subota, 8. prosinca 2012.

Ogromnost malih stvari



Uistinu je vrijeme da se odustane od apsurdne pretenzije promatranja poroka kao nečega romantičnog. Još od doba Byrona postoji nejasno i budalasto poimanje koje se stvorilo u umovima svih ljudi da postoji nekakva veza između bezakonja i poezije, između urednih slika i dobrih knjiga sa zlim činima. Moglo bi se dati na tisuće primjera koji će pokazati plitkost ove ideje. Blasfemija se, na primjer, smatra kao nešto smiono i sjajno, kao da sama bit blasfemije nije upravo banalnost. Sama definicija profanosti je da razmišlja i govori prozaično o određenim stvarima o kojima drugi ljudi razmišljaju i govore poetično. Blasfemija je dakle poraz imaginacije, hrpa puna najopakijih podsmijeha ostaje u biti njenog karaktera kao komada lošeg literalizma i dosade. Ista se opća istina može pronaći u svih deset Božjih zapovijedi. Ubojstvo je, na primjer, estetski prilično prenapuhano. Osobe na čiji se sud mogu osloniti, i čije je iskustvo uistinu široko, su me uvjerile da su osjećaji ubojice prilično isprazni. Što može biti gluplje nego potrgati u komadiće, poput djeteta, stroj o kojemu ništa ne znate, raznolikost i genijalnost koja bi svaku osobu s maštom mogla ostaviti u zadivljenom promatranju cijele dane i noći? Recimo da poznajemo takav ljudski stroj, neka to bude neki bogati ujak. Ljudski stroj je neiscrpiv u svojim sposobnostima. Koliko god da je dugo naše znanje o "ujačkom stroju", nikada ne znamo je li baš u tome trenutku kada je ubojica podigao nož "stroj" trebao proizvesti neki vrhunski epigram za koji bi vrijedilo živjeti kako bi ga se čulo, ili možda nekim mahnitim unutarnjim mehanizmom potpisati ček. Ubiti ga bi bilo sasvim prozaično. Dok živi, on je čudo, mrtav je samo krhotina. Krhotina neugodne zgrušane krvi i prilično neprikladne i staromodne odjeće. Nekada se prigovara protiv apsolutne legalne i medicinske doktrine da bi se život pod bilo kakvim okolnostima i pod bilo koju cijenu trebao održavati. To možda je, a možda nije moralno i ljudski, ali uistinu ne može biti sumnje u pogledu impresivnosti toga stava kao potpuno poetičnog ideala. To je čežnja, tako prirodna u maštovitom umu znanstvenika, sačuvati jedinu stvar koja može ljudima ovoga svijeta biti od interesa.


Uzeo sam ova dva primjera kao prva kojih sam se sjetio u prilog općoj činjenici o suhoparnom karakteru poroka i divljem i uzbudljivom karakteru vrlina. Mnogi se drugi primjeri mogu uzeti kako bi se pokazala bujnost vrlina i usahlost poroka. Ali jedan drugi primjer, čudnovatiji u svojoj istinitosti i nepoznavanju nego bilo koji drugi, mi je zaokupio um. Od svih uobičajenih vrlina nijedna nije tako potpuno prezrena od esteta i boemskih filozofa kao ekonomija. Prikazana je kao najlošiji od svih ljudskih standarda, kao vrlina za kukavice i sladunjave građane. Stvar koja je nedostojna čak i kada je vrlina, a dosadna kada je porok. Međutim, istina je da ne postoji nijedna kvaliteta tako istinski romantična kao što je ekonomija.

Ekonomija je u svojoj biti maštovita jer je povezana s uočavanjem vrijednosti u svemu. Pravi prigovor ubojstvu, estetski govoreći, je to što je neekonomično. Nedostatak je učinkovitosti uništiti čitavog čovjeka kako bi se proizvela trenutačna emocija koja je često razočaravajuća. Pravi prigovor rasipništvu je da je svako rasipništvo oblik ubojstva, čisto negativna i destruktivna stvar, uništavanje nečega što ne možemo niti procijeniti niti razumjeti. Koljemo ujaka jer ne možemo shvatiti čudnovatu nijemu "ujakovsku" poeziju. Potratimo peni jer ne možemo uočiti ogromne mogućnosti penija. Ja sam u svome životu poubijao mnogo penija, mnogo dragocjenih polovina krune. No neka ne bude nesporazuma da ja makar na trenutak smatram da je ova poetičnost ekonomije jednostavna stvar za održati. Imamo tendenciju zaboravljanja poezije penija iz istog razloga zbog kojeg imamo tendenciju zaboravljanja poezije nebesa, i šuma, i prekrasnih građevina, a razlog je taj što ih vidimo prečesto. Zapravo je najteže biti ekonomičan čovjek. Svi smo čuli za klerika koji je govorio u obranu prohibicionizma govoreći da je dvadeset godina pokušava uvjeriti pijance da piju umjereno i da nikada nije uspio u tome. Izvjestitelji su, s nenamjernom ljubaznošću, prenijeli kao da je rekao da je on dvadeset godina pokušao piti umjereno i da mu to nikada nije uspjelo. Tako je to s ovim velik pitanjem ekonomije.

Dugo vremena je pisac ovoga eseja pokušavao biti ekonomičan i nikada mu to nije pošlo za rukom. To u potpunosti pripisujem nedostatku poetičnosti u sebi. Niti za trenutak ne maštam o opravdavanju samoga sebe tako prozirnim i nepoštenim prigovorom da ima bilo čega umjetničkog ili romantičnog u ekstravaganciji. Čovjek koji ne gleda u svoj kusur nije pravi pjesnik. Utrošiti peni ciljano je uistinu jedan od najvećih trijumfa imaginacije. To znači da onaj koji ga daje može shvatiti značenje postojanja neke siromašne obitelji u nastambama istočnog Londona. Ali potratiti peni je obični nedostatak imaginacije. To znači da onaj koji to čini ne može shvatiti čak niti značenje penija. To znači da je zaboravio prvu i najuzbudljiviju lekciju svemira. Lekciju o svakom sjemenu i klici. Lekciju beskonačne i zastrašujuće snage koja se može naći u malim stvarima. Francuzi, najpoetičniji od svih naroda, su također i najekonomičniji. Engleski radnik, sa svojim istinskim, čvrstim zdravim razumom, odbacuje svaku krpu i kost koja mu se ne čini korisna na prvi pogled. Francuz  pretvara te krpe i kosti u fino i civilizirano posuđe. Ekonomija je drugo ime za univerzalizam. Istinski pjesnik cijeni svaki zemaljski objekt kao nešto što ima vrijednost i tajnu korisnost. Prije se smatralo da se romantika života sastoji u skupoći, u draguljima i parfemima "Arapskih noći", u jastucima i cigaretama Ouida. Nova i istinska romantika će biti romantika jeftinoće. Bit će usmjerena na uistinu maštovit zadatak shvaćanja koja je istinska vrijednost šalice, kave koja košta jedan peni, umornome pješaku u ponoć ili kutije cigara, vrijedne pola penija, darovane siromahu za njegovog polusatnog odmora. Slavit će jeftinoću ekstaze.

Moj dragi prijatelj Pesimist i ja sjedili smo izvan malenog dućana s igračkama, pripijajući naše noseve na staklo, kad je napokon dugačka tišina prekinuta mojom primjedbom o ljepoti komada plave krede koja je bila ponuđena na prodaju (u nekoj oluji velikodušnosti) za pola penija. "Jeste li razmišljali" upitah ga "o svemu onom što ta plava kreda znači? Za pola penija može biti moja. Hodajući kući po noći pod zvijezdama, između tamnih zidova i kroz labirintne ulice, bit ću slobodan crtati po tim zidovima prekrasne ili surove osjećaje, izvesti na sud zemaljske moćnike i zapisati ih bojom nebesa. Kod kuće se predvečer mogu zabavljati tisućama nevinih sportova, dizajnirajući barbarske uzorke po novome stolnjaku, crtajući snovite i idealne krajolike po notnom papiru, dekorirati samoga sebe manirom naših britanskih predaka, skicirati čudnovate i idealističke avanture čudnih i idiličnih likova. A sva ta plava rijeka snova je potekla od pola penija"

Pesimist je odgovorio na svoj tužan i sumoran način: "Baljezgaš. Za pola penija možeš dobiti samo plavu kredu. Nećeš kupiti zvijezde za pola penija, nećeš kupiti ulice za pola penija, nećeš kupiti snove svoje ljubavi ili svoje zamisli za pola penija."

"Istina" odgovorih. "Zvijezde, i snovi, i sam ja smo puno jeftiniji nego kreda jer to dobivam besplatno."

Briznuo je u plač i odmah postao uvjeren u temelje istinske religije. Jer sama naša riječ za Boga je Providnost, a nije li nehajnost suprotno od Providnosti? [igra riječi nehajnost na eng = improvidence, providnost = Providence nap.prev.]

Nema komentara:

Objavi komentar