srijeda, 21. kolovoza 2013.

Suvremenost kao argument



Koliko ste često u  uobičajenim svakodnevnim razgovorima čuli kako osoba, posebno osoba koja nema nikakvih drugih argumenata, pokušava dokazati ispravnost svog stava riječima poput: "Živimo u 21. stoljeću." Chestertona takvi argumenti nikada nisu impresionirali, a u ovom eseju objašnjava i zašto je to tako. Na jednom drugom mjestu je izrazio svoj stav prema napretku riječima: „Moj stav prema napretku prešao je s antagonizma na dosadu. Davno sam se prestao raspravljati s ljudima koji preferiraju četvrtak umjesto srijede samo zato što je četvrtak.“ Naravno, postoji i druga krajnost, podjednako bizarna, a ta je da se odbacuje sve što je suvremeno samo zato što je suvremeno. Obje ove krajnosti padaju u istu zabludu: koriste vrijeme kao argument. Iako zasigurno postoje blagodati koje je napredak sa sobom donio, potrebno je uvijek naglašavati kako pojmovi poput: istine, dobra, zla, čovjekove naravi itd. nisu nešto oko čega se odlučuje upirući prstom u kalendar, budući da je vrijeme, za razliku od ovih fiksnih istina, najpromjenjivija stvar na svijetu.



U ovom tekstu neće biti mjesta za detaljno istraživanje zašto su ti bistri mladići, koji su tako superiorni u odnosu prema vječnosti, tako podložni i pokorni u odnosu prema vremenu. Zašto s tako divljim i poganskim gestama naviještaju da mogu skinuti križ, a s druge nas strane uvjeravaju, s tako zabrinutim i nervoznim pokretima, da mi ne možemo vratiti sat unatrag. Čini se da pretpostavljaju da je štovanje sata neka nova vrsta religioznosti, a bez da pritom uopće primijete da je riječ uglavnom o djedovom satu. Jer gospodin Vrijeme je, što god drugo bio, do sada postao već prilično star gospodin, njegov pješčani sat je vrlo star model sata, a njegov srp rustikalan i arhaičan instrument prilično bezvrijedan za izložbu poljoprivredne mehanizacije. Drugim riječima, sav taj govor o stvarima koje su "prikladne vremenu" mora da je izgovoren već stotinu puta prije nas, a svakom onom koji u meditativnom raspoloženju sluša djedov sat će biti teško reći postoji li neka razlika između dva otkucaja; možda čak i posumnja da ne postoji prevelika razlika između jednog vremena i drugog. ...  Zabluda koja zarobljuje mladog filozofa je ova: ne može odoljeti iskušenju da temelji svoj argument na pukom trenutku vremena u kojem se rasprava odvija.


Upravo sam pročitao vrlo živahnu kratku priču o staroj uglednoj dami sa sela i mladom piscu kojeg je ona držala za skorojevića i revolucionara. Ne branim staru damu, u potpunosti odbijam biti strašni ispijeni obiteljski odvjetnik koji je privučen njezinim aristokratskim porijeklom. Smatram da je zasigurno bila poprilično neugodna stara dama, i smatram, jednako snažno kao najsnažniji mladi pisac ili revolucionar, da se glupavo uzdizala na temelju drevnog porijekla. Ali ono što mladi pisac nije mogao vidjeti, i ono što pisac koji je pisao o tom piscu također nije vidio, jest da se i on sam uzdizao, podjednako glupavo, na pukoj slučajnosti svog rođenja. Ona se ponosila samo zato što je rođena u određenom mjestu, a on se ponosio zato što se rodio u određenom vremenu. Ono što je govorio, a čini se da je to bilo sve što je imao za reći, ponovno i ponovno mašući rukama bilo je: "Vaši dani su prošli, zar ne vidite da su vaši dani prošli? Današnjica je naša, sutrašnjica je naša", i tako dalje, opetovano i neumorno poput otkucaja sata. Ali ovo niti najmanje ne utječe na trenutno pitanje jesu li njegovi dani bolji ili lošiji od njenih dana. Ako postavim tezu da je vrijeme u ponedjeljak bilo bolje od onoga u utorak, ne možete mi odgovoriti tako što ćete mi ukazati na to da je vrijeme u koje to izjavljujem utorak navečer, ili možda srijeda ujutro.


Uzaludno većina sangviničnih meteorologa odmahuje rukama uz jecaje: "Ponedjeljak je prošao, ponedjeljci se više nikada neće vratiti, utorak i srijeda su naši, ne možete vratiti sat unatrag." Sa svim pravom odgovaram da mijenjanje lica sata ne mijenja zapise na barometru. Bez sumnje, stara je dama, kada je bila mlada dama, tvrdila da su sadašnjost i budućnost njezini, i da je njezina starija tetka zastarjela, ali ove ugodne i pristojne usporedbe ne sprječavaju uspostavljanje objektivnih povijesnih usporedbi. Svatko ima intelektualno pravo reći, ako tako smatra, da je ljepše društveno vrijeme bilo za vrijeme staričinog ponedjeljka, negoli za vrijeme mladićevog utorka; ili čak za vrijeme mirne nedjelje staričine tetke. Ja ne tvrdim da je bilo bolje, ali biti nepristojan i prezriv prema starijoj dami, samo zato što je stara, veća je sramota za filozofa nego što je za džentlmena. Sve te pretpostavke o superiornosti nadolazećih vremena, bazirane na slučajnosti vremena koje prolazi, su u svojoj prirodi neinteligentne. O teoriji progresa se može raspravljati, ali prije toga ju netko mora dokazati. Potrebno je pokazati da su određene faze društvenog razvoja superiornije nad prošlim fazama razvoja. U mnogim je slučajevima to moguće učiniti, u nekim drugim slučajevima je zasigurno moguće dokazati suprotno, ali apsurdno je za mladića da svoj argument temelji na pukoj činjenici da se u raspravu uključio 1930. umjesto 1830. Ta činjenica nije ništa vrjednija za raspravu od činjenice da se svojim kolegama iz Edinburgha priključio u raspravi kad su stigli do Liverpoola na njihovom putu za London. Prvo je puka točka u vremenu, kao što je drugo puka točka u prostoru, a obadvoje je za raspravu nebitno poput bilo kojeg otkucaja sata.

Naravno, u ovoj priči o kojoj sam govorio, pisac je samog sebe smatrao novim, ali neke studije, čak i iz povijesti raznih pisaca, bi mu pokazale da razlika između novosti i starine nije tako jednostavna. Pisac tvrdi da je realist, i ima jednako pravo braniti realizam, baš kao što drugi pisci imaju pravo braniti romantizam, ali skrenuo je tisuću milja s pravoga puta ako smatra da je postojao općeniti progres od romantizma prema realizmu, ili od bilo čega prema nečemu drugom. Velika povijest engleskih pisaca bi bila dovoljna da mu pokaže da priča nikada nije bila ona o čistome napretku, nego o pobunama i reakcionarstvu, revolucijama i kontrarevolucijama. Kad je engleska počela bježati od puritanizma koji je branio sve romanse, veliki Richardson se radovao zato što je mogao izliti poplave suza i nježnosti o najdelikatnijim oblicima ljubavi. Kad je to učinio, veliki se Fielding radovao još više jer je mogao izliti poplave ismijavanja, vjerujući da je njegova gruba iskrenost i zdrav razum dio prosvjetljenja i slobode; iako se često bavio manje delikatnim oblicima ljubavi.

Generaciju nakon toga, velika Jane Austen izrazila je zgražanje nad Addisonovom grubošću, i stvorila suzdržanu komediju u kojoj je polovica humora u promišljenoj pristojnosti. Zatim smo imali Dickensa i Thackeraya, od kojih je potonji smatrao barbarizmom ono što su Swift i Smollett smatrali realizmom, pa čak i liberalizmom. Ništa danas nije bitno u vezi tih velikih engleskih pisaca osim toga da su svi bili veliki. Nitko ne raspravlja jesu li svi oni bili novi, iako je svaki od njih sebe smatrao novim. Najgori argument na svijetu je datum, jer uzima za fiksno jedinu stvar za koju znamo da je neuhvatljiva sve do današnjeg dana koji se pretvara u jučer. Štovatelj sata ima mučnu vjeru u predestinaciju, i samo u trenutku kada se pivnica zatvara njegov svećenik glasno zaziva svoga boga govoreći, kao svi današnji tužni mudraci: "Vrijeme, gospodo, vrijeme!"


četvrtak, 15. kolovoza 2013.

O suvremenoj tehnologiji


Kratki uvod u članak


Bilo bi sasvim pogrešno zaključiti, kao što i sam autor teksta u zadnjem odlomku naglašava, da je ovaj esej okrenut protiv napretka i tehnologije. Tehnologija sama po sebi nije niti dobra niti loša. Ukoliko služi porastu ljuske sreće, tada je dobra, ukoliko šteti čovjekovoj sreći tada je loša. I to je kraj priče o moralnom dobru i zlu vezanom uz tehnologiju. „Ne shvaćate li da ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga učiniti nečistim? ... Što izlazi iz čovjeka, to čini čovjeka nečistim.“ (Mk 7,18-20) Ono što vrijedi za hranu vrijedi i za tehnologiju i čitav stvoreni svijet. Cijelo pitanje je, dakle, vezano uz čovjeka i njegovo srce. Ono što Chesterton prigovara čovjeku koji se okružio raznim tehnološkim dostignućima je manjak mističnog divljenja bez kojeg ljudski život gubi svoju uzvišenost nad animalnim. Suvremeni čovjek, koji sve svoje pouzdanje stavlja u tehnologiju, nije sposoban diviti se čak niti toj tehnologiji. Bez divljenja, stvarnost postaje vrlo prozaična i uobičajena, a često i iritanta. Čovjekov oporavak se ne može ostvariti pukim napretkom tehnologije, jer bez divljenja napredovati znači samo sve veći broj stvari učiniti prozaičnim i dosadnim. Chesterton nas poziva da je za oporavak nužno učiniti taj duhovni skok i početi se diviti. Diviti se kao što se dijete divi mađioničarskom triku, ništa više, i ništa manje od  toga. Bez divljenja nam, kao što autor zaključuje, prijeti opasnost da će naši tehnološki „trikovi“ biti sve bolji, a da će se čuti sve manje pljeska, jer nas više ništa neće oduševljavati.

Neki dan sam u jednim dnevnim novinama pročitao frazu koju sam, zapravo, pročitao i u mnogim drugim novinama u mnoge druge dane, ali naglo mi se pokazalo jasnim neslaganje koje dijeli većinu suvremenih ljudi po pitanju prirode napretka. Rečenica je glasila otprilike ovako: "Doći će dan kada će nam se komunikacija s udaljenim zvijezdama činiti običnom poput javljanja na telefon."

Na što odgovaram: "Da, to je ono protiv čega prigovaram." Kada biste mi rekli: "Doći će dan kad će nam javljanje na telefon biti čudesno poput komuniciranja s udaljenim zvijezdama...", tada bih priznao da ste vi pravi, srdačni, poticajni progresivac. (Iako progresivac, zvučali biste poput proroka, što neki smatraju vrlo zastarjelim zanimanjem.) Uz pretpostavku da progresivac može biti dovoljno uvjeren i siguran da govori poput proroka, rekao bih da ovaj prorok uistinu proriče dolazak kraljevstva nebeskog, i da nam ovaj progresivac uistinu obećaje pravi napredak. Reći da ćemo pronaći jednaku količinu radosti u telefonskom glasu kao što ju možemo pronaći u zvjezdanoj viziji - to bi bilo, u vrlo praktičnom smislu, evanđelje radosne vijesti, ali reći da će nam zvijezde dosaditi jednako kao što nam je dosadio i telefon - to uopće nije dobra vijest. To samo znači da će nešto što je još uvijek makar mutna inspiracija postati, u dogledno vrijeme, vrlo uobičajena iritacija. Kada jutarnje zvijezde pjevaju zajedno, a sinovi Božji kliču od radosti, kad najmoćnija glazba sfera dosegne našu zemlju poput nove objave dubina i visina zvukova, ne bismo trebali željeti da taj zvjezdani zbor izgovara jedan jedinstveni refren telefonskog razgovora: "Oprostite što smetam..." Jer je u tom patetičnom početku telefonskog razgovora, tragedija nas ljudi povezana s filozofijom. Priznato je, u samim riječima osobe koja vas zove na telefon, da zvati nekoga na telefon znači izazvati mu smetnju.

Priznato je da je, u tom smislu, čovjek stvoren za nevolju, baš kao što električne iskre lete prema nebu (ili gdje god da električne iskre lete). Čak se daje naslutiti, iako možda na mističan i indirektan način, da bi život mira, savršenog mira, bio onaj u kojem bi nas telefoni prestali smetati, a vlasnici telefona bili u miru. Ali istina ide mnogo dublje od bilo koje slučajne iritacije koja može nastati zbog lošeg upravljanja instrumentom. Neprekidno nam se govori da su moderni znanstveni uređaji, čak i oni poput telefona koji se danas svugdje primjenjuju, čovjekova čuda, čuda znanosti, čuda novoga svijeta. Ali, iako se o izumima priča na ovakav način, ne postupa se s njima na takav način. Ili, bolje rečeno, ako se tako govori o njima u teoriji, u praksi se o njima govori sasvim drukčije. Zasigurno da se dogodio nalet raznih otkrića, mnoštvo izuma i, na neki način, aktivnost je zadivljujuća, a brzina svega toga može djelovati poput magije. Ali ta brzina jednostavno označava brzinu kojom stvari postaju ustajale; nagli pad nizbrdo prema ravnom i turobnom svijetu prozaičnosti; žurba izvanrednih stvari kako bi što prije izgubile svoju izvanrednost, navala čuda koja uništavaju čuđenje. Sve se to možda može nazivati poboljšanjem strojeva, ali se nipošto ne može nazivati poboljšanjem čovjeka. A budući da se ne radi o čovjekovom poboljšanju, nikako ne može biti govora o napretku. Čovjek je stvorenje kojeg bi progres trebao poboljšati; progres ne bi trebao biti hrvački meč jednih strojeva protiv drugih. Poboljšanje podrazumijeva sve što se danas uobičajeno naziva edukacijom; edukacija podrazumijeva proširenje, a na poseban način proširenje imaginacije. Podrazumijeva upravo onaj intenzitet poštivanja, koji ne dopušta ničemu što može biti značajno da postane trivijalno ili vulgarno. Ako smo vulgarizirali struju na zemlji, to nije razlog da se time hvalimo, jer bismo za koju godinu mogli vulgarizirati zvijezde na nebu. 

Recite mi da se užurbani poslovni čovjek zaustavlja u dubokoj molitvi na sam zvuk zvonjave telefona, poput seljaka na molitvu Angelusa; recite mi da se poklanja u poštovanju dok pristupa svetištu telefonske govornice; recite mi da ju barem pozdravi s poganskim, ako već ne kršćanskim, ritualom, da svoje uho približava slušalici kao proročištu u Delfi, ili razmišlja o mladoj dami koja sjedi u pošti kao o svećenici koja sjedi na tronu udaljenog hrama; recite mi da barem ima obično poetsko poštovanje prema činjenici da ljudski glas prelazi preko brda i dolina - kao što su ljudi poštovali zvuk Rolandove trublje ili Ahilejevog uzvika - recite mi da su ovi prizori štovanja uobičajeni u trgovačkom uredu prilikom primanja telefonskog poziva, i tada ću (pod pretpostavkom da vjerujem tomu što govorite) uistinu slijediti vašeg užurbanog biznismena i vašeg odvažnog znanstvenog izumitelja u pohodu na nove svjetove, u traganju za novim zvijezdama. Jer tada ću znati da uistinu pronalaze ono što žele pronaći i razumiju ono što su pronašli. Tada ću znati da dodaju nova iskustva našem životu i nove snage i strasti našim dušama; znat ću da su poput ljudi koji pronalaze nove jezike, nove umjetnosti, nove škole arhitekture. Ali sve što oni mogu reći, u članku koji sam citirao, je da mogu proizvesti stvari koje su općenito uobičajene ugodnosti, ali vrlo često i uobičajene neugodnosti. Sve čime se mogu hvaliti, prilikom odgovora na bilo kakvu inteligentnu kritiku, je da će u doglednom vremenu naučiti kako pretvoriti sunce i mjesec i vječna nebesa podjednako uobičajenima, i vjerojatno podjednako neugodnima.



Treba napomenuti da ovo nije, kao što se uvijek netočno zamišlja, reakcija protiv materijalne znanosti; ili žaljenje zbog mehaničkih izuma; ili obezvređivanje telefona ili teleskopa ili bilo čega drugoga. Upravo je suprotno od toga. Ne podcjenjujem telefone; prigovaram tome što ih se ne cijeni dovoljno. Ne napadam izume; napadam indiferentnost prema izumima. Ja samo primjećujem da su isti oni ljudi koji se njima hvale indiferentni prema njima. Ne prigovaram tvrdnji da je znanost suvremenog svijeta čudesna, samo prigovaram suvremenom svijetu što joj se ne čudi. Istina je da se, u vezi s određenim političkim i moralnim pitanjima, pitam mogu li ovi mehanički trikovi biti upotrebljeni kao moralni testovi, ali to nema ništa s činjenicom da su to blistave briljantnosti poput mađioničarskog trika, sve dok ga smatramo mađioničarskim trikom. Ideal seljaštva, postavljen od strane francuskog kralja, da bi svatko trebao moći imati kokoš u loncu, zasigurno je drugačiji od ideala da bi svatko trebao moći imati zeca u šeširu, ali nema razloga sumnjati da su francuski kralj i francuski seljak sposobni uživati u čistom umjetničkom i znanstvenom zadovoljstvu gledanja zeca kako živahno izlazi iz šešira. Sumnjam postoji li praktična superiornost neobičnog zeca naspram obične kokoši. Sumnjam da će velike mase ljudi dobiti više hrane od magičnog zeca nego što će hrtovi dobiti od mehaničkog zeca. Sumnjam da zec iz profesorovog šešira ima bolji ukus nego onaj iz lonca seljakove žene koja zna kako ga skuhati. Ukratko, moje sumnje o suvremenom materijalističkoj mehanizaciji su sumnje u vezi njene krajnje korisnosti u praksi, ali nikada nisam dovodio u pitanje njihovu poetičnost i maštovitost; prikladnost tako uzvišenog mađioničarskog trika za dječje zabave. Ono čemu prigovaram uvezi svega toga jest da su suvremena djeca zaboravila kako pljeskati.