četvrtak, 27. rujna 2012.

Začin Života





Ispričavam se što započinjem igranjem uloge koju sam igrao na mnogim večernjim zabavama, mislim na ulogu kostura na gozbi [kostur na gozbi (skeleton at the feast) – osoba ili stvar koja usred određene zabave ili užitka podsjeća na životne poteškoće. Izraz aludira na praksu među drevnim Egipćanima koji bi izlagali kostura na proslavama kako bi podsjetili uzvanike na vlastitu smrtnost nap.prev]. Oprostite ako prve riječi koje dođu do vas nalikuju šupljem glasu iz grobnice jer istina je da mi sam naslov ovog niza predavanja daje osjećaj sprovoda. Kada sam prvi put bio zamoljen držati govor na temu "Začin Života" žao mi je što moram reći da je prva misao koja je prošla mojim uvrnutim i morbidnim umom bila da su začini, kao začini, u jednakoj mjeri povezani sa smrću kao i sa životom. Leševi koji su balzamirani i očuvani uvijek su bili ovijeni začinima, pretpostavljam i mumije također, ali nisam egiptolog da govorim sa sigurnošću. No čak i da jesu sumnjam da biste njuškali oko mumija u British Museumu duboko uzdišući miris i izgovarajući: "Ovo je uistinu začin života.". Egipat je gotovo bio civilizacija organizirana kao sprovodna procesija. Teško da ćemo pretjerati ako kažemo da su živi živjeli kako bi služili mrtvima, a ipak pretpostavljam da se onima koji su bili živi nije žurilo da budu začinjeni. Ili, da uzmemo primjer bliži nama, pretpostavimo da vas progoni divlji bik. Nećemo diskutirati koja životinja više uživa u začinima života, ali u tome trenutku oboje će zasigurno pokazivati vrlo jasne znakove života. Ali (za razliku od čovjeka) četveronožac se mora strpjeti dok ne bude ubijen i narezan na bifteke prije nego li može dobiti ponos i privilegiju prelaska u začinjeni biftek. Ukratko, prvo bih vas htio podsjetiti da u povijesti nije postojao samo začin života, nego i nešto drugo što bismo mogli nazvati začinom smrti. Ovdje to spominjem na prvome mjestu jer je to vrsta parabole budući da postoji jako puno stvari u modernom svijetu koje mi se čine mrtvima, da ne kažem prokletima, a ipak se smatraju vrlo začinjenima.



Neću se zadržavati na ovoj morbidnoj paraleli. Bože sačuvaj da bih sugerirao da su neke dame više poput hodajućih mumija vrlo lijepih lica obojenih na mumijskim sanducima ili da neka mlada gospoda užurbano koračajući predstavlja svu kulturu i selektivnu suptilnost ludih bikova. Zaokupljen sam mnogo važnijim pitanjem u pozadini ovoga. Čini mi se da vrlo mnogo ljudi, za koje nikada ne bih rekao da su mumije ili divlji bikovi, u ovome trenutku puno više pažnje posvećuju začinima života, a premalo pažnje samome životu. Nemojte me krivo shvatiti, ja jako volim začinjeni biftek i sve moguće začine. Oduvijek sam strahovao da bi puritanski reformatori mogli odjednom zabraniti senf ili papar baš kao što su zabranili slad i hmelj i to na temelju apsurdnog razloga da su sol i senf nepotrebni baš kao i glazba. No dok se opirem prijedlogu da moramo jesti biftek bez senfa čini mi se da sada postoji mnogo dublja i suptilnija opasnost, a ta je da bi ljudi mogli poželjeti jesti senf bez bifteka. Mislim da bi mogli izgubiti apetit, apetit za biftek, i kruh, i sir, i prostranu svjetlost života i ovisiti u potpunosti o začinima i dodacima jelu. Optuživali su me zbog branjenja začina života nasuprot onoga što su zvali "jednostavnim životom". Optužen sam što sam samog sebe učinio prvakom piva i kuglanja. Srećom, sve da sam i bio prvi u obrani kuglanja, nikada nije postojala opasnost da budem prvi u kuglanju. Uobičajene igre poput kuglanja uvijek su mi loše išle, ali zdravi ljudi će se složiti da nikada ne možeš uživati u igri dok ne počneš uživati i u porazu u igri. Čak sam igrao i golf u Škotskoj prije nego ga je Arthur Balfour doveo u Englesku, prije nego je postao moda, a zatim i religija. Od tada sam bio sputan poteškoćom smatranja igre religijom, a grozna tajna moga neuspjeha je u tome što nikada nisam razlikovao kriket od golfa dok sam ih igrao kao dječak, niti igru „mačak u kutu“ od igre „lončići meda“ dok sam ih igrao kao dijete [puss-in-the-corner (mačak u kutu), honey-pots (lončići meda), Hunt-the-Slipper (ulovi papuču) dječje igre koje su se igrale u doba autorovog djetinjstva. nap. prev.]. Možda su ove vrtićke igre danas zaboravljene, kako god, neću sada otkrivati kakve su to dobre igre bile da ne bi slučajno postale "moderne" jer ako ih jednom shvate ozbiljno u tom vrlo ozbiljnom svijetu, svijetu sporta, veliki rezultati će uslijediti. Dućani će prodavati posebne papuče za igru „ulovi papuču“, a auto za golf će slijediti igrača s vrećom punom petnaest različitih vrsta papuča. Lončići meda će značiti lončići novca, a u igri „mačak u kutu“  „kut“ će uistinu postojati.

Bilo kako bilo, uživao sam kao i svi drugi u tim sportovima i začinima života, ali sve sam više uvjeren da niti u vašim posebnim začinima niti u mojim, niti u „lončićima meda“ niti u lončićima mlijeka, niti u senfu, niti u glazbi, niti u bilo kojoj drugoj životnoj razbibrizi nije tajna koju svi mi tražimo: tajna uživanja u životu. Potpuno sam uvjeren da će cijeli naš svijet završiti u očaju ako ne postoji način ostvarenja samog uma, obične misli koje imamo u sasvim običnim trenucima, zdravijim i veselijim nego što se čini da je trenutno, sudeći prema većini suvremenih romana i pjesama. Trebamo biti sretni u onim mirnim trenucima u kojima se prisjećamo da smo živi, a ne u onim bučnim trenucima kada to zaboravljamo. Osim ako ne možemo opet uspjeti uživati u življenju nećemo još dugo uživati u začinima života. Jednom sam pročitao francusku bajku koja je izrazila upravo ono što mislim. Nikad nemojte pomisliti da je francuska pamet plitka jer blistajuća je površina francuske ironije nedokučiva. Bajka je govorila o pesimističnom pjesniku koji se odlučio utopiti. Putujući do rijeke svoje oči je dao slijepcu, uši gluhaku, noge hromom čovjeku i tako dalje sve do trenutka kada čitatelj očekuje bljesak njegovog samoubojstva. Ali tada autor piše da se ovaj bezosjetilni trup smjestio na obali i počeo osjećati radost življenja: „la joie de vivre.“ Radost činjenice da je živ. Čovjek mora ići duboko, možda i ostarjeti, kako bi shvatio koliko je ova priča istinita.


Ako bih se zapitao gdje i kada sam bio najsretniji mogao bih naravno dati očite odgovore istinite za mene kao i za bilo koga drugoga: na nekom plesu ili fešti u romantičnom razdoblju života, u nekom mladenačkom debatnom trijumfu, u nekom pogledu na prekrasne stvari u stranim zemljama. Ali puno je važnije zapamtiti da sam bio intenzivno i maštovito sretan u najčudnijim mjestima zato što su bila najmirnija. Bio sam duboko ispunjen životom u hladnoj čekaonici u napuštenom željezničkom raskrižju. Bio sam u potpunosti živ sjedeći na željeznom sjedištu pod ružnim rasvjetnim stupom na trećerazrednom pojilištu. Ukratko, doživio sam više uzbuđenja zbog samog postojanja na mjestima koja se obično nazivaju „dosadnim kao voda iz jarka“ [engleska fraza „dull as ditch-water“ označava nekoga ili nešto što je jako dosadno nap.prev]. Usput, je li voda iz jarka dosadna? Biolozi s mikroskopima su mi rekli da vrvi mnogim zabavnim stvarima. Čak i taj poslovični izraz dokazuje da ne možemo uvijek vjerovati onome što je poslovično kada opisuje ono što je prozaično. Sumnjam da li petnaest uzavrelih izvora koji se mogu naći u vašem ornamentalnom vrtu sadrže bića toliko zadivljujuća kao što mikroskop otkriva, nalik profilima političara u karikaturama. To je samo jedan primjer od tisuću njih o stvarima koje u svakodnevnom životu nazivamo dosadnima, a  ipak nisu toliko dosadni kako se čini na prvi pogled. Uvjeren sam da nema budućnosti za moderni svijet osim ako ne shvati da ne treba tražiti samo ono što je sve uzbudljivije i uzbudljivije, nego da treba činiti mnogo uzbudljiviji posao pronalaženja uzbuđenja u stvarima koje se nazivaju dosadnima.

 Ono što trebamo naučiti mladog čovjeka budućnosti jest kako da uživa u postojanju. Ukoliko ne može naučiti uživati u postojanju sve će se više i više umoriti u uživanju u svemu drugome. Ono što ga trebamo naučiti jest kako da nađe zabavu u postojanju. Trenutno je sve više ovisan o svemu drugome što misli da će ga zabaviti, a sudeći prema izrazu njegovog lica to ga ne zabavlja previše. Kada uzmemo u obzir ono što prima vidimo da su to najveličanstvenija čuda i bogatstva i koncentracije zabave. Može juriti u trkaćem automobilu brzo poput topovske kugle i imati radio signal sa svih krajeva zemlje. Može otići u Beč ili Moskvu, može čuti Kairo i Varšavu, no ako ne može vidjeti Englesku kroz koju prolazi sve ostalo je nebitno. Za stotinu godina njegov će automobil, bez sumnje, juriti poput kometa, a njegov radio će čuti zvukove s mjeseca. Ali sve mu to ne pomaže u trenutku kada se automobil zaustavi, a on mora stajati cupkajući nogom u koloni bez ičega o čemu bi razmišljao. Sve mu to ne pomaže niti kada se radio pokvari i on mora mirno sjediti u tišini u automobilu bez ičega o čemu bi razgovarao. Ako uzmemo u obzir stvari koje su ulivene u njega, stvari koje prima, tada uviđamo da su to doista kolosalni vodopadi stvari, kozmični Niagarini slapovi koji nikada prije nisu bili uliveni u nijedno ljudsko biće uliveni su u njega. Ali ako promotrite što izlazi iz njega kao rezultat svih ovih upijanja, ono što možemo primijetiti je vrlo ozbiljno. U velikoj većini slučajeva ne izlazi ništa, čak niti razgovor kakav je prije bio. Ne izvodi dugačke argumente kao što su to činili mladi kada sam ja bio mlad. Prvi i zapanjujući učinak sve te buke je tišina. Drugi učinak je taj da kada dobije potrebu nešto napisati ili reći to uvijek bude iz osjećaja iritacije.





Sve ima svoj bolji i lošiji oblik. Postoji razlika između tih iritacija. Velika je razlika između iritacije Aldousa Huxleya i iritacije nekog zločestog malog degenerika u romanu Aldousa Huxleya. Ipak, iskreno, mislim da nisam nepravedan prema trendu ovoga vremena ako kažem da je intelektualno iziritirano i stoga je bez one vrste bogatog spokoja u svijesti na koji mislim kada kažem da čovjek može biti sretan kada je sam zbog činjenice da je živ. Primjer ove generacije o kojoj govorim, čovjek prema kojemu gajim istinsko divljenje, je gospodin T.S.Eliot. Međutim, nitko neće poreći da postoji neki osjećaj u kojem je čak i njegova inspiracija bila iritacija. Započeo je s čistim pesimizmom, od tada je pronašao mnogo ljepših i finijih stvari, ali sumnjam da je pronašao spokoj. I upravu ću na ovome mjestu imati drskosti napraviti razliku između njegove generacije i moje. Nekada se poučavalo da je nepristojno da dječak kritizira starijeg gospodina. Danas je potrebno mnogo više uzvišene nepristojnosti starijem čovjeku da kritizira mlađega. Ipak ću braniti svoju ideju duhovnog začina života protiv "duhovnosti" koja smatra običan život u potpunosti "nezačinjenim". Znam jako dobro da je gospodin Eliot opisao pustoš koju je pronašao više nego pustoš koju je osjećao, ali smatram da je "Pusta zemlja" barem svijet u kojem je lutao. I dok opisujem trenutno stanje u svijetu mogao bih ga opisati baš kao što ga je i on opisao u pjesmi "Šuplji ljudi" - iako nitko ne bi njega opisao kao šupljeg čovjeka. Ovo je dojam mnogih dojmova:

Ovako se evo svijet okončava
Ovako se evo svijet okončava
S bukom ne, već s cviljenjem.

Oprostite mi što ću ovo reći, na svoj uobičajen staromodan način, ali neka sam proklet ako sam se ikada tako sjećao. Prepoznajem velike stvarnosti koje je gospodin Eliot otkrio, ali ne prihvaćam da je ovo najdublja stvarnost. Spreman sam prihvatiti da je naša generacija načinila previše romantike i udobnosti, ali čak i kad mi je bilo neudobno bilo mi je udobnije od ovoga. Bilo mi je udobnije na željeznom sjedalu, bio sam sretniji u hladnoj čekaonici. Znao sam da je svijet prolazan i da će mu doći kraj, ali nikada nisam mislio da će završiti s cviležom, nego, ako ništa drugo, onda barem s trubom propasti. Nesumnjivo je groteskan prizor da bi pradjedovi trebali još uvijek plesati s neumjesnim veseljem kada su mladi tako tmurni i tužni, no po pitanju začina života branit ću duhovni apetit svojeg doba. Bit ću čak toliko neumjesno neozbiljan da napišem pjesmu i ispjevam ju mladim pesimistima:


Neki se rugaju; neki hihoću; neki cerekaju;
u mladosti u kojoj smo se mi smijali i pjevali,
oni možda završe s cviležom,
ali mi ćemo završiti s praskom.

         [Some sneer; some snigger; some simper;
           In the youth where we laughed and sang, 
          And they may end with a whimper
       But we will end with a bang.]

Nema komentara:

Objavi komentar