ta ograda bila dobra za nekoga. I sve dok ne znamo koji je to razlog, ne možemo prosuđivati je li razlog bio razuman. Ako nam se nešto, postavljeno od strane ljudskih bića poput nas, čini u potpunosti beskorisnim i misterioznim, vrlo je vjerojatno da smo previdjeli cijeli aspekt postojanja te stvari. Postoje neki reformatori koji ovu poteškoću prevladavaju pretpostavljajući da su naši očevi bili budale, ali ako je to istina, možemo samo ustvrditi da je ta budalaština očito nasljedna bolest. No istina je da nitko ne smije uništiti društvenu instituciju sve dok ju nije promotrio kao povijesnu instituciju. Ako zna kako je nastala, i kojoj je svrsi služila, bit će u mogućnosti reći je li to bila loša svrha, ili je postala lošom svrhom, ili ima li svrhu koja nam više ne koristi. Ali ako samo bulji u stvar kao u besmislenu monstruoznost koja mu se nekako ispriječila na putu, onda je on, a ne tradicionalist, taj koji pati od iluzije.

............................

Neki društveni reformatori pokušavaju izbjeći poteškoću nejasnim poimanjem države ili apstrakcijom nazvanom "Obrazovanje koje eliminira roditeljsku ulogu" Ali ovo, baš kao i mnoge druge primjedbe uvaženih znanstvenika, je divlja iluzija pukog mjesečara. Bazirana je na tom čudnom novom praznovjerju: ideji beskonačne moći organizacije. Kao da bi državni službenici mogli nicati poput trave ili biti uzgojeni poput zečeva. Čini im se da ima beskonačna količina plaćenih osoba, kao i plaća za sve njih. Ti službenici bi trebali preuzeti sve što ljudska bića po prirodi čine, uključujući brigu za djecu. Ipak, ljudi ne mogu živjeti tako da jedni drugima otimaju posteljinu za bebe, ne mogu omogućiti odgojitelja za svakog građanina, tko bi onda uopće odgajao odgajatelje? Ljudi ne mogu biti odgajani mašinerijom, i iako bi mogao postojati robot za polaganje cigli ili čišćenje ulica, nikada neće moći postojati robot učitelj ili robot odgajatelj. Stvarni učinak ove teorije je da jedna izmaltretirana osoba mora paziti na stotinu djece, umjesto da jedna normalna osoba pazi na normalan broj djece. U normalnim je okolnostima ta normalna osoba potaknuta na to prirodnom silom koja ništa ne košta i koja ne zahtijeva plaću, silom prirodne privrženosti svome djetetu koja postoji čak i među životinjama. Ako otkinete prirodnu silu, i umjesto nje stavite plaćenu birokraciju, vi ste poput luđaka koji plaća ljude kako bi okretali njegov mlin, zato što odbija koristiti vjetar ili vodu  koje bi mogao dobiti besplatno. Poput luđaka ste koji oprezno zaljeva svoj vrt iz kante za zalijevanje, dok u ruci drži kišobran kako bi spriječio padanje kiše.

Sada je potrebno isticati ove istine, jer samo tako možemo započeti dobivati uvid u taj RAZLOG za postojanje obitelji, s čijim je traženjem ovaj esej započeo. Svi su ovi razlozi bili poznati našim očevima koji su vjerovali u vezu srodstva, baš kao i u vezu logike. Danas se naša logika sastoji uglavnom od veza koje nedostaju, a naša obitelj uglavnom od članova koji nedostaju. Ali, kakogod, ovo je pravi kraj s kojeg trebamo započeti bilo koju sličnu potragu, a ne započinjati s nekim tužnim završetkom neke privatne zbrke, u kojoj je Dick postao nezadovoljan ili Susan otišla svojim putem. Ako Dick ili Susan žele uništiti obitelj zato što ne vide njenu svrhu, kažem isto ono što sam rekao i na početku. Ako ne vide njenu svrhu, bilo bi im bolje da ju sačuvaju. Nemaju što niti pomišljati o tome da ju unište, sve dok nisu uvidjeli njenu svrhu.

Ali obitelj ima i drugih namjena, osim očite činjenice da označava nužan društveni rad učinjen iz ljubavi, kada se ne može učiniti za novac, i (čovjek bi se mogao ohrabriti primijetiti) rad otplaćen ljubavlju budući da se nikada ne otplaćuje novcem. Postojeći generalni društveni sustav, podložan u našem dobu industrijske kulture brutalnim zloupotrebama i bolnim problemima, je unatoč svemu normalan. Temelji se na ideji da je politička zajednica sačinjena od mnogo malih kraljevstva, u kojima muž i žena postaju kraljem i kraljicom, i u kojima koriste razuman autoritet, podložan zdravom razumu zajednice, sve dok oni koji su pod njihovom skrbi odrastu i utemelje slična kraljevstva i ne počnu koristiti sličan autoritet. Ovo je društvena struktura čovječanstva, mnogo starija od sve zabilježene povijesti i univerzalnija od svih religija, i svi pokušaji za njezinom promjenom su obične ludorije.

Druga prednost male grupe u današnje vrijeme nije toliko zanemarena koliko je jednostavno nezapažena. Ovdje opet imamo neke neobične zablude proširene cjelokupnom literaturom i novinarstvom našeg doba. Te zablude danas postoje u tolikoj mjeri, da možemo reći, da kada se stvar izgovori tisuću puta kao očita istina, gotovo je sigurno da se radi o očitoj laži. Jednu takvu izjavu ću ovdje posebno naglasiti. Bez sumnje bi se nešto moglo reći i protiv obiteljskog doma, a u prilog općem otklonu prema životu u hotelima, klubovima učilištima, komunalnim naseljima i ostalome, ili u prilog društvenog života organiziranog po planu velikog komercijalnog sustava našeg doba. Ali uistinu neobična primjedba koju se čuje je da je ovaj bijeg od doma bijeg u veću slobodu. Promjena je zapravo povoljnija za razvoj slobode.

Bilo kome tko razmišlja stvar je, naravno, upravo suprotna. Obiteljska podjela ljudskog društva nije savršena, budući da je ljudska. Ne postiže potpunu slobodu, nju je prilično teško postići ili uopće definirati. Ali je puka stvar aritmetike da daje većem broju ljudi mogućnost za vrhovnu kontrolu nečega, i mogućnost oblikovanja prema osobnim sviđanjima, nego što to daju goleme organizacije koje vladaju društvom izvana, bilo da su ti sustavi pravni ili poslovni ili samo društveni. Čak ako promatramo samo roditelje, jasno je da postoji više roditelja nego što ima policajaca, ili političara, ili vođa velikih biznisa, ili vlasnika hotela. Kao što ću istaknuti za trenutak, argument se indirektno odnosi i na djecu baš kao što se direktno odnositi na roditelje, ali glavna stvar je da je svijet IZVAN doma pod strogom disciplinom i rutinom, i samo unutar doma uistinu postoji mjesto za individualnost i slobodu. Svatko tko izađe kroz vrata doma dužan je uskočiti u procesiju koja ide istim putem i koja je u velikoj mjeri obavezna nositi istu uniformu. Biznis, posebice veliki biznis, danas je organiziran poput vojske. Neki bi rekli da je poput neke vrste umjerenog militarizma bez prolijevanja krvi, ja bih rekao da je poput militarizma bez vojničkih vrlina. Kakogod, očito je da su stotinu službenika u banci ili stotinu konobara u kafiću više režimirani određenim zakonima, nego isti pojedinci kada se vrate nazad svojem domu, u kojem vise njegove ili njezine omiljene slike ili miris s njegovih ili njezinih omiljenih cigareta. Ali ovo, što je toliko očito u poslovnom slučaju, još je očitije u društvenom slučaju. U praksi, potraga za zadovoljstvom je puka potraga za modom. Potraga za modom je puka potraga za usvojenim pravilom ponašanja, samo što se događa da je usvojeno pravilo ponašanja uvijek novo. Jazz plesovi, uzbudljive vožnje, veliki zabavni partiji i hotelske zabave, ne omogućuju neovisniji ukus nego što su to činile druge mode u prošlosti. Ako mlada bogata dama želi činiti ono što druge mlade bogate dame čine, ona će u tome uživati, jednostavno zato što je mladost zabavna, i zato što je društvenost zabavna. Ona će uživati u tome što je moderna jednako kao što je njena viktorijanska baka uživala u tome što je viktorijanka. Ona ima svo pravo na to, ali to je uživanje u usvojenim pravilima, a ne uživanje u slobodi. Savršeno je zdravo za sve mlade ljude svih povijesnih razdoblja da se u razumnoj mjeri drže zajedno, i da entuzijastično kopiraju jedni druge. Ali u tome nema ničeg posebno svježeg i zasigurno ničeg posebno slobodnog. Djevojka koja želi ošišati svoju kosu, napudrati nos i nositi kratke suknje pronaći će svijet organiziran za nju i marširat će sretno u svjetovnoj procesiji. Ali djevojci kojoj se više sviđa imati kosu sve do peta, ili zabavljati se u barbarskim svečanostima i pratećim haljinama, ili (najgore od svega) kojoj se sviđa ostaviti nos u prirodnom stanju, će biti najbolje da ove stvari čini u njezinim vlastitim odajama. Ako se vojvotkinja želi igrati žabljih skokova, ne smije najedanput početi skakati poput žabe kroz dvoranu hotela, dok je krcat parovima koji profesionalno izvode najsuvremeniji ples. Vojvotkinji će biti mnogo lakše vježbati žablje skokove pred njezinom udivljenim bliskim prijateljicama u njenom vlastitom domu.

Ako postoji ova neosobna rutina u poslovnim, pa čak i društvenim stvarima, prešućuje da ona također postoji, i uvijek mora postojati, u političkim i pravnim stvarima. Na primjer, kazne države moraju biti sveobuhvatne generalizacije. Samo kazna koja se izriče u vlastitom domu može biti prilagođena pojedinačnom slučaju, zato što samo tamo sudac može znati nešto o pojedincu. Ako Tomica uzme srebrni naprstak iz košare sa šivaćim priborom, njegova majka može različito reagirati prema tome što zna je li on to učinio iz zabave, ili da ga nekome proda, ili kako bi uvalio nekoga u nevolju.  Ali ako Tomo uzme srebrni naprstak iz dućana, zakon ne samo da može, nego ga mora kazniti prema pravilu koje se odnosi na sve kradljivce srebra. Samo obiteljska disciplina može pokazati bilo kakvo suosjećanje ili bilo kakav humor. Ne kažem da obitelj uvijek to čini, ali kažem da država to nikada ne bi trebala niti pokušavati. Tako da ako promotrimo roditelje kao nezavisne prinčeve, a djecu kao njima podređene, sloboda obitelji može, i često djeluje u korist podređenih. Ali sve dokle god su djeca djeca, ona će uvijek biti nekome podređena. Pitanje je samo trebaju li biti raspodijeljena prirodno, pod vlašću prirodnih prinčeva, kao što je to oduvijek bilo. Pod vlašću onih koji prirodno osjećaju prema njima ono što nitko drugi neće osjećati: prirodnu ljubav. 

Paradoks kritičara Crkve

Većina bi se ljudi vratila staroj vjeri i moralu kada bi mogli proširiti svoje umove za takvo što, ipak ograničenost ih uglavnom drži u rupi negiranja. Ali ovo proširenje se prečesto krivo shvaća, jer um mora biti proširen kako bi vidio jednostavne stvari, ili kako bi uopće mogao vidjeti očite stvari. Potrebno je određeno protegnuće mašte kako bismo uočili očite predmete i očitu pozadinu, a na poseban način velike objekte ispred velike pozadine. Uvijek postoji vrsta ljudi koji ne mogu vidjeti ništa drugo nego mrlju na tepihu, tako da uopće ne mogu vidjeti sam tepih. To ih potiče na iritaciju, koja se može proširiti u pobunu. S druge strane postoje ljudi koji vide samo tepih, možda samo zato što je novi tepih. Ovo je više nalik čovjeku, ali može biti obojeno ispraznošću i vulgarnošću. Postoje ljudi koji mogu vidjeti samo sobu u kojoj je tepih, i to će ih odvojiti od ostalih stvari u sobi, posebice od kuta u kojem je služinčad. Naposljetku, postoje ljudi proširenog poimanja stvari koji ne mogu sjediti u sobi s tepihom, ili čak u šupi s ugljenom, bez da cijelo vrijeme vide obris čitave kuće nasuprot njene pozadine, zemlje i neba. Oni, koji razumiju da je krov podignut kao zaštita protiv sunca i snijega, a vrata protiv smrzavanja ili blata, će bolje od svih razumjeti unutarnja pravila. Oni će bolje od ostalih znati da mrlje na tepihu ne bi trebalo biti, ali će znati, za razliku od ostalih, čemu služi tepih.   

Oni će na jednak način promatrati trunku ili mrlju na zapisima svoje tradicije ili svoje vjere. Vidjet će ju vrlo jednostavno, ali će ju ujedno vidjeti veoma široko, i u kontekstu većih stvari. Oni će učiniti ono što njihovi kritičari nikada niti slučajno ne naprave: vidjet će tu očitu stvar i postavljati očita pitanja. Što više čitam suvremene kritičare religije, posebno kritičare svoje religije, više sam zapanjen ovom uskom koncentriranošću i ovom nesposobnošću promatranja problema u cjelini. Nedavno sam čitao vrlo umjerenu osudu trenutnih katoličkih praksi, koja je došla iz Amerike, gdje je osuda često daleko od umjerene. Osuda je u formi roja pitanja na koja bih vrlo rado odgovorio. Ali jasnije sam svjestan velikih pitanja koja nisu postavljena, nego onih malenih koja jesu.

Osjećam, iznad svega, ovu jednostavnu i zaboravljenu činjenicu da su, bez obzira jesu li ili nisu određene optužbe isitnite u vezi katolika, one sasvim točne za sve druge. Kritičaru nikada ne pada na pamet usporediti ono što je katoličko s onim što je nekatoličko. Misao koja mu se nikada ne javlja u glavi je jednostavno pitanje: kakav bi svijet bio bez Crkve.

To je ono na što mislim kada kažem da je netko preuzak da bi vidio kuću zvanu Crkva u kontekstu pozadine zvane svemir. Na primjer, kritičar o kojem govorim ističe milijune mehaničkih ponavljanja. On kaže da mi ponavljamo molitve i ostale verbalne oblike bez da razmišljamo o njima. I bez sumnje, postoji mnogo njegovih simpatizera koje će ponoviti ovu optužbu nakon njega, bez da uopće razmisle o njoj. Ali, prije nego objasnim stvarno crkveno učenje u vezi ovih stvari, ili citiram njene bezbrojne preporuke na pažnju i budnost, ili protumačim razlog za razumne iznimke koje Crkva dozvoljava, istaknut ću da postoji široka, jednostavna i prosvjetljujuća istina u vezi cijele situacije koju svi mogu vidjeti ako širom otvore oči. Očita je činjenica da SVI ljudski oblici govora imaju tendenciju da fosiliraju u formalizam, a da Crkva stoji kao jedinstvena u povijesti ne kao ona koja govori mrtvi jezik među vječnim jezicima, nego naprotiv, kao ona koja je očuvala živi jezik u svijetu umirućih jezika. Kada se za vrijeme latinske mise začuje grčki vapaj, star koliko i samo kršćanstvo, moglo bi nekoga začuditi to što jako puno ljudi u crkvi koji govore KYRIE ELEISON uistinu misle ono što izgovaraju. Ali kako god, misle ono što govore mnogo više nego što čovjek koji započinje pismo s "Dragi gospodine" misli ono što piše. "Dragi" je mrtva riječ, na tom mjestu je prestala imati bilo kakvo značenje. To je upravo ono što bi protestanti navodili kao odliku papinskih obreda i formi, pisanje te riječi je brzo, ritualno, i bez ikakva sjećanja ili značenja. Kada odvjetnik, gospodin Jones, koristi tu riječ u pismu bankaru Brownu, on ne misli da mu je bankar drag, ili da mu je srce ispunjeno kršćanskom ljubavlju, makar onoliko koliko je ispunjeno nekom jadnom ignorantnom papistu koji sluša misu. Život, obični, sretni, poganski, ljudski život je jednostavno prepun ovakvih mrtvih riječi i beznačajnih ceremonija. Nećete pobjeći od njih bježanjem od Crkve prema svijetu. Kada kritičar o kojem govorim, ili tisuću drugih kritičara poput njega, kažu da mi trebamo ostvarivati samo materijalno ili mehaničko prisustvo na misi, on govori nešto što NIJE istinito u vezi osjećaja običnog katolika vezano uz katoličke sakramente, ali govori nešto što JEST istinito u vezi običnog činovnika ili recepcionara, i u vezi oko tri četvrtine društvenih poziva i posjeta u gradu. Ovo ponavljanje određene društvene forme može biti bezopasna stvar, može biti melankolična stvar, može biti obilježje palog čovjeka, može biti bilo što što kritičaru može pasti na pamet. Ali oni koji su od toga napravili, stotine i stotine puta, posebnu i određenu kritiku protiv Crkve su ljudi slijepi za cijelu svijet u kojem žive i nesposobni vidjeti bilo što osim stvari koju kleveću.

Postoji mnogo drugih primjera ove čudne i tajanstvene nesvjesnosti. Pisac prigovara da su svećenici vođeni s povezom preko očiju u svoj poziv, i da ne razumiju dužnosti koje su povezane s njime. I ovaj prigovor kao da smo već negdje čuli, ali rijetko smo ga kada mogli čuti u takvoj formi kao u ovoj rečenici, da čovjek može biti konačno predan u svećeništvo dok je još "dijete". Čini se da kritičar ima čudnovato i vrlo elastično poimanje trajanja djetinjstva. Kao što je gospodin Michael Williams istaknuo u svojoj zbirci eseja "Katoličanstvo i Moderni Um", ovo je iskrivljavanje očite činjenice, budući da svećenik ima najmanje dvadeset i četiri godine kada polaže zavjete. Ali ovdje sam ponovno opsjednut ovom velikom i golom, a ipak negiranom usporedbom između Crkve i svega izvan Crkve.

Što bismo rekli oima koji bi stavili šuplji patriotizam ili pogansko građanstvo protiv Crkve po tome pitanju? Oni nasiljem obvezuju mladiće od osamnaest godina, plješću onima koji imaju šesnaest, a pretvaraju se da imaju osamnaest, bacaju ih u tisućama u veliku peć za mučenje, koju njihova mašta ne može niti zamisliti i iz koje ih njihova čast sprječava da pobjegnu. Drže ih u tim užasima godinama bez znanja uopće i o mogućnosti ratne pobjede, i ubijaju ih poput muha u milijunima prije negoli su uopće počeli živjeti. To je ono što Država čini, to je ono što svijet čini, to je ono što njihovo protestantsko, praktično, razumno, sekularno društvo čini. I nakon svega toga imaju zapanjujuću drskost doći i prigovarati nama, zato što dopuštamo čovjeku da se obveže na karitativan i miran život kad je već na putu prema tridesetim godinama, i nakon što je imao deset godina da u miru razmisli hoće li to učiniti ili ne.

Ukratko, ono što mi fali u svim tim stvarima je očita stvar: pitanje kakva je Crkva u odnosu sa svijetom izvan Crkve, ili svijetom koji joj se protivi, ili koji se nudi kao zamjena za Crkvu. Očita je činjenica da će svijet činiti ono za što je uvijek optuživao Crkvu, i da će to činiti mnogo gore, i činiti to na mnogo većoj skali, i (ono što je najgore i najvažnije od svega) činiti to bez ikakvih standarda za povratak zdravom razumu ili bez ikakvih motiva za pokajanje. Katoličke pogreške mogu biti reformirane zato što postoji priznanje ustrojstva. Katolički grijesi mogu biti okajani, zato što postoji test i princip okajanja. Ali gdje drugo u današnjem svijetu postoji bilo kakav takav test ili standard, ili išta osim promjenjivog raspoloženja, koje čini patriotizam modom prije deset godina, a pacifizam modom deset godina nakon?

Danas postoji opasnost da ljudi neće dovoljno proširiti svoje umove kako bi primili očite stvari, a ovo je jedna od njih. Ljudi optužuju rimsku tradiciju da je polupoganska, a nakon toga bježe u zaklon potpunog poganstva. Prigovaraju kršćanstvu da je zaprljano poganstvom, a nakon toga bježe od uočene mrlje kako bi se sklonili u samu prljavštinu. Ne postoji niti jedna od grešaka koje se navode protiv katoličke institucije koja nije mnogo više nepodnošljiva u bilo kojoj drugoj instituciji. I upravo u tim institucijama, države, škole, modernih mašinerija poreza i policije, ljudi pokušavaju naći spas od „praznovjerja“ njihovih očeva. To je kontradikcija, to je neizbježna intelektualna pošast u koju su se već uključili, i samo moramo čekati što je strpljivije moguće kako bismo vidjeli koliko će im dugo trebati prije nego što shvate što se dogodilo.

Gdje je nestala pjesma?

Za svojeg posljednjeg jutra na flamanskoj obali, kada sam znao da ću za par sati biti u Engleskoj, za oko mi je zapeo jedan detalj gotičkog reljefa kojima Flandrija obiluje. Ne znam je li ta umjetnina bila stara, iako je očigledno bila oštećivana, ali je zasigurno bila u stilu i tradiciji ranog Srednjeg vijeka. Čini se da je prikazivala ljude kako se savijaju (da ne kažem uvijaju) u određenim primarnim poslovima. Neki su izgledali poput mornara koji vuku konopce, drugi su mislim bili žeteoci, treći su nešto energično prelijevali u nešto drugo. Ovo je sasvim karakteristično za slike i reljefe ranog trinaestog stoljeća, možda najsnažnijeg razdoblja u cijeloj povijesti. Veliki Grci su radije prikazivali svoje bogove i heroje kako ništa ne rade. Njihov raskošan i filozofski stav uvijek je odavao nešto što je bilo oznaka gospodara mnogih robova. Ali ako je postojalo nešto što je rani Srednji vijek volio to je bilo prikazivanje ljudi kako nešto rade. Kako love, ili veslaju u brodovima, ili cijede grožđe, ili prave cipele, ili kuhaju nešto u loncu. Srednji vijek je prepun toga duha u svim svojim spomenicima i rukopisima. To je bilo najranije i najmlađe uskrsnuće Europe, vrijeme kada je društveni mir jačao, ali još nije postao despotski, vrijeme kada su vjerska uvjerenja bila snažna, ali još nisu bila razdražena. Zbog ovog je razloga cijeli doživljaj grčkih i gotičkih reljefa različit. Likovi  se u Elginovim mramorima, iako često prikazani kako svoje konje obuzdavaju u zraku, čine zauvijek zamrznuti u savršenom trenutku. Ali masa srednjovjekovnih reljefa se čini poput neke vrste vreve ili graje u kamenu. Ponekad čovjek ne može izbjeći dojmu da se grupe ljudi uistinu kreću i miješaju, a cijelo pročelje katedrale šumi poput ogromne košnice.

Ali u vezi ovih posebnih likova bila je jedna posebnost u pogledu koje nisam mogao biti siguran. Oni koji su imali glave, imali su vrlo čudne glave, i čini mi se da su im usta bila otvorena. Je li to išta značilo ili je to bila samo slučajnost umjetnosti u razvoju ne znam, ali dok sam razmišljao o tome sjetio sam se da je pjevanje bilo povezano s brojnim zadaćama koje su tamo bile prikazane, da su postojale pjesme za žeteoce i pjesme za mornare koji su izvlačili uža. Još sam uvijek razmišljao o tom malenom problemu dok sam šetao uz gat grada Ostenda, kada sam začuo mornare kako izgovaraju odmjerene uzvike dok su radili, i sjetio sam se da mornari još uvijek pjevaju dok rade, čak da pjevaju različite pjesme, ovisno o dijelu posla koji obavljaju. Malo poslije toga, kad je moja plovidba završila, pogled na ljude koji rade na engleskim poljima ponovno me podsjetio da još postoje pjesme za žeteoce i za mnoge druge poljoprivredne poslove. Najedanput sam se zapitao zašto nije poznato da bilo koji suvremeni posao ima ritualnu poeziju. Kako to da je ljudima palo na pamet pjevati primitivne pjesme dok su vukli određena uža ili skupljali određene plodove, i zašto nitko ne čini ništa slično dok obavlja bilo koji od suvremenih poslova? Zašto ljudi dok tiskaju suvremene novine nikada ne pjevaju zajedno? Zašto trgovci tako rijetko, ako uopće ikada, pjevaju?

Ako žeteoci pjevaju dok žanju, zašto revizori ne pjevaju dok revidiraju, a bankari dok bankare? Ako postoje pjesme za svaku pojedinu  stvar koja se obavlja na brodu, zašto ne postoje pjesme za sve različite poslove u banci? Dok je vlak iz Dovera prolazio kroz vrtove Kentisha pokušao sam napisati par pjesama prikladnih za trgovačku gospodu. Dakle, rad bankarskih činovnika dok ispunjaju rubrike može započeti s gromoglasnom pjesmom u čast jednostavnog zbrajanja.

Ustajte momci, dižite knjige, budna je zemlja sva,

Čujte kliku jutarnjih zvijezda jedan plus jedan je dva.

Premda kraljevstva padnu, premda sofisti viču,

jedan plus jedan je dva, to ne mijenja priču.

Kada sam se vratio u londonsku maglu sreo sam prijatelja koji radi u banci, i podnio mu svoje prijedloge u rimi kako bi ih on moga koristiti sa svojim kolegama. Ali nije gajio preveliku nadu u vezi toga. Nije bila stvar u tome (uvjeravao me) da podcjenjuje stihove, niti je na bilo koji način jadikovao o izostanku njihove dotjeranosti. Ne, osjećao ja da je stvar bila u nečemu što je nemoguće definirati. Nečemu što se nalazi u samoj atmosferi društava u kojem živimo, a što čini duhovno teškim pjevati u bankama. Mislim da je bio sasvim u pravu, iako je stvar jako misteriozna. Uredu, banke su privatne, ali poštanski uredi su socijalistički, stoga je prirodno očekivati da će poštanski ured prihvatiti kolektivističku ideju zbora. Samo zamislite koje sam iznenađenje doživio kad je dama u mom lokalnom poštanskom uredu (koju sam poticao na pjesmu) odbila ideju s mnogo više hladnoće nego što je to učinio bankarski činovnik. Činilo se, štoviše, da je bila u znatno većem stanju depresije nego što je on bio. Kako netko ne bi slučajno pomislio da je razlog tomu bio učinak samih stihova koje sam predložio, pošteno ću reći kako su stihovi "Himne poštanskog ureda" glasili ovako:

Nad London pisma padaju k'o snijeg,

Telefonske žice prelaze brijeg.

Vijesti će usrećit' damu u Sarku

Il' ubiti staricu u Finsbury Parku.

[Zbor, s uzdahom radosti i energije]

Il' ubiti staricu u Finsbury Parku.

Što sam više razmišljao o samoj stvari to mi se s većom boli činilo da se najvažnije i najtipičnije moderne svari ne mogu obavljati u duhu zbora. Čovjek ne može, na primjer, biti veliki financijer i pjevati, jer je sama bit velikog financijera da radi u tišini. U mnogim suvremenim krugovima uopće ne možete biti javni čovjek i pjevati, jer je u tim krugovima sama bit javnog čovjeka u tome da gotovo sve čini privatno. Nitko ne bi mogao zamisliti zbor radnika u banci. Svi znaju priču o korpusu odvjetnika volontera koji su, kada je Colnel na bojištu zavikao "Napuni!" u istom glasu odvratili "Šest funti i osam penija". [Neprevediva šala na račun odvjetnika. „Chrage“ u engleskom jeziku znači „napuni“ (pušku), ali i „zaračunaj“. Odvjetnici su, makar na bojištu, pretpostavili ovo drugo značenje. nap.prev.] Ljudi mogu pjevati dok su na vojnoj dužnosti, ali teško dok su u civilnoj. Na kraju svojih osvrta nisam otišao dalje od podsvjesnog osjećaja moga prijatelja, bankovnog činovnika, da postoji nešto duhovno zagušujuće u vezi našeg života, ne samo u vezi naših zakona, nego u vezi samog života. Bankovni činovnici su bez pjesama, ne zato što su siromašni, nego zato što su tužni. Mornari su mnogo siromašniji. Dok sam išao prema svom domu prošao sam pokraj malene uske zgrade u vlasništvu vjerske zajednice koja se tresla od klicanja poput trube koja se trese od vlastite buke. Oni su unatoč svemu pjevali, i na trenutak mi je pala misao koju sam često imao i prije: nad-naravna mjesta su jedina mjesta u kojima se može naći ono čovjeku naravno. Ljudska narav je prognana iz svijeta i pobjegla je u svetište.

Upoznavanje Srednjeg vijeka

Sasvim je prirodno da prosperitetni ljudi našeg doba ne bi trebali znati ništa od povijesti. Kada bi znali, znali bi vrlo nepoučnu povijest toga kako su oni postali prosperitetni. Sasvim je jasno, kažem, da ne bi trebali znati ništa o povijesti, ali zašto onda misle da ju poznaju? Citiram rečenicu uzetu nasumično iz knjige napisane od strane jednog od naših najuglednijih suvremenih mladih kritičara. Pisac kaže: "Društveni i politički napredak u Srednjem vijeku bio je jako malen" sve do reformacije i renesanse. Ja bih sada mogao na jednak način reći da je bilo jako malo napretka u izumiteljstvu devetnaestoga stoljeća, sve do dolaska Williama Morrisa [engleski tekstilni dizajner iz 19. st. nap.prev.], i tada se ispričati govoreći da osobno nisam zainteresiran za strojeve za obradu pamuka, što uistinu i jest slučaj. Jer to je upravo ono što pisac želi reći. On želi reći da nije osobno zainteresiran za redovničke mitre ili srednjovjekovne glasnike. On ima pravo na to, ali zašto bi, kada piše o nečemu što  nije postojalo u Srednjem vijeku, dogmatizirao o priči  koju očito nije nikada čuo? Ipak, to bi mogla biti vrlo zanimljiva priča.

Malo prije normanskih pohoda, zemlje kao što je naša bile su prašina tada još slabašnog feudalizma, neprestano raspršivane u vrtlozima barbarskih napada, barbara koji nisu znali niti konje jahati. Jedva da je bilo kuće od kamena ili cigle u cijeloj Engleskoj. Jedva da je bila poneka cesta osim utabanih puteva. Praktički nije bilo nikakvih zakona osim lokalnih običaja. To je bilo Mračno doba iz kojeg je Srednji vijek izašao. Pogledajte Srednji vijek dvjesto godina nakon normanskih pohoda, sve do pred početak reformacije. Veliki gradovi su izgrađeni, građani su postali privilegirani i važni, poslovi su organizirani u slobodna i odgovorna trgovačka uređenja, parlamenti su bili snažni i mogli su raspravljati s prinčevima, ropstvo je gotovo iščezlo, velika sveučilišta su otvorena za poučavanje s odličnom organizacijom obrazovanja, republike su bile ponosne i građanske, a duž cijelog sjevera ljudi su izgradili takve crkve kakve nitko više nikada neće izgraditi. A sve ovo, od čega je najbitniji dio učinjen unutar jednog do dva stoljeća, je ono što je kritičar nazvao: "malenim društvenim ili političkim napretkom". Jedva da postoji važna suvremena institucija pod kojom živi, od sveučilišta koje ga je obučavalo, do parlamenta koji vlada nad njim, koja nije svoj najznačajniji napredak ostvarila u tom dobu.

Ako netko misli da ovo pišem iz cjepidlačenja, nadam se da ću mu ubrzo pokazati da imam mnogo skromniji i praktičniji cilj. Želim promotriti prirodu ignorancije, i započeo bih govoreći da sam u svakom znanstvenom i akademskom smislu i ja sam vrlo ignorantan. Kao što kažemo o čovjeku poput Lorda Broughama da je njegovo opće znanje veliko, ja bih mogao reći da je moja opća ignorancija vrlo velika. Ali upravo je u tome stvar. To je opće znanje i opća ignorancija. Osobno znam malo o povijesti, ali znam ponešto gotovo svih dijelova povijesti. Ne znam mnogo o Martinu Lutheru i njegovoj reformaciji, ali znam da je napravila znatan utjecaj. Ne znati da je brzi napredak dvanaestog i trinaestog stoljeća napravio veliki utjecaj  je toliko neobično, kao nikada ne čuti za Martina Luthera. Nisam pretjerano informiran o budistima, ali znam da se zanimaju za filozofiju. Vjerujte mi, ne znati da se budisti zanimaju za filozofiju nije ništa manje začuđujuće nego ne znati da su ljudi u srednjem vijeku bili zainteresirani za politički napredak ili eksperimente. Ne znam mnogo o Frederiku Velikom. Za vrijeme djetinjstva sam bio uplašen količinom svezaka o toj temi. Čini se da je bilo toliko toga za naučiti o njemu. Ali, unatoč mojim strahovima, mislim da bih trebao biti sposoban pogoditi s određenom dozom vjerojatnosti vrstu stvari koju su ti svesci sadržavali. Mogao bih pogoditi da su svesci sadržavali riječ "Pruska" na jednom ili više mjesta, da bi se povremeno dotaknuli rata, da bi se spomenuli ugovori i granice, da bi marljivi istraživači mogli pronaći riječ "Silesia", baš poput imena Marije Terezije i Voltairea, da bi negdje u svim tim svescima njihov autor spomenuo je li Frederik Veliki imao oca, je li bio oženjen,  je li imao dobrih prijatelja,  je li imao hobije ili književni ukus određene vrste,  je li umro na stratištu ili na postelji, i tako dalje. Da sam smogao hrabrosti otvoriti neki od tih svezaka, vjerojatno bih pronašao barem nešto o ovome što sam naveo.

Sada zamijenite sliku, i zamislite prosječnog mladog, dobro obrazovanog novinara ili pisca iz javne škole ili fakulteta kako stoji ispred još veće količine, još većih knjiga iz knjižnica srednjeg vijeka: na primjer ispred svih svezaka svetoga Tome Akvinskog. Uvjeren sam da u devet od deset slučajeva dobro obrazovani mladić ne bi znao što će pronaći u tim kožnim svescima. On misli da će pronaći polemike o sposobnosti anđela da balansiraju na iglama, i uistinu bi to pronašao. Ali ono što želim reći je da ne zna da bi pronašao učene ljude kako raspravljaju o gotovo svim stvarima o kojima je Herbert Spencer raspravljao: politici, sociologiji, oblicima vladanja, monarhiji, slobodi, anarhiji, vlasništvu, komunizmu, i svim različitim pojmovima koje se bore u naše doba "Socijalizma". Ili s druge strane, ne znam mnogo o Muhamedu i Islamu. Ne uzimam Kuran sa sobom u krevet svake večeri prije spavanja. Ali ako bi ga neke određene noći uzeo, postoji barem nešto što znam da tamo zasigurno ne bih pronašao. Predosjećam da ne bih pronašao djelo koje snažno potiče na štovanje idola, da se pohvale o politeizmu ne bi pjevale na sav glas, da lik Muhameda ne bi bio podvrgnut ničemu nalik na mržnju ili podsmijeh, i da se velika suvremena doktrina o nebitnosti religije ne bi bespotrebno naglašavala. Ali ponovno zamijenite sliku, i zamislite suvremenog čovjeka (nesretnog suvremenog čovjeka) koji je uzeo svezak srednjovjekovne teologije sa sobom u krevet. On bi očekivao da će u njemu pronaći pesimizam, kojeg tamo nema, fatalizam, kojeg tamo nema, ljubav prema barbarstvu, koje tamo nema, prezir prema razumu, kojeg tamo nema. Neka isproba eksperiment. Učinit će mu barem jednu od dvije dobre stvari: uspavat će ga ili napokon probuditi.

Belzebulovi podanici

Chesterton se i u ovom tekstu pokazuje kao nenadmašan čitatelj duha vremena. Proročki uočava kako suvremena opasnost ne dolazi od velikih hereza, kave su u prošlosti napadale čovječanstvo, nego od bezumnih primjedbi koje se neprestano gomilaju. Svako tko bi 5 minuta razmišljao nad smislom rečenica koje nas svakodnevno bombardiraju zaključio bi da se radi o totalno idiotskim misaonim konstrukcijama, naoko nevrijednim veće pažnje, ali svojom brojnošću preplavljuju i zamračuju nebo, poput roja muha.  Pitamo što bi tek rekao da vidi kakvo je stanje danas?

Zasigurno je izraz nepoštovanja prema čitatelju, a ne pomaže baš niti dostojanstvu pisca, reći da je moje životno zanimanje hvatanje muha. A kada sam nedavno usporedio određenu vrstu feministkinja s osama, dobio sam prigovor od jedne koja nedvojbeno smatra da ima sve najuzvišenije atribute matice. Ipak, ova nesretna metafora mi se često vraća u misli, i svjestan sam istine koju bih teško mogao izreći bez te usporedbe. Ono na što ciljam je sljedeće: jedna od glavnih neprilika našega vremena je roj malih stvari, u obliku malih misli, ili malenih izreka, koje su vrlo udaljene od bilo kakvog razmišljanja, a prožimlju cijelu atmosferu na način koji se može usporediti jedino s tim najmanjim od svih insekata, beznačajnim i gotovo nevidljivim, ali bezbrojnim i gotovo sveprisutnim. Ne mislim ovdje na pravu misao, čak niti na krivu ili destruktivnu misao. Ne govorim o stvarnim tijelima moralnog i filozofskog mišljenja, baziranim na principima koje držim krivima, ili koji daju rezultate koje smatram škodljivim. Razmišljanja ove vrste, s kojima sam se ponekad bavio na ovim stranicama, u mnogočemu se razlikuju u svojoj snazi i kapacitetu štete koju mogu učiniti. Ne slažem se s komunizmom, jednako kao što se ne slažem s kalvinizmom, ali nitko neće reći da je danas vrijeme kalvinizma, iako priznajem da je na neki način vrijeme komunizma. Postoji vrlo snažna intelektualna privlačnost boljševizma zbog neupitnog kolapsa stare trgovačke složenosti. S druge strane, ostale teorije koje sam svojedobno osporavao su sve manje i manje istaknute u suvremenoj raspravi. Mnogi znanstvenici su napustili darvinizam. Svi znanstvenici su napustili materijalizam. Ali materijalizam i darvinizam su bili temeljiti sustavi poduprijeti od strane mislećih ljudi, s argumentima na koje se trebalo odgovoriti kao i s pretpostavkama koje je trebalo preispitati. Ova stvar o kojoj sada govorim nešto je istovremeno atmosfersko i mikroskopsko, poput oblaka mušica, a ne poput ozbiljnih znanstvenih teorija i filozofija devetnaestoga stoljeća, koje bi se prije mogle usporediti, već prema osobnome ukusu, s lavovima, slonovima, tigrovima, zmijama ili škorpionima. 

Stvar kojom se sada bavim je rasprostranjenost neke vrste neformalnog, pa čak i konverzacijskog skepticizma, koji čini da čak i isprazne riječi besposlenog čovjeka djeluju u korist sumnje i očaja. Želim reći da će čovjek, bez da uopće razmišlja, izbaciti neku besmislenu frazu koja je uvijek (čudnom fatalnošću) neka vrsta slabašnog revolta protiv svih tradicionalnih istina. Može biti bilo što, dijalog u kazalištu, ili šala na političkoj govornici. Može biti puki ukras na početku priče u časopisu ili puka riječ izgovorena nakon neugodne šutnje, nešto rečeno tek da se nešto kaže. Cijeli smisao svega toga je, na neki način, besmislenost. Ova filozofija se ne izražava kada ljudi raspravljaju o filozofiji, nego kada razgovaraju o bilo čemu drugome. Baš sam ovoga trenutka započeo s čitanjem jedne uobičajene suvremene priče, prilično dobro napisane u pogledu same priče, a započela je rečenicom da nema mnogo razlike između gluposti i hrabrosti, i, zapravo, da je hrabrost samo oblik gluposti.

To je baš tipičan primjer onoga na što mislim. To je samo usputna primjedba, to je nešto samo usputno smišljeno da bude pametna primjedba, a zapravo je vrlo glupava primjedba. No stvar je u tome da fatalnost ove mode uzrokuje bezbroj ovakvih primjedbi, uvijek na strani kukavičluka i nikada na strani hrabrosti. Po samom pitanju smisla ove rečenice, bilo bi, naravno, vrlo jednostavno pokazati njezinu lažnost. Povijest je puna primjera intelektualaca koji su bili hrabri, čak i visoko suptilnih i oštroumnih intelektualaca koji su smrt hrabro prihvatili. Povijest sadrži čak i mnoštvo mislioca koji su se mnogo bavili pitanjem prihvaćanja smrti, koji su o tom pitanju dugo i s potpunom sabranošću razmišljali, te ju nakon toga u potpunosti prihvatili. Sokrat je očit primjer. Sir Thomas More je još očitiji primjer. Boecije i mnogi drugi filozofi, sv. Pavao i mnogi drugi sveci, razne vrste mistika, misionara, osnivača religija, društvenih reformatora su iznova i iznova dokazivali veličinu hrabrosti. Ali sad me trenutno ne zanima rasprava o ovome pitanju, nego o besmislenosti primjedbe. Kakva to intelektualna iritacija čini da suvremeni čovjek, čak i u trenutku bezvoljnosti, izgovara nešto tako cinično čak i kada je to očito pogrešno. Zašto napadati nešto herojsko, čak i kada je toliko očito istinito? Zašto danas nalazimo toliko rasprostranjenih i nejasnih trivijalnosti, koje nemaju ništa zajedničkog osim što su sve reakcija protiv svih ljudskih tradicija. Zašto je ta jeftina i uistinu bezvrijedna vrsta skepticizma ušla u univerzalnu cirkulaciju? Drugim riječima, ne mislim sada na zlatni standard najviših istina, ili na bimetalizam visokog skepticizma, koji raspravlja o tome može li biti rivaliteta u istini, ili o bilo kojem manje ili više vrijednom metalu koji može nositi sliku i praznovjerja ovog ili onog moralnog autoriteta. Zbunjen sam kruženjem mjedenih stvari, bezvrijednijih od običnog penija, čudim se odakle one dolaze, i kako to da se mogu proizvesti u tolikim količinama, i imali što krivo u izvoru takvog uma. Pitam se što li je izopačilo kretanje suvremene misli i govora, i zašto je svaki normalni ljudski ideal obasut gomilom takvih bezvrijednih kamenčića, i napadnut svugdje, ne sa slobodnom mišlju, nego s otvorenom nepromišljenošću.

Čini se da ne postoji normalan motiv zbog kojeg bi ljudsko biće osjećalo neprijateljstvo prema vrlini hrabrosti. Može se odbaciti ovaj ili onaj izgovor ili razlog za iskazivanje hrabrosti, ali zasigurno se ne može odbaciti samu hrabrost. Da je pisac rekao da je hrabrost hrabrog čovjeka često zloupotrebljena glupošću glupog čovjeka, to bi bilo nešto sasvim logično, i zapravo često istinito. Kada pak kaže da hrabar čovjek mora biti glup čovjek, tada bezobzirno govori nešto što se odmah može pokazati netočnim i odbaciti kao drsko i idiotsko. Zašto bi netko rekao takvo što, osim da olakša svoje osjećaje, a onda se nameće pitanje koji su to osjećaji? Ono što znamo je da to nisu nikada bili čovjekovi normalni osjećaji. Ipak, čini se da su to sada gotovo nehotični osjećaji velikog broja ljudi. To je problem koji smatram da nam danas dosađuje na svim stranama, i to je ono na što sam mislio kada sam usporedio glupu lakomislenost sa zujanjem mušica ili muha. Sve je povezano s istim paradoksom, s onime što bi se moglo nazvati sveprisutnom beznačajnošću. Muha je mala stvar, ali muhe mogu biti velika stvar. Čuo sam da u nekim tropskim zemljama mogu formirati veliki oblak na udaljenom horizontu ili ogromne grmljavinske oluje koje preplavljuju čitavo nebo. Pošast skakavaca koja pogađa mnoge zemlje je nešto mnogo destruktivnije nego prolazak čopora vukova ili rušenje koje uzrokuje stampedo divljih bikova ili divljih slonova. Tako ono što na prvi pogled izgleda beznačajnom pojedinačnom iritacijom, uzrokovanom od ovih beznačajnih pojedinačnih izopačenosti, može, u svom zbirnom efektu, učiniti više štete čitavoj kulturi negoli velike hereze koje su očvrsnule u određenu intelektualnu čvrstoću. Duh anarhije ne uzrokuju samo čudovišta. Čak su i mudraci i vizionari s istoka vidjeli duhovnu važnost u činjenici da gotovo nevidljivi insekti mogu biti pošast ili nositi zarazu. Nije čudno da drevno Belzebulovo ime znači Kralj Muha.

Suvremena civilizacija i čuda

Gospodin Blatchford je sažeo sve što je bitno u čitavom njegovom stavu u tri rečenice. One su savršeno iskrene i jasne.  Nisu ništa manje iskrene i jasne zbog činjenice da su prve dvije lažne, a treća  zabluda. On kaže: "Kršćanin negira muslimanska čuda. Musliman negira kršćanska čuda. Racionalist negira sva čudesa podjednako."

S povijesnom pogreškom u prve dvije primjedbe ću se ubrzo pozabaviti. Ograničit ću se na trenutak na hrabrom priznanju gospodina Blatchforda da racionalist negira sva čuda jednako. On ih ne propituje. On se ne pretvara da je agnostičan u vezi pitanja čuda. On ne zadržava svoj sud sve dok se ne dokaže točnim. On ih negira.

Suočen s ovom zapanjujućom dogmom upitao sam gospodina Blatchforda zašto smatra da se čuda ne događaju. On mi je odgovorio da je svemir reguliran zakonima. Ovaj odgovor je očito bez ikakvog smisla, jer ne možemo smatrati nešto nemogućim zato što je svijet reguliran zakonima, sve dok ne znamo kojim zakonima. Zna li gospodin Blatchford sve o zakonima svemira? A ako ne zna sve o zakonima, kako uopće može išta znati o iznimkama?

Očito je da sama činjenica da se neka stvar događa rijetko, pod čudnim okolnostima i bez objašnjenja u našem znanju, nije dokaz da je to protiv zakona prirode. Taj argument prije samo tri godine odnosio bi se i na sijamske blizance, ili na novi komet, ili na atom radija.

Filozofski argument protiv čuda je još lakše oboriti, jer jednostavno filozofski argument protiv čuda ne postoji. Racionalno govoreći postoji takva stvar kao što su prirodni zakoni. Ono  što svi znamo je jednostavno ovo: Postoji ponavljanje u prirodi. Ono što svi znamo jest da bundeve proizvode bundeve. Ono što nitko ne zna jest zašto bundeve ne bi proizvodile slonove ili žirafe.

Postoji jedno jedino filozofsko pitanje u vezi čuda. Čini se da to pitanje mnogim sposobnim suvremenim racionalistima ne može ući u glave. Najsiromašniji dječak u srednjovjekovnom Oxfordu bi razumio to pitanje. (Dok se zadnja rečenica čini čudnom u našem "prosvijetljenom" svijetu, možda će trebati objasniti da se pod "okrutnim kraljevanjem srednjovjekovnog praznovjerja" siromašne dječake na Oxfordu obrazovalo do najveće mjere. Bogu hvala da danas živimo u boljim danima.) Pitanje je jednostavno ovo: Znate li zašto bundeva uvijek nastavlja biti bundevom? Ako ne znate ne možete reći niti zašto se ne bi mogla pretvoriti u kočiju, i to je sve.

Sve ostale znanstvene izraze koje imate običaj koristiti dok razgovarate za doručkom su riječi bačene u vjetar. Kažete: "Zakon prirode nalaže da bi bundeve trebale ostati bundevama." To samo znači da bundeve obično ostaju bundeve, što je očito, ali ne kaže zašto je to tako. Kažete "Iskustvo je protiv toga." To samo znači "Poznajem vrlo intimno mnogo bundeva i nijedna od njih se nije pretvorila u kočiju"

Ovoj školi pripada i jedan veliki irski racionalist koji je, nakon što ga je svjedok optužio da je vidio kako počinja ubojstvo, odgovorio da bi mogao dovesti na stotine svjedoka koji nisu vidjeli da on počinja to ubojstvo.

Kažete: "Suvremeni svijet je protiv toga" To samo znači da londonska, ili birminghamska, ili Čikaška rulja, u bundevastom stanju uma, ne može činiti čuda svojom vjerom.

Kažete: "Znanost je protiv toga." To znači da je sve dok su bundeve bundeve, njihovo ponašanje bundevasto, i ne pruža nikakvu sličnost s ponašanjem kočije. To je sasvim očito.

Ono što kršćanstvo kaže je jednostavno ovo: Ponavljanje u prirodi ima svoje porijeklo ne u stvari vođenoj zakonom, nego vođenoj voljom. Kršćanstvo smatra da svijet, i njegovo ponavljanje, dolazi od volje tj. od ljubavi, baš kao što djeca dolaze od oca, te stoga i neke druge stvari mogu iz njegove volje proizaći. Ukratko, kršćanstvo vjeruje da je Bog, koji može činiti tako čudesne stvari kao održavati bundeve da i dalje budu bundeve, svemoćan. Ako ne smatrate čudnim to što je bundeva uvijek bundeva, promislite ponovno. Niste još niti počeli s filozofijom, niste još niti vidjeli bundevu.

Povijesni argument protiv čuda je vrlo jednostavan. Sastoji se od toga da se čuda proglašavaju nemogućima, zatim se ustvrđuje da bi samo budala mogla vjerovati u ono što je nemoguće, a onda se proglašava da ne postoji niti jedan razborit argument u korist čuda. Cijeli trik je učinjen oslanjajući se naizmjenično na filozofski i povijesni prigovor. Ako mi kažemo da su čuda teoretski moguća, oni odgovaraju: "Da, ali ne postoji nikakav dokaz za njih." Kada mi nakon toga prikupimo sve zapise ljudske vrste i kažemo: "Evo vam dokaza" oni odgovaraju: "Ali ovi ljudi su bili praznovjerni, vjerovali su u nemoguće stvari."

Pravo je pitanje je li naša malena oksfordska civilizacija uvjerena da je u pravu, a cijeli ostali svijet uvjeren da je u krivu. Gospodin Blatchford misli da je materijalizam zapadnjaka devetnaestog stoljeća jedno od najplemenitijih otkrića. Ja smatram da je on sumoran poput njihovih kaputa, prljav poput njihovih ulica, ružan poput njihovih hlača, i glup poput njihovog industrijskog sustava.

.......

Gospodin Blatchford je prilično u krivu i kada pretpostavlja da kršćani i muslimani međusobno negiraju jedni drugima njihova čuda. Nijedna religija koja sebe smatra ispravnom ne bavi se čudima druge religije. Religije negiraju doktrine drugih religija, njihov moral, ali nikada ne smatraju vrijednim bavljenja negirati njihove znakove i čuda.

A zašto je to tako? Zato što su te stvari ljudi uvijek smatrali mogućima. Zato što bilo koji lutajući ciganin može posjedovati psihičke moći. Zato što je opće postojanje duhovnog svijeta i čudnih mentalnih snaga dio zdravog razuma čitavog čovječanstva. Farizeji nisu osporavali Kristova čuda, oni su rekli da ih je činio vradžbinama. Kršćani ne osporavaju muslimanska čuda. Oni kažu da su učinjena vradžbinama. Rimljani nisu negirali mogućnost da je krist bog. Bili su previše prosvijetljeni za takvo što.

Sve dok je Crkva (uglavnom tijekom korumpiranog i skeptičnog osamnaestog stoljeća) isticala čuda kao razlog za vjeru, njezina je pogreška bila očita. Ono što je bitno u vezi religije nije pitanje može li činiti čuda poput dronjavog indijskog mađioničara, nego ima li istinitu filozofiju svemira ili nema. Rimljani su bili spremni priznati da je Krist bio bog. Ono što su negirali bilo je da je Krist bio Bog - najviša istina kozmosa. I to je jedina stvar vrijedna rasprave u vezi kršćanstva.

Manire

Jedna od velikih poteškoća filozofske diskusije o manirama je činjenica da se prisutnost loših manira i odsustvo bilo kakvih manira tretira kao ista stvar. Ravnodušno kažemo za čovjeka čije je društveno ponašanje odbojno da nema manira ili da ima loše manire. Potpunu različitost između ove dvije stvari možemo testirati činjenicom da nigdje drugo ove dvije fraze ne tretiramo kao sinonime. Te dvije stvari su različite kao na primjer kada kažemo da čovjek nema vina ili kažemo da ima loše vino. Između te dvije stvari postoji ogromna razlika kao i između prilično trivijalne biografske izjave: "On nema sinova." i vrlo uznemirujuće: "On ima loše sinove." Ako nam, baš kada počinjemo doručak s prijateljem, pristupi zajednički poznanik s primjedbom "Nećete jesti jaja", to bi nam zvučalo tek kao zanimljiv detalj. Ako bi nam pak prišapnuo: "Jest ćete loša jaja." odjednom bi se pojavio element tragedije. Razlika između "ne imati manire" i "imati loše manire" je nedvosmislena i važna kao razlika između "ne jesti jaja" i "jesti loša jaja".