Izbjegavanje pitanja dobra

Svaka od modernih fraza i ideala je smicalica samo kako bi se izbjegao problem pitanja što je dobro. Skloni smo govoriti o "slobodi"; to je, na način na koji se danas o njoj razgovara, smicalica kako bi se izbjegla rasprava o tome što je dobro. Skloni smo govoriti o "napretku"; to je smicalica kako bi se izbjegla rasprava o tome što je dobro. Skloni smo govoriti o "obrazovanju"; to je smicalica kako bi se izbjegla rasprava o tome što je dobro.

Suvremeni čovjek govori: "Pustimo sve te neosnovane standarde i prigrlimo slobodu." Ovo, logički prevedeno, znači: "Ne odlučujmo što je dobro, ali neka bude dobro ne odlučivati što je dobro" On kaže: "Uklonimo sve te stare moralne formule; Ja sam za napredak." Ovo, logički izjavljeno, znači: "Ne utvrđujmo što je dobro; ali utvrdimo dobivamo li više ili manje toga." On kaže: "Niti u religiji, niti u moralu ne leži nada naroda, nego u obrazovanju." Ovo, jasno izrečeno, znači: "Ne možemo odlučiti što je dobro, ali dajmo to svojoj djeci."

Filozofija Svjetla

Zamislimo da je iz nekog razloga nastala velika strka u ulici. Recimo da je nastala zbog ulične svjetiljke koju mnoge utjecajne osobe žele srušiti. Redovnik, odjeven u sivo, predstavnik srednjovjekovnog duha, prilazi tom problemu i počinje suhoparnom manirom učenjaka govoriti: "Razmislimo prije svega, draga braćo, vrijednost Svjetla. Ako je Svjetlo samo po sebi dobro.." U ovome trenutku oboren je na pod. Svi se ljudi okomljuju na uličnu svjetiljku, koja nakon deset minuta biva srušena na pod, a oni idu okolo čestitajući jedan drugomu protusrednjovjekovnu praktičnost. Ali kako se stvar kreće dalje, dolazi do poteškoća. Neki su ljudi srušili uličnu svjetiljku zato što su željeli električnu svjetlost; neki zato što su željeli staro željezo; neki zato što su željeli mrak, budući da su im djela bila zla. Neki su smatrali da nije bila dovoljno dobar primjerak ulične svjetiljke, neki da je bila previše dobar. Neki su ju srušili zato što su željeli uništiti komunalnu mašineriju, neki zato što su htjeli srušiti bilo što. U ulici je nastao rat u kojem nitko nije znao koga udara. Tako, postupno i neizbježno, danas, sutra, ili neki drugi dan, vratilo se uvjerenje da je redovnik ipak bio u pravu, i da sve ovisi o pitanju filozofije Svjetla. Samo je stvar u tome da ono što smo mogli raspravljati pod svjetiljkom, sada moramo raspravljati u mraku.

Ulomak iz djela Heretics

Zastarjela dogma

"U mjeri u kojoj čovjek može biti ponosan na religiju koja je ukorijenjena u poniznosti, ja sam ponosan na svoju religiju. Posebno sam ponosan na one njezine dijelove koje se obično naziva praznovjernim. Vrlo sam ponosan na to što sam sputan zastarjelim dogmama i zarobljen mrtvim vjerovanjima (kao što to moji prijatelji novinari ponavljaju s toliko upornosti) jer znam jako dobro da su heretična vjerovanja ta koja su mrtva, a da samo razumna dogma može živjeti toliko dugo da bi bila prozvana zastarjelom."

Ateistički književni stil

Zanimljiv esej bi se mogao napisati o posjedovanju ateističkog književnog stila. Takva stvar uistinu postoji. Njezino obilježje je u tome da se, kad se god nešto imenuje ili opisuje, odabiru takve riječi kao da stvari u sebi nemaju dušu. Tako oni neće govoriti o ljubavi i strasti, što bi impliciralo svrhu i želju, nego o "odnosima" među spolovima, kao da muško i žensko jednostavno stoje jedno u odnosu na drugo poput stolice i stola. Neće govoriti o vođenju rata (što implicira volju), nego o izbijanju rata - kao da je to neka vrsta žulja. Oni neće govoriti o tome kako vlasnici isplaćuju veće ili manje plaće, što sugerira moralnu odgovornost vlasnika: oni će govoriti o podizanju i spuštanju plaća, kao da se stvar odvija automatski poput plime i oseke. Oni neće progres nazivati pokušajem da se nešto poboljša, nego tendencijom da se poboljša. I tako, iznad svega, neće nazivati simpatiziranje između potlačenih naroda simpatiziranjem, oni će to nazivati solidarnošću. Jer ta riječ sugerira cigle i koks, glinu i blato, i sve ostale stvari koje im se sviđaju. (igra riječima, na eng. solid = jednobojan nap. prev.)

Suvremenost kao argument

Koliko ste često u  uobičajenim svakodnevnim razgovorima čuli kako osoba, posebno osoba koja nema nikakvih drugih argumenata, pokušava dokazati ispravnost svog stava riječima poput: "Živimo u 21. stoljeću." Chestertona takvi argumenti nikada nisu impresionirali, a u ovom eseju objašnjava i zašto je to tako. Na jednom drugom mjestu je izrazio svoj stav prema napretku riječima: „Moj stav prema napretku prešao je s antagonizma na dosadu. Davno sam se prestao raspravljati s ljudima koji preferiraju četvrtak umjesto srijede samo zato što je četvrtak.“ Naravno, postoji i druga krajnost, podjednako bizarna, a ta je da se odbacuje sve što je suvremeno samo zato što je suvremeno. Obje ove krajnosti padaju u istu zabludu: koriste vrijeme kao argument. Iako zasigurno postoje blagodati koje je napredak sa sobom donio, potrebno je uvijek naglašavati kako pojmovi poput: istine, dobra, zla, čovjekove naravi itd. nisu nešto oko čega se odlučuje upirući prstom u kalendar, budući da je vrijeme, za razliku od ovih fiksnih istina, najpromjenjivija stvar na svijetu.

U ovom tekstu neće biti mjesta za detaljno istraživanje zašto su ti bistri mladići, koji su tako superiorni u odnosu prema vječnosti, tako podložni i pokorni u odnosu prema vremenu. Zašto s tako divljim i poganskim gestama naviještaju da mogu skinuti križ, a s druge nas strane uvjeravaju, s tako zabrinutim i nervoznim pokretima, da mi ne možemo vratiti sat unatrag. Čini se da pretpostavljaju da je štovanje sata neka nova vrsta religioznosti, a bez da pritom uopće primijete da je riječ uglavnom o djedovom satu. Jer gospodin Vrijeme je, što god drugo bio, do sada postao već prilično star gospodin, njegov pješčani sat je vrlo star model sata, a njegov srp rustikalan i arhaičan instrument prilično bezvrijedan za izložbu poljoprivredne mehanizacije. Drugim riječima, sav taj govor o stvarima koje su "prikladne vremenu" mora da je izgovoren već stotinu puta prije nas, a svakom onom koji u meditativnom raspoloženju sluša djedov sat će biti teško reći postoji li neka razlika između dva otkucaja; možda čak i posumnja da ne postoji prevelika razlika između jednog vremena i drugog. ...  Zabluda koja zarobljuje mladog filozofa je ova: ne može odoljeti iskušenju da temelji svoj argument na pukom trenutku vremena u kojem se rasprava odvija.

Upravo sam pročitao vrlo živahnu kratku priču o staroj uglednoj dami sa sela i mladom piscu kojeg je ona držala za skorojevića i revolucionara. Ne branim staru damu, u potpunosti odbijam biti strašni ispijeni obiteljski odvjetnik koji je privučen njezinim aristokratskim porijeklom. Smatram da je zasigurno bila poprilično neugodna stara dama, i smatram, jednako snažno kao najsnažniji mladi pisac ili revolucionar, da se glupavo uzdizala na temelju drevnog porijekla. Ali ono što mladi pisac nije mogao vidjeti, i ono što pisac koji je pisao o tom piscu također nije vidio, jest da se i on sam uzdizao, podjednako glupavo, na pukoj slučajnosti svog rođenja. Ona se ponosila samo zato što je rođena u određenom mjestu, a on se ponosio zato što se rodio u određenom vremenu. Ono što je govorio, a čini se da je to bilo sve što je imao za reći, ponovno i ponovno mašući rukama bilo je: "Vaši dani su prošli, zar ne vidite da su vaši dani prošli? Današnjica je naša, sutrašnjica je naša", i tako dalje, opetovano i neumorno poput otkucaja sata. Ali ovo niti najmanje ne utječe na trenutno pitanje jesu li njegovi dani bolji ili lošiji od njenih dana. Ako postavim tezu da je vrijeme u ponedjeljak bilo bolje od onoga u utorak, ne možete mi odgovoriti tako što ćete mi ukazati na to da je vrijeme u koje to izjavljujem utorak navečer, ili možda srijeda ujutro.

Uzaludno većina sangviničnih meteorologa odmahuje rukama uz jecaje: "Ponedjeljak je prošao, ponedjeljci se više nikada neće vratiti, utorak i srijeda su naši, ne možete vratiti sat unatrag." Sa svim pravom odgovaram da mijenjanje lica sata ne mijenja zapise na barometru. Bez sumnje, stara je dama, kada je bila mlada dama, tvrdila da su sadašnjost i budućnost njezini, i da je njezina starija tetka zastarjela, ali ove ugodne i pristojne usporedbe ne sprječavaju uspostavljanje objektivnih povijesnih usporedbi. Svatko ima intelektualno pravo reći, ako tako smatra, da je ljepše društveno vrijeme bilo za vrijeme staričinog ponedjeljka, negoli za vrijeme mladićevog utorka; ili čak za vrijeme mirne nedjelje staričine tetke. Ja ne tvrdim da je bilo bolje, ali biti nepristojan i prezriv prema starijoj dami, samo zato što je stara, veća je sramota za filozofa nego što je za džentlmena. Sve te pretpostavke o superiornosti nadolazećih vremena, bazirane na slučajnosti vremena koje prolazi, su u svojoj prirodi neinteligentne. O teoriji progresa se može raspravljati, ali prije toga ju netko mora dokazati. Potrebno je pokazati da su određene faze društvenog razvoja superiornije nad prošlim fazama razvoja. U mnogim je slučajevima to moguće učiniti, u nekim drugim slučajevima je zasigurno moguće dokazati suprotno, ali apsurdno je za mladića da svoj argument temelji na pukoj činjenici da se u raspravu uključio 1930. umjesto 1830. Ta činjenica nije ništa vrjednija za raspravu od činjenice da se svojim kolegama iz Edinburgha priključio u raspravi kad su stigli do Liverpoola na njihovom putu za London. Prvo je puka točka u vremenu, kao što je drugo puka točka u prostoru, a obadvoje je za raspravu nebitno poput bilo kojeg otkucaja sata.

Naravno, u ovoj priči o kojoj sam govorio, pisac je samog sebe smatrao novim, ali neke studije, čak i iz povijesti raznih pisaca, bi mu pokazale da razlika između novosti i starine nije tako jednostavna. Pisac tvrdi da je realist, i ima jednako pravo braniti realizam, baš kao što drugi pisci imaju pravo braniti romantizam, ali skrenuo je tisuću milja s pravoga puta ako smatra da je postojao općeniti progres od romantizma prema realizmu, ili od bilo čega prema nečemu drugom. Velika povijest engleskih pisaca bi bila dovoljna da mu pokaže da priča nikada nije bila ona o čistome napretku, nego o pobunama i reakcionarstvu, revolucijama i kontrarevolucijama. Kad je engleska počela bježati od puritanizma koji je branio sve romanse, veliki Richardson se radovao zato što je mogao izliti poplave suza i nježnosti o najdelikatnijim oblicima ljubavi. Kad je to učinio, veliki se Fielding radovao još više jer je mogao izliti poplave ismijavanja, vjerujući da je njegova gruba iskrenost i zdrav razum dio prosvjetljenja i slobode; iako se često bavio manje delikatnim oblicima ljubavi.

Generaciju nakon toga, velika Jane Austen izrazila je zgražanje nad Addisonovom grubošću, i stvorila suzdržanu komediju u kojoj je polovica humora u promišljenoj pristojnosti. Zatim smo imali Dickensa i Thackeraya, od kojih je potonji smatrao barbarizmom ono što su Swift i Smollett smatrali realizmom, pa čak i liberalizmom. Ništa danas nije bitno u vezi tih velikih engleskih pisaca osim toga da su svi bili veliki. Nitko ne raspravlja jesu li svi oni bili novi, iako je svaki od njih sebe smatrao novim. Najgori argument na svijetu je datum, jer uzima za fiksno jedinu stvar za koju znamo da je neuhvatljiva sve do današnjeg dana koji se pretvara u jučer. Štovatelj sata ima mučnu vjeru u predestinaciju, i samo u trenutku kada se pivnica zatvara njegov svećenik glasno zaziva svoga boga govoreći, kao svi današnji tužni mudraci: "Vrijeme, gospodo, vrijeme!"

O suvremenoj tehnologiji

Kratki uvod u članak

Bilo bi sasvim pogrešno zaključiti, kao što i sam autor teksta u zadnjem odlomku naglašava, da je ovaj esej okrenut protiv napretka i tehnologije. Tehnologija sama po sebi nije niti dobra niti loša. Ukoliko služi porastu ljuske sreće, tada je dobra, ukoliko šteti čovjekovoj sreći tada je loša. I to je kraj priče o moralnom dobru i zlu vezanom uz tehnologiju. „Ne shvaćate li da ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga učiniti nečistim? ... Što izlazi iz čovjeka, to čini čovjeka nečistim.“ (Mk 7,18-20) Ono što vrijedi za hranu vrijedi i za tehnologiju i čitav stvoreni svijet. Cijelo pitanje je, dakle, vezano uz čovjeka i njegovo srce. Ono što Chesterton prigovara čovjeku koji se okružio raznim tehnološkim dostignućima je manjak mističnog divljenja bez kojeg ljudski život gubi svoju uzvišenost nad animalnim. Suvremeni čovjek, koji sve svoje pouzdanje stavlja u tehnologiju, nije sposoban diviti se čak niti toj tehnologiji. Bez divljenja, stvarnost postaje vrlo prozaična i uobičajena, a često i iritanta. Čovjekov oporavak se ne može ostvariti pukim napretkom tehnologije, jer bez divljenja napredovati znači samo sve veći broj stvari učiniti prozaičnim i dosadnim. Chesterton nas poziva da je za oporavak nužno učiniti taj duhovni skok i početi se diviti. Diviti se kao što se dijete divi mađioničarskom triku, ništa više, i ništa manje od  toga. Bez divljenja nam, kao što autor zaključuje, prijeti opasnost da će naši tehnološki „trikovi“ biti sve bolji, a da će se čuti sve manje pljeska, jer nas više ništa neće oduševljavati.

Neki dan sam u jednim dnevnim novinama pročitao frazu koju sam, zapravo, pročitao i u mnogim drugim novinama u mnoge druge dane, ali naglo mi se pokazalo jasnim neslaganje koje dijeli većinu suvremenih ljudi po pitanju prirode napretka. Rečenica je glasila otprilike ovako: "Doći će dan kada će nam se komunikacija s udaljenim zvijezdama činiti običnom poput javljanja na telefon."

Na što odgovaram: "Da, to je ono protiv čega prigovaram." Kada biste mi rekli: "Doći će dan kad će nam javljanje na telefon biti čudesno poput komuniciranja s udaljenim zvijezdama...", tada bih priznao da ste vi pravi, srdačni, poticajni progresivac. (Iako progresivac, zvučali biste poput proroka, što neki smatraju vrlo zastarjelim zanimanjem.) Uz pretpostavku da progresivac može biti dovoljno uvjeren i siguran da govori poput proroka, rekao bih da ovaj prorok uistinu proriče dolazak kraljevstva nebeskog, i da nam ovaj progresivac uistinu obećaje pravi napredak. Reći da ćemo pronaći jednaku količinu radosti u telefonskom glasu kao što ju možemo pronaći u zvjezdanoj viziji - to bi bilo, u vrlo praktičnom smislu, evanđelje radosne vijesti, ali reći da će nam zvijezde dosaditi jednako kao što nam je dosadio i telefon - to uopće nije dobra vijest. To samo znači da će nešto što je još uvijek makar mutna inspiracija postati, u dogledno vrijeme, vrlo uobičajena iritacija. Kada jutarnje zvijezde pjevaju zajedno, a sinovi Božji kliču od radosti, kad najmoćnija glazba sfera dosegne našu zemlju poput nove objave dubina i visina zvukova, ne bismo trebali željeti da taj zvjezdani zbor izgovara jedan jedinstveni refren telefonskog razgovora: "Oprostite što smetam..." Jer je u tom patetičnom početku telefonskog razgovora, tragedija nas ljudi povezana s filozofijom. Priznato je, u samim riječima osobe koja vas zove na telefon, da zvati nekoga na telefon znači izazvati mu smetnju.

Priznato je da je, u tom smislu, čovjek stvoren za nevolju, baš kao što električne iskre lete prema nebu (ili gdje god da električne iskre lete). Čak se daje naslutiti, iako možda na mističan i indirektan način, da bi život mira, savršenog mira, bio onaj u kojem bi nas telefoni prestali smetati, a vlasnici telefona bili u miru. Ali istina ide mnogo dublje od bilo koje slučajne iritacije koja može nastati zbog lošeg upravljanja instrumentom. Neprekidno nam se govori da su moderni znanstveni uređaji, čak i oni poput telefona koji se danas svugdje primjenjuju, čovjekova čuda, čuda znanosti, čuda novoga svijeta. Ali, iako se o izumima priča na ovakav način, ne postupa se s njima na takav način. Ili, bolje rečeno, ako se tako govori o njima u teoriji, u praksi se o njima govori sasvim drukčije. Zasigurno da se dogodio nalet raznih otkrića, mnoštvo izuma i, na neki način, aktivnost je zadivljujuća, a brzina svega toga može djelovati poput magije. Ali ta brzina jednostavno označava brzinu kojom stvari postaju ustajale; nagli pad nizbrdo prema ravnom i turobnom svijetu prozaičnosti; žurba izvanrednih stvari kako bi što prije izgubile svoju izvanrednost, navala čuda koja uništavaju čuđenje. Sve se to možda može nazivati poboljšanjem strojeva, ali se nipošto ne može nazivati poboljšanjem čovjeka. A budući da se ne radi o čovjekovom poboljšanju, nikako ne može biti govora o napretku. Čovjek je stvorenje kojeg bi progres trebao poboljšati; progres ne bi trebao biti hrvački meč jednih strojeva protiv drugih. Poboljšanje podrazumijeva sve što se danas uobičajeno naziva edukacijom; edukacija podrazumijeva proširenje, a na poseban način proširenje imaginacije. Podrazumijeva upravo onaj intenzitet poštivanja, koji ne dopušta ničemu što može biti značajno da postane trivijalno ili vulgarno. Ako smo vulgarizirali struju na zemlji, to nije razlog da se time hvalimo, jer bismo za koju godinu mogli vulgarizirati zvijezde na nebu. 

Recite mi da se užurbani poslovni čovjek zaustavlja u dubokoj molitvi na sam zvuk zvonjave telefona, poput seljaka na molitvu Angelusa; recite mi da se poklanja u poštovanju dok pristupa svetištu telefonske govornice; recite mi da ju barem pozdravi s poganskim, ako već ne kršćanskim, ritualom, da svoje uho približava slušalici kao proročištu u Delfi, ili razmišlja o mladoj dami koja sjedi u pošti kao o svećenici koja sjedi na tronu udaljenog hrama; recite mi da barem ima obično poetsko poštovanje prema činjenici da ljudski glas prelazi preko brda i dolina - kao što su ljudi poštovali zvuk Rolandove trublje ili Ahilejevog uzvika - recite mi da su ovi prizori štovanja uobičajeni u trgovačkom uredu prilikom primanja telefonskog poziva, i tada ću (pod pretpostavkom da vjerujem tomu što govorite) uistinu slijediti vašeg užurbanog biznismena i vašeg odvažnog znanstvenog izumitelja u pohodu na nove svjetove, u traganju za novim zvijezdama. Jer tada ću znati da uistinu pronalaze ono što žele pronaći i razumiju ono što su pronašli. Tada ću znati da dodaju nova iskustva našem životu i nove snage i strasti našim dušama; znat ću da su poput ljudi koji pronalaze nove jezike, nove umjetnosti, nove škole arhitekture. Ali sve što oni mogu reći, u članku koji sam citirao, je da mogu proizvesti stvari koje su općenito uobičajene ugodnosti, ali vrlo često i uobičajene neugodnosti. Sve čime se mogu hvaliti, prilikom odgovora na bilo kakvu inteligentnu kritiku, je da će u doglednom vremenu naučiti kako pretvoriti sunce i mjesec i vječna nebesa podjednako uobičajenima, i vjerojatno podjednako neugodnima.

Treba napomenuti da ovo nije, kao što se uvijek netočno zamišlja, reakcija protiv materijalne znanosti; ili žaljenje zbog mehaničkih izuma; ili obezvređivanje telefona ili teleskopa ili bilo čega drugoga. Upravo je suprotno od toga. Ne podcjenjujem telefone; prigovaram tome što ih se ne cijeni dovoljno. Ne napadam izume; napadam indiferentnost prema izumima. Ja samo primjećujem da su isti oni ljudi koji se njima hvale indiferentni prema njima. Ne prigovaram tvrdnji da je znanost suvremenog svijeta čudesna, samo prigovaram suvremenom svijetu što joj se ne čudi. Istina je da se, u vezi s određenim političkim i moralnim pitanjima, pitam mogu li ovi mehanički trikovi biti upotrebljeni kao moralni testovi, ali to nema ništa s činjenicom da su to blistave briljantnosti poput mađioničarskog trika, sve dok ga smatramo mađioničarskim trikom. Ideal seljaštva, postavljen od strane francuskog kralja, da bi svatko trebao moći imati kokoš u loncu, zasigurno je drugačiji od ideala da bi svatko trebao moći imati zeca u šeširu, ali nema razloga sumnjati da su francuski kralj i francuski seljak sposobni uživati u čistom umjetničkom i znanstvenom zadovoljstvu gledanja zeca kako živahno izlazi iz šešira. Sumnjam postoji li praktična superiornost neobičnog zeca naspram obične kokoši. Sumnjam da će velike mase ljudi dobiti više hrane od magičnog zeca nego što će hrtovi dobiti od mehaničkog zeca. Sumnjam da zec iz profesorovog šešira ima bolji ukus nego onaj iz lonca seljakove žene koja zna kako ga skuhati. Ukratko, moje sumnje o suvremenom materijalističkoj mehanizaciji su sumnje u vezi njene krajnje korisnosti u praksi, ali nikada nisam dovodio u pitanje njihovu poetičnost i maštovitost; prikladnost tako uzvišenog mađioničarskog trika za dječje zabave. Ono čemu prigovaram uvezi svega toga jest da su suvremena djeca zaboravila kako pljeskati.

Protjerivanje filozofije

Ništa bolje ne pokazuje ogromno i tiho zlo suvremenog društva od neobičnog načina uporabe riječi "pravovjeran". U prošla vremena heretik je bio ponosan što nije bio heretik. Kraljevstva svijeta, vojske i suci su bili heretici. On je bio pravovjeran. On nije bio ponosan na svoju pobunu protiv njih, jer je držao da su oni ti koji se bune. Vojske s njihovom okrutnom sigurnošću, kraljevi s njihovim hladnim licima, državni procesi, zakonski procesi, svi su oni poput ovaca zastranili. Čovjek je bio ponosan što je bio pravovjeran, bio je ponosan zato što je u pravu. Ako je stajao sam u jezovitoj pustoši, bio je više od čovjeka, bio je Crkva. Bio je centar svemira, oko njega su se zvijezde ljuljale. Sva mučenja svih najdubljih paklova nisu ga mogla natjerati da prizna da je heretik. Ali nekolicina modernih fraza učinila su da se čovjek osjeća ponosan zbog hereze. Neki kažu, sa svjesnim podsmjehom, "Pretpostavljam da sam vrlo heretičan," i traže pljesak od slušatelja. Riječ "hereza" ne samo da više ne označava da je osoba u krivu, nego u biti znači da osoba posjeduje bistru glavu i veliku hrabrost. Riječ "pravovjeran", ne samo da više ne znači biti u pravu, nego praktički znači biti u krivu. Sve ovo znači samo jedno: Znači da je ljudima sve manje stalo do toga jesu li filozofski u pravu. Očito je da bi čovjek za sebe prije trebao reći da je lud, nego da je heretik.

Općenito govoreći, budalasto je za filozofa da spali drugog filozofa zato što se ne slažu u pogledu teorije svemira. Takve stvari su se često činile u završnoj dekadenciji Srednjeg Vijeka, i propale su zajedno sa svojim ciljem. Ali postoji jedna stvar koja je beskonačno apsurdnija i nepraktičnija od spaljivanja čovjeka zbog njegove filozofije, a to je običaj govorenja filozofu da njegova filozofija nije bitna, a to se u 20. stoljeću neprestano čini, u dekadenciji velikog revolucionarnog razdoblja. Opće teorije posvuda su prezrene. Doktrina o ljudskim pravima odbačena je baš kao i doktrina o čovjekovom padu. I sam ateizam je previše teološki nastrojen za današnje doba, revolucija je presistematična, sloboda preograničena, odbijamo bilo kakve generalizacije. Gospodin Bernard Shaw je savršeno opisao suvremeni stav epigramom: "Zlatno pravilo je da nema zlatnog pravila". Sve više i više raspravljamo o detaljima u umjetnosti, politici, književnosti. Čovjekovo razmišljanje o tramvaju je bitno, čovjekovo razmišljanje o Botticelliju je bitno, čovjekovo razmišljanje o bilo čemu drugomu je bitno. Možemo preokrenuti i istražiti milijune različitih predmeta, ali zabranjeno nam je pronaći taj neobičan predmet: univerzum. Jer ako  čovjek pronađe univerzum, pronaći će religiju, i (u očima svijeta) biti izgubljen. Sve je bitno, osim Svega.

Jedva da je potrebno navoditi primjere ove totalne lakoumnosti po pitanju kozmičke filozofije. Jedva da je potrebno navoditi primjere kako bi pokazali da nam danas nije važno je li čovjek optimist ili pesimist, kartezijanac ili hegelovac, materijalist ili spiritualist. Ipak, dopustite mi da uzmem jedan nasumičan primjer. Na bilo kojoj ležernoj čajanki lako možemo čuti čovjeka kako govori: "Život nije vrijedan življenja." Takvu izjavu tretiramo jednako kao kad netko kaže da je dan lijep. Nitko ne smatra da bi to na bilo koji način moglo utjecati na čovjeka ili na svijet. A ipak, ako bi se izrečenome uistinu vjerovalo, svijet bi bio preokrenut naglavačke. Ubojicama bi se dijelila odlikovanja zbog spašavanja čovjeka od dosade života, vatrogasce bi se osuđivalo zbog spašavanja života, otrovi bi se davali kao što se danas daju lijekovi, doktore bi se zvalo kad bi ljudima bilo dobro. Ipak, nikada ne smatramo da bi pesimist mogao ojačati društvo ili mu naštetiti, jer smo uvjereni da teorije nisu bitne.

Ovo zasigurno nije bila ideja onih koji su uveli našu slobodu. Kad su stari libertarijanci uklonili okove sa svih hereza, njihova je ideja bila da bi se na taj način mogla ostvariti religijska i filozofska otkrića. Njihovo stajalište je bilo da je kozmička istina bila toliko bitna da bi svatko trebao dati svoje neovisno svjedočanstvo. Suvremena ideja je u tome da je kozmička istina toliko nebitna da ništa što bilo tko kaže ne može biti bitno. Oni prvi su oslobodili potragu, kao što ljudi oslobađaju plemenitog psa, drugi su oslobodili potragu kao što ljudi bacaju natrag u more ribu koja nije dobra za jelo. Nikada nije bilo tako malo rasprave o naravi čovjeka kao danas, kad, po prvi puta, svi mogu raspravljati o tome pitanju. Stara ograničenja su osiguravala da samo oni koju su pravovjerni smiju raspravljati o religiji. Moderna sloboda znači da nitko ne smije o njoj raspravljati. Dobar ukus, posljednje i najluđe čovjekovo praznovjerje, uspio nas je ušutkati tamo gdje nitko drugi nije uspio. Prije šezdeset godina smatrano je lošim ukusom biti zakleti ateist, danas je još uvijek loš ukus biti zakleti ateist, ali njihova je agonija uspjela učiniti da je danas jednako loš ukus biti zakleti kršćanin. Emancipacija je samo učinila to da je zaključala sveca u istu kulu tišine u kojoj je bio i heretik. Sad možemo u miru raspravljati o nekome lordu ili vremenskoj prognozi, i nazivati to potpunom slobodom svih vjeroispovijesti.

Ipak, još uvijek postoje ljudi, a ja sam jedan od njih, koji smatraju da je najpraktičnija i najvažnija stvar u vezi čovjeka njegov pogled na univerzum. Mi smatramo da je za stanodavku, s obzirom na njenog podstanara, važno da zna njegove prihode, ali još važnije da zna njegovu filozofiju. Smatramo da je za generala koji se planira boriti s neprijateljem važno znati broj neprijateljeve vojske, ali da je još važnije znati neprijateljevu filozofiju ... U petnaestom stoljeću ljudi su unakrsno ispitivali i mučili čovjeka zato što je zagovarao neko nemoralno ponašanje, u devetnaestom stoljeću smo laskali Oscaru Wildeu jer je zagovarao nemoralno ponašanje, a nakon toga smo mu slomili srce poslavši ga na robiju zato što je izvršio ono što je govorio. Možemo dvojiti oko toga koja je od ove dvije metode okrutnija, ali zasigurno nije upitno koja je od njih luđa. Ako ništa drugo, doba Inkvizicije barem ne možemo optužiti da je proizvelo društvo koje je stvorilo idola od čovjeka zbog propovijedanja određene stvari, a kasnije ga osudilo jer je svoju propovijed sproveo u djelo.

U naše doba su filozofija i religija, tj. teorija o krajnjim pitanjima, skupa protjerane  iz polja koje su prije zauzimale. Opći ideali su nekoć dominirali književnošću. Protjerani su pokličem "Umjetnost radi umjetnosti!". Opći ideali su nekoć dominirali politikom. Protjerani su pokličem "efikasnost", koji bi se mogao prevesti riječima "Politika radi politike!" U posljednjih dvadeset godina se ideali reda i slobode uporno uklanjaju iz naših knjiga, iskazivanje umnosti i elokvencije je nestalo iz naših parlamenata. Književnost je svjesno postala manje političnom, politika je svjesno postajala manje književnom. Opće teorije o relacijama stvari su na taj način uklonjene iz oba ova područja, a mi smo u poziciji da postavimo pitanje: "Što smo dobili, ili izgubili ovim uklanjanjem? Je li književnost bolja, je li politika bolja, nakon što smo odbacili moralista i filozofa?"