utorak, 28. ožujka 2017.

Traži se: nepraktičan čovjek



Postoji jedna popularna filozofska šala kojom se želi predstaviti beskrajno i beskorisno argumentiranje filozofa; mislim na šalu o tome što je bilo prije: kokoš ili jaje? No, nisam siguran da je potraga za odgovorom, ako ju ispravno shvatimo, uzaludna. ... Bez obzira je li ili nije ptica početak našeg mentalnog lanca, apsolutno je nužno da bude na njegovom kraju. Ptica je ono prema čemu ciljamo, ne pištoljem, nego životvornim štapićem. Ono što je nužno za naše ispravno razmišljanje je sljedeće: jaje i ptica ne smiju se smatrati jednakim kozmičkim pojavama koje se neprestano izmjenjuju. Jedno je sredstvo, drugo je svrha; oni su u različitim mentalnim svjetovima. Ako stavimo po strani komplicirano pitanje čovjekovog doručka, u elementarnom smislu jaje postoji samo kako bi proizvelo kokoš. Ali kokoš ne postoji samo kako pi proizvela još jedno jaje. Ona može postojati i kako bi se zabavljala, slavila Boga, pa čak i kako bi sugerirala ideje francuskim dramaturzima. Budući da je svjestan život, ona jest, ili može biti, vrijedna u sebi. Naši suvremeni političari puni su bučne zaboravljivosti; zaboravljivosti da je proizvodnja ovog sretnog i svjesnog života cilj svih složenosti i kompromisa. Ne pričamo ni o čemu drugome osim o korisnim ljudima i radnim ustanovama; to jest, razmišljamo o kokoši samo kao stvari koja nese jaja. Umjesto da pokušavamo uzgojiti našu idealnu pticu, Zeusovog orla ili avonskog labuda, ili što god želimo, mi razgovaramo samo o procesu i zametku.

Znam da ova primarna potraga za teorijom (koja je ništa drugo nego potraga za ciljem) izlaže čovjeka jeftinoj optužbi da "svira liru dok Rim gori". Škola, čiji je predstavnik Lord Rosebery, nastoji zamijeniti moral ili društvene ideale koje su dosad bile motiv političkog djelovanja, opće koherentnosti ili potpunosti, društvenim sustavom koji je dobio nadimak "efikasnost". Nisam posve siguran u vezi doktrine ove sekte po tome pitanju, ali, koliko ja mogu razabrati, "efikasnost“ znači da trebamo otkriti sve o stroju osim pitanja čemu služi. U naše se vrijeme pojavila jedinstvena sklonost: sklonost da kada se stvari krenu po zlu trebamo praktičnog čovjeka. Bilo bi puno točnije reći da kada stvari krenu po zlu trebamo nepraktičnog čovjeka. U svakom slučaju, trebamo teoretičara. Praktičan čovjek je čovjek naviknut na svakodnevnu praksu, na način kako stvari uobičajeno rade. Kada stvari ne rade, morate imati mislioca, čovjeka koji ima određeni nauk o tome zašto bi uopće trebale raditi. Krivo je svirati liru dok Rim gori; ali je posve ispravno proučavati teoriju hidraulike dok Rim gori.

Nužno je stoga odbaciti svakodnevni agnosticizam i pokušati rerum cognoscere causas (razumjeti uzroke stvari). Ako vaš avion ima manji kvar, vješt amater ga može popraviti. Ali ako je ozbiljno pokvaren, tada je vrlo vjerojatno da će se morati smušenog starog profesora, s raščupanom sijedom kosom, izvući s fakulteta ili laboratorija kako bi analizirao zlo. Što je kvar kompliciraniji, to će sjeđi i smušeniji biti teoretičar koji će se trebati nositi s njime; a u nekim ekstremnim slučajevima, nitko osim čovjeka (vjerojatno ludog) koji je izumio letjelicu neće moći reći što s njom ne valja.

"Efikasnost" je, naravno, beskorisna zbog istog razloga zbog kojeg su snažni ljudi, snaga volje i nadčovjek beskorisni. To jest, beskorisna je jer se bavi radnjama tek nakon što su izvršene. Ne posjeduje filozofiju za događaje prije nego li se dogode; stoga nema mogućnost odabira. Čin može biti uspješan ili neuspješan kada je gotov; ako tek treba početi, tada mora, u apstraktnom smislu, biti ispravan ili pogrešan. Ne postoji takva stvar kao što je podržavanje pobjednika; jer ne može biti pobjednik ako ga se još uvijek podržava. Ne postoji takva stvar kao što je boriti se na pobjedničkoj strani; čovjek se bori kako bi saznao koja strana će biti pobjednička. Ako se neko djelovanje dogodilo, to je djelovanje bilo efikasno. Ako je čovjek ubijen, ubojica je bio efikasan. Tropsko je sunce efikasno u činjenju ljudi lijenima, baš kao što je nasilni nadzornik efikasan u činjenju ljudi energičnima. Maeterlinck je efikasan u ispunjavanju čovjeka čudnim duhovnim podrhtavanjima. ''Crosse and Blackwel'' su uspješni u punjenju čovjeka džemom. Sve ovisi o tome čime želite biti ispunjeni. Lord Rosebery, budući da je moderni skeptik, vjerojatno preferira duhovna podrhtavanja. Ja, budući da sam pravovjerni kršćanin, preferiram džem. Ali obadvoje je efikasno kada je izvršeno; i neefikasno sve dok nije izvršeno. Čovjek koji previše razmišlja o uspjehu mora biti najpospaniji sentimentalist; jer mora uvijek gledati unatrag. Ako mu se sviđa samo pobjeda, mora uvijek zakasniti na bitku. Za čovjeka od akcije ne postoji ništa osim idealizma.

Ovaj jasno određeni ideal daleko je hitnija i praktičnija stvar u našoj postojećoj engleskoj nevolji od bilo kojeg neposrednog plana ili prijedloga. Jer trenutni kaos je nastao zbog određenog općeg zaborava na sve što su ljudi izvorno željeli. Nijedan čovjek ne zahtijeva ono što želi; svaki čovjek zahtijeva ono što misli da može postići, a uskoro će ljudi zaboraviti što su zapravo na početku željeli. Cjelina je neobična pobuna "drugih najboljih" rješenja, divljanje piss-allera. Ova vrsta popustljivosti ne samo da sprječava bilo kakvu junačku dosljednost, ona sprječava i bilo kakav uistinu praktičan kompromis. Čovjek može pronaći sredinu između dvije točke ako točke stoje mirno. Možemo postići sporazum između dvije stranke koje ne mogu dobiti ono što zahtijevaju; ali ne možemo ga postići ako stranke ne kažu što zahtijevaju. Vlasnik restorana bi više volio kada bi svaka mušterija jasno rekla svoju narudžbu, pa makar to bio pirjani ibis ili kuhani slon, nego da svaka mušterija sjedi držeći glavu u rukama, uronjena u aritmetičke kalkulacije o tome koliko hrane vlasnik može ponuditi. Većina nas je patila od određene vrste dama koje, po svojoj uvrnutoj nesebičnosti, zadaju više nevolja od sebičnih; od dama koje gotovo da viču da im se donese loše jelo i koje se tuku za najgore sjedalo. Većina nas je sudjelovala na zabavama ili ekspedicijama punim ove uzavrele buke od skromnosti. Zbog mnogo podmuklijih razloga od onih koje imaju tako zadivljujuće žene, naši praktični političari ostavljaju stvari kakve jesu jednakom zbunjenošću, kroz jednaku dvojbu o stvarnim zahtjevima. Ništa ne sprječava dogovor u tolikoj mjeri kao splet malih predaja. Sa svih smo strana zbunjivani političarima koji preferiraju sekularno obrazovanje, ali smatraju da je beznadno za njega se boriti; onih koji žele totalnu prohibiciju, ali su sigurni da je ne smiju zahtijevati; koji žale zbog obveznog obrazovanja, ali ga rezignirano nastavljaju; ili koji žele da seljaci postanu vlasnici i stoga glasaju za nešto drugo. Ovaj ošamućeni i šlampavi oportunizam stoji na putu svemu. Kada bi naši državnici bili vizionari, moglo bi se nešto praktično učiniti. Ako tražimo nešto apstraktno, mogli bismo dobiti nešto konkretno. Kako sada stvari stoje, nije samo nemoguće da čovjek dobije ono što želi, nego je nemogući dobiti i najmanji dio toga, zato što nitko ne može jasno reći što je to. Ta jasna, pa čak i gruba kvaliteta, koja je postojala u starom cjenkanju u potpunosti je nestala. Zaboravili smo da riječ "kompromis" (compromise) sadrži, između ostalog, čvrstu i zvučnu riječ "obećanje" (promise). Sredina nije nejasna; određena je baš kao i savršenstvo. Središnja točka je učvršćena baš kao i krajnje točke.

Ako me gusar natjera da hodam po dasci, uzaludno bi mi bilo kao zdravorazumni kompromis nuditi da hodam daskom do neke razumne udaljenosti. Upravo je razumna udaljenost ono u čemu se ja i gusar ne slažemo. Postoji matematički točan djelić sekunde u kojemu će se daska prevrnuti. Moj zdrav razum završava točno prije tog trenutka; gusarov zdrav razum počinje upravo nakon njega. Ali sama točka je čvrsta kao bilo koji geometrijski dijagram; apstraktna poput teološke dogme.

Nema komentara:

Objavi komentar