Za
vrijeme svoga boravka u umjetničkoj školi, Chesterton je primijetio da postaje
pravovjeran. Ovaj esej daje odgovor na pitanje o razlozima toga procesa.
Ono što ću sada iznijeti uistinu se dogodilo. Riječ
je jednostavno o mirnom razgovoru koji sam imao s jednim čovjekom, ali taj je
mirni razgovor bio najstrašnija stvar koja mi se dogodila u životu. To se
dogodilo toliko davno da ne mogu biti siguran koje su točno riječi izgovorene u
tom dijalogu, sjećam se samo njegovih ključnih pitanja i odgovora, ali bila je
jedna rečenica u razgovoru koje se sjećam od riječi do riječi. Rečenica je bila
toliko odvratna da ju ne bih mogao zaboraviti čak i kad bih htio. Ta je
rečenica izgovorena posljednja; i nije izgovorena meni.
Taj događaj me zadesio u danima kada sam bio u
umjetničkoj školi. Umjetnička škola je različita od gotovo svih ostalih škola
ili fakulteta u pogledu da, obzirom da je nova i nedorađena tvorevina,
predstavlja posebno snažan kontrast između marljivosti i dokoličarenja. Ljudi u
umjetničkoj školi ili rade užasno puno, ili ne rade uopće. Ja sam pripadao, s
drugim šarmantnim ljudima, ovoj drugoj grupi. Ova me je činjenica često
stavljala u društvo ljudi koji su bili vrlo različiti od mene, i koji su dokoličarili
zbog razloga koji su bili sasvim različiti od mojih. Ja sam dokoličario zato što
sam bio vrlo zauzet; u to sam vrijeme bio zaokupiran otkrivanjem, na svoje
vlastito iznimno i trajno čuđenje, da nisam ateist. Neki drugi bezbrižni kolege
su bili zaokupirani otkrivanjem onoga što je Carlyle nazvao (mislim s nepotrebnom
delikatnošću) činjenicom da je đumbir vruć u ustima.
Ukratko, cijenim to vrijeme jer sam u njemu
upoznao dobar i reprezentativan broj nitkova. U vezi s time, postoje dvije vrlo
zanimljive stvari koje kritičari ljudskoga života mogu proučavati. Prva stvar
je činjenica da postoji jedna prava razlika između muškaraca i žena, a ta je da
žene više vole razgovarati udvoje, a muškarci utroje. Druga stvar je da kada
pronađete (kao što se obično dogodi) tri mlada podlaca i idiota kako hodaju uokolo
opijajući se zajedno svaki dan, obično shvatite da jedan od trojice podlaca i
idiota (zbog nekog neobičnog razloga) nije niti podlac niti idiot. U tim malim
grupama posvećenim besmislenom rasipništvu, gotovo uvijek postoji jedna osoba
za koju se čini da je iznad svoga društva. Jedna osoba koja, uz to što sa
svojim kolegama može govoriti o budalastim trivijalnostima, može također
razgovarati o politici sa socijalistom, ili o filozofiji s katolikom.
Upravo sam jednog takvog čovjeka dobro upoznao.
Možda je bilo čudno što je volio svoje prljavo, pijano društvo; bilo je možda
još čudnije to što je volio moje društvo. Po danu bi razgovarao sa mnom o
Miltonu ili gotičkoj arhitekturi; po noći bi odlazio tamo gdje ga nisam želio
slijediti, čak niti u nagađanjima. Bio je to čovjek izduljenog ironičnog lica i
crvene kose. Bio je iz gospodske klase, znao je i hodati u skladu s time, ali
je zbog nekog razloga više volio hodati poput mladoženje koji nosi dvije
košare. Izgledao je poput nekog džokeja. Nikada neću zaboraviti pola sata tijekom
kojih smo on i ja raspravljali o pravim stvarima po prvi i posljednji put.
Uz pročelje velike građevine u kojoj je bila
naša škola, pružao se dugačak niz kamenih stepenica za koje mislim da su više i
od onih koje vode u Katedralu svetoga Pavla. Za tamne zimske noći on i ja smo
lutali po tim hladnim visinama koje su se činile turobnima poput piramida pod
zvijezdama. Jedina stvar koja je u toj tami ispod nas bila vidljiva bio je
gorući i vjetrom nošeni plamen. Neki je vrtlar (pretpostavljam) nešto spaljivao
malo niže od nas, a s vremena na vrijeme crvene iskre bi prošle u vrtlogu
pokraj nas, poput roja skrletnih kukaca u mraku. Iznad nas je također bila
tama, ali ako bi netko gledao dovoljno dugo u tu gornju tamu, mogao bi vidjeti
okomite pruge sive na crnoj, i tada bi postao svjestan kolosalne fasade dorske
građevine, kako sablasno ispunja nebo, kao da su nebesa još uvijek ispunjena
divovskim duhom poganstva.
Čovjek me naglo zapitao zašto sam postajao pravovjeran.
Sve dok to nije izgovorio, uistinu nisam bio svjestan da sam postajao pravovjeran, ali u
trenutku kada je to rekao, znao sam da je to doslovno istinito. Proces je bio
toliko dugačak i temeljit, da sam mu smjesta odgovorio iz postojećih zaliha
objašnjenja.
"Postajem pravovjeran", odgovorih,
"zato što sam nakon naprezanja svog uma, dok gotovo nije eksplodirao,
ispravno ili pogrešno, došao do starog uvjerenja da je hereza gora i od
grijeha. Pogreška je opasnija i od zločina, zato što pogreška rađa zločine.
Imperijalist je gori od gusara, jer imperijalist vodi gusarsku školu. On
podučava piratstvo nezainteresirano i bez primjerene plaće. Zagovornik „slobodne
ljubavi“ je gori od raskalašenog čovjeka. Raskalašen čovjek je ozbiljan i nesmotren
čak i u svojoj najkraćoj ljubavi, dok je slobodni ljubavnik oprezan i
neodgovoran čak i u svojoj najduljoj privrženosti. Mrzim modernu misao zato što
je opasna."
"Misliš opasna je za moral?" kazao je
glasom prekrasne nježnosti. "Pretpostavljam da si u pravu. Ali zašto bi
marili za moral?"
Brzo sam bacio pogled na njegovo lice. Ispružio
je vrat kao što je to imao običaj činiti, i na taj način naglo stavio svoje lice
pod svjetlost lomače koja je bila ispod, poput lica pod kazališnim svjetlom.
Njegova dugačka brada i visoke jagodične kosti bili su pakleno osvijetljeni
odozdol, tako da je izgledao poput zlog duha koji gleda u plameni ponor. Imao
sam besmislen osjećaj kušnje u pustinji; a kada sam zastao, nalet crvenih
iskri prošao je pored nas.
"Nisu li ove iskre prekrasne?" Upitah
"Jesu" Odgovorio je.
"To priznanje je sve što mi je trebalo.
Daj mi nekoliko tih crvenih mrlja i iz njih ću izvesti sav kršćanski moral.
Nekoć sam poput tebe mislio da je užitak u toj letećoj iskri stvar koja može
doći i otići s tom iskrom. Nekoć sam mislio da su užici slobodni poput vatre. Nekoć
sam mislio da je ta crvena zvijezda koju upravo vidimo sama u svemiru. Ali sada
znam da je ta crvena zvijezda samo vrh nevidljive piramide vrlina, da je ona
samo cvijet na stabljici životnih navika koje se ne mogu vidjeti. Samo zato što
te tvoja majka naučila da kažeš "Hvala" za pecivo, sada možeš
zahvaljivati prirodi za kaos tih crvenih zvijezdi koje traju samo trenutak, ili
za one bijele zvijezde koje traju vječno. Samo zato što si bio ponizan ispred
vatrometa na Novu godinu, sada možeš uživati u svakom vatrometu kojeg vidiš.
Voliš njihovo crvenilo samo zato što su ti govorili o krvi mučenika, voliš
njihovu svjetlost samo zato što svjetlost označava blaženstvo. Taj je zanos
iznikao iz vrlina i nestat će ako one nestanu. Prevari ženu, i ta će svjetlost
slabije svijetliti. Prolij krv, i ta će iskra biti manje crvena. Budi uistinu
loš, i te iskre će ti postati poput običnih točkica na zidu."
Imao je zastrašujuće intelektualno poštenje
zbog kojeg sam žalio zbog njegove duše. Običan, bezopasan ateist bi porekao da
religija stvara poniznost, ili da poniznost stvara jednostavne užitke, ali on
je priznavao oboje. Rekao je samo: "Ali zar neću u zlu pronaći njegov
vlastiti život? Ako uzmemo da će se za svaku ženu upropastim jedna od tih
crvenih iskri ugasiti: neće li rastući užitak uništavanja..."
"Vidiš li tu vatru?" zapitah
ga."Kad bismo imali pravu borbenu demokraciju, netko bi te spalio u njoj;
poput štovatelja vraga, što i jesi."
"Možda", odgovorio je, na svoj
sumoran, pošten način. "Samo ono što ti nazivaš zlim, ja nazivam
dobrim."
Spustio se dolje velikim stepenicama sam, a ja
sam se osjećao kao da sam htio da se stepenice za njim očiste. Ja sam krenuo
malo kasnije, a dok sam se spuštao kako bih pronašao svoj šešir, u niskom i
mračnom prolazu u kojem je visio, najedanput sam ponovno začuo glas jednog od
njegovih najodvratnijih suradnika kako govori: „Nitko ne može znati." Tada
sam začuo te dvije ii tri riječi kojih se sjećam od slova do slova i koje ne
mogu zaboraviti. Čuo sam diabolista kako govori: "Kažem ti da sam učinio
sve drugo. Ako učinim to neću znati razliku između dobra i zla." Potrčao sam
bez da sam se usudio zastati, prošavši pokraj vatre za koju nisam znao je li
pakao ili bijesna Božja ljubav.
Čuo sam da je umro: mislim da se može reći da
je počinio samoubojstvo, iako ga je učinio sredstvima užitka, a ne sredstvima
boli. Neka mu se Bog smiluje, jer znam put kojim je išao, ali nikada nisam
saznao, niti se usuđujem pomisliti, koje je bilo mjesto na kojem se zaustavio.
Nema komentara:
Objavi komentar